nedjelja, 30.08.2015.

Djelo pa lik


Vozeći natrag kući s promocije, umorna i cijepljena dodatnom motivacijom za blogiranjem, ne skidajući osmijeh s lica, u glavi stvaram priču za novi post.
To volim! Te nabijene emocije koje želim da budu viđene, prenešene, doživljene i podijeljene dalje, kao moj doprinos ljubavi i pozitivi. Neka zarazi nekoga!
Za par dana slavim svoju prvu godišnjicu na Blog.hr pa je Blogoknjiga došla kao veliko finale.
Pratitelj u Zagreb mi je životni partner koji je susret s ekipom iz Osnovne škole odlučio zamijeniti podrškom svoje zakonite među blogerima.
Pridružuje nam se dvoje blogera, nikad viđenih ,a dobro poznatih duši kroz tekst i fotografiju.
Nevjerovatan osjećaj i povjerenje dok ih ugošćujemo u svom domu, kao da su nam došli dragi rođaci koje nismo dugo vidjeli.

U opuštenoj atmosferi putujemo do Zagreba gdje, iako je nesnosno vruće i gužva je na Auto putu pa kasnimo, gladni smo, nećemo stići jesti,
popiti popodnevnu kavu, ali hrane nas situacije i scene iz vožnje.
Česi s čudnovatom kamp prikolicom, žena u vozilu Hitne pomoći kojoj na daljinu određujemo dijagnozu,
turiskinja na motoru obućena za plažu, masni prsti od čipsa iz bunkera jer jednu vrećicu moramo žrtvovati i ukrasti ostalim blogerima, glad ne pita.
U centru Zagreba krkljanac. Nisam navikla na tramvaje, tramvajske šine po cesti još manje.
Naša draga blogerica sigurno i točno naviga, a sigurna vožnja postaje malo manje sigurna kad presiječem put tramvaju ili mu se toliko približim
da dragi bloger sa stražnjeg sjedala kroz prozor auta, dogovara s vozačem tramvaja prednost prolaska.
Oduševljena sam pozitivnim reakcijama vozača jer nema ispada bijesa i zamjerki, već simpatičan osmijeh na licu i razumijevanje pa mi jurimo dalje na promociju.
Tko može računati na još nepredvidivih situacija u kojima me zove prijateljica jer baš ima frku s podstanarkama.
A ja joj pomažem savjetima i slušam jednim uhom, a drugim našu navigatoricu.
Situacija se malo zakuha na jednom kružnom toku gdje muž mora odglumiti autiritativnog mužjaka da ne završimo u cvjetnjaku kraj otoka.
A je, danas kužim, bilo je malo napeto, ali sve je dobro prošlo.
Kad voziš, čini ti se manje opasno, nego onima čija je sigurnost u tvojim rukama.
Već smo na nogama, hitamo do tražene adrese i vrtimo se u krug nikako naći Europski dom.
Srećom, srećemo dragog, prepoznatljivog blogera na trgu, grljenje, pozdrav i uputstvo gdje ući.
Osvježi nas dodatna doza pozitive dok tražimo vrata kroz koja je on netom izašao i više ih ne može prepoznati.
Drugi, dragi bloger, također totalno oduševljenje, romantični pjesnik s odličnim smislom za humor, komentira da ćemo morati kroz vrata sa zoljom jer ne vidimo kvaku, a bilo bi dovoljno da se nas dvoje malo jače naslonimo zbog, također jače, konstitucije.

Prepoznajemo prava vrata i tu smo, među svojima.
Ne mogu predočiti snažne smocije.
Rekla mi je jedna draga blogerica, koja me zamišljala kao nisku crnku ( totalno suprotno od onoga što jesam) da prepoznaje moju sreću koja graniči s euforijom.
Svjesna sam toga, dug je put do ravnoteže i zahvalna sam na njenom prisustvu i upoznavanju, iako se nas dvije već poznajemo i prepoznajemo.
Ne mogu i ne želim komtrolirati tijelo koje pokazuje unutarnju sreću.
Kako da opišem sve te divne ljude i pozitivu? Divne tekstove, prozu, poeziju, fotografiju, djela koja su postala likovi.
Koje možeš zagrliti, poljubiti, podijeliti osmijeh, iščitati energiju ljubavi koju odašilju.
Divno je držati knjigu u rukama, slušati lijepe recenzije nas trideset i devet duša, gledati nasmijana i zadovoljna lica, izmijeniti životna iskustva u tako kratkom vremenu.
Vidjeti zadovoljnog muža kako priča engleski kojeg ne zna, ali osjeti govor duše i tijela partnera jednog od blogerica.
Lijepo je i vidjeti lijepu ženu koju prepoznaješ s fotografija te se osvjedočiš da je zaista tako savršena kakvom sam ju doživljavala, izvana i iznutra. Ali malo ženske ljubomore ne šteti kad joj sugeriraš da se na lijepom osmijehu bijelih zubi ocrtava malo ruža jer ne može biti toliko savršena.
Uz našu knjigu i poklonjenu knjigu rado čitanog blogera, zagrljaj i stisak ruke, upoznavanjem sa njegovom životnom družicom, sve je ovo za mene značajno i veliko u srcu.
Ljudi, blogeri iz svih dijelova zemlje pa i van granica, samo su dokaz da je sve moguće i ostvarivo ako to želiš i osjećaš.
Svima nam je vrijedilo doći i vidjeti, osjetiti ovu energiju kreativnosti, pozitive i podrške.
Dobru namjeru koja kreće od nas samih.
Od dvoje blogera s dugim stažom sam dobila odgovor na povremenu negativu na blogu.
Sve kreće od nas i našeg doživljaja, kao i u životu.
Ono što želiš da te dotiće, dotaknut će te. Ja sam se odlučila za pozitivu i osjetila sam je.
Ma toliko je emocija i iskrenih zagrljaja, riječi i dojmova da ne stanu u jedan post!

