utorak, 30.12.2014.

O-DA, Novoj Godini!


Budući da znam da su sreća i zdravlje u uzročno-posljedičnoj vezi,prepuštam se svom porivu,svojoj glavi,a prije svega svom srcu
koje me vuče da trenutne misli ispišem i podijelim ih,u nadi da ću nekome pomoći da bude sretan i zdrav.

Tako je. Iako sam do sada tvrdila obrnuto i svi govorimo da si sretan ako si zdrav,ja sam naučila da je upravo suprotno.
Neću pametovati,neću filozofirati,ne želim nekoga uvjeravati ili razuvjeravati,nametati svoje ideale
i svoje iskustvo,ali jedno znam i tvrdim-kada počneš misliti o sebi i kada se počneš slušati,počneš raditi ono što sam želiš,
a ne ono što ti drugi nameću,postaješ sretan.
Prije svega,moraš postati hrabar da bi provodio svoje misli i ideje sa svijetom.
Ne gledaj na svijet kao na neprijatelja,ne osuđuj negativce i njurgavce,oni za drugo ne znaju.
Život i problemi ne nastaju i ne nestaju sami.Ti si njihov kreativac.Ti si borac ili pasivac.
Ti odlučuješ hoćeš li promatrati svoj život sa strane i kukati ili ćeš se boriti,nećeš se predavati.
Tako je. Od svojih strahova ne treba bježati,s njima se treba pomiriti,prihvatititi ih i biti najbolji prijatelj.
U konačnici,strahovi i problemi su naša motivacija da budemo bolji,uspješniji-sretniji!

Hvala vam svima na podršci ova četiri mjeseca koliko ovdje postojim.
Osjećam vas i znam da se razumijemo.
Da ste naučili formulu sreće i vi koji niste,da ste se počeli slušati i osluškivati.
Čitate me i punite pozitivom.To mi je i namjera i najljepši komentar.
Hvala vam.Osjećaj je obostran.
Činimo malo jedni za druge,ali širimo se.
I sve nas je više u zajedničkom zagrljaju koji se pozitivno smije,koji širi svoje ruke za nove pozitivce.
U rimi,u slobodnom stihu,u prozi,u svim životnim ulogama i prilikama,pišemo i čitamo se.
Na način na koji znamo,pronosimo ljubav i dobro.Ovdje i u životu.

Za iduću godinu,dragi blogeri,želim vam da budete još sretniji,a time i zdraviji.
Nadam se da ćemo skupiti snagu,volju,vjeru i konačno,vođeni ljubavlju,taj naš zagrljaj ovjekovječiti i uživo negdje na pola puta.
Sve najbolje u Novoj,želi vam blogerica koja se zahvaljuje na čitanju,komentarima i potpori.
Konačno,zahvaljujem se što ste i vi svojim prisustvom na mom blogu rekli, O-da životu!
Zagrljaj! kiss

Oznake: sreća, pozitiva, Zdravlje


11:19 | Komentari (25) | Print | ^ |

nedjelja, 28.12.2014.

SNIJEEEEEEG!!!!!!

Sjećam se,kao jučer,svog djetinjstva.
Pamtim još mirise maminog ručka,okuse prazničnih kolača,orehnjače,makovnjače.
Pred očima mi svjetli rasvjeta u kuhinji,znam raspored sjedenja mame,tate,brata,sestre,mene.
Pamtim to.I čini me sretnom ta idila koja je prošla,proživljena,ali će zauvijek ostati živjeti u mom srcu.
Skromno,ali sretno djetinjstvo.Peteročlana,ali taman obitelj.Nikad nam nije bilo tijesno i nikad nismo imali osjećaj da nedostaje netko ili nešto.
Svi smo se dobro osjećali u svojim ulogama.Mama i tata su dali najbolje od sebe što su znali.
Ono što nisu znali,nisu mogli ni dati.

Sjećam se svojih zimskih radosti,bijele idile.Moje prekrasne ulice u kojoj smo se igrali,svih stepenica na kojima smo sjedili,drveća po kojima smo se penjali,moji prijatelji i ja.
Velika nizbrdica „kod Zone“ smo ju zvali gdje smo se sanjkali,grudali,zakopavali u snijegu,lovili,smijali,bili djeca!
Nije bilo puno automobila pa smo bili opušteni na cesti.Sanjke smo mazali slaninom da bolje klize.Tko ih nije imao,napunio bi vreću pijeskom i bio zadovoljan da je nečemu poslužila.
Nismo marili za mokru obuću i odjeću.Ledene sige koje smo otkidali i lizali kao najukusniji desert činile su nas sretnima.
Kad bi već dobro promrzli ,jedva smo otišli kućama sušiti vunene šalove i rukavice,grijati ruke i noge iznad tople vatre na peći na drva.
Bili smo sretni.Bili smo djeca.

