srijeda, 26.11.2014.

CRNO ili BIJELO


Teško je ostati normalan u ovom društvu gdje više ne znaš što je moralno,što je ispravno,što je ljudski.
Ne znaš više kada netko kaže BIJELO jel to njemu ima to značenje jer ono što ja vidim,izgleda CRNO.
Ma nije da izgleda pa to je CRNA BOJA!
Ali u redu,neću ga razuvjeravati,ja znam istinu,njemu je istina nešto drugo.
Ne znaš više što nekom znači BITI ČOVJEK.
Jer većina misli da je ČOVJEK svemoguć.
To je ona faca koja je uspjela u životu.

Čovjeka većinom mjerimo po svom kriteriju i po veličini svog ega.
Zadnje vrijeme,a već neko duže vrijeme zapravo,radim na svom egu.
Jako težak zadatak!
Težak jer mi je ego cijeli život bio zaštita.
Zaštita od vanjskog svijeta kojemu nisam htjela pokazati koliko sam ranjiva i koliko me život ne mazi.
Dobro je.Taj ego me tjerao da budem uspješna u onoj domeni koja meni predstavlja sreću.
Ako kažem da sam već sa 20 godina na jednom tulumu rekla da je moj uspjeh osnovati obitelj,imati muža i djecu
i da su se pojedinci smijali oko toga,a meni su bili smješni njihovi pojmovi uspjeha.
Sasvim suprotno od mene,dvojica su me ismijavali i pričali o svom biznisu i hrpetini love koju žele imati.
Nakon jedno, 20 ak godina smo se prijateljica i ja prisjetile te scene pa sam ju pitala zna li što je sa tim dečkima.
Za jednog nema pojma,drugi ima svoj biznis,oženjen je,pred rastavom,a firma u bankrotu.
Nadam se da će se dignuti,makar raditi za drugoga,bitno da radi,a najviše mu želim da spasi brak.
I podragam svoju dječicu i nazovem muža i sretno se uvalim u stolicu i pišem ovaj post.
I da,samo da napišem kako lako radim na svom egu.Jako ga je puno i svugdje je,u većini.
Čim me nešto raspizdi i odreagirala bi na neke ljude koji djeluju nesvjesno,skuliram se i zazviždim.
Vidim da je problem njegov,da je pretjerano inatljiv i tvrdoglav pa se nasmijem,popustim,dam mu za pravo
jer ja želim ,samo biti sretna i ovaj trenutak,ovaj život nasmijana i dobre volje.
Ne želim da me isprovocira ili pokvari dan neki isfrustrirani egocentrik koji si je postavio prevelike ciljeve i nije ih uspio ostvariti.
Za to su mu svi krivi i zbog toga je ljut na cijeli svijet.
O-da,mogu i ja biti ljuta na državu,političare,stranku,općinu,gmo,hzzo...ali NEĆU!
Kuliram se i uživam u ovome što imam.
Sreća je zaista stanje duha.
Mijenjam ono što mogu,ono što ne mogu ,ne želim da mi uništava kvalitetu života.
Lako je psovati,biti bijesan,namrgođen...jer svi su takvi.
Ajde ti budi veseo i pozitivan!
To je izazov!


12:05 | Komentari (18) | Print | ^ |

nedjelja, 23.11.2014.

Druženje u samoći

Dok kiša vani neumorno pada,listam svoj dnevnik
i prisjećam se kad sam bila mlada.

Čista ko suza,neokaljane sreće,
mogu li djevojačke želje tada biti veće?

Srce prepuno ljubavi koje ga puni,
premali prostor za one koji nazivaju se ljudi.

Dok žute stranice šuškaju mi pod prstima,
u grlu me steže bolna istina.

Nudeći svoje srce,mlado i neiskusno,
nisam mogla izbjeći da postane ranjivo.

Godine mi pod rukom izmiču,
moje ih oči u trenutku prelijeću.