I za kraj, osvrt na jedno poznato lice s malih ekrana koji se našao usput.
Prišla sam mu jer ga volim gledati, a zaustavila se na priči o našoj Blogoknjizi i njegovoj znatiželji.
Što je blog, tko ga sponzorira, kakva je korist od toga, u čemu je motivacija, koliko mi treba za napisati post, koliko često objavljujem...
Uspijem odgovoriti na pitanja koja razumijem u ovom svom hobiju jer poznata faca žuri na set,
a ostajem u nekim nedorečenim i neodgovorenim pitanjima jer do sada nisam pridavala važnost tituli blogerice.
Ovdje se osjećam baš ponosno i značajno. Među ovim velikim, a malim dušama s jakim emocijama koje dijelimo upravo ovdje, svatko na svoj način.
Moje blogiranje trebalo je ostati anonimno jer ne vidim svrhu svoje identifikacije kao zrele, ostvarene obiteljske i poslovne žene.
Ovdje sam samo djelić jedne blogerske ekipe, kap u moru.
Na to sam pristala od početka. Na sve uvjete. Samo pisati, prenositi emocije.
A ovo, djela koja su postala likovi nisam sanjala ni očekivala.
Sada znam da ove duše jednostavno moraju biti ovdje, u mom životu.
I taj doživljaj mi nitko ne može poništiti.

Hvala vam svima. Ponosni sam dio ove zajednice i jedan od autora naše Blogoknjige.
Ne želim vas imenovati pojedinačno da ne bih koga izostavila, svi ste na mene ostavili snažan dojam.
Hvala vam što ste to što jeste jer i ja među vama mogu biti ono što jesam.

Oznake: promocija, blog.hr, blogoknjiga


13:15 | Komentari (29) | Print | ^ |

petak, 28.08.2015.

Ceremonija

Nekoć davno, u ovom životu, stoljeću, ali u nekoj drugoj ja, vrzmale su se glupave misli.
Nisu misli glupave, već su misli te koje ego tjera da nam kvare ugođaj duše.
Znala sam pomisliti i razmišljati o svom sprovodu.
Koliko će biti ljudi, hoće li biti kakav govor, svećenika ne želim (ali tko me pita kad umrem ),
da li će vijenci biti bogati i skupi, koliko će ljudi plakati, koliko ih se smijati?
Kome ću najviše nedostajati? Hoće li laknuti onima koji mi duguju onih zaboravljeno posuđenih sto kuna? Truba, klapa, možda zbor?
Možda narikače?

Joj da to mogu vidjeti od nekud! Da isceniram svoju smrt pa da gledam iza obližnjeg čempresa.
Da vidim onu susjedu Miru koja mi je otrovala psa kako se ceri jer je i mene otrovala.
Pa da vidim ruku frendice iz Srednje škole koja prečvrsto stišće vrat mog muža, ucviljenog udovca.
A sinovi da se sa slušalicama u ušima žale frendovima kako se sprovod odužio i da su ludi jer će ih u igrici na playstationu svi poubijati
dok oni ovdje moraju glumatati. Ali brzo će ta ostavinska rasprava, kažu, pa će potplatiti sve te playere da im predaju borbu.
Sestra tužna, plače, ali me tješi jer će brzo doći k sebi. Od mog brbljanja nije mogla doći do riječi, ponekad.
Sad će se napričati sa mnom kad mi bude svijeće palila i mijenjala cvijeće u vazi.
Brata nema. Nismo se stigli pomiriti. Plače i on u našoj obiteljskoj kući. Kasno je, ego nam nije dao da
se pomirimo za života. Tješi me i to, sad me bar nema pa mu je laknulo jer se ni ne moramo miriti.
I tako, u tom razmišljanju, nekako nisam bila sigurna koliko bi tih ljudi moglo doći.
Omiljena sam, kao. Imam puno prijatelja i poznanika, činim dobro. Ali ponekad nekoga i razljutim pa mi zamjeri.
Meni se čini da nikad zlonamjerno.
Samo govorim istinu i ono što vidim, a čudim se kako taj drugi to ne vidi.
I tako. Ja u pravu za sebe, on za sebe. A nikako se naći na sredini.
E ,ti, ti ljudi bi me mogli zeznuti. Takvih je dosta. Ti koji me nisu prihvatili kao takvu.
I ne znam jesmo li toliki prijatelji da bi mi došli na sprovod. Pa to možda neće biti dugačka povorka. A ta povorka govori kakav si bio čovjek.

Eh, eh, obrasci i šablone...sretna sam da vas gubim polako, ali sigurno.
Sve te glupave, ljudske stvari, principe i djelove tradicije. Sve te stvari kad se život zaustavi. Ovozemaljski. Nije više bitno i nema smisla. Treba živjeti i opraštati sada.
Čula sam neki dan predivnu misao zbog čega se radi sprovod.
Zbog pokojnika. Da duša koja napušta tijelo vidi da se to zaista događa. I zato ceremonija.
U ovom životu pokušavam živjeti oslobođeno od normi i gluposti svega što nas zarobljava da ne živimo u povjerenju u život.
U sebe i ljude oko sebe. Nove prilike, poznanstva, avanture. Lijepe knjige, iskustva, učenja.
Pita me danas oduševljeno susjed, nakon izjave o Zagrebu i blogogknjizi : „Vi ste pisac!?“ a ja veselo odgovorim iznenadivši samu sebe: “Jesam.“
Što god to značilo. U mom slučaju, da zapisujem svoje emocije. I da ne moram živjeti od toga jer imam druge izvore prihoda.
I da u svom životu mogu biti što god želim. Ili ne želim.
Ali da svakako želim stvoriti priliku ili je iskoristiti ako mi se ukaže.
Probati nešto novo, drugačije. Biti puno toga. Pa i pisac.
Živjeti. U povjerenju i veselju.
Prvo u sebe pa svih oko sebe.
Jer nije me briga tko će plakat za mnom,
vesele me oni koji se sada smiju sa mnom.







18:48 | Komentari (15) | Print | ^ |

srijeda, 26.08.2015.

