SLUŽBENE LAŽNE STATISTIKE (III.)

subota , 30.01.2016.

Image and video hosting by TinyPic

(ima još)

O TEMPORA, O MORES!

petak , 29.01.2016.

O tempora, o mores!

Ne smiješ ni psu reći da je pas,
nit' govnu da je govno, nit' četniku da je četnik!

O tempora, o mores!

SLUŽBENE LAŽNE STATISTIKE (II.)

srijeda , 27.01.2016.

Image and video hosting by TinyPic

(nastavlja se)


Zadnja vijest dana:

MILANOVIĆ 'Oreškoviću, imaš 24 sata da smijeniš Crnoju. Treba maknuti i Tepeša. A jučer smo imali filofašistički marš po Zagrebu...'
Nadam se da je kolegama iz Mosta jasno koga su doveli na vlast' (Iutarnji, 27.1.16.)

Heroj Hrvat: Oduvijek je mom hrvatskomu narodu bilo teško. Danas najteže.
Živjet će moj hrvatski narod.
Unatoč crvenokmerskim prirepašima.

SLUŽBENE LAŽNE STATISTIKE (I.)

utorak , 26.01.2016.

Image and video hosting by TinyPic

MRAČNJAŠTVO NIJE OTKRIVANJE MRAČNJAŠTVA

ponedjeljak , 25.01.2016.

Mračnjaštvo nije otkrivanje mračnjaštva
crvenokmerskih, srbočetničkih, hrvatočetničkih
krvopija, silovatelja, rušitelja, lažljivaca, falsifikatora hrvatskoga življenja, hrvatske povijesti,
svega što hrvatskomu nacionalnomu biću pripada
po Božjoj milosti i pravdi.
Hrvatska žrtva ne stremi osveti,
već označivanju divljaka kako bi se hrvatska mlađarija osvijestila, odgojila i obrazovala
da ne bi bila u nedoumici i neznanju i da ne bi lutala stazama barbarskih hordi
koji Hrvatima nude zaplotnjaštvo, ropstvo u neistini, sotonske orgije,
bez sunca, istine i poštenja.

Hrvatske žrtve,
kako one u jamama, kanalima, po ledinama, po krševima, u mulju rijeka, potoka i jezera,
u bezdanim dubinama mora...
tako i one žive što vape za čistoćom i zdravljem hrvatskoga zraka, za plodnošću hrvatske njive,
za otkrivanjem istine i svjetlosti uznosite hrvatske povijesti, za sigurniji i dostojanstveniji korak hrvatskoga
potomstva...

A crvenokmerski divlaci neka šeću slobodno, kad već nismo odgojeni za osvetu, neka jezde označeni do svoga pakla.

Mračnjaštvo nevaljalih treba otkriti i rasvijetliti, raskužiti, zakaditi i kaditi
da bismo ponosnije živjeli.

Mi Hrvati. I svi drugi koji trpe nedjela i posrbica, i crvenokmeraca, i pokradica, i neradnika...


Heroj Hrvat

DEVET PAKLENIH TOČAKA MEMORANDUMA SANU

subota , 23.01.2016.

Drugi memorandum SANU je osmišljen u devet točaka. Izbacio je nasilje i “bitke koje mogu biti i oružane”. Devet točaka drugog memoranduma su:

1. Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju.
2. Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike srbske kojem se sudi u Haaškom tribunalu.
3. Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima.
4. Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja.
5. Inzistirati na zatvaranju Haaškog tribunala i na suđenju generalu Ratku Mladiću pred domaćim pravosuđem.
6. Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije.
7. Pomagati odcjepljenje Republike Srpske.
8. Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, svesrbsku zajednicu.
9. Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.



Posebno poglavlje ovog memoranduma bavi se ovim ozemljima susjednih država: istočna Hrvatska, Republika Srbska u BiH te sjeverno Kosovo. U vanjskoj politici su autori predložili neka se Srbija okrene prema Kini u vojnom i političkom smislu, glede činjenice da Rusija Srbiju ne podupire kao što je to nekad bilo.



Tajni velikodržavni dokument nastao je prije nekoliko godina u krugu srpskih akademika iz Beograda, decidirano definiše strateške velikosrpske ciljeve i daje detaljne upute političkom rukovodstvu Republike Srbske i Srbije kako ih operacionalizovati.

Drugi Memorandum Srbske akademije nauka i umjetnosti se, kao i prethodni, temelji na velikosrbskoj politici “krvi i tla” prema kojoj je Srbija tamo gdje žive Srbi. Ovaj perfidni plan Miloševićevih reaktiviranih akademika napravljen je sa ciljem da Srbija u miru vrati sve što je izgubila u ratovima.

16. siječnja 2016. (IZVOR: Hrvatsko obrambeno štivo)



Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

ZA ČITANJE I PAMĆENJE

petak , 22.01.2016.

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Dež.-Luc.; Antologija hrvatskih misli

HVALA NAŠOJ PREDSJEDNICI

nedjelja , 17.01.2016.

IZ UREDA PREDSJEDNICE

Poštovani gospodine Mišiču,
slobodni smo izvijestiti Vas da je Ured Predsjednice Republike Hrvatske
zaprimio Vaše pismo.
Također, koristimo ovu prigodu izvijestiti Vas
da će Vas Predsjednica primiti kad joj
državničke obveze to dozvole
o čemu ćete biti na vrijeme obaviješteni.

Spoštovanjem!


HVALA PREDSJEDNICE!


Kada sam objavio pismo Predsjednici i zatražio da me primi prilikom posjeta Vukovaru, imao sam vjeru da sam na pravom putu. Vjerujući da imam Predsjednicu kojoj se može obratiti jedan mali običan čovjek, bio sam u pravu!

Kada sam objavio pismo tražio sam potporu svih dobronamjernih ljudi i dobio sam više nego što sam mogao i zamisliti i zato vam hvala od srca.


Zato Vas želim obavijestiti da sam u telefonskom razgovoru pristao i dogovorio da me Predsjednica primi u svom uredu u Zagrebu a ne u Vukovaru, gdje ću imati više vremena iznijeti problematiku o kojoj sam pisao.

Hvala svima vama i Hvala našoj Predsjednici!

PODIJELITE OVO, NEKA POGLEDAJU I ONI KOJI SU SUMNJALI!



Napisao: Predrag Mišić Peđa


IZVOR: HR. O. Š.

PAMTI TUĐU MUDROST I TUĐA ISKUSTVA...

petak , 15.01.2016.

1.
ZAŠTO LJUDI IZDAJU UVIJEK NAJJAČEG MEĐU SOBOM?

2.
SLABI SE UVIJEK UDRUŽE DA UBIJU JAKE.

3.
SLIJEPAC NE MOŽE PUTOVATI PREMA ZVIJEZDAMA.

4.
JAHVE, SAD MI ODUZIMAŠ VID DA OPET PROGLEDAM.

5.
NE MOŽEŠ PONIŠTITI UČINJENO.

6.
DALILA, VJEČNA KLETVA NA USNAMA MUŠKARACA.


(Neke misli iz filma "Samson i Dalila")

"GOSPOĐO PREDSJEDNICE, VOLIO BIH DA ME PRIMITE"

srijeda , 13.01.2016.