Najednom zrakom prolije se snažan grom,
nalik na vrisak u srcu mom.

Nema mi druge,nego preklopiti korice
i obrisati svoje uplakano lice.

Od djevojačkih zapisa,slika i snova,
nastala je upravo žena jaka ova.

Oznake: dnevnik, godine, iskustvo


23:04 | Komentari (5) | Print | ^ |

petak, 21.11.2014.

Prijateljica koju čuvam

Jedna sam od sretnica koja ima prave prijateljice.
To su one koje uspiješ sačuvati godinama, desetljećima,bez osjećaja da ih čuvaš,a ostajete zajedno
U dobrim i onim manje dobrim trenucima.
Zapravo,baš ti lošiji trenuci u životu su nas formirali i učvrstili naše prijateljstvo.
Sonju sam upoznala u doba mladenaštva dok smo cure i ja naveliko izlazile i ludirale se.
To su one rane dvadeste kad upoznaješ čari mladosti i svega što ide uz to.
Ona je radila u dućanu u ulici.

Pred izlazak bi kupovale cigarete,žvake,a Sonja bi to sve naplatila na blagajni,s lijepim i prijateljskim osmijehom,ali usamljenim pogledom.
Ne znam dal je tražila da subotom radi drugu smjenu,a i što bi radila tu večer kada nije imala društvo.?
Malo,pomalo,Sonja nam je postala prijateljica i uz nas je živnula.
Njen život je bio težak,ali trudile smo se zaboraviti da je u vrijeme rata izbjegla silovanje i dočekala povratak tate i jednog brata iz logora.
Trudile smo se zaboraviti da je prebjegla u Njemačku da bi izvukla živu glavu i da bi „normalno“ živjela.
Život ju je doveo u moj grad i moju ulicu.Živjela je kao podstanarka ,radila i tješila se da je ono najgore iza nje.
Bila je mlada kao i mi ostale,ali je na svoj način doživjela i proživjela te godine.
Svaka od nas je imala svoju priču i bilo je toliko lijepo i toliko oslobađajuće kada bi navečer sjele
kod Sonje i jedna drugu tješile.Palačinke,Sonjine pite,kolači,čaj,piva..nije bilo uopće bitno,koliko je bilo bitno da smo nas četiri zajedno.
Izbijale bi traume,suze i navale svakakvih,teških emocija koje su uvijek,ali baš uvijek, završavale zdravim i veselim smijehom.
Od samosažaljenja bi završile na sprdanju na svoj račun i to je bio vrhunac večeri.
Na kraju bi plakale,ali od smijeha.
Danas znam da nam je to bila obrana od tuge i odličan način da nastavimo hrabro koračati dalje.

Posuđivale bi robu jedna drugoj,nekada i lovu,ali dečke nikada!
Ha,ha,bio je to baš veseo i simpa period.
Igrom slučaja,našu Sonju je put odveo u Ameriku.
Pune četiri godine,moja me Sonja zvala svaki mjesec i pričala o sreći s novim mužem.
Ja sam isto formirala obitelj i zabavljala se sa svojom malom bebicom pa bi mi razgovor s mojom Sonjom bio pravo osvježenje i ono,nešto moje-mojih par minuta.
Odlučili su se vratiti nakon četiri godine,a ja u drugoj trudnoći i sva ponosna na moju Sonju i mene,kako smo odrasle i sretne žene.

Dok mi jedan dan Sonja nije zaplakala i priznala svu istinu.
Lagala me sve četiri godine jer me nije htjela opterećivati i nije htjela narušavati moju sreću i sklad.
Od njenog sretnog braka i voljenog muža nije bilo ništa.
Toliko ništa,da sam ja sa trbuhom do zuba,u 8.mjesecu trudnoće,na školskom engleskom, prijetila njenom mužu i svekru da puste moju Sonju da pokupi stvari i mirno išeta iz te j...kuće.Kuće zla i poniženja.
Moja draga Sonjica i ja,naše prijateljice i moj muž,svi smo bili uz nju,pomagali joj i tješili je,dizali je i hrabrili,brisali suze smijehom i moja je Sonja ustala,kao i uvijek.