Savršena nesavršenost


Mi ljudi, toliko smo lijepi i savršeni u svojoj nesavršenosti da se trebamo buditi i lijegati s osmijehom na licu, svjesni i sretni koliko smo divni.
Samo trebamo prihvatiti sve ono što nas ne čini idealnima po nekom vanjskom standardu.
Ljepoti ravnih zubi, ispeglane kose, zaobljene stražnjice, vitkih nogu i mišićavog torza.
U ovom modernom vremenu savršenih ljudi gdje gotovo da više i ne vidimo krive zube, okserice, suhu kosu, prištić na licu, klempave uši, orlovski nos.
Gdje je moderan čovjek izumio sve da od sebe napravi idealnu ljepotu izvana da bi prikrio unutarnju nesavršenost.
Moja poznanica, vječito namrgođena i nezadovoljna sobom, u najboljim godinama za sebe, kad su djeca očvrknula i osamostalila se, ostala je sama i usamljena.
Prijateljica mi je skrenula pažnju na nju i njenu novu figuru koju kleše u obližnjem fitnessu mučeći se kao konj.
Oduševljena što netko postiže idealnu težinu, a nisam ja, pitam kako izgleda, vidi li se njeno zadovoljstvo.
A prijateljica mi ju komentira- „Znaš nju, vječito namrgođena. Ipak, govori da je sretna, da se osjeća mlađe i poletnije.“
Drago mi je zbog nje i odluke za skidanjem kila, ali i taj put sreće i promjene, treba kretati iz glave. Obrnuto ide, ali je kratkog vijeka.
I sama sam kretala na dijete, reducirala prehranu pa počela mršaviti, bila zadovoljna promjenom u ogledalu,
manjim konfekcijskim brojem, većim samopouzdanjem.
Ali, opet se brzo vratim na svoju prekomjernu kilažu.

Fascinantna je činjenica da sam u mladosti, s obzirom na visinu, imala idealnu težinu.
Ali je još fascinantnije da sam bila nezadovoljna odrazom u ogledalu.
Ono što mi je priroda dala, što me čini ženstvenom, jače bokove i stražnjicu, ja sam uporno odbijala. Bila nezadovoljna, negirala.
Umjesto da sam prihvatila kao dio sebe.
I tada, koliko god te svijet hvalio, dijelio komplimente, vidio tvoju savršenost, a ti je doživljavao kao nesavršenost, ti si nesretan.
U neskladu sa sobom. Psihom i tijelom.
Fascinacije ne prestaju s godinama i mojim otvaranjem uma, novim učenjima i svjetonazorima kad shvatim da sam s godinama, nakupila i viška kila.
Pa sam tu stražnjicu vizualno smanjila u masi većeg tijela. Više ne odskače jer je sve proporcionalno. njami
Svjesnošću sebe i svog tijela, nedostatka i kompleksa koji kreće iz glave, počinjem prihvaćati svoje nesavršenosti.
Pa tako na zumbi, koja mi je skoro četiri godine bila rekreacija, vrtim svojim bokovima, bez kompleksa.
Toliko da mi je jedna mršavica, u nedostatku riječi kojima bi me duhovno smanjila spomenula moju stražnjicu.
A ja ponosna što joj upravo ta moja stražnjica smeta i ne da da dođe do izražaja jer nije stvar u pozadini, već u glavi koja te tjera da grabiš naprijed.
Kad se posložiš u glavi i prihvatiš tjelesne nedostatke ili viškove, kao dio sebe i živiš zadovoljno s tim, ne obraćaš pažnju na tuđe stražnjice.
Jer si, zapravo, za sebe, uvijek ne začelju i ne gledaš tuđe stražnjice, u kojem god redu stajao.
...Da se vratimo na poznanicu s početka priče. Onu koja je skinula kile.
Sad kad je nakon puno godina svojih frustracija, uspjela potjerati muža i dvoje djece od sebe i ostala sama, krenula je skidati kile.
Jer je baš uvjerena da je to promjena koja joj treba.
Skidanje kila je još jedan rezultat nakupljenih frustracija.koje je obmanjuju da će baš takva, nova, mršava, izgledom mlađa, započeti novi, sretniji život.
Kratkog je vijeka zadovoljstvo s fizičkim dijelom sebe.
Ono trajno, unutarnje, duševno traje duže, stavlja ti i kreira privlačan osmijeh na lice.
Onaj osmijeh koji joj se nije pojavilo, bez obzira na idealnu tjelesnu težinu.
Strahove, nezadovoljstva, frustracije... manifestiramo hranjenjem ili izgladnjivanjem svoga tijela,
uvjereni da ćemo baš tako biti idealni, zadovoljni sobom.
Ali nesvjesni da je odraz u ogledalu manifestacija našeg unutarnjeg stanja.





19:16 | Komentari (16) | Print | ^ |

nedjelja, 23.08.2015.

Probiranje mudrosti

Ljetni dan. Oblačan, tmuran.
Stvoren za šetnju s mojom ljubavi.
Probiranje mudrosti, prošlosti, življenja.
Bez puno planova.
Jer, većinu svojih životnih, već smo ostvarili.

Ne treba prestati sanjati,
Tražiti svoje mjesto pod suncem.
To znamo moja ljubav i ja.
Pogled na more i prizor koje me morao naći.
Barka do mreže, zastavljena na granici.
U daljini veliki teretni brod pod zrakama sunca.
Onog istog koje se probilo ispod crnih oblaka.



Priča je ista s nama. Sa mnom.
Pomičući svoje granice, tražeći sunce koje svijetli,
Uvijek se otvori neki oblak.
Jer si dajem priliku.
Mičem svoje granice,


20:45 | Komentari (17) | Print | ^ |

petak, 21.08.2015.

