četvrtak, 29.01.2015.

Kada dolazi mudrost?


Kažu,dolazi s godinama.
Ali,s kojim,pitam se?
Jer,ima nas koji smo stari mladi i koji smo mladi stari.
Kad imaš petnaest,želiš imati dvadeset.Kad dođeš u četrdesetu,vratio bi se u dvadesetu.
I onda,kad sazriješ zbog godina iskustva,a i životnih godina,kažeš da su ti one godine,a ova pamet!
Po ovome,čovjek nikad zadovoljan!

Dijeli me još pola godine do okrugle četrdesete.
I ,za divno čudo,veselim se!
E da,konačno sam sazrijela,a ostala dijete.Konačno mi godine nisu važne,a svoju mudrost sam nakupila s iskustvima.
I zato ću reći da godine zbilja nisu važne ako si iz tih godina izvukao najbolje od najgoreg.
Ja jesam!
Uz sva najgora priznanja sebi da sam bila u velikom,ogromnom,neprijateljskom egu prema svima, a prvo prema sebi.
Jer ego je ljuti,tvrdoglavi,glupi,svadljivi,uvijek pravednički nastrojen, teoretičar kojega hrani upravo to te(r)oriziranje.
Da,bila sam vesela pozitivka sa strane,ugodna društvu,ali samo onda kada bih zastupala njihovo mišljenje.
Kad bi se moje mišljenje razlikovalo od većine,tada sam bila najveća negativka.
Što je rasprava bila žešća,ja sam bila glasnija i sve upornija da dokažem kako sam u pravu.
Jer ego mora uvijek biti u pravu!
I sve priče,neslaganja,teoriziranja,suprostavljanja još više hrane moj ego i moje dokazivanje kako sam u pravu.
Moram li reći koliko me frustriralo kada nekome nisam mogla dokazati da je moja zadnja i istinita,makar nije ni bila?
Ja sam tada bila uvjerena da je to istina i točka!



Život nam nudi više puteva i načina,a mi smo ti koji biramo.Ne,to nije sudbina.
To je svjesnost ili nesvjesnost da u trenutku odlučiš što je najbolje za tebe.
I da preuzmeš odgovornost za svoj život,postupke,emocije i u konačnici,zdravlje.
Par godina ranije,na tvrdnje koje bi mi netko izložio,ja bih se pjenila kao ljuto more na oluji,a danas u te tvrdnje vjerujem.
Zašto?
Jer sam si dala priliku da otvorim svoje srce i um za nešto nepoznato.
Odlučila sam da se neću bojati nepoznatog,već ću se bar potruditi upoznati ga.
Tako je.Ne možeš reći i tvrditi da nešto nije tako,a da to nisi niti probao.
Ja probala,uvjerila se i promijenilo mi život.
Dakle,istina i sreća života je da vjeruješ u ono što te čini sretnim.

Krenula sam drugim,nepoznatim putem i približila se sebi.Dala si priliku biti bolja, ne samo sebi,već svima oko sebe.
Moram biti iskrena i reći da su neki i otišli od mene.
Ali to je normalno.Razdvojili smo se u načinu viđenja istine.
Moja istina je sada njihova laž.Koju sam probavljala dok sam se gubila u dokazivanju sebe kao pravedne.
Konačno,u ovoj mudrosti koju sam sama izabrala više mi nije bitno da sam u pravu.
Umjesto, biti U PRAVU,izabrala sam, biti SRETNA.
I svaki put kad se ulovite kako svijetu dokazujete kako ste u pravu zapitajte se da li vas to pravo čini sretnima?
Ta negativnost,vikanje,često i grube riječi...samo da bi bili u pravu?
Nema prava do pravog srca kad se u miru i sreći povuče u sebe i zapita što ga uistinu veseli.
Njega samoga,ne sliku za javnost.
Jer naša istina je naša i bitna je samo nama.
Ako si zadovoljan s njom,nema potrebe ikoga uvjeravati,razuvjeravati
Samo ti živiš sa svojom istinom.
A što je prije prihvatiš,prije će te osloboditi.