Danas je udana i majka dvije predivne curice.Konačno!
Vezale smo se kumstvom.Ali te mi titule ni inače ništa ne znače u životu,koliko mi znači prijatelj poput nje.
Čujemo se i vidimo kako nam vrijeme dozvoljava.
Neki dan mi se tužna jada na posao i ustroj koji tamo vlada.Na poniženje koje trpi.
Na umor kada dođe kući,na curice koje su zahtjevne,na muža za kojeg nema vremena i ja je slušam pa kažem-
Draga moja,vrati se unatrag i na sve ono ružno što si prošla.
Pogledaj svoj život sada.Imaš sve o čemu si maštala.
Ti si borac!
Izvuci iz svega najbolje.Najbolje ti imaš upravo sada.Budi toga svjesna.
Smiri se,odupri se masovnoj histeriji.Šalje dalje molbe za posao mjenjaj ga ako nisi zadovoljna.
Kad ste slobodni ti i muž,odite svi četvero negdje,pusti čišćenje.
Familija je ono što si oduvijek željela.

I moja me Sonja pažljivo sluša i samo izusti da sam u pravu.Znam da ne želi puno komentirati,misli o tome što sam joj rekla.
I nazove me za par dana i kaže-
-Ej,ja ne znam jel ovo normalno,jesam li ja pukla,samo se smijem.
-Ma nisi pukla,kažem joj,svjesna si svoje sreće.I ja sam svjesna i sretna zbog tebe.
Zaplakale smo obje, ali od neopisive sreće što se imamo.
Mojih je Sonja još par.Na obje ruke.
Ja sam sretna.A puni me sreća mojih Sonja.Sve ih volim!
O drugima u nekoj od idućih priča
A do onda,bitno je da u teškim trenucima osvijestite i one lijepe,koje ste proživjeli i one koji traju.
Bitno je da si olakšate i da se dignete kada padnete.
Ako ne možete sami,jednostavno nazovite svoju Sonju.

Oznake: prijatelj, borac, smijeh


21:59 | Komentari (17) | Print | ^ |

srijeda, 19.11.2014.

Strpljenje


Doista treba biti strpljiv.

I nije to vrijeme napravilo koje čekaš i nadaš se boljem,to je umijeće tvog strpljenja.
Dati si šansu biti bolji,ponizniji i ispunjeniji svjetlom.

Usuditi se.Mijenjati.Tiše pričati,ali glasnije disati.
Pružiti pozdrav dobrodošlice,ali i mahnuti na odlasku.
Odmahnuti glavom,ili ramenima,srednjim prstom,ili maramicom.

Svejedno,ionako je sve fizičko prolazno.
Nije svaki dolazak vrijeme i nije svaki odlazak gubljenje vremena.
To je strpljenje.Da naučiš zašto je netko došao i zbog čega je otišao.
Doista treba biti strpljiv.

I nije to ništa i nije to teško zbog svega onoga što ćeš opet pozdraviti na dolasku.

Zbog svega što dolazi i ostaje u vječnoj duši.


Oznake: usuditi, mijenjati, duša


17:54 | Komentari (10) | Print | ^ |

subota, 15.11.2014.

Volim te,generacijo moja


Dugo se spremam napisati nešto čime bih odala počast našoj ljubavi.
Baš sada,kada je u svom vrhuncu.
Inspirira nas,svaki dan, sve više.Sve što je starija i zrelija.
Sve je slađa i sve je lakša za komzumiranje.

