četvrtak, 29.10.2015.

Landravec


Za provesti dan izvan vreve, stresa i obaveza, izabrali smo Fužine.
Naravno, danas ne kuham i ne poslužujem.
Oba restorana su krcata, stigli smo oko jedan poslije podne kad nam je vrijeme ručka.
U jednom bi trebali čekati čak tri sata da se izredaju rezervacije.
Obično sam organizirana i volim planirati ovakve stvari, ali nisam očekivala da će Fužine biti krcate u ovaj jesenski dan.
Na preporuku mještanki koje prodaju svoje domaće proizvode u centru na štandu, digli smo se ni kilometar dalje od centra.
Bit će dobra i pizza, glavno da siti nastavimo dan.
Zanimljiva pizza od prhkog tijesta koju prvi put jedem kao takvu, čak smo naručili najmanju, ali nismo pogriješili jer je tijesto deblje i punije od standardnog pa nas je zasitilo.
Iznenadila nas je domaćica imenom jedne od pizza za koju sam bila sigurna da je dobila ime po nekom od okolnih mjesta- landravec.
Zaboravila sam već na glagol landrati koji je i moja pokojna mama često koristila. „Ajme, zaboravljene li riječi i ajme, hvala što ste me podsjetili na nju!“
„Znate ono..skitnica, vagabundo, landravec...čovjek koji luta i nema mira na jednom mjestu?“
„Pa kako ne bih znala! "Ni na kraj pameti mi nije bilo to značenje, odavno neizgovorene riječi u svom vokabularu.
„Znate, landravec je naša prava, autohtona riječ i zanimljivo je kako je landravec uvijek dobrodošao svugdje, samo ne u svoj kraj jer ga tu smatraju čudakom.“
Gastronomski i edukativno smo se zasitili te krenuli oko Bajera.
Evo ga Marijan, uvijek veseo i nasmijan sa svojim konjem i kočijem kao prepoznatljivim zaštitnikom Fužina i jedne od turističkih ponuda.
Dok su dečki bili manji, vozili smo se i guštali u hranjenu konja te priči s veselim i razgovorljivim Marijanom.
Uz njega su u ponudi mjesta zadnjih par godina i najmovi bicikla pa tako uz predočenje osobne iskaznice i nešto kuna možete guštati i pedalirati ovim divnim mjestom.
Naši dečki su uzeli svoje bicikle, a sister i ja cipelcugom za njima. Muž i mlađi sin na poslovnom putu pa se nas četvero organiziralo jer i šogor radi cijeli dan.
Naravno da će profi biciklista, drugi u poretku ljetne lige u Hrvatskoj u brdskom biciklizmu u svojoj kategoriji gaziti samo po lokvama, blatu i obali jezera, a naravno da će ga vršnjak bratić slijediti.
S trinaest godina želiš baš ono od čega se starcima diže kosa na glavi.
Često šećem uz more, najmanje tri puta tjedna.
Sretnica sam jer mi je šuma jedan od susjeda, ali dok obavim sve obaveze, padne mrak, a nisam toliko hrabra za istraživanje po mraku pa ostanem bez punjenja na taj način.
U uživanju u divnim jesenskim bojama, razgovoru sa svojom najboljom prijateljicom, čuđenju, zgražavanju i smijanju s našim blatnim landravcima na biciklama odšetale smo pol jezera i vratile se natrag.
Za zaokružiti Bajer, jedan dio treba hodati cestom što sam svjesno odbila jer danas auto želim vidjeti jedino dok nas vozim od točke a do točke b.
U povratku, naše omiljene pubertelije peru sebe i bickle da bi pristojno ušli u restoran i uživali u štrudlama i kremšnitama.
Za danas smo se nalandrali i napunili energijom divne goranske šume.























12:52 | Komentari (25) | Print | ^ |

ponedjeljak, 26.10.2015.