21:21 | Komentari (24) | Print | ^ |

srijeda, 28.01.2015.

Tu sam


Tu sam negdje.Tu sam nigdje.
Gdje poželim mogu biti.
Gdje me srce vodi,gdje nastaje želja,
Tamo sam negdje,a nigdje.

Odolijevam masi,nekada i skrenem,
Ali se vratim i opet sam tu,
A nisam nigdje.
Nisam onaj koji prati,
Već slijedim sebe u onome što želim.

I nekad se čini da posustajem,
Da me srce izdaje,a razum nadvladava.
Pa to nekad pretvorim u nikad
I jača sam nego što uopće i znam.
Jaka je želja i jaka je snaga.


Tu sam negdje.Tu sam nigdje.


11:37 | Komentari (12) | Print | ^ |

ponedjeljak, 26.01.2015.

"Najfinija" čokolada

Konačno sam doznala koja mi je najfinija čokolada
Ona koju mi je poslala prijateljica,koja je morala prijeći granicu da bi došla do mene.
Čokolada koju imam za kupiti u obližnjem dućanu,mliječna, s plavim omotom.
Stigla je jučer.Poslana je po „kuriru" koji je prolazio usput .
Nisam imala pojma dok mi muž nije rekao "Vidi što ti je poslala Dina".

Ma joooj,ne mogu zaustaviti suze.Sinovi se smješkaju na spomen njenog imena.
Ona je netko o kome ne volimo pričati.Previše je bolno.
Bolno je jer smo bili skupa deset godina.Kako se kaže...ma ne kuhane i pečene...mi smo bile u smijehu i plaču.
Mi smo bile...uvijek u smijehu na kraju,koliko god bilo teško,neizvedivo i bezizlazno,sve bi kod nas završavalo smijehom.
To je ono što nas drži cijeli život,dok se nismo poznavale,dok smo to dijelile i sada ,kada nas je život opet razdvojio.

Nas dvije,iz različitih kultura,naroda, razmišljanja,običaja...iz različitih svjetova,rekao bi netko.
Ali čovjek cijeni svoje i poštuje tuđe jer čovjek samo gleda čovjeka,sve ostalo je sporedno.
Puno smo naučile jedna od druge,nadopunjavale se.
Obje smo jedna drugoj ukazale na kvalitete koje imamo i nemamo.Na ono zbog čega možemo biti još sretnije.
Ja nisam bila svjesna svoje sreće koju imam uza sebe,a upravo je ta sreća njoj nedostajala pa mi je,punoga srca ukazala na to.
Iako žene već u zrelim godinama,veselo dijete u nama je uvijek našlo svoj put.
Šetnje uz more,pjevušenje starih pjesmica,traženje mana u nama samima,prelistavanja po prošlosti,veseli izlasci na još veselija mjesta,popodnevne kave umjesto plaćene psihoterapije...
Ne može se to ničim platiti!
Ušla mi je u život kad sam rodila mlađeg sina.Stariji je tada imao dvije godine.
Praktički,bebice obojica,ja bez ikakve pomoći,osim muža koji se borio za našu egzistenciju kao lav,radeći po cijele dane.
Dina mi je pomagala mjesec dana.I ne samo da sam vidjela da je jako vrijedna,pedantna,topla,ona mi je postala prijateljica!
Ona je u tim trenucima bila moja mama,sestra,dadilja,patronaža,čistačica,spremačica...ona je bila moj oslonac! Istina,za neke novce,ali to zbilja nema cijenu
Pogotovo to njeno razumijevanje i toplina.