Evo ga snijeg,konačno je pao jučer.
Pričam sinoć s kolegicom i žalimo se na svoju djecu kako ih nije briga u čemu su po vani.
Kaže ona-Njima je normalno,sve što je nama nenormalno!
Snijeg još nije ni pao kako treba,oni se vesele,trče van i moče se. Ja urličem za njima,istovremeno svjesna kako im
uskraćujem najljepše i rijetke trenutke djetinjstva.

Budimo se danas i uživam kroz prozor u bijeloj idili. Djeca ne mogu dočekati doručak i izlazak u igru s prijateljima.
Nije mi svejedno,najradije bi da ostanu u kući,nekako mi se čini da lagano kašljucaju.
Ali srce mi titra na pomisao o svom djetinjstvu i bijelim,zimskim radostima.
To su zbilja rijetki trenuci.
Puštam svoje dečke nek se igraju ,uživaju,moče.Neka uživaju u svojoj dječjoj opuštenosti i sreći.
Bolje promislim pa mi je jasno da zato što sam odrasla,gušim svoju djecu,ali i dijete u sebi.
Ručak je pri kraju.Dozvat ću dijete u sebi i idem i ja vratiti stare uspomene dok se spuštam sanjkama.
Mislim da ih ne treba podmazivati.Ne volim više onako juriti,a postojeća masa će dati ubrzanje.
Ma ne želim da mi godine uskrate trenutak.Ni djeci ni meni.
Normalno je što te čini sretnim.
SNIJEEEEEG!!!!!!

Oznake: Zima, snijeg


13:24 | Komentari (14) | Print | ^ |

utorak, 23.12.2014.

Dobra djela


Danas smo napravili dobra djela.Trudimo se,raditi ih svaki dan.Podijeliti svoju sreću,pokloniti nekome osmijeh,pažnju,svoje vrijeme.
Onaj tko oskudijeva u tome,znači mu sve.
Volim ove blagdane gdje se okuplja obitelj za punim stolom.I sve više i ja cijenim stol punih duša od stola punog hrane.
Dokučila sam svoju vjeru.Koja nikada nije bila dio institucije.
Našla sam ljubav u svom srce i što je bitnije,shvatila sam kako je dijeliti,kako je davati.Bez kompromisa,bez ucjene,bez uvjetovanja.
I to je ljubav,jedina,čista.Iz čistog srca.Bez kalkulacije.

Kako postoje ljudi,koji oskudijevaju i materijalno,moj najbolji muž i njegova najbolja žena,usrećili su
poneke potrebite.U skladu sa svojim mogućnostima.
Želimo uljepšati nekome ove dane,uljepšavajući tako još više sebi.
Puneći tuđa srca,zapravo punimo svoja.

Jedna od destinacija je bila institucija s djecom. Družimo se godinama.Tiho,nenametljivo,tajno.
Jer dobro djelo ne traži ime i prezime,njemu je svrha,svrha sama.
I tako,punog srca,sjeli smo uz more popiti kavu i tmurno,crno nebo se odjednom rastvorilo i ukazalo se Sunce.
To je zaista nevjerovatno i zaista previše slučajno jer na cijelom području nema Sunca cijeli dan.
Terasa kafića je na samoj obali mora i mi,dan pred Badnjak,sjedimo vani,a Sunce nas grije.
Popivši kavu i shvativši da se Sunce sakrilo iza oblaka,uviđamo koliko smo sretni.
I koliko je život lijep.
Dajemo malo od sebe ,a sunce u našim grudima se puni.Isto kao što nam se Sunce na nebu pojavilo iz tmurnih oblaka.
Svjetlost...
Nađite je u sebi pa ćete i oko sebe.

Želim vam sretan i blagoslovljen Božić!

Oznake: čestitka za Božić


16:57 | Komentari (27) | Print | ^ |

ponedjeljak, 22.12.2014.

Ženska posla ili PMS

Primi
Metlu
Svoju!

Odgajane da budemo,prije svega,kućanice,tople i nježne ženice,brižne majke..
I nije to tako teško i nije to komplicirano,ako te valjaju ženski hormoni.
Štoviše,evoluiramo i odlučile smo uz tu ulogu,prihvatiti i druge „muške“ uloge.
Sve što god Žena odluči i sve za što se izbori,a čini je sretnom,samo naprijed!

