srijeda, 30.09.2015.

Lokalno buđenje


Ne morate biti iz Rijeke niti pripadnik Armade, imati dijete koje igra nogomet u podmlatku NK Rijeka, ne morate uopće voljeti nogomet, kao što je slučaj sa mnom,
ali ste sigurno čuli za mjesto pod stijenama Kantride.
Upravo tamo, mama i tata jednog veselog i spretnog atletičara voze i odvoze svoje dijete na treninge.
Trim staza oko velikog stadiona i natkrivene tribine, do prije par godina, bili su im jedino mjesto za treninge.
Zimi, ljeti, po kiši, buri, suncu...sve dok nije niknula atletska dvorana u blizini.
Danas atletičari mogu birati gdje će trenirati, iako u novoj dvorani nema trim staze.
Ne znam kako ni zašto, nije na meni da se miješam, ali promišljam zbog čega je izostala ,toliko potrebna, trim staza.




Ispijam svoju kavicu u jutarnjem terminu treninga u maloj lučići i promatram vezane barke, oko mene šeću mace.
Katarinu sam upoznala, ona dođe najbliže.
Čudo prirode kako su se izmiješale boje i sorte obične ulične mačke dok su se međusobno križale,
ali zbog njihove sjajne dlake i kila, nema dileme, hrane se omega 3 masnim kiselinama koje im bace mjesni ribiči.
Tu je i Nina, crna pasica koja laje i reži na sve nepoznato. Ona je zaštitnica maloga porta.
Ne samo što je lijepo sjediti na vanjskoj terasi, promatrati more, barke i životinje, piti kavu ili koje drugo piće po jako povoljnim cijenama,
već je zanimljivo promatrati vesele penzionere.
Igra se šah, karte, popravlja barka, mreža ili jednostavno raspravlja o lijeku i pretragama na koje se zaboravilo.
Slušam: „Ma jučer sam se posvađao sa svojom doktoricom“ na što znatiželjan prijatelj pita zbog čega.
“ A došao sam kod nje i špotala me kako nisam obavio zakazane pretrage štitnjače prije godinu dana.“
„Pa zašto nisi?, nastavlja s pitanjima prijatelj.
„Ma daj, gluposti, nisam znao kako da joj kažem, ali znaš te pretrage, kompletna krvna grupa, neću moći ništa popiti to jutro.“
Par stolova dalje sjede prijateljice mojih godina odprilike. Lijepi lovački pas i njegova nervozna gazdarica. Naravno, došle su na teritorij maca, Nina valjda još spava, nema je.
Iz misli me prenula deračina gazdarice na jednu od maca i tjeranje: „Ajde, iš, šta si tu došla i izazivaš ga. Iš! Bježi! Makni se!“
Šta će maca, produžila dalje, a psu tek sada počela nervoza koju nije izazvala maca, već nervozna gazdarica.





Vrijeme je za šetnju. Pozdrav moru, barkama na suhom, galebovima, golubovima, gnjurcima...
Napravim krug oko pomoćnog nogometnog stadiona, prođem kraj plaže za pse i pitam se što će biti s ovim mojim lijepim mjestom. Što će biti sa stijenama iznad i ispod velikog stadiona. Jesmo li svjesni koliko smo bogati?
Da je od grada bogatog prirodnim ljepotama i uvjetima morao doći netko bogatiji? Jedan pojedinac i kupiti klub? Zamisliti novi stadion i šoping centre, hotelske komplekse.
Što će biti s ovom plažom i velikim neuglednim stijenama koje su baš zbog toga posebne jer su takve kakve su, prirodne? Što će biti s trim stazom koja nije u planu niti na novom stadionu?
Nije ovo prvi plan i prvi kompleks koji će niknuti tik uz more. Što će biti s lučicom?
Šuška se da ona ostaje. Kao takva neće se uklopiti svojom jednostavnošću u ta velika zdanja.
Na trenutak me preuzmu tuga i nemir, ali neću se prepustiti mislima, već sama kreiram svoje osjećaje i uživam u trenutku.
U ovom trenutku, pod svojom lokalnom anestezijom uživam u stijenama ispod i iznad, u plavetnilu gore i dolje.




17:35 | Komentari (16) | Print | ^ |

subota, 26.09.2015.