Rasli su moji dečki,a nas dvije skupa s njima oživljavale svoje uspomene iz djetinjstva.
Njoj nikada nije bilo teško sjesti s njima na pod,igrati se autićima,slagati puzzle,čitati bajke,oživljavati basne iz slikovnica kroz igrokaze...
Svi smo uživali u tim danima,godinama...
Ali,od prijateljstva se ne živi pa su Dina i njen dragi muž morali otići naći svoju sreću i ono od čega se živi.
Naši su se životi razišli i da,od prijateljstva se ne živi,ali to prijateljstvo živi u nama.
Danas me podsjetila i rasplakala koliko smo toga prošle.I koliko je divno imati je,tako skromnu,čistu,divnu,iskrenu,odanu,moju vječnu prijateljicu.
Jer ,opet se pitam,imaju li cijenu kisela paprika i njen domaći pekmez?
Ima li cijenu najfinija čokolada na svijetu?
Ne postoji ta cijena.
Ne postoji cijena sreće koju mi je donesla u moj život.
Sve predivne trenutke koji su sada uspomena.I vjera da će nas život opet spojiti.
Iako,razdvojene kilometrima,granicama,državama,običajima,narodnostima,sreća je tu.
U našim srcima.Zauvijek.



13:19 | Komentari (13) | Print | ^ |

četvrtak, 22.01.2015.

Bogatstvo

Kažem jutros svojoj novoj poznanici- "Vi ste moja inspiracija. Ako se slažete,napisala bih priču o vama.Nikada ne spominjem prava imena."
- "Možete i napisati,nema problema.Tako mi je, kako mi je."

Mirjanu sam upoznala pred sam Božić.Imali smo priliku pokloniti par jelki pa sam tražila ljude koji si to ne mogu priuštiti.
Došla sam do Mirjane.Fascinirao me njen topao nastup pri upoznavanju.
Grljenje,stisak ruke,poljubac,osmijeh.Znam prepoznati kad nešto izlazi iz srca,a kad iz onog drugog s čim se rimuje. ;)
Šetale smo do ulaza u zgradu dok su moji i njen pomoćnik ,obavili to autom.
U desetak minuta putem,opisala mi je svoju životnu situaciju,zastajkujući,uzimajući zraka i odmarajući bolesne noge.
Opet me fascinirala lakoća i način na koji opisuje ,nimalo zavidnu, situaciju i težak život.
Susretala sam i srećem svakakve ljude,pomažem koliko mogu,uskratim si sitnicu da bih sitnicom pomogla drugome.
I meni može biti bolje.Ali bilo mi je i gore pa sam sada zadovoljna i zahvalna.

Došli smo do ulaza u zgradu gdje su naši dečki već stigli autom te iskrcali jelku.
Pogled mi zastane na njenom desetogodišnjaku koji je stajao na ulazu,čekao mamu i stiskao uz sebe novogodišnje drvce.
Srce mi je puno! Ta scena mi je dovoljna.Ne treba mi više ništa.Ja sam sretan čovjek jer sam učinila drugoga sretnim!

Mirjana mi kaže- "Znate,ja imam i hobi. Pletem u slobodno vrijeme i skupljam boce.
Da vi vidite što ja svašta nađem u smeću: neotvorene poklone,hranu kojoj nije istekao rok,toliko odjeće i obuće....ne možete vjerovati što ljudi bacaju.
Ja sve to perem i dijelim dalje.Ako vam treba,ima robe za vaše sinove."
Ma što mi više treba? Što da kažem na ovu ženu koja mi se našla na životnom putu? Kako da se zahvalim?
Svim prilikama koje dobijem u životu i ljestvici čovječnosti koja se diže sve više?
Sigurna sam da će robica dobro doći nekome kome je potrebnija,a ja na tu gestu zbilja nemam riječi hvale,osim da sam opet fascinirana.

I zovem jučer Mirjanu,u prolazu sam,skupila sam nešto boca pa bih joj dala da ih poguram naprijed.
Javi se desetogodišnjak, u pozadini čujem kako pjevuši dok doziva mamu.Srce mi zaigra jer osjetim da je dijete sretno i veselo.
Da voli život i živi ispunjen srećom i ljubavlju.
Opet me Mirjana počasti osmijehom,zagrljajem,poljupcem.Sestra me čeka u autu i čujem ju da šmrca.Znam da je zaplakala.Toliko je to divno.
To Mirjanino otvoreno srce.Nimalo zatrovano surovošću života.