Sestri hvala


Sinoć nepoznati broj, a još manje poznati glas dok se predstavljala cura od dvadeset i četiri godine.
Kaže: „ Naša zajednička prijateljica mi je dala vaš broj i pričala o vama, vašu priču. Možda mi možete pomoći.“
Nepoznata djevojka izgovara ime prijateljice iz djetinjstva, jednu od mojih prijateljica života.
Onu s kojom si prošao sve, koja te prihvaća s tvojim manama i ti nju s njenim.
Zanimljivo, neki dan mi je jedna poznanica spomene, tu moju iz djetinjstva i kaže: „ Lili je jako zajebana. Tko se njoj zamjeri nadrapao je.“
Prekinem je riječima da o mojoj Lili ne želim čuti više ni riječi.
Desetljeća prijateljstva su učinila da se prijateljstvo izbrusi do najfinijeg bisera i ne možeš mi pričati protiv moje Lili.
Imam još par takvih prijatelja ( sreća moja, ali i zasluga) i ne postoji čovjek koji bi mi ih ocrnio.
Mi smo se dokazale i pokazale, u dobru i zlu.
To je ljubav i odnos koji ne umire i ne prestaje.
Čak i kad se ne vidimo po godinu dana, čim se čujemo, tu je poznati smijeh i treptaj srca. T
Tu je nervoza i histerija iz dubine srži kad nas naljute prolaznici, ali uvijek, baš uvijek, razgovor završavamo smijehom i pozitivom.

Jedan od zadnjih razgovora je bio poziv s njene strane.
Očajan, pretrašen, paničan jer je tata na drugom kraju svijeta na samrti.
Kaže, boji se da neće stići do njega uz obaveze koje mora završiti da bi putovala.
Ne volim kad su ljudi koje volim tužni, ali zahvalna na ovoj mudrosti i staloženosti na kojoj radim i prenosim dalje,
spontano svoju vjeru i nadu prenosim na svoju dragu Lili.
Tisuću pitanja i strahova koje mi upućuje o smrti, vjeri, duši, a ja sretna i ponosna što je tješim
i pričam stvari u koje sam se uvjerila na ovom svom putu učenja.
Svjesna da bi mi bilo puno lakše da sam to znala dok sam bila u istoj situaciji s roditeljima.
No to je bilo i prošlo i to sam morala tada tako proći da bih bila ovo što sam danas.
Nečije rame, podrška, utjeha i vjera.
Jer i meni je to tada netko bio. Na način na koji je najbolje znao.
Naravno, i taj tužno započeti razgovor je završio smijehom i forama koje valjamo već preko trideset godina,
našim internim nadimcima, spominjanjem sarme u mojoj sobici nakon noćnog izlaska, pečenjem
palačinki u toplesu kod nje i bezbroj trenutaka koje veže ovo divno prijateljstvo.
I onih ružnih, ali proživljenih zajedno. Opet u podršci i stisku, zagrljaju pravog iskrenog prijatelja.

Naglasim nepoznatoj djevojci da smo sretne što imamo Lili za prijateljicu, a ona se, naravno, složi.
I krene razgovor s njene strane, kronologija nesretnog , mučnog i tužnog djetinjstva. Daleko od sreće bezbrižnog djeteta.
Sad je došao trenutak da se očisti prošlost , prihvate i otpuste njeni aveti.
Da bi se moglo dalje. Bezbrižno. Kako se trebalo i ranije, ali nije znalo. Zbog istih uvjerenja i postupaka roditelja.
Divno je svjesna i kad krene protiv roditelja jer su oni krivi što su ona i brat sad ovakvi, prekinem je, ali ona dovrši: „Znam, nisu znali drugačije.“
Kažem joj da bude ponosna i sretna jer u prosjeku četiri generacije ponavljaju iste obrasce, ona je ta koja će ih prekinuti.
Kaže: „I ja sam u klincu, ali sam više zabrinuta za starijeg brata. Stanje je grozno.“
I priča mučne priče i trenutke koji su teški i čine se bezizlazni. Kaže, vide to i roditelji, ali ne znaju što bi.
„Povjerila sam se našoj Lili koja mi je dala vaš broj. Ispričala vašu priču,. Kako ste se promijenila.“
Bilo mi je to dovoljno jer mi je moja Lili neki dan, nakon jedne teške situacije, rekla kako je ponosna na mene.
Da sam postala najjača od nas prijateljica iz djetinjstva..
Nas prijateljica s malo drugačijim djetinjstvom. Koje nije bilo tako bezbrižno zbog okolnosti koji su nam servirali drugi (rekla bih, život sam),
ali mi smo to podnijele kao pravi borci i svoju borbu pretočile u svoje nove, sretne obitelji.
I dalje se borimo, ne odustajemo.
Ne stojimo dok drugi padaju. Dižemo ih. Tako smo naučile. Nekako spontano.
Jer smo uvijek dizale jedna drugu. Samim postojanjem.
Kad te netko rastuži ili naljuti, kad ti život opali pljusku, evo ti prijatelja s kojim se uvijek bezbrižno glupiraš.
S dječjim dušama koje su i danas takve, a Lili je jedna od njih, izlaza uvijek ima.

Tako i sada, osjećaj ponosa i poštovanja prema svojoj Lili koja, širokogrudno i otvorenog srca, naše prijateljske namjere širi dalje, na ostale ljude.
Pomaže, diže, usmjerava, pruža ruku.
Jer zna da izlaza uvijek ima. Mi smo ga uvijek nalazile i danas ga nalazimo.
Nepoznata djevojka, u skoro dva sata telefonskog razgovora, prepričava svoj život, prilično svjesna uzroka, ali ne i izlaza od ružnih posljedica.
Ne mogu zaustaviti suze dok je hvalim koliko je divna sestra jer misli i želi pomoći svom bratu.
Kaže da je brat došao pred zid i ne može ga više gledati takvog.
„Brat je sretan što te ima“ odgovaram joj s divljenjem, istovremeno svjesna da i sama imam takvu sestru i takva sam sestra.
A ništa manje mi nije sestra Lili niti ostale prave, iskrene prijateljice s kojima nisam vezana krvlju, ali zato jakim sponama srca jesam.


