ŽIVOT JE, NAJČEŠĆE, PONAVLJANJE LOŠEGA

18.10.2016.

03.10.2016. (Sl. Dalm.)

Potresno svjedočanstvo preživjelog u pokolju: Pet sam sati s metkom u leđima ležao pod krvavim tijelima




Piše Sandra Barčot



Čitanjem svih 96 imena, njih 79 iz Gata te ostalih iz Tugara, Duća, Čišle, Ostrvice, Zvečanja, Donjeg Doca, koji su pali kao žrtve krvavog pohoda četničkih i talijanskih postrojbi davne 1942. godine, započelo je obilježavanje sjećanja na taj nemili događaj koji je u samo jednom danu u crno zavio poljički kraj. I danas, 74 godina kasnije, njihovi se potomci 1. listopada sjećaju tog stravičnog događaja kad su, što od noža, što od metka, u jednom jutru stradali i starci i žene i djeca, od kojih je najmlađi bio jednogodišnji Božidar Čović.

– Iako je puno prošlo, cili jedan životni vik je od tog dana kada su me četnici klali, ne smimo, dico, nikad to zaboravit, no oprostit moramo – započeo je priču o tom pokolju danas jedini preživjeli od žrtava, 82-godišnji Andrija Pivčević iz Gata, te nastavio do u detalja opisivati krvavo jutro, čime je izmamio i brojne suze okupljenima koji su prisustvovali svetoj misi, komemoraciji i polaganju vijenaca na spomen-obilježje stradalima u Gatima, ispred mjesne crkve svetog Cirprijana.

– Dico moja, prve su stradale mlikarice, njih sedam koje su na putu prema Omišu četnici popa Đujića sreli. Odmah rano započeli su svoj krvavi pir, ostale su jadne žene na zemlji krvave, prerezanih vratova, uz proliveno mliko – tako je počeo svoje svjedočanstvo Andrija, te 1942. godine 8,5-godišnji dječak koji je samo srećom i, kako on ističe, Božjom voljom ostao živ – s devet ubodnih rana bajunetom i metkom u dnu leđa pet sati ležao je ispod krvavih tijela, te još 500 metara puzao unatoč velikom gubitku krvi. Oporavljao se mjesec dana.

- Dvojica krvnika vodili su četnike, i to Mane Rotkvić i Veljko Ilijić. Ni jedan nije živ dočekao kraj rata. Veljku je tog dana presudila poljička majka kojoj je tija ubit sina, a Manu su Švabe ubile kod Bosanskog Petrovca. To van je sudbina zlotvora, neka se zna – s gropom u grlu nastavio je Pivčević pripovijedati, nizati krvave činjenice i brojke.

– Ubili su 96 ljudi, 175 dice je ostalo bez jednog roditelja, a njih 25 bez oba. Dvadeset nas je bilo ranjeno, sve kuće su zapalili, cilo selo su uništili.

Andriju je tog jutra majka poslala da odnese mlijeko u susjednu kuću, gdje su skoro stigli četnici pa su njega, gazdu i suprugu, te još par susjeda, ukupno njih osam, izveli pod prijetnjom pušaka nekih tristo metara dalje, istočnije od zaseoka.

– Dok smo zamakli, vidija je gazda Mate kako mu kuća gori, i zna je odmah da nam je svima kraj. No ja, dite, nisam baš ni razmišlja o smrti, ali bilo je grubo kada su nam naredili da legnemo uz put. Ovi stariji oko mene su počeli bižati, pa i ja. Pogodilo me u stražnjicu, zapeka je taj metak i pa' sam do File, žene Mate Perišića. Doša je tada do mene jedan četnik, bradonja, i pita me čim će me ubit – puškom ili nožem.

Nevjerojatno uvjerljivo Andrija je opisao događaj koji je obilježio cijelu budućnost jednog mjesta, pa nastavio:

– A što ću mu reći? Kako da me ubije? Krenija je on i sam... Devet puta me bajunetom uboja, u trbuh, criva mi je skoro izvadija, u ruku, u prsa, nema di me nije gađa. A ja ga, onako dičji, molim da me poštedi, da san jedini u matere. On bode, nema taj milosti...

I dok je kazivao o ovom surovom ponašanju, svem zlu koje čovjek može drugom čovjeku napraviti, mnogi su s nevjericom izmjenjivali poglede, slušajući svjedočanstvo iz ne tako daleke prošlosti, iz jednog rata, koji smo, nažalost, opet ne tako davno – ponovili. Lekciju očito nismo usvojili....

