|
Oduvijek nedjelja za mene ima neki dublji značaj.
I gle, čuda,nikada nisam išla na nedjeljnu misu, a prihvatila sam nedjelju kao svoj sveti dan.
U obiteljskom domu, „male O-dice“, nedjeljom smo svi petero sjedili za stolom.
I inače smo voljeli jesti skupa za stolom i smijati se, ljutiti, vijećati..
Mama i tata na začelju, sister i ja na klupi od skaja, a najstariji brat na stolici prekoputa.
I te scene sežu mi daleko u djetinjstvo kad nije bilo bolesti i patnji, nervoze i onog najgorega- smrti u kući.
Mama i tata su izgradili kuću iz temelja.
Na terenu koji je nekada bio zeleni pojas, ali se netko sjetio prenamijeniti ga u građevinski.
Pričao mi je tata kako su strojevi kopali i bušili tvrdi primorski kamen.
Još mi je u glavi zvuk veselih i vrijednih radnika koji su vikali „Mineeeeee“ od okolnih gradilišta i ostatka kamenja oko naše kuće, našeg dvorišta.
Ja sam rođena u novoj, izgrađenoj kući. I baš sam ponosna na to.
Nedjeljom bi se feštalo i družilo s prijateljima i rodbinom, nakon napornog tjedna u firmi i na našoj kući.
Tata bi gledao i slušao utakmice, išao na Kantridu bodriti Rijeku.
Nedjeljom bi bio svečaniji ručak u radničkoj obitelji koja se odricala zbog te iste kuće.
Jeli smo svega, ali nikada neke specijalne delicije i kako nisam ni znala što drugi jedu i da to postoji, nije mi ni falilo.
Škampe sam prvi put jela s nekih dvadeset godina. Ali to sam ja i ne sramim se toga. Dapače!
Sjećam se kašeta punog voća iz obližnje agrarije. Na voću se nije štedjelo-jabuke, banane, naranče...
Jeli smo na kašete.
Koliko sam guštala i cijenila voće, vide danas moja djeca kad jedem običnu jabuku, pored današnjeg neobičnog voća.
Oni danas imaju sve, jabuka im je zadnje voće.
Ja ju pojedem tako da mi od nje ostane samo peteljka. I to je prava umjetnost i gušt jedenja zdrave jabuke.
Dakle, znalo se da se nedjeljom jede domaća kokica i krumpir, zelena salata i juhica. Obavezan kolač kojeg bi mama ispekla, nekakva štrudla ili orehnjača.
Poslijepodne bi još skakutali po ulici djetinjstva s prijateljima, ranije došli kući pripremiti knjige i provjeriti zadaće.
Obiteljsko večernje kupanje je bio poseban ritual.
Mama bi mi čistila uši, rezala nokte i sva sretna sam čekala večeru i kokicu koja je ostala od ručka .
Stigli smo na vrijeme, čisti i mirišljavi pred televiziju i popularnu seriju „Bolji život“.
Što se više spuštala noć, više me stezalo u želucu jer lijepa, obiteljska nedjelja odlazi, a približava se radni ponedjeljak i novi tjedan koji tako sporo prolazi do iduće lijepe nedjelje.
Tu nedjelju sam zaživjela i s mužem. Koji je, za razliku od mene, išao na jutarnju misu, ali to je bilo sve od nedjelje i obitelji koju je dijelio s vječito neraspoloženom mamom.
Tako da , kad smo počeli živjeti skupa, uveli nedjeljne rituale u kojima je on guštao jer je konačno osjetio ljepotu obitelji i ljubavi.
Da ne govorim, sada kad imamo djecu. Uklapaju se tu i njegove nedjeljne mise koje kombinira i prilagođava nama da smo svi zadovoljni i nitko zakinut.
Zadnjih godina, i ja imam obaveze jednu nedjelju u mjesecu, svoje radionice rasta i osvješćivanja pa smo i to uklopili u našu obitelj.
Danas nema zajedničkog nedjeljnog ručka.
Ja ću biti na svojoj strani, moji dečki na svojoj.
I prihvaćamo nedjelju kao takvu jer nas baš takva danas ispunujava i čini sretnima.
Bit ćemo si u mislima (ili nećemo, ali tko to zna), samo je bitno da si dajemo slobodnog prostora i disanja, mjesta i vremena za ispunjavanje sebe, a onda kao člana jedne od četiri kockice vesele obitelji.
Idem! Nedjelja mi izmiče...Danas, između ostaloga, guštam u divnim, iscijeljujućim zvukovima gonga.
O njemu u jednom od idućih postova. Do tada googlajte,a ja ću se kupati u zvučnoj kupki, kao nekada u kadi prepunoj mirišljave pjene.
Zamijenih kadu tuš kabinom da mi ostane više vremena na suhom.
Uostalom, jučer se kupah u bistrom moru koje će ova primorska bura danas još više razbistriti.
Zahvalna na svim nedjeljama.
Nedjeljni pozdrav šaljem, uz prvi nedjeljni post do sada. Ali ne i zadnji. 
|