10:25 | Komentari (10) | Print | ^ |

nedjelja, 16.08.2015.

Kraški zapis

Kad se dogodi da pametan telefon ispadne pametniji od mene koja sam
na par kratkih, ali slatkih dana, između ostalog, zaboravila papir i olovku
pa se uz jutarnju kavu oslonila na pisanje emocija u mobitel.
Kava s mlijekom na terasi kamene dalmatinske kućice u hladu starog trsa i
njegovih bijelih plodova,
misli nadglasane jačinom obližnjeg zrikavca i blejanjem dvije odabrane ovce koje nisu otišle na ispašu
to jutro.
Predivan smještaj u dalmatinskom krasu, tristotinjak metara udaljen od mjesne plaže.
Nedaleko kućice, tor prepun ovaca, iza nje šuma i pogled na divan Velebit.
Na putu do mora, kokoške koje su odskakutale iz dvorišta na put, pokoja žabica u prolazu i miris sela.
Naše duše drugu godinu zaredom uživaju u ovom ruralnom smještaju dvosobne kućice, antiknog namještaja i svim uvjetima za ljetovanje, ali i trajan smještaj.
Kad ti duša uživa u jednostavnosti, prirodi i veselim, pozitivnim ljudima i okruženju, pogled po kućici punoj obiteljskih fotografija i sluh u zvukovima prirode.
More koje imam i u gradu u kojem živim i svakodnevno kupanje koja su naša normalna pojava u istom,
nisu presudni za odlazak na ljetovanje. Ove godine, zaista prekratko, ali s obzirom na okolnosti, zahvaljujem jer sam to ipak doživjela.
I noćno kupanje, nakon skoro dvadeset godina, ideja naših pubertetlija.
Šetnja i vožnja bicikla po prirodi, ugodni razgovori sa veselim Dalmatincima i posjet Zadru.
Grad koji zaslužuje divljenje kao odličan promotor našeg turizma.
Dakle, napisanu pričicu zagubih u pametnom telefonu, ali nek je on pametniji, ja imam emocije koje se ne gube.
Par fotkica, umjesto priče iz krasa, okolica Zadra.
Termin za iduće ljeto - rezerviran.

















22:11 | Komentari (19) | Print | ^ |

srijeda, 12.08.2015.

Ljuta



Samohrana majka sina jedinca koja je u ranoj mladosti potjerala oca svog djeteta.
Od sina jedinca, koji ga nikada nije imao priliku upoznati, Nažalost, njena mama, neuka težakinja, u odhranjivanju tri kćerke i brigom
o vrijednom mužu, nije imala vremena za pokazivanjem emocija.
Tako ni Ljuta to nije naučila pa ih ni ona nije znala pokazati tokom života.
Susjedima, prijateljima, dvjema sestrama...Ni sinu jedincu.
Koji je, odrastajući bez oca, rastao kao siromašno i povučeno „kopile“ kojeg je definiralo djetinjstvo.
Ljuta je radila, podizala sina, hranila i oblačila , a u svojim ograničenim, naslijeđenim okvirima, nije živjela u skladu s vremenom koje ide naprijed.
Tako je štedjela novce, izigravajući jadnu i siromašnu žrtvu sistema koji se nije pobrinuo za nju i dijete kada je otjerala nevjenčanog supruga,
ljuta na sebe što je zatrudnjela u slučajnoj avanturi u istom poduzeću gdje je radio njen kolega, otac njenog djeteta.
Njeni roditelji, otac i majka, nisu imali razumijevanja za trudnu kćerku.
Koja je rodila u četrdeset i drugoj godini života. U malom mjestu, kao sramota obitelji.
Ali su joj pomagali i živjeli njenu sudbinu s njom.

Ljuta je živjela ljuta na svih.
Sistem, rođeno dijete koje se desilo, sve druge žene i muževe u braku.
Sve sretne ljude koji su izabrali i kreirali svoj život. Njoj se desio.
Bila je ljuta na svih i to otvoreno pokazivala, nesvjesna da je ljuta na samu sebe jer se razočarala. Pa i svoje roditelje.
Od bijesa i ljutnje, frustracije su bile sve jače.
U toj nemoći da se pomiri sa životom koji joj se dogodio, čitav život je bila loša prema svome sinu.
Bez razumijevanja da život i vrijeme odmiču, da je sin već dečko, također s potrebama i pravom na život dostojan čovjeka.
Svim svojim frustracijama i boli, ranila je svog sina jedinca.
Koji je rastao u nehumanim uvjetima u kući gdje zadrta i isfrustrirana ljuta majka nije htjela kupaonu, tekuću vodu, televiziju...
jer tako su živjeli njeni roditelji, iako već pokojni. Jer vrijeme i generacije rastu.
život i prilike se mijenjaju, a Ljuta ostaje uvijek ista.
Čak i kad sin jedinac upozna svoju ljubav i dobije priliku otići u veliki grad i napustiti sve ove rane i svu ovu ljutnju u kojoj raste od kad se rodio.
Neka grižnja savjesti i nemir da napušta svoju mamu koja mu je jedina obitelj učinili su da sin
ostane s mamom u malom, pitomom mjestu, u domu bez ljubavi i toplih emocija.
S osjećajem dugovanja. Svojoj majci za život koji mu je podarila. Život pun rana , boli i ljutnje.

