Obiteljska kuća, naprijed i nazad http://blog.dnevnik.hr/obsijana

ponedjeljak, 29.03.2010.

Ulazna kapija

Kad tad dođe i vrijeme da se zatvori ulaz u dvorište. Bez same ograde i kapije dešavalo nam se da nenamjerno uđu u dvorište razni ljudi pručavajući okolicu (naše dvorište), analizirajući boju fasade ili informirajući se za kupnju stanova. Ekipa nam se pomoćno okretala na parceli ili čak parkirala oko kuće. Naravno svi bi se uvijek iznenadili kada bi im rekli da se radi o obiteljskoj kući. Sada više te dileme definitivno nema.

Iskreno, ja nisam bio za ulazne kapije od kovanog željeza. Naime vidio sam jedno zanimljivo rješenje ograde od niza drvenih panela na skrivenoj metalnoj konstrukciji. Meni je djelovalo dosta prirodnije, neki moderniji štih je imalo, no rješenje nije prošlo na obiteljskoj skupštini :D Nemojte zaboraviti da nas šest odlučuje u kući. Splet okolnosti je bio da se u to neko vrijeme odlučivanja održavao obrtnički sajam u Puli, gdje su izlagale mnoge tvrtke koje rade kapije od kovanog željeza i jednostavno sve se to zalajfalo u tom smjeru. Bilo je tu tvrtki (obrta) iz cijele Hrvatske koje nude usluge diljem lijepe naše i ovo je oborilo rekord u broju ponuda koje sam dobio za bilo koji proizvod koji smo kupovali za gradnju i opremanje kuće. Radi se o broju 8. Naravno imao sam ja za određene usluge mnogo više informativnih razgovora, no ovdje su svih osam ponuđača došli na teren te sa detaljnim opisom što želimo dali ponudu. Neki su po meni čak pretjerali sa detaljima.

U praksi tu su se formirale dvije skupine ponuđača. Jedna koja mora detaljno izračunati svaku zakovicu i druga koja iz iskustva može drmnuti za određeni dizajn cifru po m2 kapije, te znati da neće izgubiti na tom poslu. U principu ovi koji su ekstremno detaljno razrađivali ponudu su i oni koji su bili najskuplji. Sama kapija ima neke detalje koji se moraju odlučiti, a neki detalji predstavljaju i određeni standard. Prvi detalj su elementi koji nose samu kapiju. Doljnji profil i rubni profil. Mi smo se odlučili staviti dolje u kapiju profil od 80x40 mm iz dva razloga. Jedan je statika, a drugi je želja da su kotačići skriveni u profilu. Mnogi su nudili 40x40 mm, a jedni čak 100x40 mm. Po meni vidljivi kotačići na kapiji su baš bezveze, osobito što sada znam da se može izvesti da se gotovo ne vide. Rubni profil je standardno bio svima u ponudi 40x40 mm.

Sve ostalo su sada nijanse. Sljedeće što se mora odabrati su šipke od punog željeza. Dvije veličine su se nudile 14x14 mm i 16x16 mm. Oni koji su inicijalno nudili 16x16 su govorili da 14mm je premalo i da izgleda prazno, pa smo se i mi odlučili na 16 mm šipke. Sada na red dolaze poprečne tanje šipke (imaju neki naziv samo se ne mogu sjetiti) koje povezuju osnovne šipke za cijelu konstrukciju. Standardno su svima u ponudi 30x6 mm. One uvijek idu u paru, a između njih prolaze one 16x16 mm šipke. Tu smo se mi odlučili za 40x8mm. Iz više razloga. Jedan je bio (po nama) radi bolje čvrstoće, drugi jer su i rubni profili od 40mm, a treći jer je kod našeg odabranog ponuđača bila ista cijena.

Nakon osnove nosive konstrukcije potrebno je još odlučiti se za defakto ukrase. Uglavnom radi se o varijacijama slova C, S, O, završetcima šipki u obliku raznih kopalja?, te nekih struktura zvanih puž i sl. Ovdje sam naveo klasične ukrase koji dominiraju svugdje u raznim oblicima, a naravno ima ih koliko god možete zamisliti. Zapravo postoje i razni ručni radovi majstora, pa tko voli neka izvoli. Očekivao sam ovdje dosta problema pošto je trebalo uskladiti sve ukuse u kući, no splet okolnosti je bio da se jedan dizajn iz kataloga svidio mnogima i da je jedna takva ograda napravljena dosta blizu pa smo je mogli pogledati i na kraju smo se odlučili na nju. Svi ovi mogući ukrasi, profili i šipke postoje u dvije varijante. Pravilne pravokutne i lupane. Mi smo odabrali za sve elemente (gdje je imalo smisla) lupano željezo. Ima tu još jedan detalj, a bitan je vj. za cijenu i rad majstora. Radi se o principu povezivanja okomitih i poprečnih šipki. Jedan dio skupljih majstora zapravo po njima buši sve šipke i doslovno ih zakiva, a jeftiniji vare spojeve i prave lažne glave zakovicama. Mi smo se odlučili na jeftiniju varijantu.

Za osnovnu skupinu konstruktivnih profila i šipki zapravo cijenu određuje količine (težina) željeza i u razgovoru za određene varijacije zapravo su ljudi preračunavali promjenu u težinu i govorili za koliko se poveća iznos. Glavnina majstora ima kataloge talijanske firme Rik Fer i vjerojatno mnogi nabavljaju od njih ili njihovih distributera, no ovaj naš majstor mi je rekao kako danas prilično dostupno kovano željezo iz BiH sa potpuno identičnim dizajnom (izgleda ga rade po katalogu) i naravno mnogo jeftinije. Jedan od ponuđača mi se raspričao o tome žašto je talijansko željezo bolje od BiH željeza, no iskreno bio je prilično neuvjerljiv. Inače uspio sam negdje na internetu iskopati katalog. Bio je u flash formatu sa mogućnošću exporta koji je trajao nekoliko sati (ipak je to 130 MB).

Kako se u većini ograda (određene visine) pojavljuju tri uobičajene zone ispunjavanja ukrasima, a izgleda da i cijena tih ukrasa ne razlike se predrastično, tako mnogi odmah mogu otprilike nuditi cijenu po m2 umjesto po svakom mogućem elementu i kilogramu željeza. Konačne ponuđene cijene su bile od 136 eura do 300 eura po m2. Mi smo se odlučili na najjeftinijeg ponuđača. Na sve to je išla dodatno i cijena za cinčanje. Naime odlučili smo se da kapiju cinčamo kako ne bi morali svako toliko sanirati ogradu. Zanimljivo ali i tu se cijene prilično razlikuju, premda ne bi trebale baš toliko, a to ovisi vj. o količini dodatnog posla zbog cinčanja. Svi oni odnose kapije u specijalizirane tvrtke koje se time bave i cijena obično sadrži dodatni trošak transporta od majstora do cinčaonica i nazad. Naše kapije su konačno imale oko 520 kg, a dodatni transport nas je koštao 400 kn. Ponuđene cijene cinčanja su bile od 7 kn do 11 kn po kg željeza. Na kraju smo platili cinčanje zapravo 6 kn po kg jer su toliko naplatili i majstoru. Mislim da je odluka o cinčanju bila pravi pogodak, pošto ima tu još nekih dodatnih djelova koje nisu cinčane i već se počinje nazirati hrđa.