Vizionari


Iza mene je težak tjedan, krcat papirologije i greški koje idu uz to.
Malo je teže egu priznati grešku, da nisi baš tako savršen kao što svijet od tebe očekuje, ali
kad to prestaneš očekivati od samoga sebe, svijet ti ne može ništa.
Niti tvom osmijehu koje je tvoje jedino oružje jer privlači iste, otapa ledene ili ih dodatno smrzava.
Svijet je onoliko težak i zamoran koliko dopuštaš da upravlja tvojim emocijama. Onoliko koliko ne vjeruješ sebi, a vjeruješ njemu.
Dakako, taj svijet činiš i ti pa si svjestan da ako se prepustiš njegovoj negativnoj vibraciji, bit ćeš i sam takav.
Ili ga možeš kreirati svojim osmijehom, svojom pozitivnom vibracijom.
Tako sam zeznula papire pa se ispričala strankama što nije nimalo strašno jer sam svjesna i toga da imamo međusobno koristi jedni od drugih
pa se ne moram tresti, a i da se desi da otkažu suradnju, nije ni to problem.
Sve smo iskreirali moj dragi muž i ja u svojim vizijama pa te vizije živimo.
Pozitivno smo utjecali jedan na drugoga, hrabrili kada bi jedan padao, sugerirali kad bi se jedan prestrašio jer hrabrost i vjera je ono što pokreće čovjeka.
U odnosu na kukanje i njurganje, gledanje tuđih života i razmišljanje...Kako bi meni bilo...
A nekad je svijest bila i takva no kada shvatiš da si sam svoj gospodar, a ostalo su izgovori, na vrhu si svog svijeta.

Ispravila greške, odradila isprike uz veliki osmijeh i priznavanje istih.
Ta sam ,čovjek koji uči na greškama i dobila povratni osmijeh natrag pa se vratila svojim vizijama i vizionarima koji me okružuju.
Puno ih je i nisu slučajni.
Moram primjetiti, puno mudrih žena koje su nakon kraha s partnerom počele konačno vjerovati sebi te kreirati svoju sreću.
Žene koje su osvijestile da im ne treba muškarac koji bi ih cijenio da bi one cijenile sebe.
Naporotiv, njihov ih muškarac nije cijenio pa su krenule dalje same osviještavati i učiti ljude na svojim greškama.
Predivne žene, sve od reda!
Ima tu i muškaraca, partnerskih odnosa u kojima su partneri institucija i vjera da je i to moguće.
Uz puno tolerancije, vjere i pozitive. Jer, budimo iskreni, svi odnosi ako se ne njeguju i zalijevaju, uvenu.
Nije se dovoljno samo zaljubiti, zavoljeti, oženiti, imati djecu.
Treba znati jačati i odolijevati svim izazovima. A to je moguće jedino ako voliš i cijeniš prvo sebe pa ćeš i onog drugog ili trećeg u svom životu.

Dakle, ti vizionari, ljudi koji su pred životnim slomom doživjeli viziju i umjesto mraka odabrali svjetlo, danas prenose svoja iskustva i ukazuju na greške koje su sami radili.
Ljudi od krvi i mesa. Ništa drugo, nego hrabri ljudi koji se usuđuju.
Usuđuju živjeti onako kako žele, ne kako im se nameće, a iz onog nametnutog moranja izabiru najbolje za sebe.
Trnovit je i krvav put izdvojiti se od mase, pičiti po svome, živjeti viziju.
Biti ismijavan, lud, sa daskama koje nisu sve u glavi, ali uz dovoljno vjere i hrabrosti, vizije se počinju ostvarivati.
Tako, gotovo svakodnevno, upoznajem ljude koji napuštaju „sigurne“ poslove i iste takve firme u kojima su nezadovoljni, gube zdravlje i nemaju za život, kamoli za ratu kredita.
Ljude koji su odlučili svojim primjerom i hrabrosti prekinuti genetski usvojene obrasce da bi svojoj djeci pokazali da se može.
Može se! Imam dokaze, žive ljude.I sama sam jedna od njih.
Samo se treba otvoriti za nove spoznaje i biti hrabar, živjeti u svijetu kojeg kreiraš sam, ne dozvoliti da te taj isti svijet uvjeri u suprotno.