Jedino što ga je održavalo i davalo nadu u lijep život, bila je ljubav u njemu samom.
Na nedjeljnoj misi i vjeri koju je shvatio i razumio za sve one vjernike koji mole, a ne znaju kako.
Za Ljutu, koja moli, a ne zna kome. I ne shvaća bit molitve i nedjeljne mise, osim toga što mora tamo ići jer se to mora.
On je znao. I zbog toga doživio ljepotu koju je zaslužio.
Život mu je dao drugu priliku za ljubav.
Njegova srodna duša ga je pronašla i našla put do srca pred kojom se slomio, otvorio i prvi put u životu osjetio da rane počinju zacjeljivati.
To može samo ljubav.
Pobijediti Ljutu kojoj niti jedna nije bila dovoljno dobra , niti jedna dovoljno vrijedna niti jedna dostojna zamijeniti majku.
Ljubav je nadrasla sve. Okupila novu obitelj, izgradila puno prostora s lijepim kupaonama, tekućom vodom, velikom, modernom plazmom...
Iz ljubavi rastu dva predivna sina. Kao naslijeđe sinu jedincu.
Odgajani iz strahova od onoga što je bilo i što se više nikada neće ponoviti.
Od sirotinjskog kopileta izrastao je divan čovjek, otac i muž.
Koji je sanjao i imao želje. I živio ljubav, unatoč ljutnji i bijesu koji su ga okruživali.
Od isfrustrirane majke, vršnjaka koji se naslađuju i okolinom u kojoj su bili drugačiji.

Ljuta je danas osamdesetogodišnja starica. Koja nikada nije pronašla ljubav. U sinu, nevjesti, unucima....
Jer ju nije pronašla u sebi.
Živjela je kako je izabrala. Danas drugi biraju za nju.
Svaki njen dan. Lijekovi, pelene, hrana, kupaona, tekuća voda...
Sve iz ljubavi sina jedinca. Kojem zacijeljuju rane i koji nije dozvolio da ljutnja bude i njegovo ime.
Njegovo ime je ljubav.
Nazire se putovanje duše.. Oprostiti i otpustiti. Može li to Ljuta?
Možda je već isuviše kasno za riječi koje se ne čuju zbog fizičke nemoći.
Za ovo putovanje je kasno, nema više prilika.
Jedino mala, ali obitelj u ljubavi, može i zna oprostiti i otpustiti.
Unatoč i usprkos.
Svim ružnim i nepotrebnim momentima koje je priredila Ljuta i zbog koje je njihova ljubav bila na kušnji.
Zbog koje je rasla i jačala. Oduprijela se Ljutoj i ljutnji.

...Jučer je sin jedinac ispratio svoju jedinu mamu.
Do zadnjeg ovozemaljskog udaha, Ljuta je živjela dostojanstveno.
Onako, kako si ona sama nikada nije htjela ili znala priuštiti.
U toplini svojih zidova, ali i brige sina jedinca koji je svoju mamu volio i pokazivao do kuda je ona dopustila.
Od hladnog zida negativnih emocija koji se rijetko spuštao.
Iza kojeg je raslo i živjelo toplo , dječje srce željno majčine ljubavi. Koja od svog zida nije vidjela nikoga, osim sebe.
A toplo srce puno ljubavi nesebično daruje cijeloga sebe svojoj djeci i ženi.
Svjesno ne dopušta životu i negativnim okolnostima koje su obilježile njegovo nesretno djetinjstvo da to bude život druge djece.
Njegove djece. On živi ljubav. I ljubav živi za njega.
Koju moraš dati da bi primio natrag.
Moraš je živjeti.
Ljubav.





10:28 | Komentari (17) | Print | ^ |

subota, 08.08.2015.

Iz igre


Sinoć moj pubertetlija i ja zalijevamo našu prirodu.
Napravila sam svoj dio posla pa legla na klupu i gledam zvijezde.
On zalijeva čemprese i lovor višnju, mediteranske biljčice i mali vrt, a ja u potpunom povjerenju, guštam u zvjezdanom nebu.
I onda začujem svog sina kako klikće - "Vidi! Vidi ovo! "
"Ajme...Kako? Što? Super je ovo! Kako ti je to uspjelo?“, klikćem sad i ja.
A on, iz čiste dječje duše, odgovara- „Iz igre.“
Još sam više oduševljena tim odgovorom jer naše duše i jesu dječje. Čiste, zaigrane.
Kažem mu- „Upravo sam dobila inspiraciju za novu priču. Mogu li te slikati?“
„Ne možeš. ...Možeš! Hahaha!
Zamisli mama što sve može nastati iz igre.“
„Da, super. Super si to skužio. Sve najbolje stvari i nastaju iz igre.
Iz čiste duše , s maštom i kreativnošću koja nam dozvoljava da zadržimo dijete u sebi.
Ti i jesi dijete. Tijelom i dušom. Ja sam samo dušom. Ali sam dijete i prepoznajem to u drugima.
Divno! Oduševio si me!“

Na tren pomislim kako je mokar do kože, ali veseo i sretan zbog svoje inspiracije.
Otjeram svoje misli jer je vruća kolovoška noć i brzo će se osušiti
Treba upiti ovaj trenutak i biti sretan ,svjestan.
Ne želim biti još jedan od roditelja koji ograničavaju svoju djecu u igri jer će zaprljati ruke, odjeću, lice.
Sputavati dijete da bude dijete. Ne želim sputavati ni sebe.
Ova dječja igra me razveselila i stvorila jednu pravu umjetnost vode, tijela i vrućeg tla.
Koje je ispalo fenomenalno iz čiste dječje igre.
I sama znam da kad si dozvolim biti dijete, najviše uživam. Dok pišem, plešem slobodan stil, pjevam, živim....
Pa kako to svom djetetu ograničavati?

Evo ga, dvorišna umjetnost mog starijeg pubertetlije.
Za napraviti ovako zanimljivu umjetnost, trebate leći na pod, prskalicom usmjeriti mlaz vode
u nebo i dok se močite, smijati se od srca.
Naravno, kad se dignete mokri do kože, na podu ostaje odraz vašeg tijela kojeg brzo isuši suh i topao zrak.
Ali dječju dušu vam ne može ništa isušiti ako je redovito hranite. fino





23:35 | Komentari (14) | Print | ^ |

četvrtak, 06.08.2015.