GLAS RAZUMA:


-
PEĐINO PISMO KOLINDI: ‘Srbin sam koji je branio Vukovar, primite me da vam objasnim tko je Pupovac!’
Autor: S. Vučković
Četvrtak, 07. Siječanj 2016. u 21:08

Temeljni problem jest: Biranje saborskih zastupnika u Hrvatski Sabor promijeniti, pa na izbore kao i svi drugi a ne da Pupovac i ostali imaju ekskluzivno pravo na saborske mandate. Tako mali obični ljudi ne mogu doći do izražaja.

Potrebu i želju da se obrati predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, već neko vrijeme ima vukovarski branitelj i bivši zatočenik srpskih koncentracijskih logora, pripadnik srpske nacionalne manjine, Predrag Mišić:
“U obranu Vukovara sam se uključio 30.travnja.1991, javno, iako sam bio zaposlen u firmi. Imao sam aktivnosti i ranije. Niti jednog trenutka nisam razmišljao koga ću braniti, iako moram priznati da takva zvjerstva i zločine nisam očekivao. Ponajmanje od dojučerašnjih prijatelja iz djetinjstva. U Vukovaru sam bio do pada 18.studenog.1991, kada su nas 182 odveli na Ovčaru.
Cijelu noć i pola dana su nas pripremali za strijeljanje. Valjda dragi Bog zna zašto nisu to izvršili. Potom su nas odveli u Sremsku Mitrovicu i narednih 271 dan proživljavam najgore moguće torture. Preživio sam, i opet dragi Bog čini svoje… Razmijenjen sam u Nemetinu 14. kolovoza. 1992. Bila su to teška vremena. Najteže mi je padalo kada su me lomili sa svih strana.”

Zlatko Zaoborni dopredsjednik u koordinaciji braniteljskih udruga o Predragu Mišiću Peđi: Pravedan, druželjubiv, voli pomoći, cijenjen u zajednici. Kao pripadnik srbske manjine ima pravo reći što god ga pogađa, kao logoraš, branitelj i dragovoljac. Predrag je prepoznao što kane Stanimirović Pupovac i Ajduković, a to je stalno izazivanje napetosti u srbskoj nacionalnoj manjini i podpirivanje vatre, za osobne interese.
Franjo Šoljić predsjednik koordinacije braniteljskih udruga o Predragu Mišiću Peđi: Izniman je čovjek koji ne gleda naciju, vjeru i pripadnost bilo kojoj političkoj opciji. Čovjek koji nikada neće napustiti svoju riječ ili okrenuti leđa. Još od 1992 je upućivao na nepravdu i krive osobe postavljene u politici SDSS-a koje danas žare i pale političkom scenom u srbskoj manjini.

“Ovo je bila ukratko moja priča, gospođo Predsjednice, Ovim putem bih Vas htio nešto pitati:
-Tko su Milorad Pupovac, Vojislav Stanimirović, Jovan Ajduković i drugi četnici iz Sabora? Da li Vi znate sve o njima?
Na koji način i kako jedan četnik DEKLARIRANI može imati čin pukovnika Hrvatske Vojske, kao što ima Milorad Pupovac?
Ja Predrag Mišić Peđa, jesam Srbin po nacionalnosti ali niti u jednom trenutku nisam dvojio trebam li stati u obranu Hrvatske sa svojim prijateljima Hrvatima i svima onima koji su bili druge nacionalnosti. Pa tako ne dvojim niti danas.
Milorad Pupovac, Stanimirović i sada Ajduković kao novi političar koji želi rušiti Pupovca, nije ništa drugo do trojanski konj koji će svoje lice pokazati u onome trenutku kada za to dođe vrijeme, i to sa kokardom na glavi. Jer jednom Ajdukoviću NIJE stalo do mira i napredka, i na koncu suživota- kojeg ne može biti i nikada do njega ne će doći:
-dokle god se traže nestali Bojovnici iz Vukovara,
-dokle god se ne poništi oprost četnicima i ratnim zločincima
– dok se ne pronađu svi nestali civili i članovi obitelji bojovnika
– dok se ne procesuiraju zločinci iz Rajšićeve pekare, gdje su žive ljude spaljivali
Znate li gđo. Predsjednice da nam je zlo od četnika koji su primljeni u Hrvatsku Policiju, u državne institucije, u kojima radi (konkretno u Vukovaru) vukovarski silovatelj?
Znate li da se diljem Hrvatske žrtve susreću sa silovateljima, ubojicama i batinašima koji su zlostavljali na tisuće suludih načina svoje žrtve?
Mislim da nije u redu da se u Sabor potenciraju i guraju ZLOČINCI I ČETNICI, a postoje srbi koji su stajali rame uz rame sa Hrvatima u paklu Vukovara puna 3 mjeseca, i nakon bitke za Vukovar, su proveli zarobljeništvo u kazamatima gdje su nam POSEBAN tretman radili upravo ljudi mentalnog sklopa poput Stanimirovića, Ajdukovića i Pupovca!
Znam da do Vas dolaze filtrirane informacije i da zbog toga možda nemate pravi uvid. Naime htio bih spriječiti ono što se dogodilo prvom Predsjedniku dr. F. Tuđmanu, jer je upravo zbog takvih filtriranih informacija, počinjeno veliki broj grešaka i krivih odluka.
Ovo pismo nikako nije kritika na vaš rad. Napokon imamo Predsjednicu kakvu ovaj narod i država zaslužuju, stoga i pisem jer još je puno posla pred svima nama. Ali kroz sve ove godine i silne milione kuna koje dobije SDSS i Milorad Pupovac u ime srpske nacionalne manjine, on ih koristi za osobne potrebe i potrebe užeg kruga ljudi.
Osobno sam, pokušavao puno puta, u mom Vukovaru napraviti nešto za dobrobit cijele zajednice, no naišao sam na zid. Na zid nailazim jer osobe koje obnašaju dužnosti u Vukovaru iz kvote SDSS-a , Milaković, Dropulić, i drugi koriste položaj da bi na sve moguće načine držali situaciju napetom i nezdravom za život svih gradjana grada Vukovara, a to isto radi gos. Pupovac na državnoj razini.
Temeljni problem jest: Biranje saborskih zastupnika u Hrvatski Sabor promjeniti, pa na izbore kao i svi drugi a ne da Pupovac i ostali imaju ekskluzivno pravo na saborske mandate. Tako mali obični ljudi ne mogu doći do izražaja. S toga u vama vidim priliku da svojim ovlastima ipak možete pridonijeti boljem i kvalitetnijem životu kako u Vukovaru tako i u našoj Domovini Hrvatskoj.
Naime, pošto u Vukovaru boravite u narednih nekoliko dana, volio bih da me primite da vam mogu iznijeti svoje stavove o toj problematici. Nadam se Vašem prijemu u ured, gdje bih Vam mogao u miru i sa razumijevanjem kazati sve što tišti ljude poput mene, i moje sugrađane.
Uz dužno poštovanje, pismo napisao:
Predrag Mišić Peđa

Autor: S. Vučković

Četvrtak, 07. Siječanj 2016. u 21:08

"VELIKO SRANJE" DVAJU PRIJATELJA

ponedjeljak , 11.01.2016.