– Srce mi je stalo kada se malo dalje od mene, ispod leševa, diga jedna čovik iz Dubrave govoreći mi da idemo. No, ja san bija uporan, pa mu kaza da ostanemo još malo. I pogodija, četnici još nisu otišli iz sela. Tek nakon pet sati smo se digli, da mi je ruku i odveja me dio puta, no čekalo je mene još pesto metara puzanja uz suhozid do kuće. Mijo Očašić me je naša 30 metara od kuće, odnija do konobe di je visija bronzin s mlikom, pa me mlikom okripija. Tri san kaciole popija, a svugdi rane po meni, sve me boli. Stavili su me u konistru, košaru za grožđe, i odnili me u Mosor. Osam dana su mi u planini rane vidali, pa sam zatim bija i deset dana u bolnici u Splitu. Cili misec mi je triba da ozdravim – završio je priču o ratnom bezumlju u kojem mu je ubijen i otac Nikola Andrija Pivčević, danas 82-godišnji umirovljeni skladištar koji se diči sa 60 godina sretnog braka sa svojom Ivkom, kao i s četvero djece, te sedmero unučadi i šestero praunučadi.

Andrija je sa sada pokojnom Marijom Borovac 1946. godine bio u Beogradu i svjedok na suđenju ratnom zločincu Draži Mihailoviću, te je za kraj sve upitao, i mlade i stare:

– Mog su oca ubili četnici, susidovog partizani, drugoga Njemci, trećega Talijani, a u drugom selu su ustaše ubile nečijeg oca, i svima je presuđeno bez suda. U čemu je razlika što je nekog ubija komunista ili fašista? Neka zločincima Bog sudi, a mi ćemo oprostiti...

Majka je spasila nas, a nju su ubili

– Zaklali su tog dana i našu majku Jelicu, 35-godišnju učiteljicu. Ona je tjerala ljude iz sela govoreći im da bježe, pa je nas dvojicu, ja sam ima šest godina, a Davor devet, sa ocem Augustinom poslala u Mosor. Mislila je kako četnici neće ubijati žene. No iz zaseoka Čovići pobili su dvadesetak ljudi, samo je mali Dušan Čović, šestogodišnjak, ostao živ ispod matere, a mještanin Kuvačićje pobjegao sa nožem u grlu. Spasio se i on – ružni nam je dio djetinjstva, dok je stavljao cvijeće na grob svoje majke Jelice koju su 1942. godine ubili četnici, te oca Augustina, kojega su 1944. godine ubili Nijemci, iznio danas 80-godišnji Krunoslav Čović.

OOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO

NINA OBULJEN-KORŽINEK

Tko vjeruje člancima objavljenima ovih dana na našim takozvanim domoljubnim portalima, dr. Nina Obuljen Koržinek već godinama, i javno i potajno, širi četničku propagandu, otima novac hrvatskim generalima, mrzi istinu o Domovinskom ratu, plaća antihrvatske filmove. Uz sve to, pritajena je i javna ljubiteljica komunističkih zločinaca, njihove djece i unuka. Gospođa samo što nije oglašena za glavnog veliko i malo srpskog udbo-globalističkog agenta u hrvatskoj kulturi! Pitanje je samo kako se, pobogu, uspjela toliko infiltrirati u domoljubne strukture da je eto ne samo nitko dosad nije ni pokušao omesti u zločinačkim namjerama, nego joj je, štoviše, Andrej Plenković izgleda odlučio ponuditi dužnost ministrice kulture.

Znači, obmana je savršeno uspjela. Ta kako i ne bi! Jer tko zna još otkad Obuljen djeluje kao velikosrpsko-globalistički spavač. Po svemu sudeći, pripremala se i ranije od rane mladosti. Da bi se što bolje kamuflirala, rodila se u Dubrovniku (nije bez vraga odabrala upravo grad slavne kulture), a zatim je uz osnovnu i srednju školu, ciljano završila i glazbene. Ni poslije nije odustajala od koncepta trajnog isisavanja novca iz tijela i duša poštenih, još i u socijalizmu domoljubnih, poreznih obveznika. Nije joj bilo dosta da završi samo jedan, ionako nekoristan, Filozofski fakultet, gdje je za račun radnih masa diplomirala francuski jezik i nešto što se naziva komparativna književnost, nego je još morala upisati i Muzičku akademiju. Da bude gore, tamo je diplomirala violinu. Kakva kamuflaža. Dakako, studij je iskoristila kao izliku da se preseli u Metropolu. Sad se već našla blizu srca kulture, još načeta od četničko-komunističke propagande, s očitom namjerom da se u njemu ugnijezdi kao trajna zmija u njedrima. Usput je i dalje, puzeći sve bliže tome našem kulturnom srcu, trošila novac poreznih platiša ne bi li se školovala! Prvo je, ne mareći za druge, 2004. magistrirala na Fakultetu političkih znanosti, zagrebačkom leglu neokomunističkih kadrova i vjerojatnom terorističkom gnijezdu velikosrba. U istom je gnijezdu, napokon, više i ne krijući prave namjere, obranila doktorsku radnju, čiji sam naziv kaže dovoljno: “Promjene opsega nacionalnih kulturnih politika pod utjecajem međunarodnih integracijskih procesa”.
(dio)

Tomislav Mamić (Vijesti-Hrvatska, 18.10.16.)

(Ma koliko bio sarkastičan, autor ne uspijeva prikriti istinu. Primjedba: Heroj Hrvat)





<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.