Jedan bitan detalj na koji se mora pripaziti kod same kapije je i tehnika vezanja vodilice, te osiguravanja dovoljne čvrstoće. Ovaj naš majstor je imao i neke prilično loše prijedloge za samu vodilicu manje kapije, tipa umjesto da je vodilica u ovliku recimo obrnutog slova U, on bi stavio vodilicu normalno položenog slova L, gdje bi se kroz nju vidjela ograda, nakupljala prašina i sl., a to je napravio jednima tu u susjedstvu. Blagi užas. Imao sam raspravu sa njim oko te izvedbe i naravno da smo napravili to kako treba i funkcionalno i estetski. Glede samog odabira majstora, još imamo internu dilemu kako je obavio posao. Dosta smo ga morali usmjeravati, mijenjati neke sitne detalje, morao je dodatno fino podešavati vodilice da u konačnici to sve fino paše. Možda bi netko prešao preko dosta njegovih prijedloga, no mi smo ipak 'perfekcionisti' ako je negdje to realno moguće i treba očekivati.

Gotove kapije i vrata možete vidjeti na slikama. Na slikama se vidi postavljena i automatika, no o njoj ću više u sljedećem postu.

29.03.2010. u 10:22 • 4 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 22.03.2010.

Parlafon i šifrarnik za vrata

Tipkovnica

Nekome će djelovati da skačem sa jedne na drugu temu, no zapravo ovaj blog više i nije slijedni prikaz kako se izvodilo već referat nekakvih iskustava u izvedbi pojedinih detalja, pa i faza.

Izvedba parlafona je definitivno nešto što se treba isplanirati u fazi instalacija. Tu prvenstveno mislim na vezu do svakog pojedinog stana (pa bio to i samo jedan). Kod parlafona se odmah prepoznaju dva mjesta. Jedno na ulazu u privatni prostor, a drugo u toplini doma. U dosadašnjem kratkom iskustvu sa parlafonu primjetio sam da može biti jako zanimljiv i kod kuća sa jednom obitelji recimo kada dođu nekakve dostavne službe, a ne mogu ući u dvorišni prostor jer se tamo nalazi npr. oštar pas. Naravno kada postavite ogradu i vrata koja se mogu otvoriti samo ključem (ili npr. šifrarnikom) oni niti ne mogu doći do tebe bez parlafona. Tipa netko ti pošalje preporučeno pismo i na njemu nema tvog mobitela kojim bi te poštar pozvao, te on nema druge nego ostaviti one žute pozive u poštanski sandučić.

Osim ta dva očita mjesta, često postoji i treće mjesto, a to je izvor struje, odnosno mjesto gdje će se smjestiti nekakvi transformatorić. Sve se to može lijepo isplanirati, no ako fulate u početku kasnije imate naknadne instalacijske radove koji ne moraju biti baš lijepi. Naravno za točnu konfiguraciju je bitan odabir i samog proizvoda. Mi smo se odlučili za rješenje talijanske tvrtke Urmet i to smo odlučili nabaviti preko zagrebačke tvrtke Osor Promet i moram priznati da je to bilo jako dobro iskustvo. Naime, dosta puta sam kontaktirao sa njihovim električarem, još dok smo odlučivali oko nabave i instalacije kabela, te oko same ugradnje i bio je prilično susretljiv. Ne trebam spomenuti da sam ga zvao dvije-tri godine kasnije nakon što smo proizvod nabavili, a to je ovdje u Puli teško nači, pošto u manjoj sredini zapravo takvi majstori 'čuvaju tajne zanata'. Odlučili smo se za slušalice Atlantico i portafonsku seriju Sinthesi.

Naš konačni sustav se sastoji od brave (el. prihvatnik koji zapravo nismo kod njih nabavili), prijemnika (sa mikrofonom), tipkala (za poziv stanovima), šifrarnika (za otvaranje vratiju bez ključeva), napajanja (transformatora) i slušalica (po stanovima). Postoji još i mogućnost spajanja slušalice (možda sa nekim dodatkom) na zvono ispred vratiju svakog stana, pa onda imate jedan zvuk za zvono parlafona i drugi za zvono. Mislim da za tu soluciju je potreban još jedan dodatak, tipa generator zvuka ili nešto slično, no nismo se odlučili za takvu soluciju, premda gledano unazad bilo bi zanimljivo imati sve to ujedinjeno u jedno rješenje, jer ovako imamo dodatno zvonce u stanu. Naravno trebalo bi vidjeti koliko bi koštao taj dodatak po zvučnom mjestu u odnosu na klasična vulgaris zvonca. Mi se nismo odlučili za njih.

Ima tu još jedna odluka vezana za fazu izgradnje. Naime ovi audio sustavi dolaze u dva rješenja tipa 1+N i 4+N. Jedan i četri predstavlja broj zajedničkih žica koje idu do svake slušalice od centralnog prijemnika. N je zapravo odraz nedefiniranog broja slušalica. Generalno zbrojem se dobije ukupni broj žica koje idu iz prijemnika, a ne broju do svake slušalice. Do svake slušalice ide ili 2 (1+N) ili 5 (4+N) žica. Mi smo odabrali 1+N rješenje premda sada ne mogu staviti ruku u vatru točno zašto. Onako daleko po sječanju je bilo zbog jednostavnosti izvedbe, možda je i električar to preporučio, jer nama je tada to bilo svejedno. Generalno sustav 1+N se koristi kod zamjene postojećih starih sustava koji su bili u tom stilu, a 4+N kod novogradnji.

Minimalna debljina žice je u biti bio bitan podatak i po preporuci električara se radilo od 0.6 mm2 presjeku. Možda smo nju ugradili, a možda 0.75. Stvarno je to davno bilo. Ovo je važno jer nakon ugradnje obično više nema promjene. U praksi centralno mjesto vam je taj prijemnik, gdje se dovodi 12 volti sa napajanja, od kojeg se odvodi napajnje do slušalica (važna napomena električara je bila da napajanje uzmemo sa prijemnika, a nikako sa transformatora zbog mogućih šumova), signal do slušalica, te napajanje za električnu bravu. Sam šifrarnik je defakto neovisan modul, ali koji se napaja sa 12 volti pa se koristi isti transformator. On nema ostale veze sa odabirom parlafonskog sustava, osim što sve lijepo fiti u te njihove plastike za ugradnju i sl. To vam može biti zanimljiv podatak ako želite ugraditi šifrarnik, a nemate Urmetov parlafonski sustav. Već sam par postova prije spomenuo da smo imali takav šifrarnik u zgradi gdje smo živjeli i nevjerojatno je koliko je praktičan.