„SVI SMO KREATORI SVOJE REALNOSTI. NEKI SVJESNO, NEKI NESVJESNO.“ (Svojim mislima- negativnim ili pozitivnim, kreirate svoje emocije. Isti problem dvoje ljudi doživljava različito- kao brigu ili izazov. Želiš li se svidjeti drugima ili kreirati SVOJU realnost?)
„UČILI SU NAS DA SMO ODGOVORNI AKO SE BRINEMO.“ (Još jedan u nizu naslijeđenih obrazaca. Ne treba brinuti nad problemom, već ga doživjeti kao izazov i krenuti u borbu, preuzeti odgovornost i riješiti ga).
„MIŠLJENJE SE TEMELJI NA VLASTITOM ISKUSTVU“ (Ne dozvolite da tuđa mišljenja utječu na vaše odluke).
„BRIGA JE KREIRANJE ONOGA ŠTO NE ŽELIMO.“ (Brinući i bdijući nad problemom, mi ga ne rješavamo, već se hranimo dodatnim mislima i strahom koji nas koče da idemo naprijed. Samo hrabro u izazove!)
„NE PRIVLAČIŠ ONO ŠTO ŽELIŠ, VEĆ ŠTO JESI.“ (Svojom vibracijom stvaraš i svoju okolinu. Pogledaj ljude u svom životu- to je tvoja vibracija)
Sve što odskače od mase, za masu nije normalno jer nije ukalupljeno pa ga se ne može kontrolirati.
Sreća nije u istom kalupu za svih, kad si to dozvolimo vjerovati, vjerovat ćemo i svojim vizijama.
Stvarati ih i živjeti Ili robovati strahovima te tvrditi kako smo normalni jer ne odskačemo nenormalno.
Za sve koje su inspirirali citati prof. Ana Bučević koje sam izdvojila sa današnjeg seminara, dozvolite se otvoriti i okušati uz nju u vođenim meditacijama koje imate na you tubu, kreirajte svoju realnost- najbolju za vas, po vašim mjerilima.








https://youtu.be/_1WiT8PFXcg


21:48 | Komentari (23) | Print | ^ |

srijeda, 23.09.2015.

Jednostavno, ljubav


Jednostavno, možeš voljeti povjetarac na njegovom naboranom licu,
sijedi čuperak kose, požutjele prste, prijatelje dima.
Možeš jednostavno, voljeti njegov octeni dah dok jutrima ispija dec crnoga
pognut leđima zemlji iz koje je niknuo, jednostavno.
Usporeni korak jer mu se naprijed više ne žuri.
Jednostavno, probati zaustaviti vrijeme, zalediti trenutak
da jednostavno, ljubav traje vječno.

Jednostavno, možeš sve svađe, viku, lupanje vratima ušutkati
strancima koji šetaju vašim domom.
Jednostavno, svakodnevno.
Ili se tako svakodnevno jednostavno, samo prepustiti dušama
koje su se srele i vole se u složenoj materiji.
Duše znaju, jednostavno.


10:16 | Komentari (21) | Print | ^ |

petak, 18.09.2015.

Leti slobodno!


„Ja sam ona koja nikad ne smiješ postati“, kaže mi dok se odvajamo iz prijateljskog zagrljaja, stiska jačeg od svake izgovorene riječi, svake podrške i ohrabrenja u ovih godinu dana.
Baš kao i prije točno godinu dana kada smo ušle jedna drugoj u život ispiriravši me za priču, tako i sada, pred njen odlazak, ona je i ostat će vječita inspiracija.
Jedna je u nizu žena čiji nam se životi križaju i gdje učimo jedna od druge, rastemo i oplemenjujemo se.
Moja A, žena, kao i svaka druga, koja radi najbolje što zna da bi držala na okupu i štitila svoje gnijezdo, mladunce i mužjaka.
Pune dvadeset i tri godine štitila je gnijezdo od svih vanjskih utjecaja, negativnih sila i ljudi da bi konačno shvatila da gnijezdo više nema smisla jer je u njemu,
uz fizičku prisutnost mužjaka i mladunčadi, ona duhovno sama.