LAKI


Veselo, mlado, razigrano štene skakuće jutros oko nas.
Poželim dobro jutro konobarici , uzmem svoj kušinić za pod rit i sjednem na vanjsku terasu na klupu.
Slabe je volje, slabe za razliku od mene . Znam da to ljudima koji su se probudili mrzovoljni ide na živce ,ali nisam propustila pitati je kako je jutros. Kaže da se nije naspavala, sinoć radila drugu, sad se morala dići za prvu smjenu. Simpatična, komunikativna i draga žena koja će brzo doći na svoju radnu temparaturu, smješkati se gostima i raditi sve da budu zadovoljni plaćenom uslugom, brzo postane upravo takva,. Da, to je ona!
Nosi moju bijelu kavu dok štenac skakuće i dalje te doskoči do nje kad me poslužuje. „Ej, Laki, što ti to radiš!?“ ne propusti mu se obratiti uz osmijeh na licu. Pa i Laki pokazuje kako je veseo što je vidi mašući svojim malim repićem. S njom odskoči i on dalje. Gazda mu je trenutno zaokupljen razgovorom pa ga ne gleda ,a ja zadovoljna što mu znam ime i što je baš po mojoj volji, zazivam malog Srećka.
Zazivam ga i hop! Evo ga pokraj mene na klupi. Mazim malo veselo štene, guštam u njegovoj bezbrižnosti, sreći i poklonjenoj slobodi, njegovom vremenu koje je odvojio za mene. Naravno, Laki nije znao da će to vrijeme maženja i njemu dobro doći pa udobno sjeda, gleda u more, barke, okolne galebove i gušta u trenutku, baš kao i ja.
Tko bi rekao da sam sat vremena prije razmišljala hoću li se pojaviti ovdje, hoće li dan krenuti ovako ili uobičajenom rutinom. Samo sat vremena ranije nisam znala hoće li kiša ili ovo lijepo sunce, dal da iz ormara izvadim skafander ili tanju jaknicu, Samo sat vremena ranije, nisam znala da ću za stolom do sebe vidjeti poznanika za kojeg sam se neki dan pitala gdje je nestao. Mladi, hrabar, otkačeni dečko koji je došao u naš kraj za poslom. Par puta smo sjedili u istom društvu, veselo,hrabro, avanturističko čeljade koje me oduševilo svjesnošću preuzetih gena i željom za slobodom. Slobodom koju upravo stvara u drugom gradu, poslu, stanu...svemu onome što je odabrao jer si je želio stvoriti bolji život.
Znam gdje je radio i kakve je uvjete imao. Evo ga, radi kod drugoga gazde, uz to što čujem da je promijenio stan, našao djevojku. Nije bio zadovoljan bivšim uvjetima pa je tražio dalje. I znam da takav tip ne prestaje tražiti.
Baš kao mali Laki koji je dobio svoju dozu nježnosti i odlučio odskakutati dalje. Sretna sam zbog njega jer je i on mene usrećio, dao mi dodatnu dozu pozitive i vjere. Laki nije ovdje slučajno, izazvao je osmijeh konobarici, iz mene izvukao nježnost, nasmijao cijelu terasu svojom razigranošću i znatiželjom.
Laki je baš srećković koji je iskoristio svoj trenutak slobode na najbolji mogući način trčkarajući, istražujući. Isto kao moj mladi poznanik.
Lucky...što reći, uljepšao si mi dan i donio inspiraciju na svoje četiri nožice.



20:36 | Komentari (0) | Print | ^ |

petak, 23.10.2015.