Sa šifrarnikom dođu upute na engleskom i hrvatskom jeziku i kao zanimljivost mogu istaknut da hrvatske upute imaju grešku (fali jedan korak), tako da sam se dobro čudio. Prvo sam podesio koristeći engleske upute, i kada sam htio dodati još jednu šifru (sada gledajući hrvatske) nije išlo. Inače može se isprogramirati čak 22 šifre i ima mogućnost otvaranja dvije sklopke uz koje se mogu vezati te šifre. Mi smo jednu sklopku vezali uz ulazna vrata, a imam plan jednog lijepog dana pozabaviti se da mogu sa šifrom otvoriti i jednu kliznu kapiju. Vjerojatno bi se odmah pozabavili time da nije napajanje parlafonskog sustava na 12V, a automatike za kapiju 24V, no ništa strašno za rješiti pomoću npr. dodatne sklopke. Samo što nam sada to doista nije bitno. To sam vidio kao interesantnu mogućnost kada mi dođu prijatelji pa da mogu sami otvoriti kapiju kako bi parkirali u dvorište, jer mi za otvaranje kapije imamo daljinske ključeve.

22.03.2010. u 10:09 • 4 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 15.03.2010.

Industrijski pod

Vraćamo se na direktnu građevinsku temu. Naravno neće svi postovi biti ogromni kao prošli, no ako ima neka tema oko koje bi ste voljeli da se raspišem ili stavim više slika slobodno napišite u komentarima.

Jedna od ključnih problema koje smo otkrili na nekim djelovima betonirane okućnice je nepravilnost ravnine podloge usljed čega negdje zna zaostati voda, a to smo htjeli apsolutno izbjeći ispred ulaza u kuću. Nakon rasprave konačna odluka je pala na tzv. industrijski pod. Ne radi nekakve 'estetike' zaglađenog betona već prvenstveno što smo očekivali mnogo preciznije i kvalitetnije zaglađivanje ravnine površine, čime bi se sa ništa posebno srtmim padom spriječilo ostajanje vode ispred ulaza u kuću. Odmah smo odustali od nekakvih tlakavac rješenja jer nam je ovaj prilično kritičan i bez mogućnosti (sada) nekakve kvalitetnije drenaže zbog određene ukopanosti gornjeg dijela gdje odgovara samo 'near' površinska odvodnja lijevo i desno oko kuće.

Zid

Za bolje razumijevanje situacije mora se razumijeti zapravo do kraja kako smo ogradili prostor ispred i kakve su ostale susjedne čestice. Ovdje prvenstveno mislim na 'gornju' česticu. Sama kuća se nalazi na kosini brda i gornja čestica je nakon zaravnavanja okolnog terena nekih dobrih 60-80 cm ispod gornje razine. Što je još gore, tu se nalazi nekakvi vrt (odnosno nije nekakvo popločen taj prostor) pa postoji dobar pritisak vode na našu ogradu. Ne samo opasnost od direktnog vlaženja zida, već i od često popratne pojave raznih algi i gljivica koje bi se mogle nastaniti u tom području. Bilo je tu raznih prijedloga pravilne vanjske izolacije zida, no zbog 'vrtlarskih' aktivnosti sa druge strane i 'efikasnose' čitaj 'jeftinije' izvedbe odlučili smo se za uradi sam tehniku izolacije i hidro odvajanja tog prostora.

Plan je bio postaviti hidroizolaciju do nekih metar visine, a eventualno vlagu koja bi izbijala (nismo mogli izvoditi nekakve dublje drenažne kanale i slojeve, koje opet ne bi mogli nigdje odvesti) usmjeriti ispod zida u prihvatni kanal za vodu koji će ujedno i prihvaćati vodu sa naše strane. Uglavnom, izolacija je stavljena u obliku slova Z (obrnutog) na 10 cm betonskim bloketima (do visine 100 cm) i jednako takvim betonskim stupovima za učvršćivanjem. Potom je dodan novi red 10 cm betonskih bloketa (i dodatni 10 cm stupovi) uz taj 10 cm zid čime se dobio 20 cm sendvič (10 cm betonski bloket + v4 hidroizolacija + 10 cm betonski bloket). Na sve to je dalje nadozidan zid od 20 cm betonskih bloketa i stupova.

Bilo je tu dosta nauke oko konačne visine zida, raspravljalo se o tome kako će se to uklopiti u cijeli okoliš i sl., no zapravo kako je kuća na padini i odmah iznad je vrt, bilo bi prilično čudno završiti zid na tih prvih 100 cm, i odmah u nastavku imati ravninu zemlje na nečijeg vrta. Osobito što dalje u nastavku opet terasastog platoa nalazi se susjedna kuća. Tako je na kraju pala odluka da nam taj zid bude visine nekih 180 cm, odnosno susjed je dobio zid od nekih 80 cm sa svoje strane. Postojao je određeni strah o nekakvoj masivnosti, no zapravo potpuno nepotrebno, jer kao što sam već spomenuo cijeli taj dio je dijelom ukopan u brdo, a mi ionako više ne primječujemo zid.

Sama visina zida je postala značajna odrednica daljnjeg uređenja kada smo došli do faze postavljanja prilaznih kapija, jer je određivala (istina zajedno sa ormarom HEP-a) visinu kapije, a o njoj ću nešto napisati u jednom od budućih postova. Naravno prije toga smo morali riješiti temelje takvog zida, prihvatne kanale za vodu te odvodnju te vode dalje oko kuće. Kako je to sve izgledalo možete vidjeti na slikama. Sam zid još nismo zaštitili (zažbukali, obložili) ničim i zapravo još se nismo niti odlučili koju ćemo točno tehniku primjeniti. Nije da nam se žuri. No hidroizolacija se za sada pokazala potpuno efikasnim jer u okolnostima jake kiše (sada bez ikakve zaštite) samo se gornji dio zna navlažiti.




Industrijski pod

Sama izrada industrijskog poda nije zahtjevala nekakvu posebnu pripremu drugačiju od one kada se priprema bilo koja betonska podloga. Nešto željeza za čvrstoću i naravno osigurati dovoljno dubine za beton. Sam pojam industrijskog poda je predstavlja zapravo završni zaglađeni sloj na betonskoj podlozi. Naravno nema smisla zagladiti do nekakvog 'plastificiranog' stanja tamo gdje će se hodati i izvoditi neke posebne kemije kada situacija to ne zahtjeva, tipa razina upojnosti radi nekakvih zdravstvenih standarda. Eventualno smo mogli dodati određenu boju (sa problemima svim kod otvorenih površina), no nismo htjeli jer osim što košta 2 eura više po kvadratu, teško da bi našli nešto što bi se u potpunosti uskladilo sa ostalim bojama. Sama cijena izrade poda je u doba renesanse gradnje koštala oko 4,5 do 5 eura, a tip nam je za ovu površinu (60-tak kvadrata) tražio 8 eura, koji je uključivao u biti kompletni materijal i rad. Od popunjavanja i ravnanja samog betona, zaglađivanja završnog sloja, rezanja dilatacijskih fuga i samih gumenih fuga. Inače jedini kojeg sam uspio nači za taj posao. Bio sam zvao jednog iznajmljivača strojeva da li mi može nekog preporučiti (pa i one koji koriste njegove strojeve), no tip mi je rekao da u biti nema toliko posla za njih, jer često se zna dogoditi kada se rade veliki centri u tom stilu da ti izvođači dovedu svoje kooperante kojima se isplati doći za velike površine.