Ne vjerujem već dugo u slučajnosti i ljude koji mi dolaze u život, u duhovno bogatstvo koje raste i grana se, prenaša i širi epidemiju kojoj ne tražimo lijek.
Ona je lijek sebi sama.
Muškarci, ali i žene, izgubljene duše koje su se po putu svog života izgubile, zarobile sebe u sreći drugih , u uvjerenju uvjetovane ljubavi koja nije sretna.
Ljubav ne postavlja uvjete, ona je slobodna i nesputana.
Tako smo u godini dana divnog prijateljstva tražile uzroke, osvještavale greške i na tim greškama učile.
Greška ne postoji, ljudi i situacije u životu su nam znakovi za učenje.
Sve vanjske manifestacije su odraz nas prema samome sebi.
Tako je moja A, koja nije moja, ali ju volim tako zvati jer je moja inspiracija i ponos, konačno odlučila da neće biti ničija, bit će samo svoja.
Jer samo svoja i je.
Kao mužjak, kao mladunčad. Za kojeg se udala iz ljubavi i nadograđivala je.
Koje je rodila i poticala ih, da bi shvatila da gradi sama i da poticanje ne znači i uzvraćeno poštovanje.

Nakon dva bezuspješna napuštanja gnijezda i leta u kratkoj slobodi, uvijek se vraćala natrag i bivala zarobljena u svojim vlastitim obrascima i navikama.
U uvjerenju da mora oprostiti muževu nevjeru, kockanje, fizičko nasilje, psihičko maltretiranje,
rad za obiteljsku firmu koja je paravan za muževe mutne poslove i naposljetku sinove koji su razumjeli njenu teoriju,
ali nisu pokazivali razumijevanje u praksi.
Odrasla djeca kojoj je lakše praviti se slijep pored zdravih očiju, nego preuzeti odgovornost za postupke koji sve više nalikuju očevima.
Uvijek nalazeći izgovor za tuđu, ali ne i svoju sreću pogubila se i ostala u vakumu želja i agonije kojoj se ne nazire kraj.
U fizičkom radu za muževe kockarske dugove, u psihičkom trošenju za sebične ljude, stradalo je zdravlje.
Prikovalo je za krevet i dalo joj još jednu kušnju strpljenja. Ponudilo test svega naučenog u ovih naših godinu dana osvješćivanja.
Malo je reći da me oduševila! Da je danima, ležeći nepokretno u krevetu trpjela muževe uvrede i frustracije, vladala svojim egom i mirom, ne dozvoljavajući da je uznemiri.
Sve da dana kada više nije znao kako umanjiti njenu veličinu ljudskosti i ljubavi te je na najgori i naprimitivniji način, po tko zna koji put, nasrnuo na nju fizički.
Srećom, sinovi su spriječili rođenog oca da udari njihovu mamu koja leži u svojim bolovima pored dvije štake na koje se oslanja kada ide u kupaonu jer se jedino tada diže.
Moram priznati, koliko sam podržavala njenu želju za slobodom, uvijek mi je zrno nade govorilo da će biti dobro to njihovo gnijezdo i da će sve nadići.

Tek u ovoj situaciji ona, a ni ja, mu više nisam dala šansu za popravak jer to je čovjek koji se ne da popraviti.
Zapravo, mi ne možemo promijeniti nikoga, možemo probati utjecati ako promijenimo sebe.
Tako da našu ružnu istinu i život u glasnom destruktivnom egu prihvatimo i sučimo se s problemima koje nosimo u sebi.
Mijenjamo se, živimo u miru i ljubavi sami sa sobom pa svima oko sebe.
Inače će se destrukcija odražavati na ljudima koji nemaju veze s našim traumama, ali su odraz unutarnjeg stanja prema samome sebi.
Ist dan moja A je pokupila štake i otišla kod prijateljice. Zatvorila vrata svog gnijezda i otvorila vrata svoje slobode.
Sve je probala. Sve! Promijenila se, riješila svoje traume, uravnotežila, ali društvo u gnijezdu nije spremno na te promjene.
Morat će biti sada kada ostanu sami jer njihova ptica je odletjela.
Do sada je birala njihovu slobodu za svoje ropstvo. I nije našla podršku svaki put kad bi im dizala krila.
Letila je skupa s njima, letjela je za njih, pjevala, zviždala i otkrivala nova prostranstva očekujući podršku za beskrajnu zajedničku slobodu.
Ograničavali su sebe ,a time i nju, sve do danas.