Da,formula ljubavi je zaista jednostavna.
Krenula je spontano,kao fizička privlačnost,kroz crnu kosu, lijepe smeđe oči i oštar, muževan nos.
Prije trinaest godina,moja generacija i ja,sasvim slučajno,naletjeli smo jedno na drugo.
Nakon ludog mladenaštva,burnih noćnih izlazaka,veza i avantura,sreli smo se nas dvoje.
Ljubav je sve više rasla kroz plemenitu dušu i otvoreno srce koje je signaliziralo mozgu da odredi omjer.
I baš taj omjer,srca i mozga,odredio je da naše duše i naša tijela započnu zajednički život.

Razvijali smo se duhovno,ali i stvarali materijalno.
Odolijevali smo svim vanjskim smetnjama i u situacijama kada bi ljubav bila na kušnji,branili bi
jedno drugo.Samo je to bilo ispravno jer život više nije imao smisla bez onog drugog.
Ljubav nam je donijela i dva predivna sina pa je naša obitelj i naše ljubavno gnijezdo potpuno.
Naša su srca potpuna.Formula ljubavi je riješena.
Tu smo,sada i ovdje.Živimo za trenutke provedene zajedno,istovremeno dopuštajući jedno drugome da budemo svoji.
Veseli me moj osobni razvoj,moj trud da si budem bolja.Da se volim i prihvaćam kakva jesam jer upravo takva,mogu biti i prema svojoj generaciji.

Moja generacija je moj muž.Moja životna ljubav s kojom sam sretna.Moj zaštitnik.Onaj koji je dovoljno jak da se ja osjetim ženstvenom i onaj koji je dovoljno emotivan da mogu s njim plakati.
Mi se volimo kroz sva godišnja doba.Mi se volimo kada je omjer materijalnog i duhovnog u tolikoj mjeri da nas zasite smijeh,ili suze u tom periodu
Volimo se i kada puše jugo i kada nam bura nabija po krovu.
Kada nam propušta krovni prozor i kad nalijem benzin u "dizelaša."
Kada stariji sin ne dođe prvi na cilj u sprintu,a mlađi ne zabije gol u nogometnoj utakmici.
Volimo se i kada nam pas dobije alergiju na hranu i kada mačka okoti pet mačića.
O da,volimo se i ujutro dok se guramo za red u kupaoni i navečer pred televizijom i tv programom.
Volimo se zbog jednostavne formule srca i mozga.
Jednostavno,volimo se cijelim srcem i umom.
Volimo se i tako će i ostati.
Svaka formula ima svoje rješenje.Mi smo svoje rješenje našli.
Rezultat je sreća.Ova sreća.U ovome životu i ovoj našoj ljubavi.
Volim te,generacijo moja!

Oznake: ljubav


10:55 | Komentari (6) | Print | ^ |

srijeda, 12.11.2014.

DVORSKA LUDA

DRŽIMO SE OZBILJNI, IZGLEDAT ĆEMO PAMETNI.
A NE ZNAMO DA SMIJEH ČINI ČUDA
PA NA DVORU SE ZABAVLJA,JEDINO, DVORSKA LUDA.

U VRTLOGU ŽIVOTA ŠTO NAS VUČE NA DNO,
USPIO JE ONAJ KOJI SE DOBRO ZABAVLJAO.

USPJEH JE OD PORAZA,IZVUĆI DOBITAK,
USPJEH JE NAPUNITI DŽEP I KAD JE PLITAK.

NA SVAKI IZAZOV ŠTO ŽIVOT MI SERVIRA,
JA ĆU KAO POBJEDNIK OPET IZAĆI,
DVORSKA LUDA UVIJEK NAĐE NAČINA KAKO SE SNAĆI.



Oznake: smijeh, plitak džep, pobjednik


19:55 | Komentari (11) | Print | ^ |

ponedjeljak, 10.11.2014.

Imaš li ti svoju Loren?