Komentar našeg izvođača je bio da je za pad odnosno za odlaženje vode potrebno barem 1 cm na 100 cm širine, no mi smo imali u rangu 2 cm na 400 cm širine. Mislio sam da će to biti dovoljno za savršeno oticanje vode, no u početku je djelovalo da je napravljen recimo polovičan posao. U početku su se vidjele plohe gdje je voda slabo oticala. Par dana kasnije je došao izrezati dilatacijske fuge svakih recimo 3-4 metra, no to se pokazalo nedovoljno. Nekoliko mjeseci kasnije većina tih ploha je popucala. Ništa strašno jer su trenutno stvarno jako sitne, a i osobito što na vanjskoj podlozi naravno uvijek ima prašine i ne primječuje se to toliko, no bez obzira na to, očigledno se negdje pogriješilo. Zapravo jedan od problema u tijeku izvedbe je i bio rizik od vjetra koji je puhao i za koji je izvođač i rekao da on predstavlja jako veliku opasnost za prebrzo sušenje i usljed toga pucanje, no po njemu smo imali sreću. Naravno sada nemamo pojma da li je to imalu svoj obol pucanju.

Mimo toga uklonili smo gumu iz dilatacijske fuge u dijelu gdje je voda sporije ili nikako otjecala i sada je zadovoljavajuće stanje. Budimo jasni tu se ne radi o centimetrima vode, no očigledno rad sa tim strojevima ima neku svoju toleranciju u izvedbi od nekoliko milimetara i ako nema dovoljno pada vidjeti će se nakupine vode koje će otići isključivo isparavanjem, a to smo zadovoljavajuće rješili tek micanjem te jedne gume.

15.03.2010. u 09:48 • 1 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 08.03.2010.

TV

Televizor

Ovaj tjedan ću pisati o jednoj prilično laganijoj 'graditeljskoj' temi, no definitivno nešto što treba uzeti u obzir kada se planira razvod kabela po kući. Problem nekakve naknadne odluke po pitanju ovog oblika entertainmenta i greške u koracima je vidljiva zapravo samo neplaniranim bušenjima zidova/stropova i eventualnog neestetskog vidljivog razvoda kabela. Interesantno je kako mnogi pričaju da ne gledaju televiziju, vjerojatno u nekom smjeru lošeg načina provođenja vremena, no ja moram priznati kako mi gledamo televiziju. Istina ne naš televizijski program, pa zapravo čak prilično malo onog što se real time emitira, no naš tv uređaj je gotovo sigurno upaljen ako smo u dnevnom. Nekako mi je neobično ako nema tog pozadinskog šuma, no u nastavku posta biti će vam jasno što mi zapravo gledamo, kako to gledamo i što smo to u fazi gradnje i uređenja poduzeli da bi to postigli.

Biti će tu priče o digitalnoj televiziji, satelitskoj televiziji i internet televiziji, te HTPC-u. Pa krenimo.

Nacionalni i lokalni televizijski program

Ovdje se radi o toj famoznoj digitalnoj televiziji. Za one koji neznaju, u Istri je već prilično davno počeo pilot projekt uvođenja digitalnog emitiranja televizijskog signala, a prije mjesec dana je i konačno ugašen analogni signal. Ovaj oblik emitiranja je bitan za sve koji žele imati dostupan signal naših nacionalnih i lokalnih televizijskih programa, a da to nemaju na neki drugi način (internetska televizija ili kabelski prijem). Mislim da je nekako prirodno htjeti imati prijem naših nacionalnih televizijskih programa, bez obzira na kvalitetu istih.

Mi smo se odlučili na klasični prijem zemaljskog televizijskog signala putem antene, te razvoda koaksijalnih kabela od antene do televizora po kući. Ono što je bitno razumijeti u našoj odluci je da se radi o većoj obiteljskoj kući sa tri obitelji (roditelji, mi, i bratova obitelj), sa više od jednog željenog mjesta prijema televizijskog signala po stanu, te nam drugi oblici prijema zapravo i nisu bili dostupni ili recimo realno nedostupni.

Klasični šire dostupni oblik internetske televizije (popularni maxtv, iskontv, i drugitv) nama je zapravo realno nedostupan iz više razloga. Prvi razlog je što zahtjeva posebni telefonski priključak za svaku obitelj, a drugi je što omogućava prijem televizijskog programa samo na jednoj televiziji po priključku. Mi inače u kući imamo 12+4 mjesta za prijem televizijskog signala i ne trebam posebno objašnjavati koliko bi pretplata koštao takav način prijema. Onih plus 4 su zapravo moguća mjesta u neuređenom tavanskom prostoru, no i dalje je ukupna brojka solidno velika. Drugi razlog je što mi zapravo u kući imamo samo jedan telefonski/internetski priključak. Bilo bi kranje besmisleno plaćati nekoliko telefonskih pretplata, no zato plaćamo nešto sitno višu ISDN uslugu. Sve je to povezano na jednu ISDN baznu stanicu, svatko ima svoj broj, a zapravo se ovaj sustav pokazao i kao dobar oblik za internu komunikaciju (tipa gotov je ručak i sl. stvari za koje se nitko ne želi penjati po stepenicama).

Interesantno je bilo iskustvo kada je maxtv postao dostupan i kada sam ga uzeo na probni rok od tri mjeseca (nisam niti mislio koristiti ga duže). Prva stvar koja se pojavila je problem smještaja našeg adsl rutera i maxtv uređaja. Naime maxtv podržani adsl ruter i maxtv uređaj za komunikaciju koriste klasični utp kabel no ne i tcp/ip protokl i zapravo kao posljedicu ne možemo koristiti ugrađeni internetski razvod po kući i jedini 'uredni' način bio bi bušenje zida iz hodnika do dnevnog boravka. Naravno nismo to napravili jer je moje probno razdoblje korištenja maxtv usluge bilo jednako vremenu prolaska kroz sve kanale, te pakiranju uređaja nazad, a otvor vrata između hodnika i dnevnog su predstavljala sasvim solidni testni put za kabel :D Razlog zašto zapravo uopće nisam više koristio maxtv uređaj (ako zanemarimo moje ostale dostupne oblike tv zabave) je i što sam skužio da ima užasni upscale-ing slike na full hd uređaju. Tko zna možda neki noviji uređaji imaju bolji, no ovaj je bio baš ružan. Što je najgore, pokazala mi se odluka za testiranje maxtv-a, zapravo pravi 'pain in the a**' jer sam morao ići nazad u centar grada i čekati veliki red da ga vratim (za dobiti ga dovoljno je bilo nazvati telefonski i dođe paketnom dostavom). Godinu i pol. dana kasnije kada mi je neka naporna prodavačica t-com usluga u jednom supermarketu nudila opet probni period koji odmah sam ga odbio baš iz razloga vraćanja uređaja nazad.

Kabelski oblik prijema televizijskog programa bi vjerojatno bio moguć, no trebalo bi analizirati kvalitetu signala za naš razvod, a i vj. bi se postavilo pitanje broja kabelskih pretplata. No ono što je sigurno, on sigurno neće biti dostupan za našu kuću prvenstveno jer im se cijena dovoda kabelske infrastrukture ne bi nikako isplatila, a da bi me mogli privući 'atraktivnim' cijenama koje danas nude IPTV pružatelji usluga.