Jučer smo se oprostile, putuje dalje. Leti sama, ali uz veliku podršku nas žena koje smo je okruživale cijelu godinu.
Ponosna sam na nju. Suzu nisam pustila, ali sam je grlila onako kako smo se grlile cijelu godinu.
Zagrljajem koji znači sve . I uvijek je značio. Ljubav i podršku.
Koju možeš dijeliti ako je imaš u sebi.
Postoje ljudi koji za to nisu spremni, Sposobni su, ali ne šire horizonte.
I ne vrijedi stajati i lepetati krilima ako ih oni ne žele širiti. Oni su nam putokaz u kojem smjeru ići.
U smjeru slobode i novih horizonta.
U tom smjeru nikada nećeš letjeti sam.
Ptico moja, osvajaj sve horizonte i prostranstva.
Veseli se pticama koje lete s tobom, svaka nosi svoju poruku.
Baš kao i ti koja si ju donijela meni.Ne postoji kraj, ovo je tek početak.
Ponosna sam i ostavljam te u povjerenju. Ne plačem, sretna sam jer si izabrala slobodu.. kiss





14:41 | Komentari (16) | Print | ^ |

ponedjeljak, 14.09.2015.

Uz bistar potok mirisni cvijet


Koračamo cestama u vječitom neznanju,
spavamo budni u nesvjesnom stanju.

Genetski smo nezadovoljni,
sustavno zarobljeni.

U strahu od ljubavi i svojih želja,
strahu od pozitive i veselja.

Potok, cvijet, more, brijeg,
ne otvara pogled u ljepši svijet.

Negativom i zloćom, bijesni i oholi,
zatrovani lažima, ljubomorom do boli.

Mali je korak za potok prijeći,
mala nit ka unutarnjoj sreći.

Otvori srce, raširi ruke,
ljubavlju svojom zamijeni muke.

Tužan je život u vječitom neznanju,
zamagljen pogled u negativnom stanju.

Tvoj je izbor ne vidjeti sreću,
izabrati život u smradu i smeću,

Mene zaobiđi uz potok i cvijet,
moje ti postojanje ne zaklanja pogled.



13:14 | Komentari (29) | Print | ^ |

četvrtak, 10.09.2015.

Poruka za tebe


Već je par dana premještavam po kući.
Ne doživljavam je, samo premjestim kad zasmeta. S terase u dnevni, iz dnevnog u kuhinju...
Nemam pojma od kuda je došla, nemam običaj kupovati vodu u boci.
Sjednem za stol ručati, danas sam sama, dečki u obavezama.
Opet boca!
Ne mogu je izbjeći, gleda me. Direktno u mene! I govori- PORUKA ZA TEBE...
Čitam i ne vjerujem...
Ne vjerujem u vodu u bocama, u ono što stoji, a trebalo bi teći.
U začepljenu glavu da sadržaj ne iscuri...
Ali vjerujem u poruke koje te nađu i potvrde kako je život čudo.
Jer si to sam potvrdio svojim životom.
I kad nisi razumio, život te volio.
Kad si tužan i plačeš, ukazuje ti da uživaš u razlozima za smijeh.
Kad nemaš novaca, tjera te da ga stvaraš.
Kad si bolestan da zdravlje ne shvaćaš olako.
Kad kloneš fizički da jačaš svoju psihu.
Kad plačeš nad smrti da slaviš život.
Kad stignu kušnje, učiš i jačaš.
Samo ne vjeruj u slučajnosti, čitaj poruke!

P.S. I ovo nije ničija reklama, doli jednog konzumenta životne poruke.
Moje poruke- „O-da životu!“



10:39 | Komentari (20) | Print | ^ |

utorak, 08.09.2015.

" Fair play"...i puno više od toga


Srce mi je puno! Jedan sms, jedan poziv i dan započinje još veselijim jutrom.
Ne znam smijem li javno priznati da sam baš ovo ovako zamišljala, ali meni koja vjerujem u
kreiranje života iz pozitivnih misli, to nije ništa čudno.
Nikako! Jer sam u ovoj sadašnjosti svjesna da sam i negativu iz prošlosti, također kreirala u mislima.
Jer sam bila uvjerena kako baš ja nisam rođena pod sretnom zvijezdom pa većinu toga što bih započinjala,
moj strah i misli, koje su produkt ničega, osim ega, nasuprot sanjarskoj duši, bi sve zakomplicirao.
Tako da skoro sve veće stvari u životu sam morala odrađivati sa puno, puno truda i okolnih ulica jer bih svugdje nailazila na prepreke
koje sam sama stvarala u glavi ne vjerujući sebi i svojoj duši koja zna najbolje za mene.
Eto, tako je baš moralo i tako baš danas mora biti da svojim znanjem učim djecu ono što ja nisam znala.

