SVe tO TrEbA u LoST

Draga izgubljena generacijo novog doba,

Da. Znate tko ste, obraćam se vama koji ste jurišali skupa sa mnom po narančastim iskonskim poljima u potrazi za izgubljenim vremenom ili ako nismo bili na istom polju onda ste se držali za ruke u drugim virtualnim svijetovima.Znate na šta mislim jelda? Nemojte se praviti da ne kužite?

Naš avion se srušio na pol puta između Oz-a ( ne mislim pritom na zatvor) i reale. tzv. brisani prostor. Preživjelih je bilo dosta,, svi smo mi preživjeli brodolome svoje vrste: nesretne ljubavi, nezaposlenost, nezadovolju u braku,zlostavljanost, prevaru, neostvarenu ljubav, nesređenu obitelj..Svatko sa sobom nosi svoju priču i sa tom svojom"bagažom" dolazi na chat u nadi da će barem malo zaboraviti na svoje probleme. Uzeli smo si pseudonime iza kojih smo se krili .Poput maski na karnevalu zamaskirali smo se i postali sve ono što smo oduvijek htjeli biti: kučke, veliki jebači, femme fatalle, djevojke iz susjedstva, don juani, brad pittovi, angeline jolie, einsteini, bill gatesi..Samo je bilo potrebno odabrati adekvatnu masku za rolu koju smo htjeli odglumiti.

Dragi moji iskonovci prvestveno, vi , uključujući i mene bi trebali Oskara dobiti za najbolju mušku i žensku ulogu.Mi smo svi glumci koji smo se pretvarali da je s nama sve u redu, da smo super..A nije bilo super jeli tako? Zaključak koji se da izvesti je na veliko zaprepaštenje svih vas da su naši životi uključujući i nas samih bili u kurcu. Zato smo visili na chatu. Možete se buniti koliko hoćete i negirati ali ja poznajem ljude koji nikada nisu kročili na chat a znate zakaj? Zato što je njihova reala dovoljno ispunjena bitnim sadržajima da kao mi nemaju potrebe tražiti nešto više,,,ono nešto što fali. Jer evo ja priznajem, meni je falilo,, i evo ja priznajem to je bio moj bijeg. Fraza: Sve to treba u lost nije bezveze. Izgubljeni smo bili i tražili smo,, nešto,, sebe,,,nekoga,, neki smisao da možemo i dalje nastaviti egzistirati. trebala nam je katarza da izbacimo iz sebe sve ono što nas tišti: sad da li kroz agresivu, flertovanje, vrijeđanje( moj odabir), traženje samilosti, dijeljenjem savijeta,,, na nama je bilo da odaberemo metodu. Svi smo se našli na tom "izgubljenom otoku" u svijetu virtuale i pokušavali smo sklepati sebe i nekako se afirmirati u tom nestvarnom svijetu. Mnogi su se smijali kad sam im rekla da se očajnički žele afrmirati a ne mogu, ali htjeli mi to sebi priznati ili ne,, svi smo tražili nekakvo priznanje,, nekakav signal da smo registrirani, da smo spaženi.Na brisanom prostoru su slova bila sve,, ako su krivo poredana ili shvaćena gubiš smisao, gubiš svoje mjesto i nestaješ, i zaista kao da te nikada nije ni bilo.

Postojale su metode kontrole na tom "otoku" nešto ekvivalentno "the others" ,,administratori koji su imali moć oduzeti ti riječ, izbaciti te s tog otoka i vratiti te u tu surovu realu od koje si bježao: gdje ti dijete plače, muž se dere na tebe, šef te gnjavi, frendovi se drogiraju,dečko te vara, cura te ostavlja..Postojali su dnevni i noćni chateri. Dnevni su oni koji su ubijali vrijeme na poslu a noćni kojima se nije dalo ići van. Postojali su klanovi koji su međusobno "ratovali", nadmudrivali se i ponašali se teritorijalno, koji bi "popišali" sobu na chatu svojom konstantnošću i prisutnošću i smatrali je svojom i gazili bilo koga ko je i pomislio uzeti njihov teritorij.

Rađale su se ljubavi na chatu, virtualne koje bi uglavnom ostale na tome jer kad bi se preslikale u realu nikada to nije bilo isto. Znali bi se dopisivati s nekim mjesecima i mislili bi da je to velika ljubav koja je nestala poput dima u zraku kad bi se dvoje našlo u reali i pogledali se oči u oči. Ima iznimaka naravno ,ali većina slučajeva je bila takva.Jer mi volimo tu iluziju i zapravo smo zaljubljeni u nju: volimo ispijati te jebene virtualne kave i slati virtualne puse i zaklinjati se na virtualnu vječnu ljubav i prijateljstvo jer je to ono što nas ni na što ne obvezuje i tjera.. A to je najlakše ,, i to je dobro. Jer najlakše je znati kada ti je u reali sve u kurcu i kad ti dečko ili muž ne pruža pažnje,, znam da ću naći pažnju na tom izgubljenom otoku, znam da ću se osjećati poželjno i znam da će taj netko tamo iz tog svijeta htjeti slušati o mojim ambicijama da napišem knjigu ili napravim kip ili naslikam sliku ili će htjeti gledati moje fotografije koje sam cijeli vikend fotografirala ili će htjeti pročitati moju pjesmu i neće odmahnuti rukom kad mu pričam o svojim najvećim strahovima.

Ali,,, sve je to privremeno, naš Lost je privremen i nestat će, progutat će ga magla jer mi smo tamo na usputnoj stanici dok ne dočekamo da nas netko ili nešto spasi, da stigne brod ili avion koji će nas odvesti natrag u neku bolju budućnost, neku bolju realu... I dok odlazimo na tom brodu ili polijećemo u avionu pogledamo prema dolje ili prema "otoku" i vidimo drugi avion koji se ruši i vidimo preživjele koji očajnički plivaju prema toj obali, prema tom "otoku" koji će ih kao i nas transportirati u hrabri novi svijet. I dok mi promatramo taj prizor kroz koji smo i sami prošli, zagonetno se smješkamo jer znamo da će novi preživjeli, novi izgubljeni, naučiti novi način razmišljanja novi način spoznaje ne samo o drugima , već i o njima ( kao i nama) samima.