Satelitski televizijski program

Bolji poznavatelje koncepta prijenosa tevizijskog signala putem kabela znaju da se po istom kabelu može primati i zemljski satelitski program. Nešto tipa ispod 950 MHz je zemaljski, a iznad je satelitski program. no ono što su pametniji ljudi smislili su nekakve polarizacije signala, a sve to prvenstveno kako i mogli u istom frekventnom pojasu poslati 4 puta više programa i ti počinje komplikacija. Neću previše ponavljati o načinu povezivanja, ujedninjavanja i razdvajanja raznih vrsta signala jer sam o tome već pisao. Ono što treba razumijeti da se ne može tek tako dovesti kabel sa satelitske antene do jednog uređaja i negdje na pola uzeti signal za drugi uređaj, jer ovi koriste trikove da šalju nazad informaciju po kabelu (kombinacija niskog napona i frekvencije signala) koji pojas žele dobiti. Rezime svega je da za potpuni prijem satelitskih programa na više uređaja potrebni su neki dodatni uređaji koji to omogućavaju, a oni se obično odabiru s obzirom na broj mjesta prijema. Do četri uređaja (mislim da čak postoje i za 8) postoje određene vrste LNB-a na satelitskoj anteni, a za više su potrebni obično nekakvi multiswitch-evi. Defakto naprava koja satelitskom prijemniku simulira kao da je samostalno spojen na satelitsku antenu.

Jedna vrlo bitna osobina satelitskog programa je da su većina zanimljivih satelitskih programa kodirani, i da zapravo među onima koji nisu ima mnogo manje interesantnih programa, koji obično nisu nikome dovoljno interesantni za samu satelitsku investiciju. Tako je otprilike bilo i sa nama. Mi smo imali jedno godinu i po dana usmjerenu antenu prema dva satelita Hotbird i Astru. Onako svega par interesantnih programa i gotovo isključivo informativnog karaktera. Svi ostali su na nekim nama egzotičnim jezicima.

To bi tako i bilo sve dok netko nije nabavio receiver gdje se mogu utipkavati kodovi za kodirani DigiTv paket programa putem daljinskog upravljača, a sam paket programa se odašilje na tzv. Thor satelitu, što je zahtjevalo pomicanje antene. Kada smo uspjeli podesiti antenu i same kodove, otvorio se prilično zanimljiv paket programa engleskog govornog područja, čak sa nekim titlovanim (ekavica) programima. Velik dio programa zapravo je sa rumunjskim jezikom, gdje su ostavljen i engleski zvuk. Tu se nalaze široko popularni Discovery i National Geographic, zapravo jedini programi koji gotovo svi pratioci satelitskog programa (i drugih oglika) hvale kao interesantne. Sam proces pronalaženja kodova na forumima, te korištenja daljinskog za samo utipkavnje nije toliko komplicirana, no apsolutno nije za svakog, pogotovo što ima jedna druga kvaka. Baš sam pričao sa jednom firmom koja se bavi prodajom tih paketa uz pretplatu i tip mi je dao jedan zanimljivi argument za pretplatu. Naime ima tu dosta filmskih i sportskih programa, no ono što treba razumijeti je da se kodovo često mijenjaju (sada po zimi drastično malo), no kod vrlo interesantnih programa znaju dosta često, čak i više puta dnevno. Vjerujem da je komfor 'free' gledanja nekog filma, ili sportske utakmice vrlo brzo narušen kada u pola događanja promjene kod. Na onim forumima relativno brzo (desetak minuta) stave novi kod, pa opet utipkavanje, i ode film ili utakmica, a sama pretplata na taj digi paket je samo 45 kn mjesečno. Naravno onima kojima je dostupna neka od oblika iptv usluga definitivno nije interesantan ovaj paket, pošto se ovdje radi o dijelu skupu programa dostupnih putem iptv-a (recimo pola), no tamo gdje iptv usluga nije dostupna vjerojatno može biti interesenata. Osobito što iptv uslugu ne možete razvesti po kući za 12 prostorija, a satelitski signal (sa pravodobnim planiranjem uređaja) možete.

Home Theater PC (HTPC)

Naravno zemaljski, satelitski, pa i iptv programi su interesantni izuzetno širokoj populaciji, no ono što ne omogućavaju je praćenje hit serija koje se emitiraju u Americi sa cca. jednim danom zakašnjenja, a naravno interesantnih filmova skinutih putem famoznog torrenta. Kada sam planirao nabavku uređaja za prijem zemaljskog i satelitskog signala, te istovemeno gledanje internet download sadržaja nisam niti mogao pretpostaviti koje sve feature će mi ponuditi punokrvni HTPC.

HTPC je za one koji ne znaju klasično računalo (postoje i prilično kompaktnije varijante), obično smješteno u prikladno kučište radi estetske strane, a i sa što manje šuma ventilatora pošto je on obično smješten u dnevnom boravku, no ono što mu daje 'Theater' funkcionalnost su na jednom mjestu kroz jedan daljinski dostupne sve moguće multimedijske mogućnosti. Daljinski uređaj je najbitnija komponenta takvog računala iz nekoliko razloga. Komfor samog rada ne treba posebno naglašavati, no ono što korištenje daljinskog zahtjeva je ono pravo. Naime sam hardware sam po sebi nije ništa bez dodatnog software-a koji mu daje funkcionalnosti, a zahtjev da se komunikacija čovjeka i software-a vrši isključivo preko daljinskog uređaja utjeće na sve bitne karakteristike sučelja i tada je korištenje prilično jednostavno potpuno u klasi naprednije televizije, muzičke linije i sl. Jednaka usporedba mogla bi se u informatičkom svijetu povući kod dizajna MS Windows Mobile OS < i Google Android OS. Dok je Google briljantno dizajnirao mobilni operativni sustav za korištenje prstima, Microsoft je napravio bijedni port podrške desktop aplikacija na mobilnoj platformi. Ajde dobro možda je sedmica drugačija.

Naravno svi HTPC daljinski uređaji nisu uobičajeni klasični daljinski uređaji, već obično imaju niz dodatnih uobičajenih HTPC orijentiranih tipki. Mi koristimo Hauppauge tv karticu sa kojom smo dobili povezani njihov daljinski. Neke od tipki su: home, tv, videos, music, pictures, guide, radio, back, menu. Već iz samih tipki se vidi dio mogućnosti HTPC uređaja, a te mogućnosti su zapravo mogućnosti HTPC software-a.

Mi smo se odlučili za HTPC software MediaPortal, jedan od najpoznatijih opensource HTPC sotfware-a, iako istina na Windows platformi. No ne možeš biti baš savršen. Ono što otvorena platforma dodatno donosi su i brojni vanjski dodatci koji sa stalnom internet vezom, pretvaraju već odlični software u iznimno atraktivni medijski centar. Neću nabrajati sve điđe koje ima već samo one koje mi intenzivno koristimo i koje su dale značajni komfor u odnosu na klasična rješenja. One koje zanima poprilični osnovni skup mogućnosti mogu se konzultirati na njihovim stranicama.