Vremena su drugačija, znamo reći mi roditelji, ali zapravo, drugačiji smo mi, ljudi.
Polazim od sebe i priznajem da mogu djeci priuštiti više, nego sam ja imala.
Nekako volim biti blizu ravnoteže, ali nikako ne želim da imaju život kakav smo imali muž i ja.
I ako mi njima možemo priuštiti više materijalnog, nego smo mi imali, nikako to materijalno ne stavljamo ispred duhovnog.
Iako, što god želiš danas za djecu, a i za nas velike, ne možeš ništa bez novaca.
Tako da, u ovom umjetnom životu gdje su veliki ljudi, nekad isfrustrirana djeca, poremetili prioritete, roditelji vole svoj status i stanje prikazivati puno boljim, nego što to on uistinu je.
Sretna sam zbog svakoga tko si to može priuštiti, a ne zakida nikoga zbog toga.
Isto tako svjesna da su osnovni životni uvjeti preskupi za naše plaće i prihode.
Pa isto tako gledam i nas, četveročlanu obitelj s dva školarca, obrtom i puno ulaganja,
puno čekanja da konačno uživamo u svom radu.

Nekako nas ne pale ta mondena skijališta i ljetovališta.
Mi skijanje od sedam dana, rasporedimo na male gušte tokom čitave godine.
Među tim guštima su i sportovi, treninzi i natjecanja naša dva sina.
Nismo ni pomišljali na to dok smo bili djeca, ali smo svatko na svojoj strani, trenirali nešto u sklopu škole.
Ono što je bilo besplatno jer smo znali da za drugo love nema.
Danas uživamo kroz svoju djecu i podržavamo ih emotivno i financijski u njihovim ostvarenjima kroz sport.
Starijeg sam ispratila u Zagreb, danas je na Hanžeku među svjetskim atletičarima.
Skače u vis i nadamo se lijepom rezultatu, ali već je svojim rezultatom dospio do te manifestacije.
U nedjelju ima važnu biciklističku utrku, također u drugom gradu.
Ponosni smo na naš mali mjesni klub kojeg je osnovao entuzijastičan trener gdje smo počeli trenirati s par dečkića.
Što je postalo ozbiljnije, trebalo je više ulagati pa ih je puno odustalo, nažalost.
Nismo se dali, ostali smo uz trenera koji je trenirao i bodrio svim srcem našeg sina pa je počeo osvajati super rezultate i svih nas još više motivirati da ne odustajemo od gašenja kluba.
Pa su se dečki opet vratili, povukli svoje prijatelje i sad je to pravi klub s velikim uspjesima.
Potrošio se jednokratno isplaćeni iznos od općine te je trošak puta i utrke na roditeljima.
Prilično velika svota gdje me malo uhvatila panika da će se morati odustati jer si to, nažalost, neće moći svi priuštiti.
I gle čuda, u jutarnjem sms- u, trener javlja da se našao donator koji to financira.
Znate što to znači? Netko tko želi ostati anoniman, a ulaže u našu djecu novcem iz čistog srca, bez koristi.
Pa kako ne biti zahvalan i sretan!?

Također, u drugom klubu mlađeg sina, u seoskoj atmosferi gdje tate ispoljavaju svoje neodigrane ambicije na nogometnim utakmicama
i gdje mi se doslovno bljuje od ispada primitivizma, ali podržavamo sina koji je izabrao nogomet.
Ove godine odlaze u stariju grupu i mijenjaju trenera, a klub kojemu su bitniji rezultati od sreće djece,
ne može ni biti drugačiji jer tate tako dišu.
Pa je tako ispao propust gdje nismo bili obaviješteni o početku treninga usred ljeta pa je našem sinu malo palo samopozdanje.
Novi trener i jači tempo te će malo pauzirati dok se ne odvaži krenuti u nove pustolovine.
Iako su naša djeca prava seoska i igraju se vani, za razliku od ostale djece koja žive po zgradama i nemaju dvorište,
odrade oni trening i bez sporta, ali lijepo je biti sportaš i imati društvo, putovati, učiti se disciplini, sportskom načinu života.
Podržavamo ih i bodrimo da nastave tim putem i ostanu što duže u tom okruženju
da bi što manje imali priliku biti u okruženju ulice koje ih čeka kad krenu van našeg mjesta. U veliki grad, rekli bi.
Zapravo kad krenu među djecu nesvjesnih roditelja iskrivljenih vrijednosti i zabave koja nema veze sa zdravljem i sportom.
Dapače, potpuno suprotno.