I tako ti ženski hormoni,svaki mjesec,barem meni,malo poremete ravnotežu.
Vičem i glasna sam kao pravi muškarac.Ono,čuje me se.
Dobijem neku snagu sa tom metlom,kao Samson sa svojom kosom.
Baš se nekako pretvorim u zvijer.I odgovara mi nekada.Ljudima oko mene i ne.Kao da sam im preglasna.
Kada shvatim da pretjeram,malo se stišam,ali sam zadovoljna i tih par dana pred ciklus si baš dam oduška.
Dok sam bila mlađa,to me strašno opterećivalo.Duuugo godina mi je trebalo da shvatim zašto i kada se budi ta zvijer u meni.
Kao da sam se sramila same sebe,svoje unutarnje žene.Svog ciklusa koji me odredio kao ženu.
Bila sam cendrava,razdražljiva,samosažaljiva...
Upravo zbog toga jer sam se sramila sebe.Žene u sebi.Mislim da me to frustriralo pa mi se zbog toga plakalo.
Da,bila sam cendrava,svadljiva,nekako nezadovoljna.Mislila sam da me takvom činio vanjski svijet,a nezadovljstvo je izlazilo iz mene same.
Sjećam se početka puberteta.Budila se žena u meni i na meni,a ja sam je uporno htjela nekako sakriti,prikriti.

A sada,kada znam da se Žena budi sa pms-om,odlučila sam i njoj odati odu.Jer znam da je u životu sve lakše ako prihvaćaš,a ne da potiskuješ, kao da se ništa ne događa.
Tek onda se događa još gore jer potiskivanje jedne stvari prerasta u navalu svega potisnutoga.
Kao kada malu grudicu snijega bacite sa brda,a ona se valja i sakuplja sav snijeg koji joj se nađe na putu te u podnožju brda,lupi u stablo i raspe se na tisuću komadića.
E,drage moje žene,da se ne bi raspale,prihvaćajte sve ono zbog čega ste žena.
Živio pms!Živio ciklus!Živjelo čišćenje!
I zašto u pms-u, imamo potrebu čistititi?
Vjerovatno zato jer se i tijelo čisti pa nam signalizira da počnemo od svoje kuće.
Dakle,metlu,krpu,močo,novinski papir,tekućinu za stakla i na posao!
Jer priroda nas voli i tako se lijepo pobrinula da se osjećamo posebne.
Mi i jesmo posebne!

Oznake: pms


09:56 | Komentari (20) | Print | ^ |

petak, 19.12.2014.

"Stranac"

Ne znam da li je slučajno što sam imala zadatak ponovno pročitati jednu od srednjoškolskih lektira- "Stranac" od A.Camusa pa sam isti dan bila u kući prijateljice dati saučešće jer joj je umrla svekrva.
Nju nisam poznavala,ali njena nevjesta mi je prijateljica punih šest godina.
Djeca idu skupa u razred pa sat vremena ujutro imamo za sebe.Prvo smo bile poznanice pa silom prilika društvo pa smo postale zbilja dobre.Tih sat vremena nam je prava terapija dok savjetujemo jedna drugu,razumijemo,smijemo se...baš nam je lijepo.
Išla sam izraziti saučešće,a tamo već dosta ljudi...
Sjednem i većinu ljudi znam jer živimo u istom mjestu.Pa neke nisam vidjela dugo,a volim biti s njima u društvu jer nam je uvijek veselo.Tako smo i sada,pričali kao da smo na kavi.
Pokojnu nisam poznavala jer je rijetko izlazila iz kuće,ožalošćeni se svi super drže pa nemam ni ja potrebu biti tužna.
U tim našim pričama,između grupica,stalno dolaze novi susjedi,poznanici,rođaci i ulazi jedan susjed sa sinom.Iskazuje saučešće i počinje se rukovati s nama ostalima.Ne znam zašto,kao da mu je drago što nas vidi,kaže-Pozdrav ljudi,zdravi i veseli bili!
Bila bih pukla od smijeha,ostali to kao da nisu čuli,ali da su bolje slušali,shvatili bi koliko je taj pozdrav neprimjeren situaciji.Nisam ja to njemu uzela za zlo,dapače.

I kad smo već kod Stranca i glavnog lika koji je očiti primjer apsurda i onog nečeg što se ne uklapa u društvene norme.Onoga koji je svoj i koji slijedi svoje ja,bez obzira što ga većina smatra luđakom.Pa na vijest o smrti rođene majke,on skoro zaboravlja,nema želju vidjeti je posljednji put u lijesu i na sprovodu mu više smeta što je nesnosno vruće,nego što osjeća ikakvu tugu.
Tako da se i meni čini da ja postajem stranac u svojoj glavi i vrtim neke filmove,prisjećam se situacija gdje je trebalo žalovati,a ja se smijala.

Prije tri godine je umro tata moje prijateljice iz djetinjstva.
Nas tri smo se bez problema dogovorile i našle te krenule četvrtoj dati podršku,izraziti sućut.
Inače nam trebaju dvije-tri godine da se organiziramo i nađemo za kakav susret.
Uglavnom,sretne što se konačno vidimo jer se nismo dugo vidjele,grlimo se,plačemo i žalosne smo jer suosjećamo s našom prijateljicom iz djetinjstva.
Red je da se nazdravi za pokojnika pa smo mi malo pretjerale i ta tuga se pretvorila u sreću što smo zajedno.Kao nekada,prije puno godina.
I onda su počele priče,kako smo,što smo...prije dvadeset godina.Kao da smo se tek na odlasku osvijestile i otrijeznile ,shvativši da smo došle dati saučešće,a ful se dobro zabavile.
Naša prijateljica se smijala s nama i dok smo mi slijegale ramenima na odlasku,u stilu, j...ga,malo smo pretjerale,ona je rekla-Ej,cure,pa to je sve život!

