Na Kozjaku – jama do jame

Onaj, za našu obitelj crni i nikad prežaljeni dan, 25. rujna 1943. godine, započeo je negdje iza jedan sat po ponoći. Sve nas je probudilo bjesomučno lupanje po ulaznim vratima i povici: “Otvori!”

Otac je sišao i onako, u pidžami, otvorio vrata kroz koja nahrupiše četvorica do zuba naoružana partizana: Ante Remetin zvan Lovrica iz Kaštel Novog, Ante Kovač zvan Kaparanić iz Kaštel Sućurca, Ivan Ađutantov poznat kao Markiol iz Kaštel Lukšića te Ante Bedalov po nadimku Abesinac iz Kaštel Kambelovca. Sve domaći ljudi, Kaštelani.

Traže od oca da se odmah obuče a Lovrica ga čak prati u sobu, valjda da ne pobjegne kroz prozor spavaće sobe koja je bila na trećem katu kuće. Mama ga upita gdje ga vode. Lovrica joj objašnjava da imaju puno zarobljenika Talijana i Nijemaca.

“On govori te jezike pa će nam biti tumač.”

Kao usput, prigovorio je mom ocu:

“Ti spavaš u postelji a mi po šumama i poljima.”

“Mlad si ti.” – odgovorio mu je (Lovrici je tada moglo biti oko 26 godina a papi 60) – “Ti to možeš izdržati.”

Mama ih pratila do izlaza iz kuće i upitala jednog od partizana:

“Kad će te ga vratiti? Gdje idete?”

“Brže nego što se nadaš.” – glasio je odgovor – “Idemo u Komandu.”

Ta “Komanda” na koju je mislio bila je u Domu željezničara u Kaštel Lukšiću. U stvari, Dom je, kao i obližnji dvorac Vitturi, služio kao privremeni zatvor odnosno logor.

Ujutro, negdje oko 4,30 sati, vidjevši da se otac ne vraća, Mande je skuhala kavu i natočila je u lončić. Pošalju me s tom kavom u tu Komandu da je odnesem ocu i vidim što je s njim. Jako sam se žurila, skoro trčala. Iako sam imala kratke rukave, sva sam se kupala u znoju. Negdje na pola puta od naše kuće ugledam kako prema meni ide grupa ljudi. Sve sam ih poznavala: moj otac, Mate Čipčić-Bragadin, braća Ivo i Ante Žanić zvani Milić. Pratili su ih stražari s puškama na ramenu: Mijo Rudić zvani Banica i Frane Žanić, obojica iz Kaštel Novog. Pitam gdje ih vode a otac mi kaže da ih odvode u neku drugu komandu, valjda višu. U hodu ispija kavu dijeleći je s Matom Bragadinom. Mene je poslao doma da što prije obavijestim mamu i dovedem je poprečnim putem do mjesta gdje će morati proći.

Mama se odmah uputila na dogovoreno mjesto a ja sam otrčala do kuće obitelji Bragadin i javila sve Matinim kćerkama Mariji i Savini i njihovoj teti. Potom sam se žurno uputila u susret ocu. Imala sam sreću. Dotrčala sam baš kada su se oni pojavili. Mama je već bila tamo.

Tu su se kratko zaustavili pa smo s njima pokušali razgovarati dok jedan od stražara – Frane Žanić – nije prekinuo razgovor riječima:

“Ajde, dosta je. Pozdravite se, nama se žuri.”

Poljubila sam oca. To je zadnji put da sam ga vidjela.

Dok sam se opraštala s Matom Čipčić-Bragadin, on mi je u ruku krišom utisnuo svoj vjenčani prsten šapnuvši mi:

“Kad dođeš u selo, daj mi ovo kćerkama.”

Učinila sam to. Puno sam, kasnije, razmišljala o tom njegovom postupku. Imao je tada 74 godine. Cijeli život bio je lovac, poznavao je Kozjak (brdo iznad Kaštela), odvjetnik po struci. Shvatio je stvarnost i ono što ih čeka. Na Kozjaku nema Komande ali ima jama.

(treći dio)


Autor: Filomena Filka Ratković