JE LI VLAST NAJGLUPLJA I NAJZLOČESTIJA?

nedjelja , 31.05.2015.

Jučer ka' prekjučer.
danas ka' jučer.

"Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim..."
Ali državu svoju nemam.
Vode je vuci...do Hudih jama.

Dan Hrvatskih oružanih snaga!
Za koga?
Na svakom pedlju hrvatske zemlje
Hrvat pati, jauče ...u ranama.

Ne dreči više no pasaran.
Sad sere: Ne će proči.
Uplašeno.
Kad ga se malo stegne.

Komunistički junac dopustio razgovor.
Ne i pregovore. Ne i dogovore.
Sutra je ponedjeljak.

Bjeloglavi sup skupio dosta skeleta ustaških zmija.
Hrvati u vakuumu.
Ni četrdeset i prve,
ni sedamdeset i prve,
ni devedest i prve...

Samo put u crveno nebo...
Napuštamo prepune Hude jame
i uzdižemo se u sretnu budućnost kloniranih...

Jučer ka' prekjučer,
danas ka' jučer.

Jesu li doista
za dom spremni
svi Hrvati pokopani?
Za dom spremni
ukopani?

PONEDJELJAK

subota , 30.05.2015.

Image and video hosting by TinyPic

Tako razgovaraju prijatelji, dragovoljci Domovinskoga oslobodilačkoga rata!
Matić trenutno oslobođen pritiska svoga "gazde", zajapurenoga partijaša, koji nije ni pomirisao barut ni čuo pucanj oslobodilačke
puške hrvatskoga graditelja hrvatske slobode.

DO POBJEDE!

petak , 29.05.2015.

Image and video hosting by TinyPic
Oklopne zvijeri bi i u crkvi lomili kosti!

DAN ORUŽANIH SNAGA RH I DAN HRVATSKE KOPNENE VOJSKE RH

četvrtak , 28.05.2015.

PREDSJEDNICA Republike i vrhovna zapovjednica Oružanih snaga Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović uputila je čestitku pripadnicama i pripadnicima Oružanih snaga RH u prigodi Dana Oružanih snaga i Dana Hrvatske kopnene vojske.

U prigodi 24. obljetnice prvog postrojavanja Zbora narodne garde Republike Hrvatske 28. svibnja 1991. godine u Kranjčevićevoj, predsjednica Republike posebno se prisjetila svih poginulih i preminulih sudionika obrambenog Domovinskoga rata i iskazala počast i zahvalnost hrvatskim dragovoljcima i braniteljima, svima koji su nesebično dali svoj život i zdravlje za slobodnu, neovisnu i demokratsku Republiku Hrvatsku.

"Svoju slobodu i neovisnost obranili smo u Domovinskom ratu, a iskustva i pobjednički duh u njemu stečen ugradili smo u stvaranje suvremenih Oružanih snaga Republike Hrvatske, dopunjujući ih i dograđujući novim znanjima i sposobnostima kako bismo još više podigli razinu sposobnosti sustava obrane, koji može odgovoriti na suvremene sigurnosne prijetnje. Izgrađene vojne sposobnosti u skladu sa NATO normama te doprinos Oružanih snaga međunarodnom miru i sigurnosti, bili su važni čimbenici pri donošenju odluke o ulasku Republike Hrvatske u punopravno članstvo u NATO savez i Europsku uniju.

Suvremena, uvažavana, i učinkovita profesionalna vojska

Oružane snage Republike Hrvatske danas su suvremena, uvažavana, i učinkovita profesionalna vojna organizacija, ustrojena i organizirana u skladu s mogućnostima hrvatske države, pripravna u svakom trenutku odgovoriti sigurnosnim izazovima. Obučene i osposobljene za tradicionalne vojne zadaće, Oružane snage jednako tako daju velik doprinos u obavljanju zadaća pomoći hrvatskim građanima u slučaju nesreća i kriza, elementarnih nepogoda, operacija traganja i spašavanja te pomoći i prijevozu oboljelih i unesrećenih.

Svoje sposobnosti za potrebe provedbe humanitarnih misija Oružane snage potvrdile su u potpori civilnom stanovništvu u protupožarnim i protupoplavnim djelovanju i na području susjednih te drugih partnerskih i savezničkih država", kaže se među ostalim u poruci predsjednice i vrhovne zapovjednice.

O profesionalnosti hrvatskih Oružanih snaga, o visokoj razini odgovornosti i međunarodnoj prepoznatljivosti te snažnom vrednovanju hrvatske vojske koja je na ponos cijeloj Republici Hrvatskoj, govore pohvale koje dobijaju pripadnici Oružanih snaga na dužnosti u međunarodnim misijama, istaknula je predsjednica poželjevši im da časno i odgovorno izvršavaju dužnost i sretno se vrate.

Izvor uspješnosti

"Izvor uspješnosti naših Oružanih snaga je domoljublje, znanje i osposobljenost hrvatskoga vojnika, dočasnika i časnika. Naša trajna obveza je nastaviti činiti sve kako bi hrvatski vojnik imao odgovarajuće uvjete za obavljanje svakodnevnih dužnosti te bio što pripravniji i još suvremenije opremljen za izvršenje zadaća koje mu se postavljaju", navodi se u poruci predsjednice Grabar Kitarović, koja je čestitala svima promaknutim, nagrađenim, odlikovanim i pohvaljenim pripadnicama i pripadnicima Oružanih snaga.

"Svim vojnicima, dočasnicima i časnicima, namještenicima i službenicima čestitam Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske i Dan Hrvatske kopnene vojske, uz želju da s istim žarom koji nas je vodio u obrani naše Domovine, pridonosite izgradnji i jačanju sposobnosti i ugleda Oružanih snaga Republike Hrvatske i naše Domovine Hrvatske“, stoji u čestitki Predsjednice Republike.

Prenio: K. H.

ANTIHRVATSKI FILMSKI MEGAPROJEKT „JASENOVAC“

utorak , 26.05.2015.

Republika Srbija i Republika Srpska, oliti srbijanski premijer Aleksandar Vučić i predsjednik Republike Srpske (one u BiH nastale na genocidu) Milorad Dodik, skupa su izjavili da pripremaju snimanje velikog filmskog megaprojekta „Jasenovac“ sa 700.000 ubijenih Srba, što je po riječima Milorada Dodika, broj koji je utvrdila Nezavisna međunarodna komisija. (Za takvu komisiju nikada nismo ni čuli, a kamo li da je uistinu postojala i tako nešto utvrdila).



Hrvatska je permanentno već više od sto godina izložena beskrupuloznoj velikosrpskoj, ali i komunističkoj agresiji laži.

Priznanja Dobrice Ćosića: „Laž je srpski državni interes“

Dobrica Ćosić, „otac srpske nacije“:

-„Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“

-„Laž je srpski državni interes.“

-„Laž je u samom biću Srbina“.

-„U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“

-„Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“

Image and video hosting by TinyPic
"Prijatelji"

Već sama najava snimanja takvog mega projekta koji se temelji na mega laži o ubijenih 700.000 Srba u Jasenovcu (usporedbe radi ogromni grad Zagreb danas ima tek nešto više od 700.000 stanovnika), hrvatsku politiku ali i cijelu inteligenciju trebala bi dići na noge kao sve dobronamjerne, istinoljubive i domoljubive, ali i sve znanstvene i stručne snage da upozore hrvatsku, ali i srpsku i svjetsku javnost da se radi o projektu koji niti blizu ne odgovara stvarnim činjenicama koje su se u Jasenovcu uistinu dogodile, i koje u međunarodnim odnosima nisu sporne.

Odmah na početku kažem, nitko ne negira činjenicu da su se u Jasenovcu dogodila zlodjela, i prema svakoj žrtvi imamo i trebamo imati puni pijetet, ali po principu ni jedna žrtva više, ali ni manje od onog što se stvarno dogodilo. Nitko ne bi imao ništa protiv da se o Jasenovcu snimaju filmovi, ali samo oni koji promiču istinoljubivost.

Filmski mega projekt o 700.000 „ubijenih“ Srba (ili ukupno ubijenih u Jasenovcu), pretvara se u propagandnu atomsku bombu koju krvava velikosrpska politika želi baciti na Hrvatsku, da je za sva vremena moralno uništi. Poznavajući svijet takav kakav jeste, učinak takve akcije za Hrvatsku biti će katastrofalan za njenu budućnost. Demokratski svijet ne može shvatiti da institucije neke države mogu lagati, da akademije znanosti i umjetnosti mogu lagati, da povijesni instituti isto tako mogu lagati, čak da i Crkva (svetosavska) može lagati. To je moguće tamo gdje je laž podignuta na državni nivo – „Laž je srpski državni interes“ (D. Ćosić).

