|
Kako odoljeti pozivu svog tinejđera da nakon šest sati dođem po njega pred školu jer pljušti kiša?
Osamostaljujem svoje dečke maksimalno, ali kad sam u mogućnosti, kao ovoj danas, s ljubavlju i osmijehom na licu, vozim po njega.
Usput ćemo prebaciti Maju i Karla, kompiće iz razreda.
Ma sve za tebe, sine moj!
Dok ulazi Maja i sjeda kraj mene, ne mogu a da ne komentiram kako su narasli.
To je već djevojka, duge smeđe kose, s nekom pripijenom ogrlicom uz vrat i sva sam u čudu jer cure izgledaju zrelije.
Iznenadila sam se koliko ima kilometraže do škole.
I ta uska, brdovita, zavojita cesta po kojoj vozim te svako toliko imam osjećaj da sam u nečijem dvorištu koliko su kuće blizu.
Ajde, došli smo do cilja, otpremili jedan paketić, još su ostala dva.
Dečki sjede iza, smijulje se.
Ja opet sva u čudu promatram njihova ramena koja su sve šira, velike glavice i lude frizure. Majko moja, do jučer su bili bebe!
Susprežem smijeh zbog njihovih mutirajućih glasova pa na trenutak imam osjećaj da se vozim s mješovitim zborom.
Najzanimljiviji su, naravno, rasponi od soprana do basa koji se izmjenjuju u istoj rečenici i slušam tu divnu pjesmu, tu igru i čudo prirode.
Na povratku od Majine kuće, na pola puta do naše, na autobusnoj stanici ugledam susjedu.
Znam da čuva dvoje starih ljudi i svaki dan pješaći do posla i natrag. Uz to se i naradi, psihički i fizički, ali me oduševljava svojim veselim karakterom.
Povezem ju više puta jer mi je drago da joj pomognem, ali još je jedan, sebičniji razlog, a to je da obožavam naš smijeh u autu.
Ma nije to neki put, od par minuta ,ali smijeh je dovoljan za osvježiti cijeli dan.
„Ajde Silvija, upadaj“, govorim joj dok me časti širokim osmijehom ,a iza nje na stanici vidim Doroteu koja okreće glavu kao da nas ne vidi.
Ne bi bilo ništa čudno da Dorotea ne ide s dečkima u razred, a već sam davno primijetila neke iskrice između mog sina i nje.
Samo, muški kao muški, glume nezainteresirane frajere, a mi žene se uvijek zbunimo u tom skrivanju osjećaja pa ispadnemo totalno prozirne.
Lako mi je sada pričati na pragu četrdesete, a dok sam bila kao oni, isto sam razmišljala.
Jedva nagovorimo Doroteu da uđe, Silvija se čudi što joj je. Dečki iza u panici, Karlo bi pješke, izlazi iz auta, ulazi. Očito je, kemija je u pitanju.
Nekako Silvija i ja, iskusne frajerice, smirimo tu djecu s hormonima i dečki odluče posjesti Doroteu u sredinu, između njih dvojice.
Naravno, muškići se smiju, vrpolje, pjevaju opet iz alta u bariton , Dorotea, sa svojom lijepom glavicom u mom unutarnjem retrovizoru, kao da ne diše.
Suspregla je sve što se dalo, od disanja, pričanja smijanja. Pogled joj fiksiran u jednu točku i vidi se, nije joj ugodno.
Eh, koliko sam ja odglumila tih kulerskih faca, a iznutra srce nabija kao da će izletiti.
Silvija i ja se smijemo toj predivnoj mladosti, vraćamo se u svoju mislima dok ona sva zajapurena ne kaže: “ E Dorotea moja, nisi ni svjesna da ti je sada najbolje. Ovakav trenutak više nećeš doživjeti. Sjediš između dva muškarca!“
Ne vidim više ni dečke ni ukočenu curu, godine mi lete pred očima, simpatije, ljubavi, škola...
Stigli smo do odredišta.Djeca se razbježala svatko svojoj kući, s novim uspomenama , lijepim trenucima, a ja si mislim...Sjećaš li se kad si pred nekoliko desetljeća rekla da nikada, ali baš nikada nećeš reći:
„Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba."
|