Igra


„Nećeš se igrati sa mnom? pita moja omiljena susjeda nakon poziva na kavu kojeg moram odbiti zbog poslovnih obaveza.
Dok nabrajam poslove koji me čekau, sama sam sebi dosadna, ali zaista „Odem li na tu kavu, draga moja, falit će mi to vrijeme,
a obaveze će ostati iste. Samo ću si napraviti nervozu i stres. Kavica idući tjedan.!“
Cijeli tjedan dogovaramo šetnju nas dvije, ali nikako se skombinirati.
Odvojim gotovo svakodnevno vrijeme za šetnju, za sebe.
Nažalost, to puno ljudi ne zna. Ne da nema vremena, ne da ne stigne, već ne zna.
Kao što sam učila grliti se, misliti pozitivno, svjesno micati negativne misli iz glave da bih zadržala dobro raspoloženje, vidjeti dobro u ljudima.
To je život u svjesnosti kojeg se trudim živjeti, za razliku od nesvjesne faze svog života.
Svojom svjesnošću potićem i ljude oko sebe da se pokrenu. Da osvijeste kako je njihovo ponašanje u većini slučajeva naučeno od roditelja i da svojoj djeci rade upravo ono što su njima radili njihovi roditelji.
Moji roditelji nisu mijenjali naslijeđene obrasce od svojih roditelja pa je tako tata imao običaj kritizirati nas troje djece jer nije znao za pohvalu pošto je nikada nije čuo od svojih roditelja.
Nema smisla da krivim mamu i tatu kojih više nema, dali su najbolje od sebe što su mogli, voljeli nas na najbolji način i pokazivali to najbolje što su znali. Trudim se također biti i dati najbolje od sebe.
Tako da svjesno pohvaljujem, ljubim i grlim svoju djecu. Jer sam svjesna da je meni to nedostajalo i da sam imala problema sa samopouzdanjem, a onda i sa puno drugih „mana“ koje ono vuče.
Mogla sam biti kao moji roditelji, a moja djeca kao moj brat, sestra i ja. Sretna sam i zahvalna jer sam svojoj djeci olakšala nadograđivanje sa čvršćim temeljima.
Svojim primjerom sam pokazala starijoj sestri kako može biti drugačije. Kako nije najbolje ono što znamo, već može biti još bolje. Mi možemo biti bolji ako si dozvolimo širiti vidike, usvajati nove životne spoznaje. Život je puno šira paleta tonova od one koju smo usvojili kao djeca od svojih roditelja. Dok sam sestri pričala, nije mi vjerovala. Povjerovala je kad sam joj počela pokazivati. Promjenom na sebi, djeci, mužu. Kad smo počeli biti sve pozitivniji jer smo zadovoljniji, ispunjeniji i uspješniji. Prije svega, jer sami sebe tako doživljavamo i dokazujemo se kroz djela. Nakon godina rada na sebi i uvjeravanja svoje najdraže sestre da joj život može biti lakši i ljepši, dozvolila si je promjenu. Uživam gledajući je kako raste. Kako se dokazuje, uči, jača. Daje si priliku.
Nažalost, pisala sam već o bratu s kojim ne pričam par godina. On je nastariji, trebao bi biti najmudriji. Zapravo je „najoštećeniji“ jer je na njemu, kao najstarijem sinu , bila najveća odgovornost. Ego je godinama sve više rastao tako braneći ranjenu dječju dušu da bi odrastao u muškarca kome je najbitnije da je u pravu. Toliko da se posvađao s cijelim svijetom.
S nama sestrama, susjedima, rođacima, prijateljima...Doznam neki dan, i sa svojim sinom. To me slomilo jer sa svojom šogoricom, nećakinjom i nećakom nisam u kontaktu od kad nisam s bratom. Prezamršeno je i komplicirano družiti se u takvom okruženju gdje je normalno da će žena i djeca zauzeti muževu i tatinu stranu, a ja...nemam snage glumiti pa su svi odnosi prekinuti. Potaklo me nešto da nećaku koji ima dvadeset i dvije godina pošaljem poruku i pitam kako je. Tom milom djetetu, bebi koju sam nosila na rukama iz rodilišta, s kojim sam rasla u kući do svoje dvadeset i šeste godine. Kojeg je moj tata, njegov djed obožavao jer je bio prvi unuk. Koji je upao u moju djevojačku sobu i čupkao obrve s nepunih šest godina pred ogledalom jer je to radila njegova teta. Kojeg sam vozila na trening plivanja i strahovala hoće li danas ili neće plakati pa je propao sav put do bazena.
Kaže da je dobro, dobio stalan posao, živi s curom, podstanar je. Otišao iz iste obiteljske kuće s tri kata koja smo sestra i ja svaka svoj kat koji nam pripada po zakonu darovale bratu za njegovu djecu, kao zahvalu što je do kraja života dogledao naše teško bolesne roditelje. Srce mi se slama, osjećam da nije dobar s tatom pa ga pitam. Kaže da nitko ne može s njim, ali on mu je sve oprostio. Moj divan, veliki, a mali nećak.
Osjećam potrebu ukazati, pokušati osvijestiti brata, ali nećak kaže da nije vrijeme, da se nađem s mamom, mojom šogoricom.
I tako, okružena djecom, u velikim i malim tijelima, svjesna da sam mogla biti kao brat, nesvjesna, nesretna, ali u pravu, tražim način kako doći do šogorice, pokušati utjecati. U najboljoj namjeri.
Ponosna na svog nećaka, hrabro dijete koje je odlučilo prekinuti niz naučenih navika i krenuti svojim putem, stvarati svoj život, biti ono što je, ne što se od njega očekuje. Jer i očekivanja se prenose s generacije na generaciju, nesvjesno. On je odabrao zbog sebe pa svoje djece.
U nesvjesnoj igri koja počinje u djetinjstvu, našim malim tijelima, igračke i igre nas obilježe kao veliku djecu. I odrede hoćemo li se smijati ili plakati. Sve je igra, sve su igračke i prijatelji dostupni. Uvijek i samo, je na nama koliko smo svjesni što je za nas najbolje. I želimo li biti veselo dijete ili nečija igračka.
Tu sam i na ovaj način pokušavam doprijeti do nekoga. Znam da će dotaći poneko dijete i potaći ga na promjenu. Znam
I pozdravljam sve vas u tijelima odraslih. Neka igra bude što bezbrižnija. Pronađite vrijeme za sebe, odmor i punjenje, posvetite se sebi, osluškujte. Birajte prijatelje, dijelite svoju pozitivu, ne prihvaćajte tuđu negativu ( rima je nastala iz igre).





14:14 | Komentari (13) | Print | ^ |

srijeda, 21.10.2015.

Haiku...O-da!

Mirisne dunje
prizivaju nam jesen
uz kišni oblak.