Megaprojekt na kojeg hrvatske znanstvene institucije momentalno trebaju reagirati poput HAZU, Matice hrvatske, povijesnih instituta, državnih arhiva, ali i političara i to i onih s lijeva i onih s desna. U ovome slučaju ni pod kakvu cijenu se ne smije dogoditi ono starorimsko pravilo „Qui tacet consentire videtur“ Onaj koji šuti smatra se da pristaje. Za Hrvatsku je jednako opasna velikosrpska laž koliko i hrvatska podanička šutnja.

Ne samo da nemamo ništa protiv snimanja filmova o Jasenovcu, dapače za to smo da se takvi filmovi snimaju, (ukoliko netko za to ima interes ili novce) jer je tamo doista bilo nevinih žrtava, ali ne na podlozi bezobzirne i grube laži, već na podlozi istine ili barem istine koja je blizu stvarnoj istini što se tamo uistinu dogodilo.

Povijest je pokazala da se velikosrpskoj i jugokomunističkoj historiografiji ne smije ništa vjerovati ni partikularno ni u globalu. Kao što se u kaznenom pravu ne može govoriti o kaznenom djelu ubojstva ako ne postoji corpus delicti (leš).

Kosti, i ljudske i životinjske, ako su zakopane izravno u zemlju gdje nemaju dodir sa zrakom, ostaju sačuvane i tisućama godina.

Da je u Jasenovcu uistinu nastradalo 700.000 ljudi, tamo se od silnih kostura ne bi moglo proći.

A upravo je to najveći problem Jasenovca - nedostatak kostura, ali srpska historiografija reče da ih nema jer su se – „ integrisale sa zemljom“. Kod iskopavanja tamo su često pronađene kosti poratno ubijenih hrvatskih vojnika, slavonskih seljaka i sl. Hrvatske kosti imaju u sebi ugrađeno neko prokletstvo da nikako ne mogu istruniti, pa ostaju kao trajni i optužujući corpus delicti, za razliku od srpskih i inih kostiju koje se brzo „integrišu“ sa zemljom.

Agresija laži

Tražiti istinu i razotkrivati laži treba nam biti smisao življenja. To je biblijsko razdvajanje pšenice od kukolja. A kako su i pšenica i kukolj jednako Božje biljke, tako su jednako i istina i laž rezultat Božje slobode dane čovjeku u njegovom življenju. Sloboda je - govoriti istinu, ali je sloboda i lagati. Samo te dvije slobode vode ljude u dva različita duševna stanja, u dva različita i oprečna eshatološka smisla življenja.

Jedini smo narod u Europi koji je, pored ratnih agresija, izložen i agresiji laži i to frontalno – in continuo - još daleko prije od 1918.g. bez realne šanse da se ta agresija laži na Hrvatsku prekine u doglednoj budućnosti.

Gotovo niti jedna europska zemlja, uključujući k tome i državu Izrael, ne zna za tu i takvu vrstu agresije kojoj smo mi neprekidno izloženi, i zato nas Europa, a možda ni država Izrael jednostavno ne mogu ni razumjeti, zato jer ne mogu ni pojmiti da postoji i takva vrsta agresije. To njihov mentalni sklop ne prihvaća, ili možda i ne želi prihvatiti! A tamo gdje laž nije moguća, postoji još jača neistina – prešućivanje istine.

A ta agresija laži ne dolazi samo s istoka, od našeg susjednog istočnog naroda i zavojevača, već ona ima, i imala je, svoju petu kolonu u samoj Hrvatskoj, u idološki obojenoj ljevici, ali i jednom dijelu međunarodne zajednice koja je olako prihvatila laži o nama, jer je to lakše nego provjeravati, a i strateški se to uklapalo u interese pojedinih država. Po sistemu više puta ponovljena laž postaje – istina!

Nedavno sam u novinama pročitao izjavu jednog Izraelca koji je dobro poznavao prilike i okruženja Hrvatske - da je zbog te agresije laži na Hrvatsku, prosječnom građaninu Izraela više odbojna Hrvatsku nego Njemačka, sa svojim nekadašnjim Holokaustom.

Kako se boriti protiv te, toliko široke i toliko dugotrajne frontalne agresije laži na našu domovinu, na naš narod, na našu povijest, na našu kulturu, na našu Crkvu – ukratko na našu prošlost, na našu sadašnjost i na našu budućnost?

Odgovor glasi – strpljivo istinom, i samo istinom, čvrstom argumentiranom, boriti se u svakom segmentu, boriti se frontalno, ne samo braniti se, već boriti se – Agresijom istine. Ona mora izlaziti iz usta svakog našeg školarca i studenta, svakog radnika, činovnika i intelektualca, a posebno povjesničara i diplomata, ona mora izlaziti iz svih medija priopćavanja, iz svih znanstvenih, vjerskih i kulturnih, i državnih institucija, iz svih vjerskih zajednica, iz svih politički stranaka – ona mora biti dugotrajna, uporna svenarodna fronta – Fronta Istine. Jer - samo nas istina može osloboditi, ali i spasiti!

Ta borba nije niti malo laka jer je ta laž iracionalna, nitko je ne može predvidjeti i ne zna se gdje se može pojaviti. Na pr. prije nekoliko godina sam na Internetu otkrio da je među jasenovačke žrtve uvršteno i pedesetak žrtava iz mog malog rodnog Siverića iz doba II.svjetskog rata, od kojih niti jedna nije nastradala u Jasenovcu, a njih nekoliko među nabrojenim imenima i sada su živi i zdravi. To je ta suluda laž, ona je prava sotonska, razarajuća, zla, zlonamjerna, ubojita, već generacijski sveprisutna, poput nevidljive kuge gazi sve ljudske, kršćanske i nacionalne vrijednosti. Ona ima za cilj sotonizaciju svega što na ovim prostorima ima predznak hrvatski i katolički.

Istinom se treba boriti na dva strateška pravca; razotkrivanje laži i poluistina, te iznošenje u javnost prešućivanih povijesnih događaja, kao na pr:

Danas malo tko u Hrvatskoj zna za prvo stradanje najmanje nekoliko stotina ( a po nekima i nekoliko tisuća) hrvatskih zarobljenih domobrana 1916. g. u krvavoj Odesi u „Kanatnom zavodu“, gdje ih je srpska vojska pobila ili utopila, jer se nisu htjeli boriti (na traženje Jugoslavenskog odbora) pod srpskim insignijama, šajkačom, kokardom i sl. – već su tražili jugoslavenska obilježja. („Bilo je to ubijanje - en masse“ M. Krleža.) To je bila prva preteča kasnijim masovnim likvidacijama hrvatske vojske pred kraj II: svjetskoga rata i u Poraću.

Ili ...! Na pr. generacije mladih ljudi su odgajane na totalnoj neistini o Danu „ustanka“ naroda i narodnosti SR Hrvatske(istovremeno i BiH) - 27. srpnja 1941.g. u Srbu, čak je to bio i „hrvatski „ republički praznik – koji se desetljećima slavio (pa kod nekih i danas) kao prvi oružani napad ustanika-antifašista na „fašiste“. A ti „fašisti“ su bili katolički hodočasnici na povratku sa sv. Mise iz crkve Sv. Ane u Kosovu kod Knina, gdje je njih preko 350 ubijeno, a svećenik doslovice živ ispečen. Jedino oružje koje je kod njih pronađeno bile su krunice. I sad svake godine, na sramotu ljudskog roda i ljudskog razuma uopće, na tu proslavu ide i delegacija hrvatskih ljevičara, neokomunista ili i državni vrh iz RH.

Ta, in continuo - Agresija laži na Hrvatsku do neshvatljivih razmjera razmahala se nakon Drugog svjetskoga rata, a svjedoci smo i njenog najnovijeg vala napada na Domovinski rat i sve njegove vrijednosti. To je napad na opstojnost Hrvatske Države. To treba biti jasno i svakom malom djetetu. Ali je žalosno i prežalosno da taj napad ide i od strane sve brojnijih struktura unutar same Hrvatske i s hrvatskim predznakom, pa čak se ponekad penje i visoko prema vrhu države. On ide ponajprije kroz sredstva priopćavanja, prvenstveno kroz tv mreže i kanale, k tom nažalost i one koje se financiraju na teret poreznih obveznika, uglavnom domoljubnih građana Hrvatske.

Sad je ta Agresija laži postala izuzetno opasna jer je dobila i međunarodni institucionalni okvir i legimitet. Dobila je međunarodno pokriće kroz djelovanje Tužiteljstva Haaškog tribunala. Dalo bi se nabrojiti brojne slučajeve, unatrag nekoliko godina, već i Međunarodne agresije laži na Hrvatsku, ali nabrojit ću samo neke;

- Tvrdnja da nije postojala agresija na Hrvatsku 1991.g , već da je riječ o bratoubilačkom ratu divljih balkanskih plemena na području ex Jugoslavije, gdje su svi jednako krivi.

- Slobodan Milošević i Dr. Franjo Tuđman da su glavni krivci za „bratoubilački rat“ i za razbijanje Jugoslavije.