Danas mi šalje poruku,opet se zahvaljuje,kaže peče kruh i kuha pa će odnijeti susjedi koja baš nema.
Šmrcam sad i ja.Neizmjerno zahvalna .
Na Mirjani,njenom desetogodišnjaku,na svim mojim iskustvima-bolnim,teškim,ponekad na rubu egzistencije,na gorčini boli i patnji proživljenog.
Hvala što čovjek u meni nije umro i što ga prepoznajem u drugima.
To je bogatstvo.


09:58 | Komentari (33) | Print | ^ |

utorak, 20.01.2015.

Ne boj se!

Kad se prestaneš bojati svega lošega u sebi,
Odlučiš to pobijediti
I biti sretan,
Shvatiti ćeš da je sve moguće!

Život nam daje kušnje,posipa trnje i ruže.
Moraš pokupiti trnje,nabosti se,krvariti
Da bi osjetio miris predivne,rascvjetale ruže.

To je tvoj život!
Mirišljav,lijep,veličanstven.
Zaslužio si ga živjeti punim plućima.
Ne boj se,prihvati strahove!






10:09 | Komentari (30) | Print | ^ |

četvrtak, 15.01.2015.

Dozvoli si vidjeti lijepo

Život je...
nekad teži,nekad lakši,svjetliji,tamniji.
Baš kao što smo i sami unutar sebe.
Ponekad vedriji,ponekad oblačniji.
I shvatila sam,istina je onakva kakvu sam želiš vidjeti.

Koliko god se trudim pisati o životu i prikazati ga iz jednog ljepšeg ugla,baš iza nekog ugla naleti
pesimista koji svojim oblakom zakloni moju vedrinu.
Čovjek sam,poljulja me,prekrije tim crnim oblakom,ali iza svake naoblake,kad-tad osvane Sunce.
I moje Sunce je sve žuće i sve toplije.Unatoč njima.Unatoč oblacima.

Sretna sam jer sam osvijestila kolika je moć u meni.
Kolika snaga i kolika vjera da otklonim oblake iz svog života koje sam sama stvarala.
A kamoli tek drugi!
Moje vrijeme je bilo uvijek mjestimično oblačno.
Nisam bila svjesna,kao i većina nesvjesnih,pa je za moje oblake uvijek bio netko drugi kriv.
To je istina.Moja istina.Kako nikada nisam voljela ni pušila tuđe laži tako sam voljela lagati,ali samo sebe.
I konačno sam shvatila! U vječnoj potrazi za istinom izvana,prikrivala sam svoju istinu unutar sebe same.
Kad sam priznala svoju istinu i svoje istine,više me nije bilo briga za tuđu.
Ono što lažeš drugima,lažeš prvo sebi.

Ako si odlučio život gledati kroz oblake i ne poduzimati ništa,prvo unutra pa van sebe,nisi ništa nego obična kukavica.
Jer lakše je stajati i čekati da se oblaci maknu nekim čudom,nego pokrenuti to čudo u sebi.
Jutros sam,svjesna svoje sreće,nakon odrađene obaveze popila kavu na Korzu.Napunila se za daljnje obaveze u danu promatrajući ljude.
I svjesno okinula fotkicu na svom prosječnom mobitelu, također osvijestivši kako su blogeri fotografi počeli utjecati na mene.Hvala vam.
I u tome je ljepota.Kad ljepota s nekoga pređe na tebe.Jer to dozvoliš.


15:25 | Komentari (35) | Print | ^ |

utorak, 13.01.2015.

Gdje raste tvoje korijenje?


Zaboravila sam u jesen jedan cvijet vratiti u kuću s terase i gledam ga danas-smrzao se.
Nije ni čudo jer to je kućni cvijet.Puštam ga u ljeto van da upije sunca i podari mi nove, zelene,velike listove,ali ovu jesen sam zeznula stvar.
U momentu me prožme tuga jer mi je cvijet lijepa uspomena iz rodne kuće.
Ali,radim na tome da se ne vežem za stvari,iako je taj cvijet bio živ.
A život cijenim u svakom obliku pa mi je žao jer sam cvijet zapravo ubila.
Kako radim i na tome da si olakšavam život,a sve kreće iz glave, tako kompenziram tugu srećom i smrt jednog cvijeta nadomještavam
životom desetaka drugih koji su na vrijeme spremljeni u kuću.Pa se zagledam u jedan od kaktusa i iznenadim se da cvjeta.
Vrijeme cvatnje mu je srpanj ili kolovoz ,ali njemu je jako ugodno,toplo i valjda mi je htio zahvaliti na tome.Divota!