12:25 | Komentari (14) | Print | ^ |

utorak, 20.10.2015.

Ne, obična jabuka


U dvorištu goranske vikendice odmaralo je veselo društvance.
Odmaranje krajem mjeseca srpnja s predavanjem točno u podne na zelenoj travi..
Slušaš, gledaš, ležiš, upijaš: znanje, pozitivnu vibru, miris pokošene trave, dozivanje ptica iz okolne šume, klopotanje vlaka po tračnicama i miris jabuka pod čiju krošnju sam legla.
Na udobnoj prostirci, u društvu divnih ljudi, nepoznatih,a poznatih, u masi bez gužve i programa bez voditelja.
Nevjerovatna je energija među ljudima u ljubavi koji teže ravnoteži i čiste svoje smeće da se ne prepoznaju u tuđem.
Na sve strane osmijesi, njegove vedre boje, opuštenost i mir.
To je dovoljno čovjeku koji je zadovoljan sobom pa ne zamjera drugome, koji živi svoju istinu pa ne propitkuje tuđu laž.

Priča o Anastaziji, ženi koja živi u dalekoj Sibirskoj tajgi, u skladu s prirodom, osunčala je ovaj sunčan dan, druženje jednostavnih, veselih ljudi koji se vesele životu.
Anastazija je žena svjesna svoje snage, moći i ljubavi kojom se hrani i povezuje s biljnim i životinjskim svijetom.
Njen život je inspirirao Vladimira Megrea koji ga je ukoričio u deset knjiga..
Preporuka Anastazije je da svatko stvori svoj život na jednom hektaru zemlje i oživi vlastitu ljepotu usklađujući biljni i životinjski svijet,
uz pomoć vodiča prirode čiji dijelovi smo svi.
Knjiga je inspirirala ljude diljem svijeta za život u skladu s prirodom, u skladu sa svojim unutarnjim ja ,nasuprot materijalnim neskladom kojeg živi današnji, suvremeni čovjek.
Slušajući i osvještavajući svoj unutarnji glas, instuiciju koju često zanemarim kao svaki grešni čovjek i vratim se na početak razočarana i ljuta
kako nisam slušala sebe ,već vanjski zov,izvaljena na travi, još mokroj od jutarnje rose,
osjetom sluha u priči o mudroj i sretnoj Anastaziji te osjetom vida i njuha u predivnoj krošnji zelene jabuke.
Krošnja pod kojom ležim zaklanja mi podnevno sunce, grijući me kao i sva ova svjetla oko mene.



Drvo spoznaje i njen plod jabuke bilo je presudno za čovječanstvo kad se Eva odvažila okusiti to zabranjeno voće.
Puno je tumačenja te legende ili istine, zavisno tko u što vjeruje, a ja prihvaćam teoriju da su prvi ljudi koji su živjeli u raju u ljubavi,
preko jabuke spoznali sva zla i laži koja i danas prate čovjeka .
Možda jer Eva nije poslušala svoju intuiciju. Možda...
Kako je točno bilo, nema živućih da nam prenesu, a i tko bi znao što se ženi motalo po glavi, reći će muškarci. .
Naravno, nama potomcima danas preostaje da poštujemo to zabranjeno ili sveto voće,
uživamo u okusu i blagodatima za zdravlje te biramo iz čijeg ćemo je vrta ubrati ili je jednostavno kupiti u trgovačkom centru.
Vratila sam se u jesen po svoje zrele jabuke i guštala u sočnosti i svetosti.
Prije samo tri mjeseca radila mi je hlad svojom krošnjom i veselila zelenim plodovima, sada guštam u slatkastom crvenkastom voću i štrudli.
Sve je,samo ne obična.







11:08 | Komentari (8) | Print | ^ |

subota, 17.10.2015.

Slatko se slatkim vraća


Oj, živote, sladak li si!
Kad te ja zašećerim dok izbacujem šećer iz omiljene bijele kave, sok mijenjam vodom, vino pivom, žrtvovanje odgovornošću, negativu pozitivom.
Ujutro pijem kavicu s prijateljicom koju nisam vidjela pune dvije godine, mojoj učiteljicom, danas učenicom.
Vratila se u moj dom, moj život, učenje. Jučer smo se čule i iz druge države poručuje :“Mi krećemo! Ej, mi krećemo!! Vidimo se!!!“
Tek tada sam osjetila koliko mi je nedostajala ove dvije godine, naši razgovori, plač, smijeh, zafrkancija...ma sve ono što smo dijelile. Prave prijateljice!
Osjećam sreću što je imam i što nam je život pružio priliku da se opet vidimo i usrećimo jedna drugu.
Život je lijep kad imaš ovakve ljude i prepoznaješ ih.
Ljude s kojima se smiješ i kad je za plakati. Ljude koji su ljudi, topla, divna stvorenja. Kakvi ljudi i trebaju biti.
Ujutro smo popile kave same nas dvije. Puno toga moramo podijeliti, nestrpljive smo i prestrašene da će nas rastanak opet iznenaditi.
Imamo vremena, nadoknadit ćemo ono što nismo stigle prošli put.
Htjela sam da mi se vrati u život, želja se ostvarila.
Želim je ohrabriti, ojačati, uvjeriti koliko vrijedi i naučiti da iskreira život kakav želi, ne kakav mora živjeti.
Pričam joj o uvjerenjima koja sam maknula i koja usvajam, o životu koji me voli jer ja volim njega, o ljubavi, sreći koju kreiram
i pričam priče u koje vjeruje jer ima ogromno povjerenje u mene, kao ja prije par godina u svoje prijateljice.
Za početak je to dovoljno, imati povjerenja.