- Postojala je „agresija Hrvatske“ na BiH, gdje je Hrvatska htjela dijeliti BiH, (a zar je nije dijelila Međunarodna zajednica i to najviše i najnepravednije). A svi smo svjedoci toga vremena da nije bilo hrvatske pomoći BiH-u, vojno, naoružanjem i smještajem izbjeglica, danas država BiH ne bi postojala.

- Hrvatska je izvršila genocid nad Srbima jer je oružano napala RS Krajinu i protjerala ih je preko 250.000 ,... i brojne, brojne druge tvrdnje što normalan ljudski mozak ne može ni shvatiti. A nigdje se ne spominje kako je istjerano hrvatsko stanovništvo iz Bosanske Posavine, iz mnogih drugih dijelova BiH i područja koje je zaposjela tzv. Srpska Krajina u Hrvatskoj, a da posebno ne govorimo o Bošnjacima, ukupno je bilo više od milijun nesrpskih izbjeglica (Hrvata i Bošnjaka). Oni spominju svojih 250 tisuća, a o milijunskoj koloni izbjeglica što su oni izravno izazvali – nikome ništa. Kao da je normalno protjerivati Hrvate i Bošnjake s njihovih milenijskih ognjišta.

Jezik laži međunarodne zajednice kroz haaške institucije naprosto je bio ubojit, na sramotu međunarodne pravde koja bi inače trebala biti svjetionik svim narodima, a poglavito malima. Ta agresija laži ima i sve veću drskost – ona laže u oči cijelom čovječanstvu koje je na svojim tv ekranima imalo prilike vidjeti pravu i tragičnu istinu. Na primjer da nitko nije bio optužen za prekomjerno granatiranje Vukovara, gdje je stvorena prava groza pustoši,(po glavi stanovnika palo više od sto eksplozivnih sredstava, a optuženi su hrvatski generali za „prekomjereno granatiranje Knina“ gdje je grad ostao gotovo netaknut i nije bilo niti jedne žrtve..

Neupućeni u svijetu, a takvih je najviše, bezpogovorno tome vjeruju, jer sve proizlazi iz međunarodne službene institucije, kojoj se nema razloga ne vjerovati. Na toj laži želi se pisati i povijest ovih prostora, radi stvaranje u budućnosti slabijih političkih pozicija Hrvatske.

Očito su protagonisti te laži davno shvatili da je laž istinski moćno oružje poglavito u međunarodnim političkim odnosima, za ostvarenje dugoročnih političkih ciljeva. Protagonisti te laži već generacijama imaju svoje “duhovne oce“ uglavnom neke književnike,“ sveštenike“ i ideologe koji održavaju na životu tu paklensku mašineriju koja ne preza ni od čega i sustavno iskrivljuje i ono što je bjelodano da je bijelo, a ne crno. Doista!

Kontinuitet agresije laži na Hrvatsku

FIFA i kontinuitet bezočne agresije laži na Hrvatsku. - Obrazloženje drugo- stupanjske presude FIFE donesene po žalbi nogometaša Joe Šimunića zbog njegovog poznatog usklika - Za dom! (i odgovora publike) – Spremni!) je jedna bezočna agresija laži na cjelokupni hrvatski nacionalni korpus kojom se hrvatski narod proglašava najgenocidnijim narodom u povijesti svijeta. Riječ je o toliko lažnoj tvrdnji koja je proizišla iz dugogodišnje sveopoće srpskokomunističke industrije laži o Hrvatima, a FIFA na nju nasjela, pa se dovodi u pitanje i sam moralni autoritet te visoke svjetske nogometme institucije.

Tvrditi da su Hrvati bili samo manjina u Hrvatskoj (NDH) u vrijeme Drugog svjetskog rata, i da su kao manjina poklali nekoliko milijuna Židova i Srba, je toliko apsurdna i povijesno neistinita da predstavlja svjetsku sramotu institucije koja ju je ugradila u svoj službeni dokument. Ta tvrdnja po istinoljubivosti bila bi jednaka tvrdnji da su Hrvati za vrijeme Drugoga svjetskog rata sa svojom vojskom okupirali planet Mars.


No, ne zaprepašćuje samo ta suluda tvrdnja FIFE već još više zaprepašćuje šutnja Hrvatskog nogometnog saveza, a nadasve šutnja visokih institucija hrvatske države. Na to suludo obrazloženje presude trebao je trenutno reagirati predsjednik Republike Hrvatske, Predsjednik vlade, Ministar vanjskih poslova, pa i Predsjednik Sabora RH sa cijelim Saborom, a posebno i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Jer - Qui tacet consentire videtur. (Koji šuti smatra se da pristaje). O toj genocidnoj laži na Hrvatsku trebalo je izvijestiti i tijela Ujedinjenih naroda.

Mi Hrvati smo marijanski narod, a Biblija kaže da je Sotona otac laži. Narod koji želi služiti Sotoni, kao ocu laži, to je njegov slobodan moralni izbor. Samo, kamo će ga to dovesti, to je drugo pitanje...?! Laž je kratka vijeka i sve će im se to ipak jednog dana obiti o glavu.


7. svibnja 2015.


Mile Prpa

PROŠLOST I SADAŠNJOST

ponedjeljak , 25.05.2015.

Image and video hosting by TinyPic

Prenio iz 7D, 22.5.15. K.H.

STARI KRŠĆANSKI NAROD (ZAKLJUČAK)

nedjelja , 24.05.2015.

XL.

Image and video hosting by TinyPic

XXXIX.

Image and video hosting by TinyPic

(kraj II. poglavlja: STARI KRŠĆANSKI NAROD)

ZVONA NA UZBUNU

subota , 23.05.2015.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Milanoviću, no pasaran!

Stručna javnost premijerovo ponašanje prema Predsjednici, a samim tim i prema Ustavu iz kojeg izviru njene ovlasti, tumači kao namjerno izazivanje ustavne krize odnosno pokušaj izazivanja tihog državnog udara.

Kada bi bilo po Milanovićevu i Kotromanovićevu tumačenju ovlasti Predsjednice države oko pitanja zapovijedanja vojskom, onda bi mogli reći da spomenuti dvojac također smatra da Stipe Mesić 2000. godine nije imao nikakvo pravo umiroviti hrvatske ratne generale zbog otvorenog pisma. Takav zaključak proizlazi iz njihova ponašanja nakon odluke predsjednice RH koja je kazala kako ne će izdati zapovijed da se održi mimohod u Zagrebu u prigodi Dana pobjede. Za početak, Ustav jasno i nedvosmisleno definira da je Predsjednica RH ujedno i Vrhovna zapovjednica oružanih snaga RH. I nikakav zakon, pa i Zakon o obrani, a to dobro znaju i gimnazijalci, ne može ograničiti ili degradirati Ustav. Po spomenutom Zakonu o obrani vrhovni zapovjednik može prenijeti neke ovlasti na ministra obrane, no ne i ovlasti uporabe oružanih snaga, upravo zato što to Ustav ne dopušta. Ili precizno, uporabu oružanih snaga RH ili pojedinih dijelova može zapovjediti isključivo Vrhovni zapovjednik. U slučaju da se vojska koristi za pripravnost ili za pomoć na nekom nesrećama ugroženom području, ministar obrane to može zapovjediti ali isto tako odmah mora izvijestiti predsjednicu RH. K tome, Ustav ne govori o zapovijedanju u ratu ili zapovijedanju u miru kako to, sada, pokušava protumačiti ministar obrane, već o zapovijedanju oružanim snagama.

Na kraju krajeva o tome su svoje rekli ovih dana najveći stručnjaci za Ustav i ustavno pravo. I nitko ozbiljan to ne dovodi u pitanje. Ono što brine jest to da je teško povjerovati da to ne zna gospoda iz Vlade. Ili premijer?! Iako mu je jedina dodirna točka s vojskom i braniteljima ta što se nedavno dokopao dijela časničke uniforme s kojom okolo paradira - teško je povjerovati u to da premijer nije svjestan što čini i u što se uvlači.

Trebamo li se svi skupa zabrinuti?!

Naime, stručna javnost ovakvo ponašanje prema Predsjednici, a samim tim i prema Ustavu iz kojeg izviru njene ovlasti, tumači kao namjerno izazivanje ustavne krize odnosno pokušaj izazivanja tihog državnog udara. Ako u tome ima i djelić istine, i ako je premijer zbog osobnog animoziteta prema Predsjednici RH u stanju pozvati na derogiranje Ustava, odnosno ponašati se kao kakav urotnik, onda sva zvona zvone na uzbunu.

ŽIVI SVJEDOCI (2.)

petak , 22.05.2015.

Preživio Križni put
Vratio sam se s 36 kilograma. Ni majka me nije prepoznala.

Proljeće 1945. dočekao je kao 17-godišnji vojni pitomac Domobranske škole. Njegov Križni put trajao je tri mjeseca.
Vratio sam se s 36 kilograma. Ni majka me nije prepoznala.