Prije nego navedem zanimljive mogućnosti MediaPortala, navesti ću u kratko što sadrži naše HTPC računalo, jer su oni preduvjet za te điđe. Tv kartica i mrežna kartica. Tv kartica koju koristimo je hibridna tv kartica za prijem digitalnog zemaljskog signala, digitalnog satelitskog signala, kao i satelitskog HD signala te analognog radio signala. Sama tv kartica zapravo i nije toliko bitna kod korištenja HTPC računala, ako ne gledate televizijski program, a uz silne serije i filmove dostupne na internetu to i ne mora biti toliki nedostatak. Mrežna kartica je potrebna iz dva razloga. Prvo je naravno veza sa internetom, a drugi je veza sa nekakvim file serverom (NAS uređajem) i sl. Veza sa internetom nije nužna, no određenih feature-i toliko poboljšavaju ugođaj u radu sa istim, da bi skoro rekao je veza nužna. Dodatni file server opet nije nužan, jer skinute serije i filmove možete držati na samom HTPC računalu. Problem takvog rješenja je što na istom računalu morate imati nekakvi torrent klijent, čime odmah otpada klasična komunikacija putem daljinskog i defakto pretvarate HTPC iskustvo u nekakvi sivi mix. Naravno nitko vam ne brani da je vaše osobno računalo file server za HTPC računalo, uz uvjet da vam je stalno upaljen. Mi imamo posebni file server, zapravo imamo i dodatni torrent server, koji kada skine nešto prebaci na file server. Da se razumijemo odmah, ti serveri su zapravo okljaštrana računala sastavljena od starih odbačenih komponenti, jedino je diskovni prostor 'moderniziran'. Čitaj terabajtiran.

Dva su osnovna featura za koja koristimo HTPC računalo. Prvo je gledanje skinutih serija i filmova. Moram priznati drastično više gledamo serije, nego filmove. Jedan od bitnih razloga je i što glavnina serija traje oko 20 minuta i naravno svaki tjedan dolaze nove, a filmove tu i tamo pogledamo, no prilično rijetko. Nije lako naći sat i po vremena slobodnih za gledanje istih sa malom bebicom u kući. Praćenje serija koje se emitiraju u Americi, zapravo i crtića koji se emitiraju u Japanu, omogućava laganu kratku zabavu sa programom koji ti odgovara, umjesto onog koji televizijski programi serviraju u određeno vrijeme. Defakto uz posao, kućne obaveze i druženje, te naravno spavanje, jako dobro mogu popuniti vrijeme kada bi ste obično upalili neki od nacionalnih programa. Neke od serija koje pratimo su:
- One Piece
- Naruto Sippuuden
- The Colbert Report
- The Daily Show
- The Office, 6 sezona,
- Modern Family, 1 sezona
- How I Met Your Mother, 5 sezona
- The Big Bang Theory, 3 sezona
- Parks and Recreation, 2 sezona,
- 24 sata, 8 sezona
- Chuck, 3 sezona
- Caprica, 1 sezona
- The Life and Times of Tim, 2 sezona
- The Middle, 1 sezona,
- American Dad, 5 sezona
- Family Guy, 8 sezona
- 30 Rock, 4 sezona,
- Important Things with Demetri Martin, 2 sezona
- The New Adventures od Old Christine, 5 sezona
- Fringe, 2 sezona

Ima tu još toga, pogledamo tu i tamo neke dokumentarce, no ideja ovog popisa je zapravo da demonstriram kako se u jednom tjednom ciklusu pojavi po jedna takva epizoda (Colbert i Daily čak četri epizode) i kako se sa tim brojnim (zapravo dominantno humorističkim) serijama uz uobičajni dnevni ritam i ograničeno dostupno vrijeme za gledanje televizije niti ne morate imati prijem zemaljskog, satelitskog ili iptv signala.

No naravno i u toj domeni HTPC rješenja briljiraju. Prvi feature koji gledanje televizijskog programa preko HTPC uređaja je time shift. Vulgaris jednostavno, možeš pauzirati televizijski program dok trebaš otići npr. na wc i nastaviti gledati kada se vratiš. Druga điđa je posljedica stalnog spremanja televizijskog programa na disk/memoriju, koja omogućava da vratite unazad nešto što ste upravo pogledali. Koliko puta vam se desilo da se nešto dogodilo (neki sportski događaj, neka izjava i sl.) i da bi voljeli vratiti malo vrijeme i ponoviti taj prilog. HTPC to omogućava. Dosta puta sam koristio tu mogućnost. Neka karta, slika i sl. prođe u programu i ti jednostavno vratiš malo i pauziraš na tom mjestu. Naravno sada dolazi i pravo korištenje daljinskog i prilagođenog HTPC software-a. Umjesto da kao što su se mnogi prije davno naučili vraćati snimku sa video kazetama unazad gledajući snimku unatrag do nekog zanimljivog trenutka, HTPC rješenje je zapravo vrlo praktično omogućeno skakanje u nekakvim prilagodljivim predefiniranim koracima. Tipa pritisneš jednom nazad i vrati te 15 sekundi, pritisneš dva puta 30 sek, tri puta minutu, četri puta 5 minuta i sl. Naravno isti feature je prisutan i kod gledanja video zapisa, pa vrlo jednostavno možeš preskočiti dosadne dijelove filma. Treća điđa integrirana sa internetskim pristupom je bogati kompletni tv guide emisija za cijeli sljedeći tjedan, opet usko integrirana sa funkcionalnostima programiranog snimanja.

Ovo sve je naravno dostupno neovisno o izvoru signala, no kod satelitskog signala i onog famoznog digi paketa HTPC rješenje omogućava i još nešto, a to je automatsko dekodiranje signala. Nije to baš out of the box, odnosno ne omogućava odmah taj software (zapravo tvorci MediaPortala čak zabranjuju spominjanje te mogućnosti na njihovom forumu) već treba instalirati dodatne pluginove, programe i ostale điđe (naravno uvijek uz određeni rizik malicioznih programa), no moguće je. Nama radi i recimo često znamo kao nekavu neobaveznu pozadinu pustiti Discovery Science. Nije to baš lako bilo podesiti, meni je uspjelo tek iz četvrtog pokušaja kada su se poklopile zvijezde, odnosno sve moguće povezane verzije programčića, no zanimljivo je kao pokazatelj što punokrvna otvorena software-ska platforma omogućava. Da mi je to primarni izvor zabave (digitv paket programa) i da su sve ostale opcije nedostupne, 45 kn nije neki iznos i može ga gledati bilo koja bakica.

HTPC računalo nam služi kao napredna muzička linija gdje možemo odabrati npr. razne internetske radio postaje, ili slušati neku našu kolekciju muzike, a zapravo na ekranu pokazivati slike društvu sa nekog od naših putovanja. Brojni online servisi omogućavaju nevjerojatni komfor. Tako sam npr. jučer gledao The Colbert Report gdje je gost bila neki new age aktivist i prezentirala svoju knjigu The Story of Stuff. Pred kraj joj je Steven čestitao na 10M gladanja vezanog filmića na internetu. Kada je završio Colbert, uzeo sam daljinski u ruku (bez značajne promjene položaja), prebacio na Online Videos modul MediaPortala (par tipki na daljinskom), odabrao YouTube, kliknuo na search i otipkao (tipkovnica se pojavi na ekranu i za daljinskim se može utipkati kombinacijom strelica i entera) The Story of Stuff, dobio popis dostupnih filmića sa uvodnom slikom, odabrao filimić i pogledao ga. Mislim čak uz par pauza kojima se jednostavno upravlja daljinskim. Sve to iz komfora dnevnog boravka i kauča.