Pa si mislim kako sam ja ta koja određujem sudbinu svoga cvijeća i o mojoj brizi zavisi njihov život.Kvaliteta života.Ili u krajnjem slučaju,smrt.
Tako mi glavom prolaze prijateljice i poznanice koje su,kao i moje cvijeće,odlučile svoju sudbinu prepustiti nekom drugom.Ma koju sudbinu! Život! Svoj život.Svoju sreću ili nesreću.
Imam poznanicu s kojom sam surađivala,ali takva kakva jesam,uplela svoje emocije.
Njena životna priča je poučna i pravi primjer kako ne treba živjeti.
Kako svoj život ne treba prepustiti drugome.

Udala se da bi pobjegla od kuće.A to si je priznala nakon dvadeset godina robovanja mužu.Izvana dobrostojeća,radišna obitelj sa dvoje ambiciozne djece,
velikim imanjem,obrtom,mehanizacijom..a iznutra rasulo od emocija.
Toliko zaokupljeni poslom i materijalnim,u nedostatku vremena za sebe,kamoli jedan za drugog,emocije su postale sve negativnije.
Svađe,osuđivanja,kritiziranja pa čak i fizički napadi prekinuti su jednog dana kad je moja poznanica otišla od njega. Da bi se opet vratila.Jer navika je gadna stvar.
Što ti izađeš s prijateljicama? On te pusti? Čudila se mom braku dok sam joj objašnjavala da mi muž ne može ništa zabraniti niti ja njemu.Jer zdrav odnos podrazumijeva slobodu,kretanje.
Njen je muž imao svoje gušte,a njoj zabranio njene.Ona si ih je sama uskratila pristavši na te zabrane.
Kaže,sada shvaćam da sam živjela njegov život.

I onda,nakon dvadeset godina braka,ode definitivno od njega,sa vrećicom u ruci i spoznajom da od sveg materijalnog
ona nema ništa.I ne želi tražiti ništa.Kaže mi da samo želi mir.Želi svoj život.
Muči se,radi,šuti i pomalo osvješćuje sve pogreške iz prošlosti.Priznaje i vadi na zrak sve ispod prljavog tepiha.
Sve je to znala,ali je uporno lagala sebi i davala malom mjestu sliku idealne obitelji.
Teško joj je u tom malom mjestu,ne može napredovati.Ljudi je osuđuju,prosuđuju,ostavila je svoju obitelj.
Ja joj kažem da ide,u novi život,novi grad,u novom pravcu.Ali ona je vezana uz mjesto gdje se rodila,gdje su živjeli njeni preci.
Kaže,tu je njena sreća.Pa je opet pitam na koju to sreću misli,na sretan brak ili mještane koji je osuđuju.
Draga moja,zbog tih korijena na obiteljskom stablu i u svojoj glavi,ti si protratila svoju sreću.
Imaš noge.Ne hodaj.Trči! Jer vrijeme se ne vraća.Ono trči i dok mi stojimo.Ukorijenjeni poput mog cvijeća.Duboko posađenog u zemlju.Koje nema noge.
Trči!!!



20:00 | Komentari (20) | Print | ^ |

petak, 09.01.2015.

Recikliraj se

Odustati od ljudi znači odustati od čovjeka u sebi.
Svi smo imali one nesretne trenutke kad završimo kao obično,odbačeno,smrdljivo smeće.
Poznajem par ljudi,konkretno,mislim na jednu žensku osobu iz svog života koja takve trenutke nema,ili ih je proživjela jako malo.
Pa to i nije čudno, koliko je na oprezu i na kolikoj distanci od ljudi.
Oprez,sumnja,zatvorenost...da,da,to je ta distanca koju drži između sebe i ostalih ljudi
da ne bi bila povrijeđena.Ono,odbačena,kao smeće.