Autor:
Renata Rašović


Drugi svjetski rat službeno je završen 9. svibnja 1945. kada je proglašena opća kapitulacija vojske Trećeg Reicha. Obaveza pobjednika bio je i odnos prema pripadnicima poraženih snaga. Provedba nije išla glatko i u taj kontekst treba smjestiti i događaje neposredno nakon završetka ratnih operacija u bivšoj Jugoslaviji kasnije poznatih kao bleiburška tragedija. Nakon godina zavijenih velom šutnje, istinu danas prenose svjedoci

Danas, 70 godina poslije tih tragičnih događaja koji su obilježili moj život, sjećanja su zbog proteka vremena ponešto zamućena. Kada danas razmišljam o tim danima, svaki put u sjećanje mi dolazi neki drugi, novi događaj. To je stoga što sam nastojao sjećanja iz tog vremena potisnuti gotovo do zaborava jer je u onom političkom sistemu bilo opasno o tim događajima govoriti. Bleiburg, Dravograd, Maribor, zarobljenički logori iz poraća 1945. bili su tabu-teme sve dok nije poražen komunizam, dok nisu održani prvi demokratski izbori i proglašena neovisna, slobodna Republika Hrvatska... Ovako zbori Zagrepčanin Vladimir Fuček, danas počasni predsjednik Udruge Hrvatski domobran, nekoć 17-godišnji vojni pitomac na Križnome putu.

Svjedočili o zvjerstvima

U obitelji je odgajan u hrvatskom domoljubnom duhu jer su oba roditelja bila djelatna u političkom životu. Majčina braća bila su utemeljitelji Hrvatskog pjevačkog društva “Frankopan” u Remetama, a njegov otac bio je član HSS-a. Kada je u ljeto 1942. raspisan natječaj za upis u domobranske vojne škole, uspio je nagovoriti roditelje da mu dopuste prijavu na natječaj za upis. Na veliku radost bio je primljen za pitomca, a nakon Petrovaradina i Srijemske Kamenice, proljeće 1945. dočekao je u Zagrebu, gdje se nalazila Domobranska zastavnička škola.

Tih dana u Zagreb su pristizale kolone izbjeglica iz Srijema, Slavonije i Bosne i u gradu se osjećala posebna atmosfera. Izbjeglice su, međutim, donijeli sa sobom i vijesti o zvjerskim postupanjima partizanske vojske prema stanovništvu na područjima koja su zauzeli.

– Tumačili su da je upravo to razlog zbog kojeg bježe. To je nužno dovelo i do razgovora u našoj obitelji o događajima koji slijede – kaže Vladimir Fuček. I danas pamti da je bio ponedjeljak tog 7. svibnja kada je oko podne došao otac i kazao da bi bilo opasno dočekati partizansku vojsku kod kuće.

– Priključili smo se očevoj postrojbi i krenuli iz Zagreba Ilicom i kroz Kustošiju u nepoznato – kaže.

Ta postrojba, bojna, bila je ustrojena početkom 1945. i sastojala se od tri satnije jačine oko 600 vojnika. U njezinu sastavu bile su dvije satnije “starih” vojnika i jedna satnija vojnika unovačenih u jesen 1943. godine. Kod Zaprešića su primili zapovijed za povlačenje kroz Hrvatsko zagorje prema Celju, gdje su 9. svibnja i doznali za kraj rata. 14. svibnja stigli su u neposrednu blizinu austrijske granice i kasno poslijepodne utaborili se u šumarcima uz rub poljana koje se prostiru od Bleiburga i Unterloibacha prema Sloveniji.

– Kada je u naše zapovjedništvo stigla vijest da je dogovorena predaja, zapovjednik je rekao da nas više ne veže prisega i da, tko hoće, neka ode i preda se. Trećina vojnika odlučila je otići na bleiburško polje i predati se, među njima moj otac i ja, misleći da ćemo vjerojatno neko vrijeme biti zarobljenici, engleski ili partizanski, i da ćemo nakon toga biti upućeni svojim kućama. Ni u najcrnjim mislima nismo mogli predvidjeti strahote koje su nas čekale – kaže Vladimir Fuček.

U Lawamundu su zatekli brojne partizane, koji su odmah naredili svrstavanje u četverored.

– Dok smo stajali u koloni, do nas je dojahao neki partizanski oficir i upro bičem prema meni povikavši: “Skidaj se!” Kada sam rekao da kao ratni zarobljenik imam pravo na svoju odoru, zviznuo me bičem po glavi. Na čelu mi je prsnula koža i iz rane sam počeo jako krvariti. Toga trenutka iz grupe partizana izdvojila se jedna partizanka vičući iz sveg glasa: “Klerofašistu!” Dojurila je do mene, dohvatila zlatni lančić s križićem koji sam nosio oko vrata, dar krsne kume, i povukla ga tako snažno da je lančić pukao, a i koža na mojem vratu...

Počelo je razvrstavanje na domobrane, ustaše, časnike i dočasnike. Časnike su odmah odvajali i odvodili u vojarnu zvanu Kadetnica.

– Mi smo utjerani u kolonu prema Celju. Putem je bilo maltretiranja i fizičkog zlostavljanja, pa i likvidacija. Nisam ih vidio na svoje oči, ali da ih je itekako bilo, shvatio sam na povratku. Nisu se vraćali mnogi koji su s nama krenuli, poput ljudi na kolima u slavonskim narodnim nošnjama – priča Fuček.

Živ uz Božju pomoć

Noćili su u Celju; noći u tim provizornim logorima bile su jednako strašne kao i kilometarska hodnja. U prolasku kroz Svetu Nedelju stoički su podnijeli batinanje koje su im priredili civili koji su stajali uz rub ceste. Od gladi, žeđi, bolesti i umora deseci i stotine ostali su ležati pokraj ceste; svi su nemilosrdno ubijani. Nakon stotina prepješačenih kilometara, tri mjeseca kasnije u Zagrebu dobio je otpusnicu.

– U kakvu sam stanju tada bio, najbolje govori činjenica da me majka nije prepoznala, a kada joj je rečeno da sam ja taj što stoji pred njom, pala je u nesvijest. Težio sam tada 36 kilograma i danima se nisam mogao kretati bez štake. Stjecajem niza sretnih okolnosti i uz Božju pomoć ostao sam živ – kaže Vladimir Fuček koji već dugi niz godina svakoga svibnja odlazi na bleiburško polje.

– Za mene je odavanje počasti obaveza prema svima koji su bili sa mnom, a nisu se vratili, prema svim tim ljudima koje sam poznavao, pa i onima koje nisam. Uvijek je teško i jako, jako emotivno. I 70 godina kasnije, kad se prisjetim Križnoga puta, stisne mi se grlo, a suze same poteku...

Več. list

JESU LI HRVATI SIGURNI U VLASTITOJ DOMOVINI?

četvrtak , 21.05.2015.

I.

Poljoprivrednik Mladen Varga (51) iz Hlebina čudom je ostao živ nakon što mu je gastarbajter Nikola Todorović (65) pucao u glavu dok je u ponedjeljak poslijepodne radio u polju u mjestu Gabajeva Greda.

Hrvatski branitelj i otac petero djece od sigurne se smrti spasio sâm jer je trčao, koliko je uspio skupiti snage, prema drugom polju gdje je bio sumještanin koji je pozvao Hitnu pomoć. A Todorović je za njim ispalio još dva metka te se na mjesto zločina vratio s nožem, no tamo su ga umjesto ranjenog Varge dočekali policajci.

ooooooooooo

U ruci je držao ilegalni pištolj koji je uperio u njega. Čuvši izrečenih par nepovezanih uvreda, Mladen je protrnuo i ne razmišljajući sišao s traktora ne bi li Todorovića primirio i uzeo mu pištolj. Došlo je do naguravanja te se, vidjevši da napadač ne odustaje, odlučio sakriti iza traktora i pobjeći. Ali dok se okretao, Todorović ga je nastrijelio u potiljak. Nastala je borba za goli život. Todorović je pokušavao pucati i dalje, a Nikola je sav zakrvavljen trčao preko polja. Izbjegao je dva metka, a Todorović je ostao bez municije.
Supruga se boji osvete

- U susjednom polju bio je drugi susjed koji je mužu pomogao. Odveo ga je do prve kuće gdje je stigla Hitna pomoć. Nikola je otrčao kući i navodno se brzo vratio s nožem. S njim je u kući bila njegova žena, koja možda nije ni znala što je naumio i što je dotad učinio. Samo da se netko od njegove familije sad ne krene svetiti ako je istina da će ostati u zatvoru do daljnjega - zabrinuta je supruga ranjenog čovjeka.
Kod Nikole cijeli arsenal

U pretresu Nikolina voznog parka te podravskog imanja na koje dolazi nekoliko puta godišnje iz Njemačke, policajci su pronašli i oduzeli pištolj, dvije puške, 230 metaka, 58 lovačkih patrona i tri optička ciljnika.

Kazneno će odgovarati za pokušaj teškog ubojstva te nedozvoljeno držanje oružja. Završio je kod pritvorskog nadzornika te mu je istražna sutkinja varaždinskog Županijskog suda odredila pritvor.