Ima tu svakakvih dodatnih pluginova. Recimo osnovni video plugin omogućava klasični popis sadržaja nekog foldera uz indikator (drugačija boja) da li ste već gledali neku seriju ili film. Ako počnete gledati nešto, prekinete i drugi dan ponovo kliknete da želite to gledati on vas uljudno pita da li želite nastaviti gdje se prošli put stali. Dodavanjem par modula (zanimljivi su tv series i moving pictures) i veze sa internetom gledanje serija i filmova dobija posve novu neslučenu dimenziju (koju uopće nisam naslučivao). Naime ako ste kao mi i imate neki file server/disk sa brojnim filmovima koje niste pogledali vjerojatno ste se tu i tamo pitali što je još ostalo zanimljivo za pogledati, a iz samog naziva filma je teško zaključiti. Ono što moving pictures modul omogućava je vizualno atraktivni pregled filmova sa slikama naslovnice, sadržajem, glumcima i ocjenama sa imdb-a. Ovo drastično olakšava odluku, i uz veću kolekciju filmova daje dojam odlaska u videoteku. Kada pogledati neki film on vam se više ne prikazuje u popisu.

Model tv series omogućava jednako tako atraktivni prikaz serija koje još niste gledali grupiranih po svakoj seriji. Kada odabere određenu seriju dobijete prikaz po sezonama, kratki sadržaj i sl. ostale điđe i naravno kada ju pogledate nema je više u popisu. Koliko integracija sa internetom može napraviti nevjerojatno zanimljive điđe je i mogućnost da si za pojedinu seriju sa par klikova skinete titlove za istu (istina samo engleske).

Neću sada opisivati svaki od originalnih i dodatni pluginova, no i ovi su dovoljni da demonstriraju kakve sve feture može ponuditi jedan HTPC media centar. Naravno postavlja se pitanje da li je to za svakoga. Mislim za instalirati i podesiti sve to da radi. Nije. Vjerojatno nije nikakvi problem bilo kojem računalnom entuzijastu, no klasičnim vulgaris internet userima, bolje da se ne petljaju u home made HTPC računala, kada postoje brojne out of box HTPC rješenja. Mislim da je čak časopis Bug opisivao u zadnjem broju takva rješenja. Ona sigurno neće moći sve što može jedna open source platforma poput Media Portala, no vjerujem da će neki napredniji moći barem 90 % najčešće korištenih featura koje nudi Media Portal. A to nije malo. Pogotovo što će to moći postići zasigurno za manje novce i u kompaktnijim računalima. Jedna od bitnih featura koja po meni mora moći takvi uređaj je da može povezati video i zvuk preko zvučne kartice kroz hdmi izlaz, a to naše rješenje omogućava, pa nema zasebnih slanja kabela i uopće ako to televizija omogućava. I apsolutno neizbježni feature koji mora omogućavati televizor je 1:1 pixel mapping, što znači da je slika sa HTPC računala potpuno oštra.

Kako to sve izgleda na djelu možete vidjeti na slikama.



Digitalna Hrvatska

Vezano uz samu temu prelaska na digitalno emitiranje signala zemaljske televizije imali smo i malo otkrivenje po tom pitanju. Naime u jednom od davnih postova napisao sam detaljno o izvedbi same instalacije za prijem zemaljskog i satelitskog signala unutar naše obiteljske kuće. Jedan od važnih detalja u tom segmentu sada ima i ono pojačalo signala, a to se otkrilo prilikom ukidanja analognog odašiljanja zemaljske televizije. Točnije uključivanjem dodatnog mux-a za regionalne programe i nekim prebacivanjima tipa sa D na A. Bo. Problem se monifestirao zapravo u kombinaciji sa jeftinim kombiniranim prijemnikom (Nitrobox 6000 Combo) za prijem zemaljske i satelitske televizije koju smo postavili u jednu od soba, te našom pozicijom u Puli i blizinom odašiljača Veli Vrh. Prebacivanjem po mux-evima nešto prije isključivanja analognog emitiranja dogodilo se da je na tom prijemniku nestao signal zemaljske televizije.

Zapravo ono što se otkrilo je da taj uređaj ima nekvalitetniji ugrađeni prijemnik kojemu sada smeta prejak signal sa Velog Vrha. Probali smo sve i svašta. Čak nam je jedan od instalatera sustava za prijem televizijskog signala rekao da uklonimo u potpunosti pojačalo na anteni jer ono samo kvari digitalni signal. Pokazalo se krivo. Naime uklanjanjem pojačala, postigli smo da se prijem mux-a sa regionalnom televizijom više nije mogao primati na nekim od najudaljeniji dvb-t prijemnika (ugrađenih u televizor, te samostalnih). Vraćanjem pojačala vratili smo se na staro iz čega se može zaključiti da zapravo ugradnja pojačala je bila prilično bitna komponenta sustava za prijem, jer sa slabijim signalom regionalnih televizija, gubitak kroz instalacije je bio prevelik. Zanimljivo je da sve televizije sa ugrađenim dvb-t prijemnicima normalno primaju televizijski program, čak i jedan stari combo prijemnik (TV-MAX 6500 combo, iste tvrtke od koje je i nabavljen sporni prijemnik, samo očito kvalitetnijeg ugrađenog prijemnika).

Nakon odlaska nazad u trgovinu (mke lanac specijaliziranih trgovina sa svojim tv-max brendom), prodavač je kontaktirao nekog iz OiV i ovaj mu je ispričao cijelu priču, pošto naravno nismo mi bili prvi koji su reklamirali situaciju pa su ovi analizirali što se dešava. Valjda je čak negdje u dalmaciji bio slični problem koji su nekako rješili. Nešto mi govori da ga ovdje neće rješiti. Naime postupno su smanjivali signal sa lokalnog odašiljača Veli Vrh i tek kada su u potpunosti ugasili Veli Vrh pojavio se signal sa Učke na spornom uređaju i kako se preporučuje odmicanje antene što dalje od Velog Vrha. Ima sam izbor, vratiti uređaj ili probati to i probali smo.

Uspjeli smo nači poziciju sa maksimalnim pojačanjem gdje svi uređaji u kući mogu primati i signal nacionalnih televizija i signal regionalnih televizija. Pozicija antene je sada na nekih 45-50 stupnjeva odmaknuta od Učke prema Kvarneru i vjerujem da se svi čude što to izvodimo. Interesantno je da smo probali okrenuti antenu za 180 stupnjeva i da se signal nacionalnih televizija pojavio na spornom uređaju, samo ne i signal regionalnih televizija. Trenutno je stanje takvo da kod lošeg vremena gubi se signal lokalnih televizija, pa se još premišljamo da li ćemo se vratit direktno na Učku i reklamirati sporni uređaj ili ne. Ključni problem situacije je što sada nemamo pojma koji receiveri bi radili u našoj situaciji, a koji ne.