Još par godina prije,drugoj prijateljici s kojom sam dijelila klupu četiri školske godine i puno godina iza toga,isto iznenada umro tata-u snu.To nam je svima bio šok.
Isto tako,frend i ja se bez problema dogovorili i požurili do naše frendice jer smo bili nerazdvojni u svoje vrijeme i toliko toga lijepog prošli.
Normalno,ona je bila utučena,suosjećali smo s njom,ali je situacija htjela da frend i ja sjednemo kraj zajedničke,četvrte frendice koja je nenormalno komična.
Ne znam što nam je bilo,ova je počela valjati svoje fore i mi smo se smijali.Bilo nam je neugodno da nas ne vide ožalošćeni pa smo prikrivali oči,usta,glave jer baš kad ne smiješ,najviše ti se smije.
Prošlo je i to,otišli smo kući te me nakon par dana zove ta ista prijateljica kojoj je umro tata.
Već mi je pao mrak na oči pri pomisli kako će me oprati,a ona mi kaže-Ej,hvala vam što ste došli,nemaš pojma kako mi je drago.
Žao mi je što nije bila druga okolnost,ali ful mi se smijalo s vama.
I eto,ja taman da ću joj se ispričati,a ona mi to kaže.

Pa si sada mislim,ima nas više stranaca koji živimo, čak i kad netko umre.
Ne znam kako to objasniti,nisam luđakinja,nemam žuti karton,odgojena sam,iskusna...kako da to objasnim,nego da u toj situaciji to baš treba biti tako.
Kako se kaže da treba popiti i pojesti za pokojnika,valjda se treba i smijati ponekad.

Oznake: život, smrt


10:32 | Komentari (9) | Print | ^ |

srijeda, 17.12.2014.

Vjetrovi promjena





Gledam kroz prozor južinu i svo sivilo koje ona donosi.
Maglu,težak zrak,kapi sitne,krupne...
Tko je jugo da mi odredi dan?
Da odredi moju emociju,da zapovjedi lošu volju?

Nije li jugo samo promjena,kao i sve u životu?
Težak,sivi pokrivač iznad naših glava,
Pokoja sjenica u prolazu,smeđi list u putanji
između drveta s kojeg pada i tla na kojem završava.

Od mora ,slanog,valovitog,modrog- jugo,
na pola puta,presreta bura.
U svojoj snazi visokih valova
koji se prelamaju na bijeloj pjeni.

Tko je bura da mi odredi dan?
Bura,koja svojom silinom uzburkava male sjenice
i kovitla šareno lišće određujući mu smjer
pomičući ga s jednog mjesta na drugo.

Nisu li jugo i bura samo promjene?
Koje dođu i prođu?
Jesam li ja list,jesam li sjenica?
Malo sam veća,samo malo fizički jača.

I to je moja snaga.
Da si umislim koliko sam moćnija od promjena.
Sada,dok jesam.
Jer i ja sam zapravo,samo jedna promjena...

Oznake: jugo, bura, ja


19:00 | Komentari (14) | Print | ^ |

ponedjeljak, 15.12.2014.

Zagrljaj

Kad ste posljednji put nekog zaglili?Grlite li uopće?
Ne možemo poreći da nas je odgoj formirao u ovo što jesmo.
Dok smo mali,kao šareni glinamol,roditelji,rodbina,škola....modeliraju nas po svojoj želji.
Najviše roditelji jer s njima provodimo najviše vremena.
Oni su nam uzor,oni su naši bogovi,ono su jedini koji znaju što je ispravno,
njihova riječ je zakon,a njihov pokret točka na i.
Mi,kao djeca ne znamo za drugo,kao ni naši roditelji.
I oni su bili nečija djeca.

Sjećam se,bila sam cura,srednjoškolsko doba,mama je već ,nažalost, bila bolesna.
Ne bi o detaljima,nije mi cilj žaljenje,već da opišem situaciju koja ide uz to.
Dakako,baš ta bolest je imala velik utjecaj na mene,tada,a i sada.
Žalila sam mamu,a istovremeno i sebe jer sam bila svjesna da ne živim bezbrižan život kao moji vršnjaci.
Svi smo bili žrtve te bolesti,ali najteže je bilo mami.
Veliki smo emotivci,ali smo se pokrili ogromnim slojem ega da bi ostali „normalni“.
Da,da ne bi prošvikali jer trebalo je živjeti tako,u nenormalnoj situaciji.