Tako da nas je jutros iznenadio i poziv bivšeg nogometnog trenera koji je oformio ekipicu par dečki,
među kojima je i naš sin i trenirat će ih zasebno.
Jedva čekam da sin dođe iz škole i javim mu tu lijepu vijest!
I jedva čekam da vidim i zagrlim simpatičnog trenera koji je odolio interesu kluba i poslušao srce.
Jer na rukovodećim mjestima gdje sjede ljudi, naši susjedi, koji financiraju i dirigiraju tempo „prestižnog“ kluba s visokim mjestom na ljestvici,
jako je bitno grize li tata ili sin jer to utječe na rezultat.
Talent prije svega pa napredak kroz treninge i rezultati ne mogu izostati, ali sam protiv atmosfere gdje sva djeca ne dobivaju priliku igrati na utakmicama
gdje je bitan i najbitniji rezultat.
Pa čak i pod cijenu da dijete cijelu utakmicu sjedi na klupi.
Eto, dva srca jutros i dvije lijepe vijesti. Ispred profita i rezultata.
Kao dobar znak i vjera u ljude od koje ne odustajem, zbog sebe i svoje djece.
Zbog njihove čiste dječje duše koju čuvamo od svih poroka odraslih koji djeluju zbog ljudskog interesa.
Ne čuvamo, već jačamo!
Jer radeći ono što voliš, unatoč svim vanjskim, negatavnim utjecajima i pobjedama nad istim, pobjednik si, bez obzira na osvojenu medalju.
Sretno mojim sinovima u ovoj školskoj i sportskoj godini!






11:31 | Komentari (18) | Print | ^ |

nedjelja, 06.09.2015.

Život u ljubavi


Osjeti i zaživi ljubav u sebi,
tu divnu pokretačku energiju koja ti donosi mir.
Uživaj u punoći života.

Njegovo bogatstvo i raznolikost
vrijedna su inspiracija stvaralaštvu,
onome što kreira tvoja duša nahranjena ljubavlju.

Puno srce doživljava punoću života,
svu ljepotu i raskoš,
prirodu i ljude, dio cjeline.

Sretna sam i zahvalna jer uživam svim osjetilima.
Njegujem ih i hranim svakodnevno.
To je moja sreća, moja punoća življenja.

...Jedan djelić mog jučerašnjeg dana...




11:27 | Komentari (22) | Print | ^ |

srijeda, 02.09.2015.

Družba u službi


Da se vratim u prošlost i poslove koje sam radila, čudila bih se kako je sve tako značajno.
Moj poziv su ljudi, međusoban rast i učenje.
To moje neizbježno ubacivanje emocija, čak i kada je posao u pitanju.
Kao mlađoj, ponekad bi me to izigralo, razočaralo , ali sam uvijek krivila druge.