I smeće je jednom bilo nekakav proizvod u funkciji.
Pa je njegov višak ili ono kad se pokvarilo,neupotrebljeno i iskorišteno završilo u smeću.
E tako je i s nama ljudima.
Kada više ne koristimo, budemo odbačeni.
Nekada,kad na vrijeme osjetimo opasnost,možemo otići u autodestrukciju pa smo,kao,bolje prošli.
Manje smo oštećeni.
Za ego je je to svakako bolji osjećaj jer nisi svom konzumentu priuštio da te pobijedi,već si ti,kao,pobijedio njega i uništio si se sam.

Dakle moja poznanica,na visokoj distanci od ljudi živi život,onako...
Prije bih rekla,životari.
Jer što je život ,nego umjerenost između mudrih odluka i spontanosti.
Ali ako stalno mozgaš,život odmiče,a ti ga propuštaš.
Dakako,nemaš vremena i ne možeš baš uvijek zastati i razmišljati što ću,da li hoću i želim li uopće jer u odnosu na pametan mozak,
srce je to radi kojeg živiš spontano i uživaš u životu.
Makar te to uživanje i koštalo,makar završio kao odbačeno,iskorišteno smeće,vrijedilo je.
Vrijedilo je proživjeti svaki lijep,sretan i veseo trenutak za koji si tada mislio da je iskren.

Zbog toga sam ja odabrala reciklažu jer je ona najsigurniji i najpametniji način.
Tako uspješno zanemarujem opreze i ne propuštam prilike i ljude koji mi život donosi.
Upuštam se srcem,živim i svaki trenutak,svako iskustvo je jako vrijedno.
Značajno je i dragocjeno.
Znamo i sami kolike su mogućnosti i tehnologije reciklaže.
Koliko se toga osvježi,obnovi,pre-proizvede od odbačenog smeća.
A ono što ne može suvremena tehnologija, ne primjenjuje se u praksi,ja jako uspješno provodim u svom životu.
U svojoj glavi.
Od smeća,smetlišta i konzumenata reciklažom napravim još bolji i otporniji proizvod.fino


22:10 | Komentari (27) | Print | ^ |

utorak, 06.01.2015.

Nesvjesnost


Tko bi nas razumio,tko može dešifrirati
Tako je lako ljudima manipulirati.
Ljudsko srce toliko se ranilo,
Toliko se boli u njega pohranilo.

Pa nije ni svjestan kad drugoga vrijeđa,
To zapravo krivi svoja leđa.
Ne kaže se uzalud,gledaj tko ti govori
Jer baš njega ta rana mori.

Ako nije desno,lijeva je strana prava,
Ako nije guzica,onda je to glava.
Kad te kamenom taj isti gađa,
Od njega zapravo krenula je svađa.

Nema mudrosti ni filozofije velike,
Onaj tko ti stalno drži prodike,
Taj sobom iznutra zadovoljan nije
Pa se svijetu izvana on smije.

Znate li za zrcalo i njegov odsjaj,
Za priču o egu i njegov kraj?
Ono što drugome mi zamjeramo
To zapravo kod sebe ne prihvaćamo.


22:10 | Komentari (24) | Print | ^ |

ponedjeljak, 05.01.2015.

Vuk samotnjak


Teta Rina ima osamdeset godina,u ranoj mladosti se udala i još brže rastala.
Nema djece,radila je,uzgajala svoj vrt i prolazile su godine do zaslužene mirovine.
Ja sam je upoznala kad sam upoznala svog muža jer je to njegova teta,a sestra moje svekrve.
Par puta godišnje bi išli k njoj jer češće nismo ni stizali,uz malu djecu, adaptaciju kuće,gradnju,zidanja,osiguravanja budućnosti sebi i svojoj djeci.
Uz kavicu bi prepričavale protekle mjesece,ja o djeci,poslu,njenoj sestri,mojoj svekrvi,a ona o svojim umirivljeničkim danima.
Bilo mi je čudno što nikada ne spominje prijateljice,priča što kuha,priprema za zimnicu,sadi u vrtu...a jedino o kome priča su zločesti susjedi.
Za Božiće bi redovito išli po nju da osjeti malo obiteljske atmosfere koja bi joj trebala nedostajati,ali ona bi pojela taj svečani ručak i tražila kavu uz koju bi popušila par cigareta.
Nije se voljela dugo zadržavati pa koliko god sam se trudila oko ručka i ugoditi joj,pružiti toplinu, ionako tople atmosfere uz naša dva mala sina,to njoj nije ništa značilo,takav bi dojam ja stekla.
I ne samo ja.Kasnije bi muž i ja pričali i uvijek bi se čudili kako je ustvari ona čudna.
Mislimo da bi mi na njenom mjestu bili zadovoljniji,da bi pokazali neku emociju,bar taj dan.