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

"VELIKO SRANJE" DVAJU PRIJATELJA

nedjelja , 10.01.2016.

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

MARKO SAMARDŽIJA, JEZIKOSLOVAC

petak , 08.01.2016.

Marko Samardžija, jezikoslovac
Očekivao sam kvalificiranije napadače
Razgovarao Andrija Tunjić

VI. DIO


Sada jedno za krležoljupce blasfemično pitanje, smije li standardni književni hrvatski jezik sebi dopustiti da mu uzor bude Krležin jezik?

Još od druge polovice 1950-ih godina u člancima Ljudevita Jonkea pojavljuje se „pravilo“: „Piši kao što dobri pisci pišu.“ To je načelo trebalo biti protuteža vukovskoj maksimi: „Piši kao što narod govori.“ Pisati kao dobri pisci ne znači da pritom treba nekoga oponašati ma kako god on bio velik književnik i imao dobar jezik. To vrijedi za sve književnike pa i za Krležu. Jonkeova preporuka je bila rezultat potrage za normativnim uzorom hrvatskomu književnom jeziku i sigurno je imala pozitivna utjecaja na razvijanje svijesti o posebnosti književnoga jezika.

Koliko je briga za hrvatski jezik u NDH pridonijela osamostaljenju hrvatskoga jezika i na kraju omogućila Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika?

Ne vidim izravne veze između Deklaracije i jezične politike u vrijeme NDH. Dok su rezultati te politike savjesno uklanjani od svibnja 1945, Deklaracija je izrasla iz za hrvatski jezik krajnje nepovoljnih jugoslavenskih sociolingvističkih prilika poteklih iz primjene novosadskih zaključaka i ustava iz 1963.

Glede jezične politike i jezičnog stanja u vrijeme NDH, sve što sam našao od članaka razasutih po raznim novinama do zakonskih odredaba i provedbenih naredaba, objavljeno je u dostupnim knjigama. Tako smo danas u znatnoj prednosti u poredbi sa stanjem između 1945. i 1990. kad nije mogao biti ponovno objavljen ni jedan članak o hrvatskome jeziku i njegovu pravopisu nastao u vrijeme NDH. O tom vremenu moglo se pisati koješta, pa i to da je stvaran neki novi hrvatski jezik.

Nije izmišljan nov hrvatski jezik?

To je beogradska priča koju su na pragu četrdesetih godina prošloga stoljeća, za Banovine Hrvatske, proširili srpski jezikoslovci Miloš Moskovljević i Aleksandar Belić, a drugi su je vješto nakon 1945. retroaktivno protegnuli i na NDH. O kakvome novom jeziku se tu radi kad ni broj stvarno novih riječi ne prelazi pedesetak? Niti su izmišljane nove riječi, niti se proganjalo sve što je bilo srpsko. Nije izmišljan novi jezik nego se podupirao povratak vlastitoj bogatoj jezičnoj baštini i korijenima, kajkavskom i čakavskom narječju, revitaliziranju hrvatske jezične tradicije.

Ali i danas imamo lektora koji će upotrijebljenu čakavsku ili kajkavsku riječ, koja izvrsno odgovara nekom kontekstu, proglasiti provincijalizmom.

Tome se ne možemo čuditi s obzirom na to da je praksa micanja svega što je moglo smetati željenom jugojedinstvu trajala predugo, provođena uporno i nije ostala bez rezultata. I to je jedna od potvrda tvrdnji da će iz komunizma u postkomunizam najduže voziti mentalitetni vlak.

Je li Novosadski dogovor, koji je pod velikim utjecajem A. Belića, potaknuo osvješćivanje i osamostaljenje hrvatskog jezika?

Uznemireno „izvesnim“, pobliže neodređenim pojavama uredništvo Letopisa Matice srpske u proljeće 1953. na niz je adresa poslalo dopis u kojem obrazlaže zašto bi bilo korisno provesti anketu o srpskohrvatskome jeziku. Anketu je slijedio novosadski sastanak, a na njem su doneseni zaključci oko čije je provedbe od početka bilo velikih nesporazuma i polemika. Ta je provedba uglavnom išla na štetu jezičnih navika i prava hrvatske jezične zajednice. Usto je stalno postojao dojam da sve to potiče i štiti netko vrlo utjecajan.

Mislite na Rankovića?

Mogao bi biti baš drug Leka, već tada dovoljno moćan i pripravan za još jedan snažan udarac Hrvatima preko jezika. Ako pak nije on, ostat će vječnom zagonetkom koje su to netom spomenute „izvesne pojave u razvoju srpskohrvatskoga jezika“ i koga bile tako snažno uznemirile u proljeće 1953. Premda su zaključci Novosadskog dogovora nastali kompromisima, natezanjima, nametanjima itd., to je pridonijelo podizanju svijesti o jezika u Hrvata. Nezadovoljstvo je potaknulo nastanak Deklaracije.

Unatoč samostalnosti Hrvatske i samostalnosti hrvatskoga jezika nije li današnji hrvatski manje hrvatski nego u Jugoslaviji?

Možda smo imali prevelika očekivanja o jeziku, ali teško bi se moglo reći da se govori lošiji hrvatski nego u Jugoslaviji. Prije bi se moglo reći da se ne govori onako dobro kako smo se nadali da će se govoriti u samostalnoj Hrvatskoj. Pogotovo da će stanje jezične kulture biti bolje. Tomu bi jamačno pridonijela osmišljena nacionalna jezična politika.

Zašto nije?

Možda zato što su se izbjegavale duboke podjele koje u hrvatskome društvu postoje oko jezika i pravopisa, ali i zbog ispolitizirana pristupa jeziku. Čim nešto kažete o jeziku ili pravopisu, mnogi ne žale truda kako bi vas svrstali na neku od (političkih) strana.

Bi li se što promijenilo kad bi se donio zakon koji bi obvezivao govornike i korisnike hrvatskog jezika?

Ako mislite na Zakon o jeziku, i tu također postoje podjele. Upravo zato nije uspio ni jedan od dva takva ranija pokušaja. Treći, prijedlog Matice hrvatske još je na raspravi, a kakva će mu biti sudbina, vidjet ćemo. Međutim, sámo donošenje zakona, ma kako god bio kvalitetan, malo bi toga riješilo bez dosljedne provedbe. Pored toga, ima nešto i u poznatoj pravnoj maksimi Ubi lex, ibi poena.