Komentari:

Petar Ravlić · Top Commenter
Gdje god je srbin smrdljivim opankom gljivario, tamo se ređao kriminal, intrige, primitivizam, nerad, nepravda,silovanja, bolest i rat.

Janko Horvat · Top Commenter
Ma kakvo sudstvo, oni su najobičniji lešinari. Čini se meni da će uskoro svaki Hrvat nositi kolt ili nešto slično za samoobranu. Na primjer u Švicarskoj je ozakonjeno da svaka kuća ima oružje za samoobranu alii obranu države jer nemaju vojsku. Budući da kod nas država ne funkcionira, narod će se također morati početi braniti sam, kao u Americi gdje su to ozakonili. Hajde uđite u Americi u susjedovo dvorište?

Cro Mica · Uništitelj - YU u Z.D.S.
Ništa se tu ne broji. Nitko ne implicira da su svi srbi četnici. Mada se ovih dana stječe takav dojam. No, svi četnici, jesu srbi a ovaj primjerak, svakako je četnik i to iz originalne postave 1945. Vjerojatno, centarfor !

i t.d.

Jut., 21.5.15.


II.

TERORIZAM KUCA NA VRATA - SIGURNOSNI SUSTAV SPAVA


KLICA je žrtva plaćenika iz BiH, Srbije ili - Hrvatske?!

U okrutnom terorističkom činu sudjelovalo je najmanje deset obučenih terorista.
Je li moguće da država članica NATO-a i EU-a na svoj prostor pušta
teroriste - plaćene ubojice, iz BiH ili Srbije...ili ne želi priznati da i u njoj samoj
djeluju plaćenici, ostaci Udbe ili Kosa?!

Kakav je to ministar unutarnjih poslova koji nakon hladnokrvne likvidacije časnika HV-a
u Sesvetama nije držao potrebnim obratiti se javnosti?!

S. Jagodnjak, 7D, 15.5.15.

GORAK KRUH VODENIČARA

srijeda , 20.05.2015.

T. Jelić: Pale sve maske s lažnoga domoljuba Bandića


Milan Bandić izložbom u Poglavarstvu proslavio 'Dan oslobođenja Zagreba', a zaboravio na žrtve 'osloboditelja' u 180 masovnih grobnica na području Zagreba!

Ovih je dana civilizirana zapadna Europa slavila 9.svibnja kao Dan pobjede nad fašizmom. Necivilizirana i balkanska Hrvatska,a posebno vlasti u njezinu glavnome gradu, slavili su 8. svibnja kao dan oslobođenja Zagreba. Za jedan značajno manji dio Hrvata 8. svibnja 1945. je dan oslobođenja, no za više nego dvotrećinski dio i Zagrepčana i Hrvata 8. svibnja 1945. dan je kada je Zagreb ponovo potpao pod velikosrpsku čizmu i smatraju ga danom okupacije. Jedan totalitarni režim zamijenjen je drugim još okrutnijim i dugotrajnijim. To potvrđuju rezultati referenduma o samostalnosti 1991. godine.

U koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski priređena je službena proslava tzv. dana oslobođenja Zagreba na kojoj su komunistički prvaci (Fumić i ostali) te reciklirani komunisti (Milanović i ostali ) pod krinkom antifašizma po tko zna koji puta branili komunistički totalitarni režim, komunističke zločine i totalitarnu komunističku ideologiju. Iako postoje dvije značajne i velike rezolucije Vijeća Europe koje nedvojbeno osuđuje sve totalitarne režime i ideologije dvadesetog stoljeća, fašizam, nacizam i komunizam.

Da na hrvatskoj političkoj sceni postoji državnik ili stranka kojima je uistinu stalo do nacionalnoga prosperiteta, onda bi prije svega zadužili tim hrvatskih znanstvenika koji bi znanstvenim općeprihvaćenim metodama utvrdili punu istinu hrvatskoga dvadesetog stoljeća i ratova koji su vođeni u Hrvatskoj. Ovako, sve to vrvi nizom laži i mitova koje su klice nacionalnoga razdora. Oni koji sprječavaju potpunu istinu o hrvatskome dvadesetom stoljeću boje se i srame onog što su radili oni ili njihovi pretci.

Demokratska Hrvatska kao i sve civilizirane europske zemlje uistinu želi slaviti 9. svibnja kao dan pobjede nad fašizmom, ali demokratska Hrvatska niti može niti želi slaviti 8. svibnja kao dan oslobođenja Zagreba jer je tada u Zagreb ušla okupacijska JNA koja je svoje pravo lice prema Hrvatima i Hrvatskoj pokazala 1991. raketiravši Banske dvore s ciljem da ubije demokratski izabranoga prvog hrvatskog predsjednika. Ista ta JNA je godinu dana prije razoružala hrvatsku teritorijalnu obranu uz pomoć tadašnje nedemokratske komunističke vlasti s Ivicom Račanom na čelu te tim oružjem naoružavala srpsku manjinu u Hrvatskoj koja je opet bila vrlo važna karika u projektu stvaranja Velike Srbije.Ovo je samo djelić neoborivih činjenica zbog kojih golema većina Hrvata ne želi da se pod krinkom antifašizma slavi okupacija Hrvatske.

Bandić najviše slavio 8. svibnja i dan oslobođenja Zagreba

Gradske vlasti na čelu s gradonačelnikom Bandićem prednjačile su u proslavi 8. svibnja kao danom oslobođenja Zagreba. Na ulaznim vratima zgrade postavljen je veliki T.plakat s natpisom '70 godina oslobođenja Zagreba', a u predvorju zgrade izložba slika iz toga za mnoge kobnog dana kada se četnici preobučeni u partizane kao horda upali u Zagreb i ubijali i pljačkali kao boljševici u Rusiji.Tada je počeo najveći egzodus Hrvata u njihovoj povijesti i najveći broj njih pogubljeni su bez ikakvih suđenja i bez ikakve stvarne krivice. U okolici Zagreba ima 180 obilježenih masovnih grobnica iz toga perioda. Glavni arhitekt tog zločina bio je Josip Broz Tito koji je tajno obilazio mjesta smaknuća. O tome u Vjesnikovoj arhivi postoje relevantni znanstveni dokazi.

Samo tjedan dana prije bila je dvadesetgodišnjica raketiranja Zagreba kada je smrtno stradalo 7 i ranjeno 175 civila 1995.godine. Milan Bandić tada se nije udostojao napraviti izložbu u predvorju zgrade gradskog poglavarstva jer su njemu sve uspomene na Domovinski rat strane, jer u njemu nije sudjelovao i jedan je od rijetkih Hercegovaca u Zagrebu koji nije dao obol obrani Domovine. No zato s ponosom po Bundeku na raznim balkanskim dernecima nosi bedž Josipa Broza Tita subotom, a nedjeljom hodočasti u najpoznatije hrvatsko svetište Mariju Bistricu i tamo od crkvenih prvaka biva dočekivan i hvaljen kao živući svetac.Naravno da se tada istinski vjernici pitaju pa tko je tu lud?

Komunizam je totalitarna ideologija s ključnim ciljem zatiranja kršćanstva i Crkva je službeno njezina prvaka Tita označila zločincem, gradonačelnik glavnoga grada na reveru nosi njegov bedž, a hrvatski biskupi ga za života stavljaju na svetost oltara (doduše ne svi) i onda s propovjedaonica osuđuju apatiju, defetizam i beznađe, dok ga zapravo na ovakav način ponajviše sami produciraju. Da u zgradi gradskoj poglavarstva caruje i dalje totalitarna komunistička ideologija, svjedoči i niz javnoobznanjenih nepravilnosti u radu gradske uprave u posljednjih 15-ak godina, a na mnogima bi pozavidjeli i pripadnici talijanske Cosa nostre. Milan Bandić okorjeli je prikriveni 'titoist' i zato uporno sprječava da se trg Maršala Tita preimenuje u Kazališni trg.
Prosvjed „Kruga za trg"


Već devetu godinu za redom 'Krug za trg' organizira prosvjed ispred zgrade Hrvatskog narodnog kazališta s jednim jedinim ciljem da se s tog najljepšeg zagrebačkog trga makne ime Josipa Broza Tita. Zasad bez uspjeha jer to ne želi Milan Bandić,ali je zanimljivo da ga nitko od govornika već godinama javno ne proziva za to iako svi znaju da je on ključni protivnik micanja Tita. Glavni gost i govornik na tom prosvjednom skupu bila je dr. Andrea Valić Zver iz Slovenije, inače članica upravnog odbora europskog sjećanja i savjesti iz čijeg izlaganja valja izdvojiti: 'Ako ignoriramo prošlost, sigurno ne razumijemo sadašnjost.Budućnost demokracije je ovisna o prošlosti. Posebnu odgovornost prema svojoj demokraciji imaju oni narodi koji imaju bogata iskustva s totalitarizmima.'