08.03.2010. u 09:26 • 1 KomentaraPrint#^

četvrtak, 04.03.2010.

Država nam je u banani

Željeni hidropak

Pozdrav starim i novim posjetiocima bloga. Ne ja nisam od onih pesimista koji se stalno nešto bune na državu i ništa im ne odgovara, no naravno da sam bolno svjestan da nesposobnosti i nefunkcioniranja državnog aparata. Ali naslov ovaj put nije vezan za njih.

Već jako dugo nisam pisao o gradnji, no mi naravno nismo stali. Istina radilo se daleko manjim intenzitetom i sada bi mogli prije pričati o sređivanju, opremanju, povezivanju i sl. Ono zbog čega pišem da nam je država u banani je zapravo privatni sektor. A kada on zašteka, tko će plaćati silne korisnike državnog aparata.

Zadnje što se desilo je nemogućnost nabave jednog hidropaka jer uvoznik zahtjeva uvoz barem 10 komada. Mislim sjajno. Kriza svugdje oko nas, svi se bore zaraditi na bilo ćemu, a onda ove face traže da netko kupi višak uređaja koji će mu gotovo sigurno stajati u skladištu mjesecima, ako ne i godinama. Na jedvice jade smo uspjeli nabaviti jedno kontrolno brojilo za struju, sto muka nači traženi strujni kabel. Prije par dana sam reklamirao podnicu (jednu letvu) i trgovina namještajem (gdje smo dosta toga kupili i uvijek čekali red) je u polumraku sa jednom prodavačicom i možda čak ugašenim grijanjem. Nema više izbora knaufa (samo možeš nabaviti jednu veličinu), nema manjih pakiranja pribora, a u totalnom padu prodaje sve cijenu su drastično porasle. Sve je poskupjelo u građevini od 40% do 100%. Poskupljenja od samo! 20% su rijetkost. A naravno nema više popusta na iskazanu cijenu. Totalni raspašoj, i naravno da nitko ništa ne kupuje, kada je sve skupo i možeš dobiti samo ono što imaju u trgovini ili na skladištu. Imam dojam da nitko više ništa ne može uvesti. Biti će zanimljivo vidjeti u kojem trenutku će uslijediti novi rebalans proračuna jer čisto sumnjam da je trenutni održiv.

Nastavak na blogu

Sada sam malo pogledao prethodne postove i vidim da o dosta toga nisam pisao. U međuvremenu smo se urećili sa jednom malom princezom pa će pasti i post o nekim prednostima i nedostatcima uređenja u kući i malih bebica. Bacili smo se malo i u stolariju (nešto sitno ormarića pa će biti nešto i o tome).

Problem sa hidropakom je nastao i dijelom našom krivicom, što ću obrazložiti u jednom od sljedećih postova. Naime ugradili smo 0.5'' cijevi za kišnicu i gadno zakomplicirali stvar jer sa imalo većim protokom preveliko je trenje vode i gubitak tlaka, te nam ne mogu pomoći dostupniji hidrofori/hidropakovi. Vota mestejkta to mejka. No o tom potom.

Naravno šterna za kišnicu je odavno gotova (iako nije u upotrebi jer nam se nije žurilo), no poslužila je prije par dana kada su legende u Puli drmnuli u glavni magistralni vodovod prilikom radova na zaobilaznici. Šterna će naravno biti priča za sebe.

Dobili smo i kapije od kovanog željeza, pa se budem raspisao o tome, a i uspješno smo ugradili i automatiku za kapije. Bilo me je strah da li ćemo moći sami jednostavno programirati daljinske za automatiku, no potpuno nepotrebno. Prilično je jednostavna procedura, pa bude prilika nešto i o automatici za ograde napisati.

Uspješno smo povezali parlafone, te šifrarnik za vrata. Ovdje sam dosta strepio jer je dio instalacija ugrađen još od davnih dana pa da je nastao neki problem vj. se ne bi moglo ništa napraviti. No i tu srećom nije bilo problema. Šifrarnik za vrata sam rekao da ćemo jednog dana ugraditi na ulazu u dvorište još dok smo živjeli u zgradi i kada sam se uvjerio u enormnu praktičnost istog.

Čempresi rastu sasvim dobro i interesantna su opcija kada se nema previše mjesta, pa vjerujem da će nekoga i to zanimati. Naravno i ovaj prelazak emitiranja televizije na digitalni signal imati će svoj post, jer je i tu bilo nekih novih spoznaja i spletova okolnosti.

Biti će tu još tema, koje nisam prije obradio i zapravo bude se sada razumio dio naslova bloga 'naprijed i nazad' jer to se odnosilo upravo na to. Naime blog sam počeo pisati tek kada smo pokrivali krov, a siguran sam da ljude interesira kako su se konkretno izvodili neki detalji i koje su sada posljedice istih, odnosno što ne bih sada ponovio.

Naravno biti će tu i nešto tema oko grijanja, vlage i potrošnje. Baš sam prije par dana nabavio u Lidlu (netko mi je ukazao) digitalno priručno brojilo za struju, pa će se moći preciznije utvrditi stvarna potrošnja uređaja po kući. Također sam uspio nabaviti u zadnjih par godina i kontaktni termometar koji je pokazao interesantne detalje različite temperature na pojedinim dijelovima recimo prozora, zidova i sl.

Vjerujem da bi mnoge zanimao i post o ugrađenoj drvo-aluminij stolariji koji na kraju nisam napisao zbog nekih sada gledanih sitnica pa će se naći i post o tome, a mogao bi nešto i napisati o inox ogradi na stepeništu.

Mogao bi se i raspisati o nizu nekih sitnica i detalja pojedinih nabavljenih uređaja koje znaju puno značiti u nekim okolnostima. Recimo samo za primjer da prilično glasni zvuk završetka rada mikrovalne ne možeš izbjeći, ali zato alarm od pečnice možeš. Ne treba kazati da su mikrovalnu radili (dizajnirali, vj. su kinezi radili) Korejanci, a pečnicu Njemci. Ovakav detalj postane vrlo bitan ako bebica spava u dnevnom a ti želiš ženi napraviti čaj za dojilje, itd. itd.

Ono što ću ovaj put pokušati je mnogo brži interval postanja, recimo barem jednom tjedno. Iskreno ja imam jedan tab/folder u bookmarcima za zanimljive blogove koje pratim (desni klik po open all tabs) i brzo izgubiš volju ih pratiti kada se mjesecima otvaraju isti sadržaji.

Stvarno nema smisla da ljudi naprave iste greške kao i mi (npr. cijevi za kišnicu) ili misle da je nešto prekomplicirano (npr. parlafon). Zanimljivo je da nam upravo plinificiraju kvart, te ćemo dobiti plin (sa nalazišta Ivana pored Pule) vrlo brzo. Tko zna, u nekoj dalekoj budućnosti kada budemo uređivali tavanski prostor, možda ugradimo sami podno grijanje, no tada ćemo vjerojatno imati direktni brain2blog interface :D

04.03.2010. u 16:43 • 2 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se