Šarmantnu šeficu-prijateljicu, vlasnicu malog obrta koju bi masirala, u pauzama između moje i njene smjene,
a u slobodno vrijeme davala besplatne instrukcije njenom sinu.
Rast njenog obrta i promet ,u kojemu je bio presudan taj moj osjećaj za ljude nije se odrazio čak ni na redovitu plaću,
već dapače, na dvije godine neplaćenog staža, od tri.
Svašta sam još morala proći na ovom svom putu rasta, ali nikada nisam krivila sebe za loša iskustva.
Zato su mi se i događala! Nisam preuzela odgovornost da sam iskorištena jer da sam to sama dopustila.
Jednostavno, na neko da, ja nisam znala reći- ne.
Uvijek vrijedna, komunikativna, a ponekad razočarana i iznevjerena jer su se te moje osobine iskoristile protiv mene.
Srećom, pamtim više lijepih iskustava.
Bivšeg šefa kojemu sam dala otkaz jer sam kod njega dala svoj maksimum i išla dalje.
On me se nakon par godina sjetio i preporučio drugom šefu, doslovno me nazvavši na kućni telefon i uputivši u dobrostojeću firmu kako bih napredovala.
Dakle, bivši šef je bio moja garancija. Manje je bitno da je još dvoje kandidata imalo svoju garanciju pa posao nisam dobila.
Zadnji šef za kojeg nisam znala da će mi biti sadašnji susjed i predivan, prijateljski odnos gdje je moj muž danas još prisniji s njim od mene.
Ne volim autoritete. Ljude koji svoje frustracije ispoljavaju na drugima i takav šef mi se pojavio, samo u jednom poslu.
Nisam mu dozvolila da od mene svjesno radi budalu i više mu nije padalo na pamet da liječi svoje komplekse na meni jer sam ih i sama imala dovoljno pa mi njegovi nisu trebali.
Također nisam od onih sretnika ili nesretnika koji svoj staž kuju u velikim državnim firmama.
Zato je iskustvo veliko jer sam si dala priliku raditi i rasti, neovisno o radnom stažu, kao izgovoru.
I svejedno sam nakupila godine staža da bih po njima mogla, već sad u penziju. A sve kod privatnika.

Posao po posao, iskustvo, razočaranja, nadahnuća, puno ljudi sa ove ili one strane, ali danas znam, sve točno zacrtano za mene.
Došlo je vrijeme da je i moja zadnja.
Normalno, emocije kao i uvijek, a onda shvatiš da ima ljudi koji to iskorištavaju.
Koji prelaze nevidljivu granicu jer im to dozvoliš.
Pa ta moja zadnja bi bivala stjerana u kut i povlačila se u rikverc jer bi ju njegova predzadnja tjerala unatrag.
Svašta sam prošla, razočaranja i plača, histerije, svađa, prijetnji, a samo zato jer sam bila čovjek. Prije svega.
Ali i taj čovjek živi od novaca. I koliko god smanjiš cijenu svoje usluge da bi nekoga razumio, ako taj neki ne shvaća odnos privatno- poslovno, nikada nećeš biti korektan za njega.

Inspiracija za ovu priču mi je jutrošnji mail. Upit djevojke s kojoj imam sklopljen ugovor o međusobnom poslovanju.
Gdje sam joj već dva puta progledala kroz prste, upravo stavljajući ljudskost ispred profita.
Nakon dvije godine našeg poslovanja, ona je danas odlučila preći granicu.
U kratkom, ali sažetom mailu sam joj jednostavno naglasila i podsjetila na zadnja dva njena propusta zbog kojih sam imala razloga raskinuti ugovor i poslovni odnos koji imamo.
Kod mene je presudilo srce, ljudskost i razumijevanje. Koje je sada njoj na kušnji.
Konačno sam u fazi života gdje dajem bez očekivanja. I sve je tako jednostavno, znam obaveze, ali i prava.
Ne trpim ništa da bih radila ustupke koji mene bole. Dapače!
U materijalnom svijetu je uspjeh vidjeti čovjeka. Doživjeti ga, osjetiti, razumijeti. Ne na svoju štetu, ali u njegovu korist.
Jer, zapravo, ta njegova korist je i tvoja jer si dokazao da si, prije svega, čovjek.
Ta ljudskost se uvijek vrati jer je to tvoja energija. A kad se ne vrati, znači da je čovjek u njemu zatvorio svoja vrata za tvoju energiju koja bi trebala prodrijeti do njega.
I tad je vrijeme da se pozdravimo.
Odavno više ne idem u rikverc. Odavno svjesno izlazim iz kuteva kad sama skrenem.
I pozdravim ljude koji ne osjete, kojih se ne dotiče ljudskost.

Čekam njen odgovor na mail....da priča dobije kraj....
...Uspjela je odolijeti svojoj kušnji i ostala u okviru razuma i srca.
Nastavljamo daljnju suradnju na obostrano zadovoljstvo. Ispričava se, svjesna da je pretjerala i zahvaljuje na dosadašnjem „više nego fer odnosu prema njoj.“
Svatko bira svoj put, nismo tu da si smetamo.
Sretnemo se, ali kao učitelji jedan drugome.


(fotografija: facebook)



10:25 | Komentari (17) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se