Level down

„Ne raspravljaj se s budalom jer će te spustiti na svoj nivo i pobijediti“
Nije mi bila jasna izrečica koju mi je prije par godina natuknula poznanica.
"Kako me budala može pobijediti? " ,razmišljala sam , u egu, kako sam i vrtila filmove u glavi.
Samo par godina kasnije, shvatila sam i razumjela dobronamjerne poznaničine riječi.
Naime, ja sam bila popriličan egoista. Tko će to za sebe priznati?
Nitko. Jer toga nismo svjesni.
Znamo samo da smo popili svu pamet svijeta i da smo uvijek u pravu ,a što je više argumenata protiv nas, veća je želja za dokazivanjem.
Danas sam zahvalna sustavu koji me iznevjerio.
Zadovoljna sam s alternativom koju sam paralelno iskusila, ali u nedovoljnom povjerenju u istu, predala se u ruke i popustila starim obrascima.
Dala se pod nož. Nepotrebno!
Ali ništa nije za ništa! Sve se događa s razlogom.
Iscrpljena i razočarana, nakon nepotrebnog iskustva, došla sam na razgovor kod svoje „životne mentorice“.
Pokajala se što nisam vjerovala sebi, već sustavu, a ona je mirnim tonom pohvalila iskustvo koje sam morala proći da bi narasla.
Od tog dana, ja znam da ništa nije slučajno.
Sve kreiramo sami i sva loša iskustva su naša učenja. A ona dobra, rezultat istoga.

Nas četiri, istih godina, ali različitih životnih okolnosti, s obiteljima i djecom, našle smo se, također da bi nešto naučile.
Idealne prijateljice s kojima se prijateljstvo ugasilo tako brzo, kao što je i planulo. U godini dana, sve je bilo gotovo.
Svaka je bila „oštećena“ na svoj način.
Od bivšeg nasilnog muža, sadašnjeg besposličara, posla bez plaće, s troje djece,
mučnim djetinjstvom punim loših trenutaka kojeg treba ispraviti u sadašnjoj, mladoj obitelji forsirajući ono čega nema...
Mislite da sebe nisam okarakterizirala? Ne bih to mogla tada, ali sada s ponosom kažem da sam bila prilično sje... no tada toga nisam bila svjesna.
Tek kad sam si priznala koje su moje mane, pomirila se s njima, mogla sam ih se osloboditi.
Do tada, ja sam si bila u pravu i iza toga sam čvrsta stajala, boreći se rukama i nogama, uvjeravajući druge u ono u što nisu vjerovali.
Moja istina i viđenje njihove istine, nije se poklapalo. Zašto? Zato što je istina koja nas oslobađa uvijek jako ružna i bolna.
Zato što smo svi produkt naših predaka, njihovih strahova i obrazaca po kojima su živjeli.
I zato što to forsiramo, uvjereni da je jedino to ispravno jer za drugo ne znamo.
Da zastanemo i poslušamo se, čuli bi što želimo.Taj unutarnji glas koji nam pokuca na vrata duše,
ali mi ga uporno ignoriramo jer se bojimo novoga, nepoznatoga.

Vrlo je vjerovatno da ćemo se bojati ljubavi i braka, zazirati od partnerskih odnosa, ako smo cijelo djetinjstvo slušali svađe naših roditelja.
Vjerovatno ćemo težiti biti super bogati i moćni ako smo imali ispod prosječno djetinjstvo u kojem smo bili i osjećali se lošije od naših vršnjaka.
Ako smo gledali kako tata omalovažava verbalno ili fizički našu mamu,
vjerovatno ćemo naći super dobrog muža na kojem ćemo iskaljivati svoju frustraciju i potruditi se da ispašta za sve loše muškarce ovoga svijeta.
Ili ćemo naći istog nasilnika jer mislimo da takav muž i partner mora biti.
Sve se to događa kada živimo nesvjesno. Automatizirano.
Upleteni u klupko zapetljane vune s iglama koje drže svi, osim nas. Koje drže naša loša iskustva i traume.
A mi mislimo kako smo pametni i u pravu jer smo baš izabrali takav život i baš smo izabrali biti tako sretni.
S povremenim bljeskovima unutarnjeg nezadovoljstva koje mičemo u podsvijest jer nam to ometa život koji baš mora biti takav.
Baš moramo zasnovati obitelj, imati djecu, psa, mačku, kuću, auto, ići na godišnji, imati par kredita da sve to odplatimo.
Moramo! Jer moramo biti isti kao svi.

Morati i željeti nije isto. I daleko je od bilo kakve sličnosti.
Moraš ono što si gledao i gledaš što drugi rade i kako žive, a želiš ono što osjećaš da će te učiniti sretnim.
Moranje nije sreća. Moranje je zapovijed za umjetan život i forsiranje.
Ono što usrećuje mene, ne usrećuje tebe.
Samo daje privid sreće ako slijedimo naučene obrasce i živimo po špagi od moranja.
Tada se javljaju frustracije i nezadovoljstva koje ispoljavamo egom i bivanjem u pravu.
Kad živiš kako želiš, nemaš potrebe uvjeravati i razuvjeravati drugoga u to jer i drugi živi i radi kako želi. On bar tako misli, a ti to znaš.
Ako su roditelji imali naviku tvoje postojanje potvrđivati kroz kritike, velika je vjerovatnost da ćeš i ti tako funkcionirati kroz život. Jer za drugo ne znaš.
Danas znam i sama, da ljudi koji vole kritizirati i prljati druge, samo su mala kritizirana djeca koja ne znaju da postoje pohvale. Jer ih nikada nisu čuli.
Dakle, svatko ima svoj razlog zašto je baš takav.
Ja to danas razumijem.Jer sam bila ista.
Jer nas roditelji i preci odgajaju po šabloni kakvoj su odgajali njih.
I jako umara i iscrpljuje život po naučenoj šabloni.
Čini se, izgleda gladak. Ali je iscrpljujuće dokazivati se stalno kroz riječi.
Što više vičemo i teoretiziramo, to manje djelujemo za sebe, svoje unutarnje želje.
I zato danas, ljude koji su u pravu izbjegavam.
Navučem se nekad na njihovu razinu, ali svjesno dopustim da me pobijede. Jer znam da je budaleština nesvjesnost.
Ne morati, već željeti. Ne biti dio mase, kao drugi, već biti ja. Ono što ja želim.
I kad kažem da sam na višem nivou svijesti, znači da sam na stepenici iznad gdje nije bitno tko je u pravu. Bitno je unutarnje zadovoljstvo,
Kad dopustiš da te netko nadvlada, nadjača i pobijedi u teoriji. Jer samo ti znaš što si iskreirao od života.
Kako si svoje želje proveo u djelo.
Kad ostaneš sam sa sobom i osvijestiš kakav ti je izraz lica.
Jel to grčeviti i bijesni stisak čeljusne kosti u vječitom moranju, umjetni osmijeh u vječitom dokazivanju svijetu ili te nije briga tko će i što reći kako živiš.
Konačno živiš kako želiš i osjećaš.
Makar ismijavan od nesvjesne mase jer nisi u kalupu većine.
Oni se smiju jer su pravu, a ti se smiješ jer si sretan.