Godine su prolazile i teta mi se činila sve čudnija. Kad bi joj došli u goste,sve bi bilo zamračeno,nije se grijala po zimi,na moje priče bi većinom mumnjala nešto sebi u bradu.
Pored toga,kao da bi joj išli na živce što smo došli,zadnji put je rekla da ne dovodimo više djecu.
To me povrijedilo,ali razumjela sam i opravdala je u svojoj glavi kako je stara i živci su oslabjeli, nema
svoje djece pa nije ni navikla na njih.
I zapravo mi je i odgovaralo jer mi nije bila neka fora da i djeca sjede kod nje u jaknama,osim što muž i ja sjedimo tako.

Jedan dan je izrazila želju da bi u Starački dom jer joj je teško samoj.
Bilo nam je nekako ružno da je odbacimo,a u našoj kući ima mjesta.
I tako smo i napravili.Sredili joj jedan stančić i doveli je kod nas.
Trudila sam se udovoljiti joj i raditi joj društvo koliko god mi je vrijeme dozvoljavalo.
Ručak smo joj mi osigurali,pranje,peglanje,a ostalo joj je sve na dohvat ruke.
Nisam mogla ne primijetiti da je teta još čudnija od čudne.Vitalna je,ima malog pekinezera kojeg tretira kao kćerkicu,sve posesivnija je prema njoj
pa tako više ne da našoj djeci ni nama da je dragamo,često viče na susjede koji joj se obrate u prolazu i izgleda da joj nitko ne treba.
Sama je sebi dovoljna kad nas sve tjera od sebe.Poštujem i taj njezin izbor.
Prestala sam je posjećivati,iako živimo u istoj kući.

Puno godina sam trpjela uvrede i ružne scene od njene sestre,moje svekrve pa mi se ne da opet to prolaziti.
Preispitivala sam dugo sebe i lake i mirne savjesti mogu reći da su obje živjele kao vukovi samotnjaci.
Nisam za to da itko išta trpi,ali ako živimo među ljudima,treba se ponašati kao čovjek.
Istina,i mi ljudi znamo biti kao ovce pa živimo, u naizgled pitomim stadima,slijepo slijedeći čobana koji nam naređuje.
Njih dvije su daleko od ovce,a još dalje od čobana jer ih u životu nitko ne slijedi.
Ostale su same jer se nikada nikome nisu prilagođavale,nikoga uvažavale.
Imaju sreću jedino što su stare i sve nemoćnije pa je mužu i meni savjest naložila da se pobrinemo da požive dostojanstveno.
Obje su vukovi samotnjaci koje su u životu pojele dosta ovaca,a čak i jedna drugu ne mogu prožvakati.

Ne znam,ne odabirem biti ni ovca ni vuk,možda kakva ptica koja je stvorila svoje malo gnijezdo.I iz tog gnijezda slobodno letim gdje mi se leti.
Raširenih krila,otvorenog srca.
Slobodu koju mi je dala ljubav onog dana kad sam se oslobodila okova ega.
Jer svakim danom gledam kako vukovi,glumeći vođu čopora,jednog dana kada čopor to više ne može izdržati i ode,oni ostaju sami.
A svi smo bar jednom iskusili kakav je osjećaj biti ostavljen.Nažalost,većinom smo si sami krivi.

Oznake: vuk, ovca, ptica


10:39 | Komentari (16) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se