Zanimljivo da je na ovogodišnjem prosvjedu za micanje imena Josipa Broza Tita bio i predsjednik skupštinskog odbora za imenovanje i preimenovanje ulica i trgova u zagrebačkoj gradskoj skupštini Zoran Piličić i da je govorio o potrebi promjene naziva, ali je organizatorima prigovorio da se odazvalo premalo ljudi. On je inače HDZ-ov zastupnik u gradskoj skupštini pa je to u publici zvučalo vrlo licemjerno. Najprije u ovom sazivu skupštine nikada službeno nije započeta procedura promjene naziva za što on snosi odgovornost. HDZ u Zagrebu je u prikrivenoj koaliciji s Bandićem i da im je istinski stalo do promjene naziva trga Maršala Tita, oni bi to s Bandićem lagano odradili.Bandić nema ideologije kao što ju nije imao ni Tito. Obojicu vodi isti instinkt koji se zove pragma.
Sve u svemu Hrvatska će još jedno vrijeme živjeti obavijena mrakom o dvadesetom stoljeću dok na vlast ne dođe državnik koji će radi budućnosti naroda i države raščistiti s neistinama iz novije prošlosti. Kolinda Grabar-Kitarović jednim je činom (micanje Titove biste iz ureda ) poslala poruku da je spremna uhvatiti se u koštac s time

Hrv. tjednik, 18.5.15.

ŽIVI SVJEDOCI

utorak , 19.05.2015.

Želimir Kužatko:

'Na livadi crvenoj od krvi ležali su vojnici, žene, djeca, starci i konji'

Na Križni put krenuo je kao 10-godišnjak s majkom. Metak mu je slomio ruku, a tri gelera zabila su se u leđa.

'Na livadi crvenoj od krvi ležali su vojnici, žene, djeca, starci i konji'.

Foto: Zeljko Hladika
Renata Rašović

Autor:
Renata Rašović
VL Biografije
VL Inicijative
Večernji list Premium


Drugi svjetski rat službeno je završen 9. svibnja 1945. kada je proglašena opća kapitulacija vojske Trećeg Reicha. Obaveza pobjednika bio je i odnos prema pripadnicima poraženih snaga. Provedba nije išla glatko i u taj kontekst treba smjestiti i događaje neposredno nakon završetka ratnih operacija u bivšoj Jugoslaviji kasnije poznatih kao bleiburška tragedija. Nakon godina zavijenih velom šutnje, istinu danas prenose svjedoci

Tu sliku i sada vidim pred sobom. Ponovno lijep i sunčan dan, koji nam je donosio nesreću jer su se pojavila dva lovačka aviona s crvenim zvijezdama. Iznenadili su nas i počeli mitraljirati po kilometrima dugoj koloni civila, većinom ženama i djeci. Pri svakom naletu bježali smo u kanale pokraj ceste i skrivali se po žbunju, ponovno dizali i brzo povlačili. Časnik HOS-a bio je na konju te u stalnoj ophodnji naprijed-nazad dovikivao: “Brže, brže!” Nije me trebalo požurivati jer sam se bojao zrakoplova – prisjeća se danas 80-godišnji Želimir Kužatko.

Mučko ubojstvo starice

Ta svibanjska noć, hladna i duga, bila je puna boli i straha od novog dana. U toj tišini pronijela se vijest da je Njemačka kapitulirala. Rat je gotov. Rat obitelji Kužatko kao da je otpočinjao. Za 10-godišnjeg dječaka, koji je s krajnjeg istoka Slavonije krenuo s majkom i sestrom put zapada, toga je dana otpočeo Križni put. Mjesto najvećeg stradanja za njega bile su Rimske Toplice. – Bili smo stiješnjeni između rijeke i brda s kojeg smo napadnuti iz topničkog oružja. Ostao sam zgrčen i gledao nebo puno užarenih gelera. Talijan kraj mene počeo je krkljati. Kad sam ga pogledao, bio je to za mene užasan prizor: geler mu je presjekao grkljan. Kad se pucnjava počela stišavati, počeo sam puzati. Već nakon nekoliko metara okrenulo me na pleća, bio sam ranjen. Jedan metak slomio mi je ruku, a tri su gelera završila u mojim leđima. Dok sam tako ležao, čuo sam sestrin glas kako panično doziva: “Mama, mama!” Ležeći na zemlji, brzo sam se hladio i kočio – prisjeća se Želimir Kužatko.

Njegova majka zadobila je osam prostrelnih rana. Sjedila je sa sestrom pokraj njega, bespomoćna da pomogne. Noć je lagano odmicala, a bolovi su bivali sve jači.

– S dolaskom zore potpuno smo zanijemili ugledavši prizor oko sebe. Cesta i do jučer zelena livada bile su crvene od krvi, tamo su jedni do drugih ležali vojnici, žene, djeca i starci, izmiješani s mnogobrojnim mrtvim konjima. Ugledavši taj prizor, razmišljao sam je li žubor koji sam čuo tijekom noći bio žubor krvi – kaže.

– Okrenuo sam se i ugledao jednog časnika kako ispred sebe gura staricu. Optužujući je da je ukrala njegov ranac, odvukao ju je do poljskog zahoda i ubio. To je bilo jedino ubojstvo koje sam tada vidio – prisjeća se. Neka partizanka potom je pitala njegovu majku gdje joj je muž. “Ne znam. On je u partizanima negdje u Bosni, a nas su Nijemci pri povlačenju poveli sa sobom”, odgovorila je majka i zasigurno im spasila gole živote. Partizanka, koja je morala biti utjecajna, zapovjedila je da ih prebace u bolnicu u Trbovlju.

– U osvit jednog dana pokretne partizanke izašle su na terasu, a s njima sam izašao i ja. Prizor je bio užasan. Ispred bolnice pojavila se kolona zarobljenika, a one su ih gađale unaprijed pripremljenim predmetima i uzvikivale grozne riječi – sjeća se.

Kilometarska kolona tromim se koracima kretala prema željezničkoj postaji. Prekrivala je cijelu dužinu grada i širinu ceste, a čuvari, bogato ukrašeni redenicima, hodali su uz cestu naoružani njemačkim šarcima M34. Zapazio je da ti partizani imaju drugačije odore, od kepera, žute i nejednake, pa zaključio da su to bile jedinice Koste Nađa.

– Pogledom sam pratio kolonu dok nije zašla za postaju. Poslije nekog vremena, kada su stigli na Hrastnik, začulo se štektanje strojnica. Počeo je krvavi pir. I dok su se iz tog smjera čuli zvuci strojnica, u krug bolnice počeli su stizati kamioni puni krvavih odora – kaže Želimir Kužatko.

– Jednoga dana, kada sam se vraćao u sobu, prišla mi je starija žena te, prolazeći mimo mene, dobacila: “I tvoju ćemo mamu strijeljati, i ona je ustaška.” Tukli su me i dalje, a jedan se kurir hvalio kako kod kuće ima pištolj te će me, kad izađe, njime ubiti. Strah se u mene uvlačio sve više. Ujutro sam se rano budio i čekao kolonu, da vidim jesu li mi mamu odveli. Na sreću, nisu...

Ispod bolničkog prozora kolone su i dalje uobičajenim ritmom odlazile na stratište. Jedan pokraj drugog, koračali su uniformirani vojnici, njemački i hrvatski domobrani. Civile, priznaje, nije vidio. Strpljivo je, podnoseći bolove i batine, čekao dozvolu i propusnicu za povratak u Hrvatsku. U srpnju je došao i taj dan.

– Bolesni partizan iz nekog mjesta pokraj Karlovca otpušten je iz bolnice, a kako nije bio sposoban sam putovati, trebao je pratioca. Dobili smo dokumente, karte, čak hranu i konzerve za sve nas. Ujutro smo ga odmah poveli na željezničku postaju. Dok smo nervozno šetajući iščekivali vlak, pojavila se još jedna kolona za Hrastnik. Tiho, oborene glave, ogrnuti šinjelima, prolazili su mimo nas, odlazeći u smrt...

Laži generala Koste Nađa

Križni put, priznaje, snažno je obilježio njegov život. – Istina, obilježio ga je. Zapravo, dobro ga je unakazio – kaže. Njegova generacija desetljećima je trpjela psihičke tegobe koje su kasnije postale poznate kao PTSP. Tada, kaže, nisu znali da ga imaju...

Naš sugovornik, unatoč visokoj životnoj dobi kristalno bistra pamćenja, do detalja se prisjeća Križnog puta, premda je bio 10-godišnji dječak. Kasnije je tijekom života u zrelijoj dobi na svojoj koži ponovno osjetio represiju sustava, kao zatočenik logora na sv. Grguru. Danas član Počasnog bleiburškog voda, ne propušta obljetnice tragedije kojoj je svjedočio pa je tako i ove godine pohodio Bleiburg u društvu prijatelja koji su poput njega preživjeli Križni put.