Bez zakona će biti u pravu lingvisti koji misle da govorni jezik ima prednost pred standardnim.

Svaki takav pristup negira u potpunosti sve sociolingivističke spoznaje. Kad pogledate koliko se naših lingvista, književnika i brojnih drugih trudilo da stvori opći, iznadregionalni, tip jezika – upravo zato da bi se prevladale razgovorne i ostale razlike – ne možete reći da su to radili uzalud. Postojanje standardnoga jezika, kao svjesno odricanje od spontanoga, nikako ne isključuje postojanje razgovornoga jezika, ali s jasnim funkcionalnim razgraničenjem po crti službeno : privatno. Oni koji odbacuju sociolingvističke spoznaje i s prijezirom govore o jezičnoj politici i planiranju jezika, najčešće nisu iskreni. Usto, jezik je po svojoj naravi društvena pojava i tko misli da je nekada postojalo djevičansko stanje jezika neovisno od utjecaja društva, namjerno zanemaruje da jezik uvijek ovisi od svojih govornika.

Kad je riječ o govornicima koliko hrvatskoj nepismenosti pridonose i različiti pravopisi?

Nejedinstvo oko jednoga pravopisnog priručnika izrasla je iz neusklađenosti sveukupnog hrvatskog društva i izostanka sustavne jezične politike. Inače je ironija da se postojeći pravopisni priručnici razlikuju u tako malo pravila da bi se razlike između njih mogle ukloniti s malo dobre volje i još manje stručnih napora.

Svojedobno je Slavko Goldstein, koji se bavi i jezikoslovljem, izjavio kako treba dopustiti više pravopisa pa koji demokratski pobijedi.

Kad je posrijedi pravopis, teško da je moguć demokratski izbor na osnovi učestalosti primjene u pisanoj praksi. Izbor pravopisnoga priručnika na referendumu je zamisliv, ali teško provediv.

Hipotetičko pitanje, da su i Srbi i Hrvati pravoslavni ili katolički narod, bi li bilo prijepora o jeziku?

To pitanje implicira veliku ulogu dviju Crkava, katoličke i pravoslavne, kod tih naroda. Što se Hrvata tiče, Katolička je crkva stoljećima bila njegovateljica i braniteljica hrvatskoga jezika što posvjedočuje bogato hrvatsko kršćansko nazivlje, ali i niz riječi nastalih tijekom stoljeća za potrebe crkvenih prijevoda bez kojih bi hrvatsko rječničko bogatstvo bilo neusporedivo skromnije i siromašnije. Tako je, pretpostavljam, bilo i sa Srpskom pravoslavnom crkvom, oslonjenom na staroslavenski i grčki jezik, što također potvrđuje srpsko kršćansko nazivlje koje se podosta razlikuje od katoličkoga. Da su dakle Hrvati i Srbi došli u okrilje istoga kršćanstva, zapadnoga ili istočnoga, nekih razlika u kršćanskome nazivlju vjerojatno ne bi bilo, a o ostalome možemo samo dokono spekulirati.

U Rječniku svako slovo počinje s nekom crticom iz srpske povijesti ili jezikoslovlja, što afirmira srpsku kulturu, a što dušobrižnici nisu uočili. Zašto?

Čuvarima bratstva i jedinstva za oko su zapele samo dvije: ona o delijama i o četniku. Prvoj zamjeraju što sam napisao da je spomenutu navijačku skupinu svojedobno vodio suradnik službe sigurnosti i kasniji ratni zločinac jer da netom spomenutu tvrdnju nije potvrdio nikakav sud. Kao da sam ja kriv što je metak bio brži od suda. A što se tiče fotografije četnika, obećavam da ću u drugom izdanju, ako ga bude, staviti ljepšu fotografiju četnika. Možda nekog od onih svjetski poznatih kanibalski raspjevanih četnika na ulazu u Vukovar. Na primjer onoga koji, navodno, i danas radi u hrvatskoj policiji.

(završetak razgovora)

VIJENAC (569.-570.)

MARKO SAMARDŽIJA, JEZIKOSLOVAC

četvrtak , 07.01.2016.

Marko Samardžija, jezikoslovac
Očekivao sam kvalificiranije napadače
Razgovarao Andrija Tunjić

V. DIO


Može li se to gledati i kao slavenski otpor Habsburškoj monarhiji?

Može se gledati bar kao pokušaj povezivanja Slavena i provjera njihove snage. Ili barem kao postojanje svijesti da su drukčiji i da bi mogli biti jači kada bi se udružili. Slavistika je dugo lutala i u pitanjima slavenske etnonimije i u pitanjima slavenske glotonimije pa se duboko u 19. stoljeću nailazi na tvrdnje kako postoji jedan slavenski jezik s četiri narječja: ruskim, poljskim, češkim koje uključuje i slovački, i onim što se različito nazivalo. O tome postoji nekoliko vrijednih radova kolege Marija Grčevića.

S obzirom na vrludanja, recite čije je pravilo: Piši kao što govoriš, a čitaj kako je napisano, koje je pripisivano Vuku Karadžiću?

To se, vrlo uvjetno rečeno, pravilo, ne uvijek u istom značenju, u različita vremena pojavljuje u različitih autora (B. Kašić, J. Ch. Adelung, E. Pavić) tako da se Karadžić, možda uz pomoć Kopitarovu, poslužio Adelungovim pravilom „Schreib’ wie du sprichst“ kao što se dosta slobodno u reformi ćirilice poslužio prijedlozima Save Mrkalja.

Što je razlog tomu pravilu?

Ključni razlog bila je latinica koju je – nakon što je postala jedino hrvatsko pismo – trebalo prilagoditi potrebama hrvatskoga jezika. Kako su uz dosta individualnih rješenja u Hrvata živjele različite tradicije, jedna prema mađarskom jeziku, druga prema talijanskom, nastojalo se osmisliti, uskladiti, dotjerati i stvoriti najprimjereniji tip pravopisa. Karadžić se tu pojavljuje kao sekundarni element, bez većeg utjecaja na zbivanja u Hrvatskoj sve tamo do kraja 1830-ih godina, kada mu autoritet pada nakon objavljivanja članka Srbi svi i svuda, koji je izazvao polemiku koja se nije smirila do njegove smrti 1864. Umro je ne doživjevši da mu reforma srpskog jezika bude prihvaćena u Srbiji.

I današnji neki srpski pisci misle da je Vuk prekinuo kontinuitet srpske pismenosti koja počinje sa žitijima svetaca.

Gledano iz perspektive povijesti srpske pisane kulture, ta bi tvrdnja mogla biti točna. Karadžićeva slovopisna, pravopisna i jezična reforma doista je cezura u povijesti srpske pismenosti. Nešto slično je izazvala jezična reforma Kemala paše Ataturka u Turskoj 1920-ih godina, kada se napuštalo arapsko pismo i osmanski turski te stvarao današnji turski jezik.

Karadžića je u reformi podržalo malo srpskih pisaca.