Do te bolesti,mama i tata su imali predivan odnos.
To znam danas kada sam odrasla i dok gledam svoju obitelj i druge obitelji.
Dok gledam što djeca prolaze,kakav pakao od života,samo zbog toga što se roditelji ne poštuju.
Mama i tata su se poštivali.Nije bilo vike,fizičkog,psihičkog zlostavljanja.
Radili su,odgajali nas,gradili kuću,borili se.
Živjeli smo lijepo.Skromno,ali lijepo.
Nije mi nikad ništa nedostajalo.Kao dijete,u svom domu sam se osjećala zaštićeno,voljeno i sretno.

Jedne večeri,od bezbroj večeri,dobila sam poriv da zagrlim mamu i tatu.
Izlazila sam van s prijateljicama,a istovremeno sam htjela ostati s mamom i tatom.
Sviđala mi se ta mirnoća među njima.
Sad znam ,to je bila ljubav.
Osjetila sam tu njihovu ljubav i velik,mekan,udoban oblak u koji sam htjela utonuti i uživati.
Ležati i guštati,živjeti u njemu,van svih drugih problema.
Jedva,jedva,sam zagrlila i poljubila mamu i tatu i brzo odjurila van kuće.
Mislili su da je to bio zagrljaj,kao pozdrav što izlazim,ali to je bila moja ljubav iskazana njima.
Ne znam više,dal je tih zagrljaj uopće i koliko bilo u životu.

Mama i tata su,nažalost,pokojni,a ja sam prije par godina počela razmišljati o zagrljaju.
Srećom,našla sam muža,koji je bio i jedini dečki koji se volio grliti.
Njega isto nisu imali običaj grliti dok je bio mali pa smo valjda nas dvoje to osjetili i grlili se,češkali,mazili, kao mala djeca.
Bila bih luda da se nisam udala za njega!Ha-ha,ima on još puno kvaliteta uz to!
Tako sam osvijestila da mi je nekako mrsko osjetiti tuđi dodir i da izbjegavam zagrljaje.
Nekad bi mi došao poriv,ali bi se sva zbunila i prestala o tome misliti.
To je bilo nešto,tako teško izvedivo i nezamislivo .
Koliko je srce bilo užareno i toplo od ljubavi,toliko su ruke bile teške,
kao zabetonirana željezna armatura kojoj lijevani beton ne da mrdnuti.

Imam sestru koja mi je kao mama koje više nema.Ne moram pisati koliko je volim.
Ljubav pokazujemo djelima,iako budu prilike za grljenje.
Naravno,rođendane i praznike odradimo kao i svi.Priznajem,tad iskoristim priliku da je malo duže stišćem i zakrilim je rukama.
Da osjeti moju ljubav i toplinu mog srca.Koje je toplo zbog nje.Koje kuca zbog nje.
Sad,kad radim na sebi,shvaćam koliko je blokada i naučenih obrazaca.
Jedna sam od sretnica i neizmjerno zahvalna što sam u životu dobila priliku biti si bolja.
Što se svjesno mijenjam i poboljšavam kvalitetu života,sebi,a u konačnici,svojoj djeci.
Konačno je ta ljubav počela izlaziti.Polako,ali sigurno.
Teški sam emotivac,a na van,zbog debele kože ega i armature od ruku,djelujem kao veliki zid.
Srećom,ljubav pokazujem djelima pa to moji voljeni osjete.
Uz obitelj,imam puno voljenih ljudi oko sebe.
Opstali smo,unatoč negrljenju.

Ali,velika je novina da su se moje ruke smekšale i da se moja ljubav iz srca širi na obje ruke i zatvara u veliki topli krug oko voljene osobe.
Svoje sinove ljubim i grlim bez ustezanja.Bez blokada.
Pokazujem im ljubav i oni mi je uzvraćaju.Malim,sretnim,voljenim ručicama
Sretna sam i ponosna jer je to velika prekretnica u generaciji moje djece.
Jednog dana,kad odrastu i kad vidim unuke da se grle,ponosno će mi srce puno ljubavi zasjati i znati
da je to njihova baka promijenila.
Uništila sam generacije željeznih ruku i pretvorila ih u tople nastavke velikog i punog srca.
Grlim vas!

Oznake: mama, zagrljaj, tata


10:30 | Komentari (18) | Print | ^ |

četvrtak, 11.12.2014.

TAKO MALO...


Tako je malo potrebno da u sebi pronađeš ljepotu,
Tako malo da na van odašiljaš dobrotu.

Zaista malo da se zbližiš sa svojom biti,
Mrvicu i tek nešto da povežeš niti.

Prestani stalno negativan biti,
Zašto u drugima ljudsko lomiti.

Netko se trudio svoj život obojati,
Prihvatio sebe,prestao se bojati.

Zar je negativa i zloća tvoj jedini broš,
Samo te ona hrani i želiš još.

