Kako su nas ubijali u svibnju 1945.

Objavljeno petak, 22. travnja 2016.
Originalni dokumenti o partizanskoj i komunističkoj represiji i zločinima u Hrvatskoj od 1944. do 1946. godine


Hrvatska documenta: Maribor, koncem svibnja 1945.
Radili smo što i jučer:likvidirali
Svibanj 1945. „Prostorija“ Maribor. Akteri: Treći bataljun 6. istočnobosanske brigade, XVII. istočnobosanske divizije III. JA i ostali, ustvari „narodni izdajnici“, njih uokolo najmanje 300.000, vjerojatnije i daleko više. Dvjesto tisuća zarobljenika predala je JA - i samo Saveznička komanda za Korušku, prema depeši generala Arse Jovanovića.

»22. svibnja 1945. Dan je pravi proljetni. Prijepodne sunčano, popodne kiša. Bataljun ima „oficira 4, podoficira 32 i boraca 465.“
„Bataljon ostaje glavnom i dalje na staroj prostoriji sa jednom streljačkom četom i nepokretnim delovima, dok su ostale čete u 24 časa krenule na zadatak pretresanja okolnih sela.
Popodne se avizira pokret koji bataljon vrši u 16 čas. i 30 min. Do na prostoriju sela Nova crkva, odakle se kamionima kao i svi ostali bataljoni naše brigade prebacuje za Maribor.
Ishrana i zdravstveno stanje bataljona su zadovoljavajući.“
23. svibnja 1945., vrijeme sunčano, u Mariboru. Sve se zeleni, samo ptice zbog nekog razloga ne pjevaju. Bataljun ima oficira i boraca kao i jučer.
„Po naređenju štaba naše brigade, bataljon je imao zadatak likvidiranje narodnih izdajnika.
Zbog izvršavanja podstavljenog zadatka nije se nikakav rad odvijao u toku dana.
Ishrana i zdravstveno stanje bataljona su zadovoljavajući.“
24. svibnja 1945.,prijepodne u Mariboru kišovito, popodne oblačno. Bataljun u istom sastavu kao i jučer.
„Kao i prošloga dana bataljon imao isti zadatak. Ishrana i zdravstveno stanje bataljona zadovoljavajući.“
25. svibnja 1945., vrijeme u Mariboru sunčano. Ptice i dalje ne pjevaju. Bataljun i dalje u istom sastavu i brojnom stanju.
„Kao i prošloga dana bataljon imao isti zadatak. Ishrana i zdravstveno stanje boraca zadovoljavajući.
U bataljon je prekomandovano osam novih boraca. Pred veče bataljon se po svršetku zadatka razmešta u gradu počevši pravi kasarnski život."

U Mariboru se XVII. istočnobosanska divizija našla po „str. Pov. zapovijedi“ Koste Nađa.
Slično tih dana piše u depeši i generalmajor Miki, Rade Hamović. „Nalazimo se na istoj prostoriji. U toku dana radili smo isto što i juče (likvidaciju). Po naređenju uputili smo jedan voz, sa jednim članom štaba – bat. Da sprovodi zarobljenike za Zagreb., kad se vrate javićemo“. (Rade Hamović, general JA, školovani starojugoslavenski časnik, oženjen Hrvaticom iz Zagreba Durbešić Ljerkom, s kojom je imao sina Vuka danas srbijanskog tajkuna na području energetike koji je planirao uzeti vode Neretve u srpskoj republici za hidro energetski projekt Gornji horizonti čime bi Neretvu u donjem toku ostavio bez vode!)

Svi podatci i svi navodi su iz knjige „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946.“, Originalni dokumenti, Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, Zagreb, 2009., treće izdanje. Riječ je o dokumentu 43. sa 139. stranice iz operacijskog dnevnika ovdje navedenog bataljuna. Hamovićeva depeša iz dokumenta 41., str. 130.
Dodao sam ovdje samo ptice, ustvari ustvrdio kako ih tamo nije bilo.