U početku Branko Radičević i još poneki. Kada Stojan Novaković 1868, kao ministar prosvjete, stane na stranu Karadžićeve reforme, ni tada neće u potpunosti biti prihvaćena jer Srbi neće uzeti Vukovu ijekavicu nego ekavicu. Novaković je, kako svjedoči Stjepan Ivšić, rekao da su se Srbi za to odlučili „zarad Makedonije, koja govori ekavski“.

Sasvim razumljivo s obzirom na Načertanije.

Koji god motiv bio, dogodilo se nešto što u Hrvatskoj nažalost nije na vrijeme prepoznato. Dok su Srbi lagano odustali od ključnih elemenata Vukove reforme, istodobno su počeli izgrađivati kult Vuka Karadžića te počeli razvijati književni jezik po vlastitoj mjeri i potrebama. Tek kada se 1918. to našlo u istoj državi, tada su se mnogi Hrvati našli u čudu jer je u svemu bili malo Karadžićeva jezičnog „kanona“.

Rano su se začudili.

Postoji zanimljiv zapis Nikole Andrića, hrvatskog filologa s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća, o susretu s delegacijom srbijanskih srednjoškolskih profesora za njihova gostovanja u Zagrebu, gdje se i on čudi tome što je sve drugačije od kanonskog Karadžića. Tada shvaća da se ide linijom Stojan Novaković – Miodrag Stojanović – Aleksandar Belić, koji je počeo razvijati tezu o beogradskom govoru kao središnjem govoru za cijelu bivšu Jugoslaviju.

Koja se temeljila na francuskom modelu jezičnog centralizma.

Ali kako prva Jugoslavija nije bila Francuska, ni Beograd Pariz, nije bilo željena rezultata. Otpor Hrvata bio je izrazito snažan. Taj je tip književnoga jezika nazivan beogradskim žargonom, a njegove ne samo leksičke značajke beogradizmima, o čem također postoji dostupna literatura. Otpor beogradskomu „žargonu“ posebno je ojačao nakon 1935.

S obzirom da su Srbi do Bečkog dogovora govorili crkvenoserbskim može li se reći da su Hrvati Srbima darovali jezik?

Tako je nešto jednom izjavio Oskar Davičo, negdje 1980-ih, što u Srbiji nije prošlo nezamijećeno. Inače, teško je pouzdano utvrditi kad je krenula priča o tom da su Hrvati Srbima ukrali jezik. Svakako joj je podosta pridonio Stojan Novaković ustvrdivši u svoj gramatici (!) kako su Hrvati „radi književnog jedinstva sa Srbima, primili mesto svoga oblasnog dijalekta naš srpski jezik, pa ga sad i hrvatskim zovu“. Ovdje nije nebitno spomenuti da je Novaković i nakon toga prijateljevao s nekim hrvatskim filolozima.

Možda su mislili kao Novaković i „recenzenti“ vaše knjige?

Kada znate nešto iz povijesti, tada vam se neke usporedbe nameću same od sebe. U svoje doba, kada je objavljena opsegom nevelika knjiga Petra Guberine i Krune Krstića Rječnik razlika između srpskog i hrvatskog književnog jezika, složno su je napadali hrvatski Jugosloveni i Srbi. Tadašnji predsjednik Matice hrvatske Filip Lukas sažimajući tu polemiku napisao je nešto što nije izgubilo na svojoj aktualnosti ni danas. Lukas piše: „Kod takve jednoglasnosti u napadanju na knjigu sa srpske strane, mora da u njoj ima nešto strašno kada je ona poremetila mir kod kuće i ugrozila sigurnost države prema vani.“ A knjižica je bila samo prvi opsežniji pokušaj da se ustanovi što je čije. Ništa više.

To je previše, jer onemogućava srpsko svojatanje hrvatske književnosti.

Fran Kurelac, koji je bio južnoslavenski orijentiran, kada su neki govorili da se treba ugledati na Srbe, napisao je 1860-ih godina rečenicu: „Srbljem nikad ne ugodismo doklen god budu današnje pameti.“ Zanemarite vrijeme nastanka, misao se doima posve suvremeno. A kako može završiti ugađanje srpskoj strani, o tom se tridesetih godina prošloga stoljeća prepričavala sudbina nekoga Janka Baričevića kojemu su, kako navodi Kruno Krstić, poručili: „Odakle, bre, ti da braniš naš jezik“.

I ta rečenica govori da se ne može govoriti o jednom jeziku, koji „Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim“, kako je svojedobno mudroslovio Miroslav Krleža!?

A propos te izjave, koju današnji krležolozi rado citiraju, moram reći da inicijalno ne potječe od Krleže, nego, čini se, od popa Jerka Grškovića, poznatog ljotićevca iz 1930-ih godina. Ne tvrdim da je njegova, ali sigurno nije ni Krležina. Gršković ju je ponavljao u svim prigodama kad god je kritički govorio o onome što je on proglašavao hrvatskim separatizmom. Svojim stavovima taj je katolički svećenik neobičnih političkih nazora podosta zagorčavao život ponajprije pripadnicima Društva Hrvatski jezik i Pokreta za hrvatski književni jezik Tomislavu Prpiću, Kruni Krstiću, Petru Guberini, Blažu Jurišiću.

Jesu li prijepori sadržani u Bečkom dogovoru?

Prvo, značenje se Bečkoga književnog dogovora u neka vremena precjenjivalo. Drugo, to je samo neobvezatan popis želja, sastavljen pod nadzorom Franza Miklošiča, za moguće rješavanje jezičnih i pravopisnih pitanja kod Hrvata i Srba. Treće, dogovor je ostao bez ikakva učinka. U to vrijeme kod Hrvata je dominantan književnojezični tip Zagrebačke filološke škole, izgrađivan posve drugačije od serbokroatističkoga, koji će poslije prevladati. Taj je tip književnoga jezika oblikovan od preporodnih godina i iskristaliziran u polemikama Zagrebačke s Riječkom i Zadarskom školom bez ikakva utjecaja sa strane bilo Karadžića, bilo njegovih pristaša.

Ali utjecaj živi i u vašim cenzorima, koji misle da je Hrvatska još u sastavu neke imaginarne Jugoslavije?

Da, to su samozvani hrvatski Europejci koji preziru narod s kojim žive, koji im je previše tradicionalan, religiozan, katolički, ognjištarski, ukratko: Bože, sačuvaj! Puna su im usta Europe, a diče se svojim zlatnim medaljama s filmskih i kazališnih susreta u Vranju, Surdulici ili Vlasotincu. Svaka čast žiteljima srbijanskih gradova, ali od Europejaca se očekuje da se hvale nečim što su postigli u Bruxellesu, Parizu, Berlinu...

VIJENAC (569.-570.)



MARKO SAMARDŽIJA, JEZIKOSLOVAC

srijeda , 06.01.2016.

Marko Samardžija, jezikoslovac
Očekivao sam kvalificiranije napadače
Razgovarao Andrija Tunjić

IV. DIO

Standardizacija nije dogovor Gaja i Karadžića?

