Zločini Srbije koji se kriju!

stric



U tragičnim događanjima na tlu Europe u vrijeme Drugog svjetskog rata, malo je poznato da je Srbija bila prva veća zemlja u Europi u kojoj je progonom ili likvidacijom riješeno tzv. židovsko pitanje.

Na današnji dan 9. svibnja 1941. dovedeni su u logore u Beogradu prvi Židovi, a nakon nešto više od godine dana Beograd je proglašen kao prvi veliki grad u Europi „judenfrei“.

U sklopu Drugog svjetskog rata u kojem su veliki dijelom dominirale totalitarne ideologije, posebno mjesto u kolektivnom pamćenju europskih naroda ima – holokaust. On označava genocid koji je izvršen nad židovskim narodom od strane nacionalsocijalističkog režima Adolfa Hitlera i njegovih zemalja saveznica.

U okviru tih tragičnih događanja, nacizam je pustio u opticaj jedan zastrašujući naziv – „judenfrei“ , što na hrvatski prevedeno znači „slobodan od Židova“. To je bio nacistički izraz za područje očišćeno od Židova u vrijeme holokaust

Link:

Slijepa, nijema, gluha!



Prvi veliki grad u Europi koji je bio proglašen „judenfrei“ bio je glavni grad Srbije Beograd.
Emanuel Schafer, zapovjednik zloglasnog Gestapa u Srbiji tada je izgovorio strašne riječi: „Srbija je judenfrei.“, dok je SS-ovac Harald Turner nešto kasnije izjavio:“Srbija je jedina zemlja u kojoj je židovsko i cigansko pitanje riješeno.“

Šutnja o tragediji Židova u Srbiji

Jugoslavenska i velikosrbijanska promidžba dugo je krila ovu tragičnu činjenicu i genocid izvršen u Srbiji nad pripadnicima židovskog naroda, kao i činjenicu da je Srbija tokom cijelog Drugog svjetskog rata bila saveznica Hitlerove Njemačke.

Za razliku od ostalih jugoslavenskih zemalja, u Srbiji nije postojao organizirani otpor nacistima, a posebno ne masovni, dok je Beograd oslobodila 3. Sovjetska armija sastavljena od Ukrajinaca.

Već od svibnja 1941. njemačke vlasti objavile su naredbu po kojoj se “Jevreji imaju prijaviti srpskim policijskim vlastima”, “ne mogu biti javni službenici, njihovo uklanjanje moraju odmah da izvrše srpske vlasti”, pa im se dalje zabranjuje vršenje niza slobodnih profesija, posjećivanje kazališta i kina itd., a srbijanske vlasti su tom uredbom postale “odgovorne za izvršenje naredjenja”, što su one odmah savjesno i izvršile, uz likovanje odnašnjeg tiska: “Jevreji nikad više neće biti lekari, apotekari, advokati, sudije u Srbiji. Srbima su se, najzad, otvorile oči”.
Nedićev “Ministarski savet” jednom svojom uredbom je objavio: “Imovina Jevreja koji su 15. aprila 1941. bili državljani bivše Kraljevine Jugoslavije, ako se nalazi na srpskom području, pripada Srbiji bez ikakve naknade”.

Fizička likvidacija srpskih Židova počela je odmah u proljeće 1941. Do jeseni ubijeni su skoro svi muškarci, a žene i djeca, kao i preostali muškarci, likvidirani su početkom svibnja 1942. godine. Točan broj ubijenih ne daju ni židovski izvori.

Ipak, po nekim podacima povjesničar Jasa Romano došao je do spoznaje kako je od ukupnog broja srpskih Židova stradalo njih 88 %. Medjutim, srbijanski povjesničar Sretenije Zrokić kaže da je od 11.870 beogradskih Židova rat preživjelo svega 1.115, što čini samo nešto više od 9 %.

Židove u Srbiji nisu hvatali i ubijali samo Nijemci, nego i srbijanska policija, Nedićevi dobrovoljci i četnici.

Većina srpskih Židova ubijena je u logorima Banjica i Sajmište.


Stric Ivan (Hrvatsko obr.št.)