Poslijepodne muž i ja u šetnju, Volosko-Opatija.
Dečki ostaju vani u igri s prijateljima, to ih veseli pa poštujemo želje i uvažavamo slobodu.
Djetinjstvo i služi za igru s prijateljima , a kada dođu u naše godine, šetat će.
Zadnjih godina je šetnica uz more prava Meka subotnjih vjenčanja.
Ne razumijem to, ali tko voli nek izvoli.
Nisam taj tip da u vjenčanici s mladoženjom na dan vjenčanja bodem stijene, valove i hvatam galebove da bi fotke s tog najsretnijeg dana u godini bile fenomenalne.
Mladoženja i mlada, dvoje fotografa, stalno su tu negdje na šetnici oko nas.
Turistima je to atrakcija, domaći ljudi, oni odvažniji im čestitaju,a mene zaustavi pogled na njenoj vjenčanici nasred kišne lokvice.
Par turista je to također primjetio pa malo zastanemo, oni nešto komentiraju,
a par sa strane, očito kum i kuma svjedoče i toj radnji.
Kumu smeta što se čudimo pa odvažno kaže da mlada želi fotkanje u vodi.
Da mu ne ostanem dužna uzvratim da joj je preplitko pa da se samo bez veze vlaži.
On odgovara da nije vlaženje bez veze, a ja na to da je onda slabog muža izabrala kad se sama vlaži.
Kaže „Ne znam, nisam ga ja probao“ i rastanemo se u smijehu.



Tip sam amaterskih fotki s vjenčanja koje je fotkalo par frendova i ja u iznajmljenoj vjenčanici u lokalnom restoranu gdje je pjevala lokalna pjevačica.
Ni mužu ni meni dan vjenčanja nije predstavljao ništa posebno, samo čin koji većina odrađuje i tim činom zabavlja druge, najmanje sebe od obaveza koje si naprde,
kao što je fotkanje unutra, vani, doma, uz more, pod morem, na planini...
Nas dvoje smo oduvijek nesvjesno ugađali, prvo sebi, danas to radimo svjesno.
I svjesno i sretno moram reći da nikada ne posežem za fotkama s vjenčanja jer je nama svaki dan najsretniji kad smo zajedno.

Nakon kilometar i pol hoda sjedamo u kafić u lučici i naručujemo bijele kave uz pitanje simpatičnom, mladom konobaru ima li kakav keksić jer se nekad tu dijelio uz kavu.
Kaže da ih više ne dijele, da mu je žao, ali toliko je simpatičan i ljubazan u svojoj mladosti i profesionalnosti da nas time osvaja i ne mogu,
a da ga ne pohvalim kako nam je dodatno uljepšao dan.
Očito zadovoljan i ispunjen pohvalama nakon što donese kave, za naš stol nosi dva kolača s istim osmijehom i pozitivom na licu te kaže kako je to za nas.
Koje oduševljenje!
Nagradio nas je za lijepe riječi i na naše slatkorječivo uzvratio slatkim kolačima i riječima da dođemo opet.
Naravno da smo mu pustili napojnicu i naravno da nas je ovo oduševilo, iako često doživljavamo slilčne stvari.
Znam da je stvar,samo u ljudskosti.
Ljudi se ustručavaju biti vedri, normalni i pristojni, kamoli reći riječ više ili pokazati samo čovječnost koja se gubi u svim sferama.
Ne želim da se gubi pa je prva potičem i ona mi se u većini stvari vraća.
Ako se i ne vrati, idem dalje u jer imam puno šećera i slatkoga za zasladiti i one najgorče.
Na kraju krajeva, gorki izabiru svoj okus, kao što slatki izabiru svoj.
Nema smisla da se miješamo ako nismo za biti skupa.
Prihvatiš da gorko ne možeš zasladiti ako ono to izabire, uživaš u svojoj slatkoći i uvijek, ali uvijek se nađe netko koji to želi s tobom dijeliti.
Oj, živote....!