(foto:internet)


11:08 | Komentari (25) | Print | ^ |

nedjelja, 02.08.2015.

Japanac na brdu

Pišem dok je još svježe, da što bolje prenesem.
Muž otišao po starijeg sina jer je kasno više za biti vani.
Dolaze kući i govore da su mi doveli frenda.
Ja pred vrata, a u mraku, pa jedanaest je navečer, jedina svjetlost vanjska lampa, stoji Japanac.
Iznad glave mi tri upitnika ???

Naime, moji susjedi su prije nekih mjesec dana pokupili mlade, divne stopere i sklopili divno prijateljstvo.
Mladi par, volonteri, Rus i Francuskinja, praktički žive kod njih trenutno.
Putuju svijetom, stopiraju i volontiraju po udrugama za smještaj i hranu.
Našli su se da se nisu mogli bolje, za sličnim pogledima na svijet, interesima i počeli divno prijateljstvo.
Ta me priča natjerala da jedan dan, pri povratku s mora pokupimo i mi dvije stopistice.
Taman djeca nisu bila s nama pa je bilo mjesta u autu.Dvije Njemice.
Muž ne zna beknuti strani jezik, a ja od tri jezika s kojima sam se solidno sporazumijevala,
ostala totalno šokirana kako mi je ponestalo vokabulara jer godinama nemam priliku pričati.
Ide to meni,ali to nije to to i izgubila sam volju.
Od duboke priče i prijateljstva, u autu je ostalo jedino natucanje siromašnog engleskog i
obećanje samoj sebi da ću prvom prilikom uzeti privatne satove jer ovo ne može i ne smije ovako.
Da je mene sram pričati jer znam da ne pričam pravilno i da moram šutjeti jer se ne mogu sjetiti riječi!
Koja tuga.
Cure smo odvezli do odredišta, izmijenili par bitnih rečenica na engleskom, a njemački i talijanski nisam htjela ni pokušavati.
Engleski sam počela učiti prije polaska u školu. Kao i sve, kad ne vježbaš, ode.

I tako večeras, stoji meni Japanac pred vratima.
Moj smiješan, ali zanimljiv muž mi objašnjava da ga je povezao i da ide u centar grada,
ali meni nije jasno što će on pred mojim ulaznim vratima.
Moram li vam naglašavati kako se dečko osjećao dok je stajao na vratima dok pas reži na njega iz kuće, ja
u čudu gledam što ću s njim,a dva tinejđera se valjaju od smijeha.
A dobro, došao je uljepšati nam kraj ove lijepe nedjelje koju smo proveli na moru u kupanju i guštanju.
Dok mu objašnjavam da smo mi normalni ljudi, da mu malo razbijem očiti strah od nepoznatih ljudi i mjesta na kojemu je slučajno
završio, ulazi u kuću sa svojim planinarskim cipelama, nervozno vrteći narukvicu na ruci.
Tresem malu limenku pive koju sam upravo ispila ispred tv-a ,ali uvijek je u frižideru hladna cuga, najviše zbog mogućih poslovnih partnera.
Sjeo je i gleda po stanu, komentira da nam je lijepo, ali dalje ne zna što tu radi. Htio je samo do centra grada,
a završio tu na brdu među nama.
Pristaje na domaće crno vino pa nazdravljam s njim i ispitujem ime ,godine. Edi...twenty years old...
Pa se mi izredamo po imenima i godinama, čak i psa predstavimo koje se nije smirio dok ga nije počeo maziti naš novi prijatelj.
Gleda sinove medalje, ispituje pa vidi engleski rječnik na polici među knjigama, kaže-" Učite engleski?"
"A pokušavam" ,kažem razočarano jer sam i dalje nezadovoljna svim trudom i godinama, svim svojim prirodnim sluhom
za jezike kojim se ne mogu trenutno podičiti previše.
Uglavnom, i on putuje, autostopom, sam. Upoznao je neku curu u gradu, pokazuje mi fotke na mobitelu. Kažem- "Zgodna je,
pametan si mladi dečko" ,a on se smije, valjda malo i pripit od čaše domaćeg istarskog vina.
Zamišljam u glavi kako iz frižidera vadim domaći istarski pršut, režem i ugošćujem ga, ali ne da nemam pršuta,
već smo i zadnju koricu kruha pojeli za večeru.
Stariji pubertetlija mi govori da ga pitam dal mu se žuri,a mi se taman raspričali i smijemo se opušteno.
Kao da mi se od te limenke pive i engleski popravio. Mogla bih i japanski propričat da je još koja piva...
"Ne žuri mi se", odgovara opušteno i naslanja se na naslon trosjeda da bi mu bilo još udobnije.
Ali moji dečki, još gori od mene, u svom neznanju i zbunjenosti, uzimaju ključeve od auta i sufliraju mu na odlazak.
Digao se zbunjeno, ja mu objašnjavam kako smo počašćeni što je bio naš gost, s druge strane svijeta.
Smije se, zahvaljuje i odlazi. Bogatiji za još jedno iskustvo i poznanstvo.
Ali i mi.





23:10 | Komentari (20) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se