To je čista izmišljotina jer se Gaj i Karadžić nisu dogovorili ni oko čega, a ponajmanje u Beču 1850. Prvo, Gaja ondje uopće nije bilo. Drugo, svoju suzdržanost spram bečkoga „sastavka“ Gaj je jasno iznio u komentaru koji je objavljen u Narodnim novinama uz „bečke punktacije“.

Dominikanac i povjesničar don Stjepan Krasić u knjizi Počelo je u Rimu piše da su u 16. stoljeću, u vrijeme reformacije i crkvene obnove, zapravo udareni temelji standardizaciji hrvatskoga jezika? Što kažete na to?

Bavljenje o. Stjepana Krasića hrvatskom jezičnom problematikom u 17. stoljeću u knjigamaPape i hrvatski jezik u 17. stoljeću i Počelo je u Rimu na osnovi vatikanskih dokumenata podarilo nam je nekoliko vrlo važnih spoznaja: spoznaju da je postojalo zanimanje za to da se u ono vrijeme stvori jezik za cijeli Ilirik, spoznaju o tome što Ilirik znači iz perspektive suda Svete Stolice, koje krajeve obuhvaća, na koji se puk odnosi. Krasićeva istraživanja pokazuju da su 16. i 17. stoljeće važni za standardizaciju hrvatskoga, neusporedivo važniji negoli smo prije znali. Pokazuje se također da je kao osnovica književnomu jeziku trebala poslužiti štokavska ikavica kakva se govori u Bosni, lingua bosnese, jer je bila najprošireniji idiom na našoj strani Jadrana. Zahvaljujući takvim nastojanjima u 17. stoljeću ilirski (hrvatski) se jezik našao u biranu društvu sveučilišnih jezika.

Među šest sveučilišnih jezika.

Da, da. Ali, ono što 17. stoljeće nije riješilo i što nije moglo riješiti, to je sjeverozapadni dio Hrvatske, koji u to vrijeme nije bio misijsko područje kao Bosna, Slavonija, Bačka i Banat gdje se provodi misionarska pastorizacija kršćana koji žive u Osmanskom Carstvu. Zato se dio procesa standardizacije hrvatskoga i oblikovanje općehrvatskoga književnog jezika moralo prenijeti u 18. i 19. stoljeće.

Vjerojatno tako ne bi bilo da je hrvatski jezik bio jezik svih Slavena, kako je u 16. stoljeću predlagao poljski kardinal Stanislav Hosius?

Možda je kardinal Hosius, inače protivnik prevođenja Svetoga pisma na narodne jezike, predložio da se, ako se već bude prevodilo, za sve Slavene prevede na jezik dalmatinskih Hrvata (lingua Slavorum aut Dalmatarum) potaknut svetojeronimskom ili glagoljaškom tradicijom. Svakako je za svoj prijedlog morao imati dobre razloge jer mu kao Poljaku nisu bile nepoznate jezične razlike između slavenskih naroda.

VIJENAC (569.-570.)

MARKO SAMARDŽIJA, JEZIKOSLOVAC

utorak , 05.01.2016.

Marko Samardžija, jezikoslovac
Očekivao sam kvalificiranije napadače
Razgovarao Andrija Tunjić

III. DIO


Nije li se Kopitar preračunao?

Samo u tom što je razvoj događaja ubrzo pokazao kako je u rješenju koje je kovao s Vukom Karadžićem previdio jednu „sitnicu“, tj. činjenicu da između Slovenaca i Srba žive neki čudaci koji ne žele biti Srbi nego hoće biti Hrvati. I tu ništa nije pomoglo „dokazivanje“ da su kajkavci („kekavci“) Slovenci, svi štokavci, neovisno o „vjerozakonu“, Srbi, a Hrvati da su samo čakavci!

Karadžićeva teza da su svi štokavci Srbi živi i danas.

Većina štokavaca niti je imala srpski osjećaj onda, niti ga ima danas. Zato je žalosno čitati nedavno jezikoslovno (?) umovanje u jednom srbijanskom dnevniku da je Vuk Karadžić još u 19. stoljeću „naučno dokazao“ da su svi štokavci Srbi. Tko imalo poznaje Karadžićev rad, tomu se može samo čuditi. U svome članku Srbi svi i svuda, koji je objavljen 1849, Karadžić nije dokazao baš ništa. A da su se njegove teze činile neprihvatljivima i hrvatskim suvremenicima, dokazuje polemika u kojoj je sudjelovao niz hrvatskih književnika i filologa i koja je potrajala praktički do Karadžićeve smrti. Drugo je, jednako važno pitanje kako to da su Karadžićeva stajališta (slučajno?) korespondentna sa sastajalištima iz tajnoga velikosrpskog programa Ilije Savića Garašanina poznatog pod naslovom Načertanije.

Osim politike, je li i konformizam hrvatskih jezikoslovaca sputavao standardizaciju hrvatskog jezika, koji je standardiziran početkom 17. stoljeća s Kašićevom gramatikom?

O tome kada počinje standardizacija hrvatskoga jezika postoje različita mišljenja. Najproširenije, ono Brozovićevo, standardizaciju, kao svjesno nastojanje, veže uz doba prosvjetiteljstva. Ali nema nikakve dvojbe da je sve ono što je bilo prije, kao što su Kašićeva gramatika i njegov tada neobjavljeni prijevod Svetoga pisma, osnova koja ima neprolaznu vrijednost u kodificiranju književnoga jezika štokavske osnovice.

Ne zaboravljaju li se svjesno te činjenice i danas?

Ne bih rekao. Upravo je Bartol Kašić, uza Šimu Starčevića i Dragutina Antuna Parčića, među prvim imenima koja su u zadnjih četvrt stoljeća ponovno „rehabilitirana“ u jezikoslovnoj kroatistici jer su odreda posrijedi filolozi iznimno zaslužni za afirmaciju književnoga jezika štokavske osnovice. Ali ne na osnovi istočnohercegovačkih pučkih govora kao što su naučavali Karadžić i njegov učenik Đuro Daničić s onim hrvatskim filolozima koji su se oko njega okupili u Zagrebu pomažući mu u zakretanju prema pučkom govoru.

Prema apateki, a ne apoteci, medecini, a ne medicini...

Da, tada počinju problemi. Kada se povela rasprava kakav bi trebao biti hrvatski pravopis, u jednom svom članku Tomo Maretić će 1889. navesti argument protiv onih koji zagovaraju tzv. etimološki pravopis pozivajući se na Čehe, Poljake i Ruse. Napisat će: „Nama su istina Rusi, Česi i Poljaci rod, ali su nam mnogo bliži Srbi koji su prava naša braća, krv od naše krvi, kost od naše kosti. Srbi pišu fonetički, zašto da se, dakle, od svoje najbliže braće rastavljamo i da za volju dalekijem rogjacima pišemo etimologički.“ To su bili argumenti za promjenu koncepcije hrvatskoga pravopisa i stvarni početak pravopisnih neslaganja koja traju praktički do danas.