Kako to obično biva,nakon nekoliko ,previše čašica pića,mozak ne radi tolikom brzinom,kojom
jezičina to može odraditi.
Nakon svih mogućih socijalnih,političkih,vjerskih i alanfordovskih tema,veselo društvance
se zavalilo na svojim mjestima i prepustilo jeziku da melje što i kad mu se želi.
Pri skromnom prisustvu sivih moždanih stanica koje su se,valjda ugušile u dimu pečenog roštilja i alhoholnih para,počele su priče...A znaš onu...?kako se ona zove.....?A njen muž....?
...Pa kako su se rastali,bili su super par...?
I tako ti bezvezni i neformalni tračevi u kojoj, od nas deset,samo dvije znaju o kome se priča,bili bi zanimljivi i dalje da jedna nije upitala susjedu koja sjedi do nje-A znaš li ti Loru?
Susjedica, po blizini sjedećeg mjesta,ne i po stanovanju,je malo zastala i ponovila –Loru!!??
-Da,Loru,Loren! uzvikne ova oduševljeno.

Kao da smo se odjednom probudile na spomen tog stranog i zvučnog imena.
Susjedica je mlađa od većine nas,skoro duplo pa joj je to svježe i bistro pamćenje ,a i premalo alkohola u krvi(za razliku od nas ostalih) registriralo da poznaje baš tu Loren.
Moram priznati,da mi nije odmah bilo jasno dal se radi o muškarcu,ili ženi,ali kada je dotična rekla,shvatila sam da znam o kojoj je curi riječ.
Naime,susjeda i ona su išle zajedno u Srednju školu.
Odmah sam vidjela da se u rane jutarnje sate,na rubu sna i utrnulosti od sjedenja,ali ne mičući se od veselog i nasmijanog društva,naglo i ona prenula kao da ju je netko ošamario.
I tada je počela...priča o Osnovnoj,Srednjoj školi,informacijama,dečkima,novcima,njenoj mami,njezinoj mami...
Uglavnom,njih dvije su totalno različite.Od njih samih,do obitelji,društvenog staleža...

Susjedica je bila totalno korektna i rekla da neće u detalje,samo da nikada neće zaboraviti
što joj je Loren napravila.Nikada joj to neće oprostiti.
Bilo mi je dosta čuvši i vidjevši njen ton i izraz lica.
Ako postoji mržnja,a to bi bio osjećaj suprotan od ljubavi,to bi bilo to.
Obzirom da ljubavi nije bilo,ovo ne može biti mržnja,ali je toliki prezir tako slomljena i povrijeđena jedna duša.



Kada bi svi ljudi kužili psihologiju ogledala i naše odraze u drugima,znali bi da na nesvjesnoj razini,ono što ti smeta kod drugoga,ustvari prezireš kod samoga sebe.
Do tada,treba samo promisliti o sebi tako da se vratimo u prošlost,da uđemo u svoju povrijeđenu dušu i suočimo se sa svim Lorenima koje su nas povrijedile.
Ako su one zamjerile nama,problem je u njima.
Ako smo mi zamjerili njima,problem je u nama.
Vrlo jednostavno.
I jako praktično i jako poučno to mogu reći iz svog života.
Svaka Loren na mom putu mi je putokaz da imam još
stvari u sebi koje moram riješiti na to svom putu čišćenja.
Na sebi.U sebi.
Da sam to znala prije,ne bi toliko plakala i komila.Ne bi si uništila dane,mjesece ,mozgajući zašto me ne voli jedna Loren.
Danas je svaka Loren u mom životu dobrodošla.




Oznake: alkohol, spori mozak, brza jezičina


19:19 | Komentari (7) | Print | ^ |

nedjelja, 09.11.2014.

Tempiranje prirode

Šetali danas uz more i,kao i obično,odmarali se, upijajući miris i boju tog predivnog, preljevajućeg plavetnila.

Odjednom,dosta blizu obale,iskače na površinu jato srdelica.

Predivno!I moćno!i tako tri puta.

U očekivanju i četvrtog skoka i vesele igre,odjednom iz mora iskoči ogromna tuna.

Vau!Drugi,treći,četvrti put!

Kakav prizor!

I koja igra,plijena i lovca.Lovine i ubojice!

