|
Što mi je došlo?
Pa došlo mi je da me sin pitao da bi išao s ekipom na more.
A meni grč u želucu.
"Još si mali, ima vremena!"
Te si mislim, gdje sam ja bila s trinaest godina...
Godina je osamdeset i neka. Zadnja sam generacija omladinaca.
Neka godine ostanu gdje im je mjesto, ali ajmo izvući jednu uspomenu.
Završila sam šesti razred, ljetni su praznici.
Došao mi je bratić iz Slovenije pa ga vodim na more.
Ma vodim ja sebe, ali on je sigurno društvo ako netko iz ulice ne ide.
Sendvič i malo šoldi za autobus i sladoled, kupaći, ručnik i nešto rekvizita u torbici.
Do plaže imamo promijeniti dva autobusa.
Nije mi to neki problem jer sam do tada išla na more sa starijim bratom i sestrom tako da poznajem autobuse, stanice, navike...
Sve znam. Imam dobru volju, dobro društvo i idemoooooo.
Jedna od napućenih riječkih plaža na Pećinama.
Kupanje, skakanje, sendvič sladoled, memori karte...Svakoga dana isto.
Lijepo, dječje, zabavno, slobodno, neopterećeno ničim, osim potrebom za uživanjem. Sve do jednog dana...
Do plavih očiju na zidiću koje sam srela i zbog kojih sam poludila. Ono, poludila!
On savršen, svijetle kosice, plavih očiju, lijepih bijelih zubi.Vidim, stariji je od mene i u društvu svog debeljuškastog prijatelja.
Pogledi, osmijesi...i sve tako čisto, lijepo, uzbudljivo, ali nedovoljno.
Sve dok jednog dana, na spremanju za odlazak s plaže, češljanju i gledanju u ogledalo, velika okrugla refleksija sa zrcala nije uhvatila moju pažnju.
I dok mašta trinaestogodišnjakinje nije proradila! Zvali smo to "špigliranje. "
Trebalo mi je par dana špigliranja na napućenoj plaži, da odsjaj sunca iz zrcala, zrcalim u njegove plave oči i izazovem smijeh, ali i upoznavanje. Konačno.
Najljepši dečko na svijetu, sa svojim debeljuškastim prijateljem leži na ručniku kraj mene, igra karte, smije se najljepšim osmijehom, gleda plavi odsjaj u mojim očima.
Konačno, srce lupa brže, osmijeh je sve iskreniji i događaju se pubertetska čuda.
Ljetni dani, školski praznici, moje Osnovne, njegove Srednje škole prolaze, a ja uživam u svojoj prvoj ljetnoj avanturi. S dečkom starijim od mene tri godine.
Naša druženja su toliko lijepa i opijena ovisnošću iskrenog osmijeha, da nakon uživanja na moru po cijele dane, on i ekipa dolaze navečer u našu ulicu. Pjesma, gitara, karte...
Lijepo je ,idilično, čisto, ispunjeno.
Naši trenuci su sada i ovdje.
Pogled, otkucaj srca, smijeh.
Ali moja simpatija nikako da bude i moj dečko. Pa u tim simpatičnim pogledima, fali samo simpatičan poljubac.
Zezaju nas već prijatelji i ja sam sama u frci kad će taj čudesan čin da kažem da imam dečka.
Jedne večeri pustili su nas same. Nas dvoje na stepenicama u mraku. Priča, ali jezovita nesigurnost, strah.
Neizvjesnost od onoga što mora doći, a nikako da se desi. Nas dvoje, glasni u društvu, a u duetu, sami kao dvije sjenke.
Kao dvije polutke na svojim stranama koje dijeli par centimetara.
Od iščekivanja i straha, do novog životnog iskustva dijeli nas milisekunda, ali oboje prestrašeni i zeleni, on u svojoj, ja u svojoj glavi,.
Od dečka, od kojeg se očekuje da bude hrabar, ja dobivam svoju kopiju nježne i prestrašene djevojčice.
To vrijeme traje i traje, mrak je sve mrkliji, simpatija sve mučnija. Nikako da se desi nešto.
I onda, muški glas, ali ženski drhtaj u tonu- "Hoćeš furati sa mnom? "
Na koje ja, u strahu, nesigurnosti i jezi odgovaram: "Razmislit ću..." 
Nakon cijelog ljeta divnih, zaljubljenih trenutaka u pogledu, osmijehu, kartama, pjesmi uz gitaru, gnjurenju u moru,
ja sam umjesto pečata ovoj ljetnoj avanturi, zbog straha od nepoznatog i novog, produbila agoniju.
Naravno, preneražen odgovorom, ionako nesiguran dječarac, diže se i ljutito kaže da mora kući.
Tih par dana ljetnih praznika prošlo je u nekoj muci. Neodživljenog , nedovršenog, nezapečaćenog.
Došla je jesen i školske obaveze. On svojim, ja svojim putem.
U istom gradu, s par godina patnje i kajanja.
Život nam više nikada nije dao šansu.
Završila je tako moja prva ljetna avantura.
Ne znam, možda zbog nje ne puštam sina na more bez mene.
Da ne dođe u ovu situaciju.
|