To je razlog zašto i danas ne postoji jedinstveni stav o vremenu kada je standardiziran hrvatski jezik?

Postoji nekoliko pokušaja periodizacije tzv. vanjske povijesti hrvatskoga jezika hrvatskih D. Brozović, S. Babić, M. Moguš, B. Tafra) i inozemnih kroatista (L. Auburger, B. Oczkowa) kao i okvirnoga datiranja početka standardizacije. Brozović periodizaciju veže za sredinu ili drugu polovicu 18. stoljeća. Ta, recimo to tako, protostandardizacijska nastojanja – kada se počinju hrvatski pisati ne samo književna i nabožna djela, nego i djela iz medicine, poljodjelstva, prava itd. – početak su i leksičkog obogaćivanja hrvatskoga jezika. Tada je počela izgradnja njegovih, kako će se to nazvati u 20. stoljeću, funkcionalnih stilova, a usto je u lipnju 1790. započeo mađarsko-hrvatski jezični spor koji će potrajati do polovice 19. stoljeća.

Dakle je upravo u 18. stoljeću obavljena glavnina predradnji za standardizaciju i Hrvatski narodni preporod. Zato, čini mi se, nisu bili u krivu Franjo Fancev i Đuro Šurmin, koji su pisali da pripreme za Preporod počinju još potkraj 18. stoljeća. U prilog tomu ide i činjenica da je Habsburška Monarhija upravo tada povela nešto brige o hrvatskom jeziku propisujući i tiskajući pravopisne priručnike i druge školske knjige pa i rječnik Joakima Stullija u šest svezaka, najopsežnije djelo starije hrvatske leksikografije.

VIJENAC (569.-570.)

MARKO SAMARDŽIJA, JEZIKOSLOVAC

ponedjeljak , 04.01.2016.

Marko Samardžija, jezikoslovac
Očekivao sam kvalificiranije napadače
Razgovarao Andrija Tunjić

II. DIO

Možda oni objasnidbeni izjednačavaju s NDH-a?

Ne bih se ni tomu čudio. Predugo se svaka malo rjeđa ili nekomu „neobičnija“ riječ pripravno proglašavala ustaškom, plodinom jezične politike iz vremena NDH.

Zašto?

Zato što je to desetljećima u Jugoslaviji bilo najprobitačnije. Kad god ste nekomu htjeli „začepiti usta“, prokazati ga kao neprijatelja samoupravnog socijalizma i, naravno, hrvatskoga nacionalista, bilo je dovoljno da mu u tekstu nađete dvije neobične riječi i kažete da su ustaške, ili da je tako govorio Ante Pavelić. Druga je stvar što je Pavelić, gle čuda, govorio i kruh, uvjet, tjedan ili zrak. Ne će valjda biti nepoznato da sam dio svoga istraživačkog rada posvetio proučavanju toga vremena i mislim da oni koji danas žele tako diskvalificirati sugovornike zaboravljaju kako je to što kažu vrlo lako provjerivo u dostupnim tekstovima.

Dostupni su izvori koji dokazuju da su mnogi leksemi u NDH-a bili samo obnovljeni i rehabilitirani?

Točno. Na djelu je bilo nekoliko različitih postupaka obnove i, recimo tako, rehabilitiranja mnogih nasilno u pasivni leksik „protjeranih“ hrvatskih leksema nastalih u 19. stoljeću, pa i prije, o čem sam pisao u svojim knjigama Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj(1993) i Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (2008) pa onaj koga zanima istina, može je ondje lako naći.

Znači li to da je hrvatskom i njegovu vokabularu smetalo približavanje srpskomu?

Razlika koje postoje između hrvatskog i srpskog mnogi su postali svjesni tek na početku prve zajedničke države. Kad su u Zagreb, jer se sve preselilo u Beograd kao novi politički centar, preko agencije Avala počele stizati vijesti i novinski tekstovi – a nakon donošenja Vidovdanskog ustava i zakoni u kojima je bilo obilje riječi i pravnih naziva – koji su Hrvatima bili slabije poznati ili uopće nepoznati, čak i umjereniji i suzdržaniji morali su se tomu oduprijeti.

Bi li tako bilo da nije bilo političkog uplitanja?

Da je 1918. bio uspostavljen demokratski federativni režim (što Karađorđevićima nije bilo ni nakraj pameti), vjerojatno bi odnos između hrvatskog i srpskog bio drugačiji, izbalansiraniji, i takav bi kontakt vjerojatno na jednoj i na drugoj strani poticao snošljivost. Međutim, čim se srpski počeo nasilno nametati u hrvatskim krajevima, prvo u vojsci (već 5. prosinca 1918), potom preko državne uprave, preko udžbenika i drugih školskih knjiga, nije moglo biti govora o normalnom kontaktu između dviju jezičnih zajednica.

Osim politike, vukovaca, daničićevaca i maretićevaca jesu li hrvatski jezik na simbiozu sa srpskim prisiljavali štokavica i interesi Austro-Ugarske ?

Kad je posrijedi jezično pitanje, mora se imati na umu da je slavistika bečko, austrijsko dijete. Pelene su joj mijenjali i u zipki ljuljali u Beču. Upravo ondje su od prvih početaka slavistike rađeni planovi i za rješenje jezičnoga pitanja za cijeli južnoslavenski prostor. Pa nije Bartolomej Kopitar ništa radio kao pojedinac bez odgovarajućih poticaja i podrške s odgovarajućeg mjesta. Državni cenzor dobro zna tko mu je poslodavac i što od njega očekuje.

VIJENAC (569.-570.)

MARKO SAMARDŽIJA, JEZIKOSLOVAC

nedjelja , 03.01.2016.

Marko Samardžija, jezikoslovac
Očekivao sam kvalificiranije napadače
Razgovarao Andrija Tunjić

I. DIO


O Rječniku će odlučivati važniji čimbenici od medijskih „recenzenata“ / Rječnik se ograničava na riječi koje su različite ili jednako zvuče u srpskom i hrvatskom, a značenja su im prilično udaljena / Kad god ste nekomu u Jugoslaviji htjeli „začepiti usta“, prokazati ga kao hrvatskoga nacionalista, bilo je dovoljno da mu u tekstu nađete dvije neobične riječi i kažete da su ustaške / Većina štokavaca niti je imala srpski osjećaj, niti ga ima / Kako to da su Karadžićeva stajališta korespondentna sa sastajalištima Ilije Savića Garašanina poznatim pod naslovom Načertanije? / Samozvanim hrvatskim Europejcima puna su usta Europe, a diče se zlatnim medaljama s filmskih i kazališnih susreta u Vranju, Surdulici ili Vlasotincu / U NDH nije izmišljan novi jezik, nego se podupirao povratak vlastitoj bogatoj jezičnoj baštini i korijenima, kajkavskom i čakavskom narječju, revitaliziranju hrvatske jezične tradicije

Marko Samardžija redoviti je sveučilišni profesor pri Katedri za hrvatski standardni jezik Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bio je predstojnik Katedre, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, član je Međunarodne komisije za slavenske književne / standardne jezike i Međunarodnoga slavističkog komiteta.