Stojimo i divimo se prizoru.Ne želim fotografirati,ovjekovječiti ove impozantne sekunde jer me strah da ću propustiti koju milisekundu.

Bitno je vrijeme i mudro tempiranje prirode,igre,lova.

Života!

Oznake: more, srdele, tužna


18:35 | Komentari (0) | Print | ^ |

četvrtak, 06.11.2014.

Priča jedne mačke

Ah,moj život nije ništa drugo,nego jedna bajka.
Osjećam se kao princeza u ovom svom životinjskom svijetu gdje sam tretirana kao čovjek.
Gdje me moja gazdarica,moja prijateljica voli isto toliko,koliko ja volim nju.
Zapravo,znam da ona mene voli čak i više.

Uzela me kao malu macu iz industrijske zone gdje sam,tek po rođenju, sa svojim mnogobrojnim rođacima,klatila okolo i gledala tko će me nahraniti.
Mama me je brzo skinula sa cica jer smo postali naporni,moja braća i ja.
Tako da sam,kao jako mala,sa malim mliječnim zubićima,klatila s mamom, i braćom iz maminog prvog,drugog i tko zna kojeg okota.
Uglavnom,mama je bila jako živahna,a i u našem svijetu mačaka,muški baš puno ni ne pitaju niti mi
glumimo dame.


Tako sam ja imala sreću da me moja gazdarica uzela sa tog groznog,prljavog i hladnog mjesta i odvezla njenoj kući.
Odrastala sam u njihovom domu sa dvoje male dječice,gazdom i gazdaricom.
Tretman kao u hotelu!
Cijeli dan izležavanje,maženje i prežderavanje u kući,a navečer u život.
Imala sam ekipicu s kojom sam provodila noći,istraživala,lovila i...ups!Ostala trudna!
Obavila sam to bez nekih problema,dvoje dječice smo podijelili,a dvoje ostavili s nama.
Jedan dečko je nastradao u saobraćajki,kćerkica je odrastala uz mene.
Također u kraljevskom tretmanu.
Ubrzo smo dobili i društvo, psa, kojeg smo redovito prale malim jezikom i masirale šapicama po leđima.
Koja uživancija za nas troje!
A i za našu,ljudsku obitelj.

Ponekad,dok smo svi troje ležali na trosjedu,škicali bi njih četvero kako guštaju,isto kao i mi.
Najčešće su navečer na okupu dok gledaju tv,analiziraju protekli dan i dok se iz kuhinje šire fini mirisi.
Bome,i oni dobro njupaju!
Nekada i malo glasnije raspravljaju pa nama bude neugodno.Malo se i prestrašimo što će biti s nama,iako znamo da nismo ništa zgriješili.
Ali,onako,u povjerenju,znamo da krivac iz tog dana,iz te ljudske obitelji,uvijek na kraju,tužan,ili ljut,dođe među nas troje i mazi se s nama.
Znamo da je to najljepše što smo u tom danu napravili jer smo razveselili jedno ljudsko biće i umirili ga.
Ne znam zašto,ali možda baš zato jer smo moja kćerka,naš prijatelj pas i ja iz drugoga svijeta pa samo svojom pojavom djelujemo tako umirujuće na naše ljude.
I samo se nadam,da ću nakon ovog života ,doći opet u istu ljudsku obitelj.
Zapravo,želim si to za svih ovih devet života!
Želim biti uvijek ovako sretna i želim usrećiti svoje ljude.Samo zato što sam mačka.
Ja sam mačka,a oni su ljudi.
I to je sigurno ljubav.Jer što drugo može biti kada nekoga usrećuješ?

Oznake: Bleki, Nera


15:54 | Komentari (14) | Print | ^ |

utorak, 04.11.2014.

Mozaik života


Dugo godina,sam kupovala samo crne ženske torbice.
I to da bi mi odgovarale uz cipele.Također crne.
Očito da nisam pomodna,već praktična te živim u skladu sa svojim financijama.
Sve dok prije dvije godine nisam osvijestila,da se oblačim i u skladu sa svojim
razmišljanjem,uvjerenjima i naučenim obrascima.