Finale krvavog pira 25. svibnja

Prema dokumentima iz ove knjige, a i drugih izvora i spoznaja, izgleda da su najmasovnije likvidacije na „prostorijama“ Maribora i Celja završene 25. svibnja, točno na navodni Titin rođendan, kojega je on proslavio u Zagrebu. Inače počele su najvjerojatnije na toj „prostoriji“ već 16. svibnja. Popunjeni su mariborski protutenkovski rovovi i razne druge masovne grobnice, domobrani, civili i nešto ustaša koji nisu bili određeni za tamošnju likvidaciju, već za „put“, Križni put, zaravnali su ih ne vidjevši njihov stvarni sadržaj. Oni od zarobljenika koji su ga vidjeli i sami su tamo završili. Za još žive stizale su depeše: šaljite ih dalje u Vojvodinu, jednu kolonu obvezatno dolinom Save. Neki od njih „posjetit će“ Jasenovac. Koliko njih?

Zabetonirana je Huda jama, vjerojatnije jame, punio se Kočevski rog… Operacijama i likvidacijama zapovijedali su generali Kosta Nađ, III. JA, Koča Popović, I. JA i Peko Dapčević II. JA, južnije (Kočevski rog) je operirala IV. JA pod zapovjedništvom Petra Drapšina, ubrzo, 2. 11. 1945., izvršio samoubojstvo. Tito je bio u blizini, u Zagrebu pa Ljubljani. Valjda je u Celju 26. svibnja bilo manje likvidacija pa se Kosta Nađ mogao toga dana i oženiti. Izabranica bješe Dušanka Jovičić, kapetanica i šefica SKOJ-a Treće armije. To se zove krvava svadba, preciznije: svadba u krvi. Ne znam jesu li mu na svadbi bili braća Jožika, Oskar i Fridrih koje je devetog svibnja 1945. posjetio u Zagrebu, prvu dvojicu u roditeljskoj kući na Črnomercu, a trećega u Frankopanskoj. Obitelj Nađ se naime još 1934. iz Petrovaradina doselila u Zagreb. (Podatci iz knjige Jove Popovića „Rat poslije pobjede“, kazivanje Koste Nađa, Alfa, Zagreb, 1976.) Svi Nađevi živi i zdravi, u srcu NDH dočekali u miru njezin kraj.

Dana 31. svibnja 1945. u Celje je došao i Broz, te je istoga dana obavio i smotru jedinica i u Mariboru, koje su se već „odale“ mirnom „kasarnskom životu“. Prema nekim podatcima ipak je to bilo prvog lipnja, no sad, dan tamo, dan ovamo… Prema fotografijama izgleda je i toga dana u Mariboru bilo sunčano. Ležerno su još u Celju razgovarali o psu generala Löhra, njemačkom ovčaru Luksu, kojega je Nađ „rekvirirao“ i posvojio. Leševi su u međuvremenu polako trunuli. Živi zazidani u Hudoj jami u mukama su izdahnuli...

Postojao i još uvijek postoji i mit o strašnim borbama nakon devetog svibnja 1945. o tzv. „ratu poslije rata“. U brojkama to za III. JA izgleda ovako: od 8. do 23. 5. 1945. poginulo je samo 142 partizana i - 25.000 neprijateljskih im vojnika: 176 puta više! Odnosno partizanske žrtve u ukupnim žrtvama u tim „borbama“ sudjelovale su sa 0,0056 odnosno s 0,56 posto. Svatko tko se imalo razumije u odnos žrtava napadača i branitelja u ratu zna kako se ovdje radilo o umlaćivanju i likvidacijama, što eto svjedoči i mali broj partizanskih žrtava III. JA. Njoj se inače u jednom izvješću izgubilo i osamdeset tisuća „zarobljenih Nijemaca, ustaša i četnika“. Strojopisom napisan podatak o njih 185.000 naknadno je rukom ispravljen na 105.000. 185.000 je vjerojatno daleko točniji jer su samo Britanci u Koruškoj (Bleiburg, Celovec...) predali partizanima 200.000 zarobljenika. 25.000 ubila u „borbama“, 80.000 „zagubila“, pa izgleda kako je samo Treća armija riješila pitanje preko sto tisuća „narodnih izdajnika“, vojnika, civila, žena, djece...

Mato Dretvić Filakov, HRVATSKI FOKUS, 22. lipnja 2016.