O tome je stradanju napisao i niz knjiga, a posljednju u nizu “Od Bleiburga do hrvatskog gulaga” promovira ovih dana. Motivacija je snažna i u kasnoj jeseni života.

– Na jugoteleviziji u više sam navrata slušao priče jugogenerala Koste Nađa i ostalih kako je Tito zapovjedio da zarobljenicima ne smije nedostajati nijedna vlas na glavi. Kakva je to laž! Zato sam sretan što sam još uvijek živ, da mogu svjedočiti istinu...


PROPOVIJED KARDINALA JOSIPA BOZANIĆA

nedjelja , 17.05.2015.

Propovijed kardinala Josipa Bozanića, Bleiburg, 16. svibnja 2015.Čitanja: Rim 8,18-25; Iv 16,23b-28

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici!

1. Ponovno smo zajedno na ovome polju u kojem nas obuzima osjećaj neizrecivosti. Za ono što ne mogu izreći ljudske riječi, Božja je riječ ipak dovoljno snažna. Svake je godine vremenski odmak od događaja kojih se ovdje spominjemo sve veći, ali otajstvo života, otajstva zla i ljubavi ne ovise o tijeku povijesti i o slijedu vremena.
Bog nam je progovorio u čitanju iz Poslanice svetoga Pavla Rimljanima. Progovorio nam je riječima koje padaju na tlo ovoga Bleiburškoga polja: "Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama".
Nitko od ljudi ne može obuhvatiti razmjere patnje koja je vodila do ovoga polja i od ovoga polja. Ti događaji i osjećaji koji su sada prošlost, jednom su bili sadašnjost. No, za svako vrijeme vrijedi riječ da sve patnje sadašnjosti nisu ništa prema budućoj slavi. Pred takvim izričajem zastane dah i srce.

2. Za nas vjernike izazov je tim veći, jer moramo pronaći odgovor na pitanje zašto to Bog dopušta i koliko treba strpljenja, da bi se vidjela Božja nagrada za dobro. U najbolnijim trenucima; pred nasiljem koje nadilazi ljudske predodžbe, bez vjere i nade, otvaraju se ponori očaja. U trenucima boli i trpljenja, kao ljudima nade i vjere u ljubav, Bog nam ponavlja da naša vremena nisu podudarna s njegovim vremenom, jer On je svemogući Bog, izvor života i Gospodar svih vremenâ.
Kao kršćani znamo da strpljivost vjernika raste u blizini i prihvaćanju Kristova križa, u času kada je bilo sve dovršeno, kada je Isus zavapio krikom napuštenog. Ako u ljudskoj povijesti tražimo trenutak u kojemu se Boga trebalo vidjeti, a nije ga se moglo vidjeti bez vjere, nade i ljubavi, tada je to razapinjanje i smrt na križu Isusa Nazarećanina. Pravednik je ubijen, a nasilnici slave pobjedu. No, povijest svjedoči da je Raspeti uskrsnuo i uzašao na nebo. S time računamo, kako bismo hrabro ulazili u svaku životnu tamu. U dubini tame, koja nije zadnja slika čovjekove povijesti, nalazi se Bog, milosrdni Otac koji nas zaodijeva svjetlom.

3. Ovih se dana Europa i svijet spominju 70. obljetnice završetka velikih patnja u Drugome svjetskom ratu. Slavi se oslobođenje od ideologija zla koje su na europskom kontinentu sijale mržnju i smrt, izazivale sukobe i podjele među ljudima i narodima te prouzrokovale trpljenja koja se ne mogu mjeriti ljudskim mjerilima. Ta cjelokupna tragedija koja je pogodila Europu tijekom dvadesetog stoljeća obilježena je, kako je istaknuo sveti papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. godine, trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom.
Dok je 1945. godine za zemlje zapadne Europe nastupilo oslobođenje od totalitarističkih ideologija zla, u Hrvatskoj, kao i u nekim drugim zemljama srednje i istočne Europe, došlo je do zamjene jednoga režima s drugim, jedne totalitarističke vlasti drugom, dotadašnji nacifašizam je zamijenio komunizam. Za razliku od drugih zemalja kojima je završetkom Drugoga svjetskog rata vraćena sloboda i demokracija, osvajanje vlasti od komunističkoga totalitarnog sustava za nas je značilo novi početak progona, zatvora i ubijanja nevinih ljudi; tu su jame i fojbe o kojima se nije smjelo govoriti, zatim sada već poznate i one još nepoznate i neistražene masovne grobnice i grobišta. Progoni i uklanjanje osoba nepodobnih režimu, osobito inteligencije koja nije dijelila marksističku ideologiju, čišćenje prostora od onih koji su bili ili mogli postati prepreka za komunistički režim, drastično uskraćivanje temeljnih čovjekovih prava i gaženje dostojanstva ljudske osobe označilo je, u većemu ili manjemu intenzitetu, razdoblje režima koji se u Hrvatskoj urušio tek 1990. godine.
Posebno u nekim dijelovima Hrvatske, kao na primjer u Istri, Hrvatskome Primorju i Dalmaciji, domoljubni antifašistički otpor širokih masa u Drugome svjetskom ratu, koji je zaslužan za oslobađanje nacionalnoga teritorija u tome dijelu hrvatske zemlje, bio je iskorišten i borbom komunista za osvajanje vlasti, kao i za provođenje marksističke revolucije. Puno je primjera da su isti ljudi, posebno katolički svećenici i vjernici laici, tijekom rata trpjeli i bili progonjeni od fašista, a nakon rata od komunista. Rječiti je primjer istarski svećenik blaženi Miroslav Bulešić, mučenik komunizma, ubijen u Lanišću, u Istri, 24. kolovoza 1947. godine.

4. U našoj Domovini, posebno zadnjih godina, ponovno se žele oživjeti sukobi i stare ideološke podjele za koje se vjerovalo da su dijelom prevladane; raspiruje se mržnja, nameće se netrpeljivost i isključivost. Naime, nekima kao da je stalo produbljivati neistine ne bi li se produžio sukob i nasilje iz vremena totalitarizma.
Nasuprot domoljubnom antifašističkom otporu iz Drugoga svjetskog rata danas se pojavljuje neka nova ideologija antifašizma s diskursom iz pedesetih godina prošloga stoljeća koju ne nalazimo u suvremenosti drugih europskih zemalja. Izmišljanje neke fašizacije Hrvatske hrani tu ideologiju i daje joj priliku da se njezini promicatelji predstavljaju borcima protiv tih navodnih pojava, skrivajući pravu narav svoga djelovanja i ne dopuštajući da hrvatsko društvo raste u slobodi, zajedništvu i suživotu, u čežnji za napretkom, pravednošću i mirom, u otklonjenosti od svakoga totalitarizma.
Za suvremen, miran i skladan razvoj hrvatskoga društva potreban je odmak i otklon od ideologija zla dvadesetog stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma. Pustimo povijest povjesničarima bez straha pred istinom jer ideologije se boje istine i štite se propagandom laži. Ne dopustimo ni da sjeme novih ideologija antifašizma i antikomunizma unosi nove stare podjele u našu svakidašnjicu. Kao vjernici pozvani smo, u vjernosti Evanđelju, davati svjedočanstvo uvijek novog načina zajedništva.

5. Spominjemo se završetka neizrecivih patnja u II. svjetskom ratu, ali one za mnoge nisu prestale završetkom ratnih operacija. "Mjesec svibanj 1945. godine u Hrvatskoj se posebno pamti kao mjesec strašnih pokolja zarobljenih vojnika i civilnog pučanstva izručenih jugoslavenskoj vojsci od zapadnih Saveznika. Spomen toga stradanja vezan je posebno uz Bleiburg i uz Križni put" (Pismo HBK o pedesetoj godišnjici završetka Drugog svjetskog rata, Zagreb, 1. svibnja 1995.).
Danas smo se okupili na ovome polju gdje je, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, prije 70 godina, 15. svibnja 1945. godine, započela "Bleiburška tragedija" hrvatskoga naroda, taj zločin protiv čovječnosti što ga je sustavno izvršila jugoslavenska vojska pod znakom crvene zvijezde petokrake. Na ovom polju počeo je Križni put koji je nastavljen u kolonama smrti, u neistraženim jamama i zloglasnim logorima; sve bez sudova, svjedoka i presuda, s ciljem da se žrtvama zatre svaki spomen i trag groba. O svemu se tome, od 1945. tijekom narednih 45 godina sve do demokratskih promjena u nas, nije smjelo ni govoriti, ni pisati. Strogo je određena damnatio memoriae – osuda na zaborav.
Bleiburg je sve do pada komunističkoga režima ostao mjestom gdje se ipak moglo progovoriti o žrtvama i organizirati spomen na taj sustavni masovni pokolj Hrvata i pripadnika drugih naroda koji je počeo na ovome polju, a nastavljen je na raznim poznatim i još nepoznatim stratištima od Slovenije do Vukovara i Dubrovnika te još dalje. Stoga blajburško okupljanje i blajburški spomen ima posebno značenje i danas. Ono nam je i svjedok jednog vremena koje je nametalo šutnju, zatiralo pamćenje, širilo strah i kažnjavalo spomen.