Do sada je objavio petnaest knjiga i jedan gimnazijski udžbenik, u hrvatskim i inozemnim publikacijama stotinjak znanstvenih i stručnih radova iz povijesti hrvatskoga standardnog jezika, valentnosti hrvatskih glagola, hrvatske leksikologije i leksikografije te o proučavateljima hrvatskoga. Nedavno mu je Matica hrvatska objavila knjigu Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik, koja je povod ovom razgovoru.


Profesore Samardžija, zašto je vaš Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik izazvao negativne reakcije medijskih dušobrižnika?

Zato što ovakva djela smetaju budnim čuvarima odavno propala političkog bratstva i ustrajnim borcima za jezično jedinstvo s bivšom navodnom braćom. Objavljivanje ovogaRječnika takvima je prigoda da iskažu odanost svojoj preminuloj političkoj himeri. Ali, zanemari li se ono što je o rječniku i u povodu njega napisano na društvenim mrežama, koje nekima očito služe kao svojevrsna psihijatrijska ordinacija, dosada su se o rječniku oglasili: notorna policentrična serbokroatistica, crvenokosa jugoslavenski orijentirana feministica, samouvjereni komparatist kao uvjerljiv jezikoslovni analfabet, buduća svjetski poznata serbistica, pa budući neupitni autoritet u pitanjima općega jezikoslovlja na privremenom radu u politici… Kad sam se odlučio završiti Rječnik, računao sam dakako sa svim negativnim što je do sada o njem rečeno, ali sam očekivao bar malo kvalificiranije napadače.

Razlog je njegovo objavljivanje?

Naravno, ali ne samo to. Nedavno je u Matici hrvatskoj predstavljen opsežan i vrlo dobarHrvatsko-makedonski rječnik. U osvrtu na nj napisao sam, između ostaloga, da u tom rječniku govornice i govornici hrvatskoga mogu sine ira et studio pogledati paralelne lekseme kao što su bijeg i begstvo, kruh i hleb, liječnik i lekar, mesar i kasap, otopina i rastvor i dr. Zašto je to normalno kada su u pitanju hrvatski i makedonski jezik, a kad su u pitanju hrvatski i srpski onda je svejedno je li kruh ili hleb, grah ili pasulj, vlak ili voz itd.

Zašto je tako?

Posrijedi je duga tradicija brižno njegovana jedinstva, odljuljana prvo u krilu južnoslavenske uzajamnosti, zatim jugoslavenstva, a nakon toga u okrilju ideologema bratstva i jedinstva. Zahvaljujući služenju upravo ideologemu bratstva i jedinstva sve različito gurano je pod tepih jer je smetalo, a kako je život sve više toga donosio, moralo je puknuti.

Zato cenzori napadaju Rječnik?

Nemojte zaboraviti da je srpski pod imenom srpskohrvatskoga dok smo živjeli u jugoslavenskome komunikacijskom prostoru u mnogim odsječcima života bio službeni jezik. Zvali su ga vrlo često jugoslavenskim i našim. Iz hrvatske perspektive tada se činilo kako su Slovenci i Makedonci nešto sretniji jer im je jezična posebnost priznavana i ustavom. Novija istraživanja pokazuju da su pritisci i na ta dva jezika također bili jaki jer se pazilo da se previše ne udalje od državnoga jezika.

Zašto dušobrižnicima ne smetaju srbizmi u hrvatskom jeziku, a smeta im kada se na njih upozori?

Zato što je mnogima od njih jezik bio i do danas ostao lakmus za vezivno tkivo jugoslavenstva. Kod mnogih riječ je o podsvjesnom refleksu koji ih sili da rade sve kako se ne bi narušilo političko bratstvo, da se, ne daj Bože, ne bi naljutila bivša braća i narušilo jezično jedinstvo, koje je bilo utkano u temelje modela na kojem je funkcionirala druga Jugoslavija. Pa i prva, samo na ponešto drugačiji način kad je, nakon atentata na zastupnike HSS-a i dogovora oko Banovine, ipak prvo osnovano Društvo Hrvatski jezik, a potom i Pokret za hrvatski književni jezik, o čem sam opširno pisao u knjizi Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske. Posebno sam prikazao razvoj emancipacijske paradigme ne samo u hrvatskom jezikoslovlju nego i tadanjem hrvatskom društvu.

Jedan od osvrtnika i protivnika Rječnika u jednom zagrebačkom dnevniku napisao je kako je to „knjigočudovište i da je zavrijedilo da zauvijek potone na dno zamućenog, starog jezerca naše leksikografije“.

O tome tko će, i hoće li, dublje potonuti, moj rječnik ili njegov nabrijani i nadobudni kvazirecenzent, ne će odlučivati ni on ni njegovi trenutni poslodavci. Kao i kod drugih takvih djela, odlučivat će nasreću drugi kriteriji i važniji čimbenici u što će se uvjeriti i sam „recenzent“.

Kako nitko od dosadašnjih kritičara ne uočava leksem objasnidbeni koji ne govori samo o razlikama između srpskog i hrvatskog jezika, nego i o nijansama između tih dvaju jezika, koje su jako uočljive kod dobrih srpskih pisaca?

U naslov Rječnika stavljena je riječ objasnidbeni u prvom redu zbog toga da bi se istaknula razlika prema dosadanjim rječnicima, koji su bili razlikovni jer su neki od njih nastojali popisati sve razlike između hrvatskoga i srpskoga, neovisno o njihovoj veličini, naravi ili o razini na kojoj se pojavljuju. Moj se Rječnik u osnovi ograničava na leksik, odnosno na leksičko-semantičku problematiku, na riječi koje su različite ili jednako zvuče u srpskom i hrvatskom, a značenja su im prilično udaljena i kod neupućenih mogu izazvati nedoumice, kao na primjer leksem kolovoz koji u srpskom znači ‘kolnik’, a u hrvatskom ‘osmi mjesec u godini’.

Samo zato objasnidbeni?

I zato što dobar dio srpskih leksema, pogotovo ako su u pitanju historizmi, etnologizmi, upravni nazivi itd., nemaju svoje leksičke jednakovrijednice u hrvatskome, pa se u rječniku moraju objasniti, dakle definirati da bi bile razumljive govorniku hrvatskoga. Ne razumijem zazor koji neki očituju spram pridjeva objasnidbeni, koji je sasvim legitiman u leksikografskome opisu. Niti sam ga smislio niti ga zlorabim, nego ga jednostavno koristim kao terminus technicus koji bi svima koji se bave leksikografijom morao biti poznat.

VIJENAC (569.-570.)

FRA ŽARKO MARETIĆ: "JANJIČAR"

subota , 02.01.2016.

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Fra Žarko Maretić

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se