Svi smo nekada dno dotakli,
Pali,razbili se i o sudbinu spotakli.

Zauzdaj uzde,povjeruj u se,
Sudbinu izazovi,novi smjer ulovi.

Tugu s lica svuci,na njeg
Širok osmijeh navuci.

Vidjet ćeš tada kako ćeš sjati
Nečiji mrak baš ti obasjati.

Oznake: ljepota, dobrota, osmijeh


09:33 | Komentari (23) | Print | ^ |

ponedjeljak, 08.12.2014.

(Pre)živio-la vikend



Baš nam je trebala ova subota da se opustimo i prepustimo.
Nekako spontano i klizno,bez okolišanja,nagovaranja i pretjeranog
dogovaranja,spojili smo dva para svojih prijatelja-također muža i ženu.Nas šestero u noćnom životu!
Djeci smo osigurali čuvanje jer dok ne popijemo taj čaroban napitak,mi smo ozbiljni i zreli,
odgovorni,poslovni,obiteljski ljudi.
U gradu je divota!
Upaljene lampice,ogroman okićen bor,drvene kućice i štandovi sa kuhanim vinom i ostalim
čarobnim napicima.
Uhvatila me crijevna viroza dan prije pa neću kuhano vino,već se odlučujem za
onih sto trava što liječe sve i svašta.

Na početku sam gledala da mi je wc negdje blizu i usput,ali što su trave više djelovale,zaboravila sam uopće da sam pod virozom.
Štoviše,činilo mi se da smo svi pod nekom epidemijom plesa,smijeha,pjevanja...
Postoje ljudi koji piju previše,oni koji uopće ne piju i oni koji popiju kad je neka prilika.
Haha,znam što ćete reći-pijanac uvijek vidi prilku ili prilika stvara pijanca.
I nitko,a-ma naš nitko neće za sebe reći da je pijanac!
To je isto kao kada osamdesetogodišnjak priča o životu pa kaže-Stari ljudi su govorili...
Ma nije baš tako,ali uglavnom,nisam alkos.
Barem ne onaj koji ujutro umjesto kave popije alkohol,nisam onaj kojemu se ruke tresu
i zapravo mi okus alkohola ni nije nešto pretjerano fin.Nakon dvije, tri čašice mi se okus popravi.party

Izmijenili smo dva kafića-u jednom domaća,dobra prava mjuza sa pokojom stranom rock stvari.
Odlično!AJ KAN GET NOU SEDIZFEKŠN pjevamo jedan drugome na uho,vračajući se u svoje dane
mladosti i opuštenosti.Alkoholne pare i dim cigarete mi baš lijepo miluje glasnice.
Bila bih grozna da naglas priznam kako mi dim smeta zadnje tri godine nepušenja.
Lijepo sam se uljuljuškala u toj nesvakidašnjoj dimenziji i uživam.
U drugom kafiću,gužva nenormalna.Ali tako dobro paše elektronska glazba i sve one
super vibre koje osjetim uz nju i koje me opet podsjećaju na mladost.
A ta današnja mladost je tek počela dolaziti kad smo mi shvatili
da smo umorni i da nam je vrijeme za spavanje.
Još ćemo nešto šalabrcnuti jer tko ide praznog želuca spavati a i tko ide iz izlaska doma prazan?
Sjedimo vani na klupici,jedemo masan i slastan hamburger iz kojeg curi pregršt umaka i kidamo se od smijeha.
Nemam pojma čemu i zašto,ali vjerovatno toj nesvakidašnjoj dimenziji
i toj spontanosti,sreći i bezbrižnosti...

Došli kući,izljubili dječicu koja spavaju,pogladili Tulia i zaspali kao klade.
Ujutro se probudila našminkana kao one iz sapunica.
Samo što one glume,a ja živim.
I pomislim kako mi je nestao dobar glas na onoj zimi i na kreveljenju na istoj.
Inače je sve super.Malo opet viroza zeza.
Za razliku od današnjeg novčanika,srce i duša su puniji.
Zapisi najboljih životnih trenutaka su obogaćeniji i ovim izlaskom,a osmijeh mi ogroman na licu
kad od frenda primimo poruku-....SEDIZFEKŠN...UVIJEK ZA EKŠN.
I mislim da ipak nisam pijandura.Pijanci ne pričaju o tome.Oni samo cugaju.
Cugaju jer se ne žele trijezniti.Očito im je stvarnost ružna.
Ali ne kužim kako je i vidiš ako si stalno nacugan?


Oznake: vikend, pare, zadovoljstvo


14:04 | Komentari (16) | Print | ^ |

srijeda, 03.12.2014.

Lijep dan-jer ja tako želim!