19:28 | Komentari (12) | Print | ^ |

četvrtak, 15.10.2015.

Duši




Isteklo je doba svrhe njene
Sudbinu joj zapečatilo plemensko breme
Ukazalo na trenutak da sama krene.

Među uspavane više se nije uklapala
Svojom novom ulogom vidno je odskakala
Nitko nije ni slutio koliko je zbog tog plakala.

Taj nitko i netko okidač je bio,
Netko koji je na njeno lice suze nadvio
Da je obilježi, dobro se potrudio.

Tek tada s manama koje su joj prišili,
Oštećenom ljepotom koji su izobličili
Javnim izbacivanjem koje su joj upriličili

U svojoj ljepoti i unutarnjem sjaju,
Spoznala je ljubav i otvorila vrata raju
Započela priču i staru svrhu kraju.

Služit će sebi, kroz ljubav i vjeru,
Živjeti trenutak, odabrati svoju mjeru
I spretno preskočiti svaku barijeru.

Ljepota je u trenu spoznati sebe,
Iskoristiti trenutak kad te masa grebe
Jer oduvijek si bio i živio, prvo za sebe.






08:50 | Komentari (10) | Print | ^ |

nedjelja, 11.10.2015.

O- da bećarcu!


Bloger ja sam time se ponosim
Mir i ljubav iz srca donosim.

Virtuala duševna mi hrana,
Ponosna bi bila moja mama.

Prodajem se pod rasnu Slavonku,
Sem što pijem riječko mlijeko Tonku.

Čvarke ipak uz mlijeko tamanim
Niti krave niti svinje hranim.

Iza ugla vidim jednu vugla
„Zamislite, zemlja je okrugla!“

Pjeva susjed čuturicu prazni,
Rakiju je slistio od lani.

Ajde susjed, pridruži se amo,
Jel okruglo il je ipak ravno.

Koga briga, tko još o tom brine,
Čvarke gledaš navrle ti sline.

Jel ostalo još štogod od svinja,
Prošle zime rođaka kolinja

Il je škrinja ostala ti pusta,
Zijeva, vrišti, kao tvoja usta.

Pozdrav šalji rođacima svojim,
Oj, Slavonci, sitne dane brojim

Do susreta ljudi rijetke vrste
I punjenja ledenice puste,

Do kolinja i barbe i baje
Tog druženja koje vječno traje.

Opsasa, evo ti ga na!
njami



10:26 | Komentari (21) | Print | ^ |

petak, 09.10.2015.