Ajme,kada se samo sjetim koliko sam bila bezlična i bezvezna!
Dakle,uz crne cipele,crnu torbu,oblačila sam i crnu jaknu,a ostale boje na meni
su bili tonovi od sive do smeđe.
Užas!
Ali,gledajući iz današnje perspektive.
Iz ondašnje,ja sam sebi bila super.
Bar sam tako mislila.

Radom na sebi,uslijed jednog rutinskog zahvata,
za doktore rutinskog,za mene groznog,počela sam osviještavati svoje
traume,strahove i naučene,kolektivne zapise.
I onda,odjednom-za Novu Godinu,nakon par mjeseci-kupila crvene cipele.
Uz novo žensko odijelce,skombinirala sam crvenu majicu,malu crvenu torbicu i crveni ruž.
To je prva godina da nisam obukla crveno donje rublje.
Sada znam i zašto!
Konačno,izlazim iz kolektivne svijesti,rušim naučene navike i zapise.
Rješavam se straha i blokada.
Mislim.
Dajem si pravo da mislim.
Slušam se.Slušam kako dišem i što želim.
Vidim boje.
I sve ih je više.
Znam da cijeli život otvaramo svoju paleta nijansi i svaki dan je novo učenje.
Novi pogled.
Sada,nakon,dvije godine,imam žute i lila tenisice.
Imam crveni skafander.Plavu olovku i plavu maskaru za oči.
Ma tko bi to rekao za mene prije deset godina!Ma ni prije dvadeset!

Nema veze,to nije protraćeno vrijeme.
Znam da sada vidim boje ,upravo zato jer ih prije nisam vidjela.
I znam da mi je život zabavniji i veseliji,a time i sretniji jer si dopuštam vidjeti.
Dopuštam si željeti i birati koju ću boju obući.
Što je najbitnije,prihvaćam sve što toga dana odlučim.
Jer,odluka je moja!

Oznake: siva, smeđa, crvena, plava, lila


15:40 | Komentari (5) | Print | ^ |

subota, 01.11.2014.

Svi Sveti i oni živi,a zahlađeni

Danas će, svatko prema svojoj savjesti,ili svatko prema svojoj svjesnosti,ili nesvjesnosti,
odati počast onima koji su otišli,koji fizički nisu više među nama.

Postoje ljudi koji će potrošiti brdo novaca i brdo vremena
da bi otišli do groba nekoga s kime za života ni nisu bili dobri.
Da li im se to javlja savjest,ili rade predstavu za susjede,neka isto razgovaraju
sa sobom,mene se ne tiče.
Ja sam na današnji dan,osim što sam zapalila svijeću svojim roditeljima,donijela odluku koja
će mi donijeti osobni mir.
Odlučila sam,pomirit ću se sa bratom s kojim sam zahladila,ustvari,prekinula odnose.
Kao i većina živih i grešnih ljudi-oko nečega što je ostalo iza onih pokojnih.
Pohlepa,ego i zloća nas je rastavila.
Ne,ni ja nisam pozitivka u toj priči,ali želim imati mir u svom srcu-u ovom životu.
Želim biti sebi bolja.Oprostiti sebi što me materijalno vodilo i biti sretna što je duhovno, ipak prevladalo.







I tek sada znam,da ako uspijem spustiti ego rođenog brata,da sam upravo spustila svoj.
I nema veze što mi je rođeni.I nema veze sa forsiranjem biološkog ili krvnog.
To je čovjek kojeg volim i koji voli mene.
I to mu želim pokazati-sada,za života.
Nikako plakati i kajati se jednoga dana.
Jer,brate moj,ti si za mene svetinja,sada dok živimo.

Oznake: križ, savjest, svijeća, ego


11:42 | Komentari (9) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se