Usred noći me probudio cvilež našeg ljubimca.Pogledam na sat,četiri ujutro.
Spava i boravi s nama u kući,iako u dvorištu ima svoj predivan natkriveni boks,kućicu,pravi komfor.
Ne želi biti sam.Ne znam što je točno proživio sa svojih šest mjeseci.promijenivši dva vlasnika prije nas.
Htjeli su ga uspavati jer je zadnjima bio prezahtjevan.
Sudbina se poigrala da je dva dana prije nego sam doznala za njega,uginuo nas četverogodišnji labrador.
Prolazili su mjeseci ,a ja sam plakala i dragala malog psa koji je sa nesretnom sudbinom,donio i svoje zvučno ime,a ja sam ga uporno zvala
imenom neprežaljenog crnog labradora-Bleki.
Bilo mi je čudno i sumnjivo to ime sve dok nije ostao sam pa sam shvatila da Tuli tuli jer ne voli samoću i tako je dobio ime.
Nisam mu ga mijenjala jer to je njegov identitet,jedino što ima.
Dakle,jutros u četiri,ja na piđamu oblačim skafander i u polusnu,obuvam papuče jer Tuli nikada ne tuli noću.
Razumijem ga,sila mu je pa se šetamo vani po kišici,a on nervozno njuška i nateže-trčao bi.Ništa od sile.
Njemu je sila,izgleda,kakva kujica ,ali o tome ću razmišljati kada se naspavam.

Ujutro odvezem mlađeg sina na trening i na brzinu ispijem kavu u lokalnom kafiću s mužem.
Ulazi naočit crni muškarac,pruža mi ruku,smije se lijepim bijelim zubima,a ja nemam pojma tko je to.
Na pitanje kako sam,odgovaram da super i krajičkom oka cimnem muža ne bi li otkrila njegovu reakciju.
On ni ne diže pogled sa novina pa mi je jasno da se muž i on ne poznaju,ali mi je nejasno od kuda se nas dvoje znamo.
Vidjevši upitnike iznad glave,naočit muškarac me podsjeća na situaciju iz proljeća kada smo se upoznali.
Ali...čudim se i dalje,a on sa širokim osmijehom odgovara-Narasla mi je kosa.
Pa da,bravo,super! osmjehnem se i ja te dignem palac,kao znak da je to toliko super.
On ode svojim,mi svojim poslom,a ja u čudu i divljenju životu i poznaniku kojega vidim možda treći put u životu.
Zajednička prijateljica me upoznala s njim i njegovom ženom u proljeće dok je primao kemoterapije
U niti jednom trenutku,njih dvoje nisu pokazivali slabost,ili strah od ružne bolesti.Ja niti u jednom trenutku sažaljenje.
Bio je to divan bračni par u svojim pedesetim godinama.Djeca već očvrknula,imaju vremena jedno za drugo.
Divno je to njihovo međusobno poštivanje koje zrači oko njih.
On je toliko loše izgledao,mada se moglo nazirati njegovo lijepo lice i zdravo tijelo.Kao i njeno,uostalom.
Slučajno smo se tako podružili dva,tri puta,puno smo se smijali,osjećala se pozitiva.Unatoč bolesti.

Danas ga nisam prepoznala.Divan je.Zdrav.
Crna gusta kosa i širok lijepi osmijeh,pozitiva i dalje na njegovom svježem licu.
Otišla sam dalje u svoj dan,za svojim poslom.Sa osmijehom u srcu i na licu.Zbog čovjeka koji je pobijedio bolest.
Kasnije,par sati nakon,dok hodamo ulicom,mlađi sin i ja i on veselo preskače lokve,uhvatim i sebe kako
me to veseli.Smijemo se jer ja sam ipak jedna odrasla žena.
Žena u kojoj će zauvijek čučati dijete.Dijete koje se veseli svakom danu i svakom vremenu.
Ma koja kiša,kažem prodavačici koja ljuto prigovara da nikako da stane.
Ma što da uz te svoje svakodnevne probleme još imam i problem s vremenom.Pa imam kišobran!
I ne želim da mi kiša,lokve,mokre cipele budu problem u životu.
I da me prestane opterećivati kada dođe problem života ili smrti.
Uživam.Ja uživam u svakom danu.
Jer smo zdravi.Jer smo živi.
A puno kiša sam već proplakala u svom životu.
I previše...

Oznake: kiša, Zdravlje, život


15:22 | Komentari (28) | Print | ^ |

ponedjeljak, 01.12.2014.

Zastani i poslušaj se !


Kada bih vas pitala jeste li u zadnje tri godine,napravili nešto što niste nikada do sada,kakav bi
bio odgovor?
Jeste li se USUDILI napraviti išta novo u svom životu? Jeste li donijeli novu odluku? Jeste li odigrali koji rizični potez?
Jeste se kockali sa svojim sigurnim i ustaljenim životom,svakodnevnim navikama?