2 u 1


Prijateljica nas je zamolila da joj kamiončićem prebacimo građevni materijal do vikendice pa mužić i ja bez razmišljanja pristajemo.
Putem poberemo zajedničkog prijatelja Mirka.
Mislila sam biti pasivan promatrač i moralna podrška, ali malo tjelovežbe na današnji neradni dan ne šteti.
Mirko, prijateljičin muž, moj muž i ja smo se pokazali kao ekipica za čistu desetku u prebacivanju paketa laminata s gornjeg kata kuće po stepenicama do kamiona.
Ja sam bila prva u lancu, dodavala dečkima do stepenica, a dečki na kamion gdje je Mirkec pedantno slagao i okretao zapakirane pakete laminata da kroz poderani najlon ne promoći kiša koja hoće pa neće.
Iduća postaja je na drugom kraju grada i rabljeni kožni trosjed. Tamo se uz gazdu koji prodaje trosjed priključio i prijateljičin sin pa je i ta akcija uspješno obavljena. Nastavljamo dalje u bijelom kamiončiću kojega moj muž vozi bolje nego neki automobil i blizu smo velikom centru s odjelom građevinskog materijala. Preuzimamo pregradne stijene koje nam zaposlenik dovozi na viličaru i s paletom odlaže na kamion. Mirko je gore, preslaguje materijal koji je zapakiran previše u visinu. Iznenađujuća je njegova okretljivost i pokretljivost za godine koje se bliže pedesetima i život koji živi.
Naime, Mirko je moj dugogodišnji frend . Upoznali smo se preko prijatelja i iako se kroz godine društvo pomiješalo, obnovilo, jezgra je ostala ista pa nas je nakon nekoliko godina neviđanja život opet spojio na raznim radionicama i seminarima. Mirko je zanimljiv tip van svih kalupa.
Obavljena je i zadnja stanica te krećemo put Gorskoj Kotara i prijateljičine vikendice, moj muž, Mirko i ja u kabini bijelog kamiona. Po konstituciji Mirko djeluje poput našeg djeteta. Nas dvoje supružnika, veliki i jaki ljudi, a Mirkec kao mali dječarac s pedesetak kila i visine našeg mlađeg sina.
Nismo stigli marendati pa putem kupujemo kilu pečenog odojka i dvije lepinje. Muž inzistira da mu napravim sendvič koji će jesti dok vozi. Meni to izgleda kao nemoguća misija dok s ljepljivim i masnim prstima pokušavam odvojiti meso od kosti i krskave kožice, ali muž pun volje i gladi dovrši radnju kad stane sa strane i složi sendvič od lepinje i pečenog odojka.
„Evo, Mirko, ovo mi je i krema za ruke“ govori dok gušta u svojoj marendi,a Mirko kaže da mu kao vegetarijancu ne smeta što jedemo kraj njega, samo da ga ne tjeramo da jede i on. „Ma ne daj Bože, Mirko“ izgovaram i zadovoljno odgrizam komadić koji mi nudi moj voljeni s mislima kako je dobro što Mirko ne jede meso jer će nam ostati odojka i za kući.
Nije mislio jesti, govori,ali mu je sada gušt uz nas govori dok odgriza veliki burek sa sirom.
Inače se par dana ne sjeti uopće jesti, živi od energije sunca, a frka mu je za ovako oblačnih dana.
Hrana mu je totalno nebitna stvar u životu, pojede tek kad osjeti slabinu i ne može izdržati.
Objašnjava nam tipove ljudi kroz drevne teorije kojima nisam zapamtila imena pa ispadne da se muž i ja savršeno nadopunjavamo.
Njemu paše masna nezačinjena hrana, meni začinjena i mogu podnijeti veće količine alkohola, dok on ne. party
Ni naša tjelesna konstitucija nije slučajna. Muž je idealan s obzirom na česte fizičke poslove koje radi, a ja u višku svojih kila savršeno uravnotežena veselim karakterom i živahnosti. Kaže da su ljudi mojih gabarita obično tromi i pasivni, a ja imam sreću jer mi se to nešto dobro posložilo. Nešto i svašta, mi zadovoljni i ispunjeni Mirkovim zanimljivim pričama.
Muž ga pita za ženskice i ljubav jer znamo da nije oženjen na pragu svoje pedesete. Znam puno samaca koji guštaju u svojoj slobodi i puno rijetkih brakova koji žive individualnost u zajednici parova.
Kaže“ Imam dvije ženskice. Jednu za nježnost, drugu za sex“. Priča o osuđivanju društva na njegov izbor što je samac i o mučenju sa samim sobom jer u jednoj ženi nije našao ženu za sve. Prihvatio je konačno da neće ulaziti u brak da bi bio društveno prihvatljiv i odlučio živjeti svoju slobodu i slušati sebe.
Ženskica za sex nije zadovoljna s njegovim imovinskim stanjem pa ga ne voli pokazivati u javnosti .Imaju različite interese, pokušali su živjeti zajedno, ali nije išlo. „ Za gram poštovanja, morao sam joj davati tonu pažnje i to mi je prekipjelo. Oslobodio sam se onaj dan kad sam se pomirio da se slažemo jedino u krevetu“. I jedino tako i tada se viđaju.
Druga za nježnost, nije za sex. Staromodan tip, ograničenih svjetonazora, ženskica koja sex smatra nečim jako prljavim, zadovoljna je u zajedničkim šetnjicama, večerama i izlascima.
Iskren je prema njoj jer je prvenstveno iskren prema sebi pa drugo niti ne traži, a ni ne očekuje od nje, kao ni ona od njega.
Muž i ja oduševljeni Mirkovom filozofijom i izborom koji ga čini sretnim u trenutnoj situaciji dok ne naiđe žena 2 u 1, zaključujemo da je jedino mana što moraš ići okolo da bi to sve našao.
U ovom životu nas dvoje to imamo kući, ali se slažemo da bi bilo zanimljivo probati i ovo u jednom od idućih života. Zanimljivo! Ili je Mirko jednostavno tako zanimljiv i živi život s lakoćom, ne optrećuje se društvenim normama ni okvirima, udovoljava sebi, pritom ne zavaravajući nikoga.
Niti jednoj ženskici ne daje lažne nade, ne vara, ne mulja, ne laže. Prije svega, pošten je i iskren prema sebi i svom životu.




09:59 | Komentari (14) | Print | ^ |

subota, 03.10.2015.