Ja sam najponosnija na bočno parkiranje.
Vozim već,ne znam ni ja koliko,uglavnom previše ,s obzirom da ne znam bočno parkirati.
Znala bi proći cijeli parking,nekada otići i na drugi jer za mene nije bilo mjesta.
Najgluplje je što je mjesta bilo,ali ja se nisam ni usudila probati.
Dok jednog dana,jednog ljetnog dana,vozeći djecu na more,prešavši 25 kilometara do
plaže koju obožavamo,do napućenog turističkog mjesta,ja sebi nisam rekla-Dosta!
Ja ću se usuditi!Neću kao svaki dan,tri puta prođirati mjestom da bi našla odgovarajući parking.
Kud mjesta nema,ja ga još i biram!
Ajmo,usudi se,bori se sa svojim strahom i nesigurnošću.Vrum! Vrum!
-Ekipa,ajmo van iz auta,mama se parkira! - Ali,mama,ti to ne znaš! - Mama zna!!!
Iz prvog,drugog,trećeg,petog puta....vozači koji su napravili kolonu iza mene,već su nervozni i trube,ali oni nisu sada bitni,bitna sam ja.
I uspjela sam! Mama je uspjela! Mama zna! Uspjela sam jer sam se usudila!

Za jedan doček Nove Godine,već četvrti po redu,u našem stanu,sa istim društvom i istim scenarijem,ja sam,umjesto skakanja i animiranja ekipe,prosjedila cijeli doček.
Nije mi se skakalo,cugalo,pjevalo,plesalo,natezalo.Nije mi se dalo to nešto što se forsira.
Nije mi se dalo forsirati.Tako nekako,u to vrijeme,prestala sam zvati goste,uopće,u kuću.Nije mi se dalo kuhati,spremati,čistiti za njih.
To forsiranje i taj metež,tu umjetno stvorenu atmosferu,prekinula sam.
Bar smo se mi izguštirali,nafeštali,izludirali.
Bar sam ja bila najglasnija i najveselija.
To vrijeme je prošlo.
Sad je neko drugo vrijeme.
Konačno sam smirila buku oko sebe,s time što sam ju prvo smirila u sebi.
Znam reći da od tolikog šušura i ljudi oko sebe,ja uopće sebe nisam ni čula.
Znalo se dogoditi da bi muž i ja bili posvađani,od umora,posla,djece i onda još takvi,nikakvi,
pozoveme prijatelje,pripremimo iće i piće,a još se tri puta posvađamo u međuvremenu.
Bili smo preumorni i iscrpljeni fizički i psihički te umjesto da nađemo način kako da se opustimo,mi smo
si davali još dodatnog posla oko pripreme i dočeka gostiju.
Nismo se slušali.Sebe iznutra.
Lijepo bi se nažderali,nacugali,malo opustili (isto umjetno)i sve bi bilo super do drugoga dana kad bi alkohol ispario.
Onda opet sve u krug-borba za užurbanu svakodnevnicu,nedostatak vremena za prave duhovne potrebe u borbi sa vremenom za ostvarenje materijalnog
i nesvjesne masovne megalomanije.
Kako smo mi prestali zvati goste,oni su prestali zvati nas.
Isprva nisu bili zadovoljni kako uvijek imamo neki izgovor,ali znam da su danas sretni i zahvalni jer imaju svoj mir.
Kao i mi,uostalom,.
Još je oko mene parova koji forsiraju te šušure i druženja,nesvjesno izbjegavaći trenutak istine.Muž i žena-sami u toplini svog doma i ljubavi svoje dječice.
Priznali ili ne,izgubili smo tu glavnu nit.Glavni užitak.Taj mir i sklad.
Tu ljepotu povezanosti,prirodne sreće i opuštanja.
Bez ičijeg nametanja i forsiranja.

Danas je situacija puno ljepša.
Kada smo umorni,nakon ili usred napornog dana,uzmemo pauzu za odmor i šetamo uz more,popijemo kavicu,pojedemo kolač.
Navečer s djecom pečemo palačinke,uživamo jedni u drugima.
Dok su djeca preko dana u školi i poslije na treninzima,srećemo se po kući samo u prolazu.
Ja volim zajedničko okupljanje oko stola,ukoliko je fizički moguće.
Volim to jer znam da djeci predstavlja sreću i sigurnost.Znam jer sam i ja bila dijete.
Ali inzistiranja i forsiranja više kod nas ne postoje.
Slušamo sebe iznutra,što želimo i što nas u tom trenutku čini sretnima.
Većinom smo dovoljni sami sebi jer smo rijetko skupa ,s obzirom na moderni,leteći život.
Kada se baš zaželimo još nekog društva,podružimo se.

I da,kažu-promijenila sam se.
Možda drugima na gore,ali sebi na bolje.
Jer prije sam slušala sve druge,osim same sebe.
I nikad ljudima nisam bila savršena.
Sada sam bar sretna.

Oznake: usudi se, poslušaj se


10:23 | Komentari (19) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se