Djeca rastu...i mi uz njih


Prijateljica mi u čuđenju priča kako njen sedmogodišnji sin voli nositi košulje.
Za razliku od njenog, moji sinovi vole nositi trenerke i ,općenito, sportsku odjeću.
Otkrila sam joj toplu vodu podsjetivši je kako mi se zna žaliti na peglanje muževih košulja.
Čovjek koji često sastanći, prezentira posao kroz lik i djelo, voli ili mora nositi košulje.
Tako je jedan od naslijeđenih obrazaca naslijedio i njihov sin.
Da, da, uredno opeglana košulja je savršen izbor za svečane prigode, reći ćemo, i to se mora obući ako želimo izgledati pristojno i ozbiljno.
Ako želimo pokazati poštovanje prema osobama s kojima se nalazimo ili manifestaciji kojoj nazočimo.
Još jedno uvjerenje u nizu, ali kako se ona teško i sporo iskorjenjuju,
kako teško dopiremo do svoje unutarnje želje jer slušamo vanjske norme i kako...je razloga tisuću ako se bojimo svoje slobode, sinoć i ja otišla u šoping po košulju.
Moja tri mušketira i ja se oblačimo komotno, uredno, čisto, nesputano.
Uglavnom, svi se sportski oblačimo, a trenutno ispada da se sportom bave, samo sinovi.
Evo, evo, nakon pauze od skoro godinu dana, muž i ja se opet pokrećemo.

Uz dugačke šetnje, sinoć sam nakon dugo vremena šetala i po šoping centru.
Pokupila dečke poslijepodne nakon nastave i krećemo u avanturu.
Parking prekrcat pa prikočim i čekam u autu. Naravno da je žena u roku par minutica izašla iz centra i ušla u auto s moje lijeve strane, oslobodila mi parking.
Izbjegavam mase i histerične žurbe pa upadamo u siguran dućan gdje nećemo pogriješiti.
Prodavačica u gužvi, ali uspijem ju rezervirati za nas i tražim košulju za starijeg sina koji me na zadnjem sistematskom pregledu prerastao dva centimetra- 1.77 cm.
Gleda ga,njegove veličine više nema na dječjem odjelu, ponudit će mu najmanji muški broj.
Šokirana brojem 42 i uvjerena da je to mom sinčiću preveliko, zureći u njega pa u zrcalo u kabini, tražim mane toj košulji koja mu savršeno pristaje.
Pomirim se da je košulja idealne veličine, ali se ne mirim s jedinom crnom bojom koja mu također savršeno stoji.
Naravno, uvjerenja u meni progovaraju da je premali za crno.
Ulazimo u idući dućan gdje iz drugog probanja odabiremo traperice i košulju.
Mater ko mater, suznih očiju i drhtavog glasa, potvrđujem prodavačici da uzimamo, a ona se nadvija nad mene i gleda mog sina u kabini sa osmijehom i potvrdom da je jako zgodan.
U glavi mi tutnji rečenica iz djetinjstva: “Djeca rastu, mi starimo.“
Ostale su riječi, ali ne i uvjerenje. Tada, ali i sada izabirem biti dijete koje se igra u životu koliko god može
Učim to i svoje sinove.
Prije svega, da čuju sebe.

Početkom tjedna smo dobili poziv za svečani prijem gdje je pozvan naš senior,kao sportaš sa izvrsnim rezultatima.
Odmah sam mu predložila košulju koju je također odmah odbio. Prihvatila sam njegov izbor jer znam da lijepo, uredno , svečano i čisto ne znači samo i isključivo košulju. Par dana nakon, sam je došao do mene s pitanjem i odgovorom kako je razmislio i ipak želi obući košulju.
Evo ga, stoji sa svojih 177 cm, mišićavim, čvrstim tijelom, lijepom glavicom izvana i iznutra.
Zadovoljan svojim odrazom izvana, ali na pravom putu samoostvarenja i zadovoljnim odrazom iznutra.
Mlađi sin, sad već malo ljubomoran, skreće pažnju na sebe pa mu udovoljavam želji za golmanskim rukavicama pošto neće košulju. Kaže da će je kupiti kada bude i on pozvan na prijem.
Doći će i taj dan, poljubim i zagrlim obojicu, javimo njihovom tati da je kupnja obavljena i odemo u fast food na klopicu.
Rijetki, ali veseli trenutci jer baš ono što nije zdravo je jako ukusno pa mi mislimo kako je to najzdraviji odabir jer baš sad uživamo u njemu.
Nakon klopice, večer nam nudi još jedan zasluženi užitak nudeći nam fotelje za masažu us put.
Eto, djeca rastu...Prerasli su konjiće i sloniće na kovanice pa se život potrudio ponuditi nam masažnu fotelju po istoj cijeni.
Naravno da prihvaćamo. Na dvije fotelje se izmjenjujemo nas troje i uz smijeh, neugodu, ugodu, smiješne, mučeničke face, vidim s kim i koliko još treba raditi na opuštanju.
Od ženske koja nije voljela dodire, do ženske koja se obožava grliti,
Od ženske koja redovito odbija masaže kao poklone, do ženske koja se dala masirati, makar i fotelji.
Ne starim, rastem uz svoje sinove.





11:06 | Komentari (20) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se