6. Bleiburg i danas svjedoči o strahu koji se uvukao i proširio. Bojali su se mnogi, a čini se najviše naredbodavci i izvršitelji strašnih zločina. Zato je bilo uvedeno korjenito brisanje sjećanja i širenje laži sustavnom propagandom. A Isus nam poručuje: "Istina će vas osloboditi" (Iv 8,32).
Na ovome mjestu kao zagrebački nadbiskup postavljam pitanja: Bojimo li se istine? Vladaju li u Hrvatskoj snage koje ne žele da istina dođe na vidjelo? Kako inače objasniti nemar državnih institucija da se dođe do koliko je moguće potpunije istine o svim žrtvama rata i poraća, da se ispitaju sve jame, masovne grobnice i stratišta, da ih se dolično označi, da se svim žrtvama, bez obzira kojem narodu ili vjeroispovijesti pripadaju, te bez obzira na kojoj su strani ili bez strane pale, zagarantira principijelan pijetet?
Potrebno je da se, koliko je moguće, popišu sve žrtve totalitarističkih ideologija zla, bez straha od istine na kojoj je strani bio veći broj stradalih. U našoj zemlji, natopljenoj krvlju, važno je tražiti istinu da ne bismo ostali zatvoreni u prošlost i stalno bili izlagani potpirivanju mržnje kojom se hrane ideologije zla. Očekujemo da se hrvatske institucije i pojedinci koji bi mogli tome pridonijeti zauzmu za sustavno iznošenje istine. Istina će nedvojbeno otkriti posljedice zločina, ali će dopustiti i da progovori nada, bez koje je budućnost zatvorena.
Naše suvremeno polazište ne smije biti u ideološkim sukobima Drugoga svjetskog rata, jer su ti sukobi porazili jednu vrstu nečovječnih ideologija, ali su za našu Domovinu ostavili na životu drugu vrstu nečovječne ideologije. Nama je uporište mlađe i čvršće, u vrjednotama demokracije i zajedništva koje se živjelo i očitovalo u obrani Hrvatske u Domovinskome ratu.

7.Draga braćo i sestre, ovo polje uvijek može biti ispunjeno novim pitanjima, nerazumijevanjem, žalošću i sukobima. Ovo polje može biti promatrano i kao polje hrvatske, i ne samo hrvatske, boli i očaja. Ali, danas vas pozivam da to isto polje gledamo vjerničkim srcem. Ovdje, gdje je smrt ostavila duboke tragove , pred nama je rječita poruka nade.
Takvim je ovo polje postalo od onoga trenutka, kada se mnoštvo ovdje okupljeno nadalo ljudskom nadom da će biti zaštićeno. Ono je to i sada, kada znamo da se ljudska nada slomila u patnji i križu. No, time nije nestala nada, jer ona – prosvijetljena Kristovom žrtvom – govori o Božjoj objavi u tom istom trpljenju i o Božjem milosrđu. Čovjek koji je prihvatio grijeh, narušio je ljubav prema Bogu Stvoritelju, prema bližnjemu, prema društvenim odnosima i prema stvorenomu svijetu. Grijeh razara unutarnji smisao Božjega dara i proširuje prostore sebičnosti, mržnje i zla.
Božje pak milosrđe način je na koji nam Bog ide ususret, na koji nas prihvaća; način na koji nam otvara srce nadi da smo svi od Boga voljeni zauvijek, bez obzira na naše grijehe. S ovog polja obilježenog hrvatskim križevima i križanjima naš je pogled uprt prema Kristovu križu i ispunjen nadom u Božje milosrđe. Uprimo sada pogled i u našega blaženika kardinala Alojzija Stepinca te poslušajmo njegov snažan poziv na opraštanje i pomirenje koji je potvrdio svojim mučeničkim životom i smrću. A oprostiti i pomiriti se, kaže sveti Ivan Pavao II., "znači očistiti sjećanja od mržnje, zavade, želje za osvetom, znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas pobijedi zlo, nego zlo svladavati dobrim" (Homilija u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998.).
Braćo i sestre, kao vjernici, pokretani Duhom Svetim, trpimo sadašnjost, ne želimo se zaustavljati na zlu koje vidimo i koje nas želi zarobiti, jer nam je pogled otvoren Kristovoj novosti koja obnavlja čovjeka. Otvorimo se boljoj budućnosti slijedeći Krista koji od nas traži da opraštamo i tražimo oprost. To je put obnove hrvatskog zajedništva. To je put obnove Hrvatske.

8. Dragi vjernici, ovo je polje hrvatske nade, jer je u žrtvi nedužnih ostala živjeti čežnja za slobodom i molitva za dobro. Vraćajući se prema Hrvatskoj tragovima Križnoga puta molimo za sve poginule i zahvalimo za živote koji su završavali ovdje na zemlji s molitvom na usnama. Nedužno stradali uvijek su sjeme nove snage i zajedništva. S apostolom Pavlom gledamo trpljenja ljudi u prošlom i sadašnjem vremenu, posebno ona koja su nam bliska, koja obilježuju naše živote, te u njima čujemo poglavito javljanje novoga života i poziv na zajedništvo.
Zato je pred nama danas čudesna slika povijesti koja, putem trpljenja i nade, padova i pobjeda, ide prema cilju svoga ispunjenja. Sve zadobiva smisao te su – u svojoj prolaznosti – svi povijesni događaji viđeni kao velika cjelina, protegnuta prema rađanju novoga svijeta. To rađanje ne ovisi o ljudskoj nestrpljivosti, nego se događa po Božjem milosrđu. S pouzdanjem u njega naše je iščekivanje ispunjeno sigurnošću da nas Bog prati, čeka i ljubi.
Nismo ovamo došli nošeni zlom, strahom i progonstvom, nismo vođeni političkim motivima, nego smo tu kao djeca istoga milosrdnoga Oca koji nas je potaknuo na zajedništvo, na molitvu u radosti što smrt nema zadnju riječ, na istinu koja odjekuje u našoj čežnji za onim vrijednostima koje nadilaze prolaznost.
Danas se nismo došli vratiti u prošlost i ostati u njoj, nego moliti za našu Domovinu, za naše obitelji, djecu i mlade. Samo tako ćemo biti osjetljiviji u zauzetosti za istinu koja oslobađa.
I ovdje zazivamo zagovor blaženoga Alojzija Stepinca, pastira koji je podnio žrtvu za svoje udareno stado i neslogu naroda; čovjeka nade koji je u svome zalaganju za dobro bio nošen budućom nebeskom slavom i u njezinu je svjetlu čitao povijest. Blažena Djevice Marijo, Kraljice Hrvata i svih naroda svijeta, moli za nas i s nama za pokoj svih nevino stradalih.
Amen.

KREMENKO HRASTIĆ: ROMAN "TROJICA" ANTE MATIĆA (prikaz u citatima)

subota , 16.05.2015.

UVOD

Ovi kršteni Hrvati ne žele ratovati protiv tuđih zemalja, izvan svojih granica. Ako Hrvatima neki nametnu rat, tada će se moćni Bog boriti za Hrvate i zaštititi ih.
Porfirogenet

Pisati o vlastitom narodu od kada je, odakle je, kako je nastao i kakav je, velika je milost, čast i odgovornost!
Ivo Pilar

Narod treba uputiti. da se ne zanaša za pojedine ljude, neka se od pojedinih ljudi ničemu ne nada, nego neka upravlja sam svoje velike stvari, i neka nastoji, da uzmogne sam sebi davati.
Ante Starčević

Lustrirali su one koji su trebali njih lustrirati. Svakodnevno nas bombardiraju lažima preko svojih medija
.Bajuša

Od kad sam sebe uvatio u lažima, nikom živu ne virujem.
Bariša

(5. stranica)


Nije sve što se dogodilo prošlo u prošlosti i izgubilo se na putu kroz sadašnjost u budućnost. Nema ništa sadašnje u prošlosti, niti buduće u sadašnjosti, a još manje buduće u prošlosti ili sadašnjosti, ali zato nešto od toga ili,, bolje rečeno, ono nešto neumrlo, zbiljsko, ljudsko i sudbinsko postoji u vremenu u kojem sam živio i ovo napisao, ne zato da postanem slavan, bogat i moćan, već zato da kažem što me je nagnalo da ispričam ovu priču o hrvatskoj trojici i sudbini staroga, žilavoga, malobrojnoga i, oprostite, svetog i prokletog hrvatskog naroda.
(7. stranica)


Bariša se sjećao strašne 45., krvave godine, kad su u smrt odlazili poraženi vojnici Prvoga i, na dugim, strašnim i krvavim putovima, u kolonama smrti i užasa, od Bleiburga preko Slovenije, diljem klete Juge, sve do Grčke granice, mučeni, mrcvareni i ubijani na razne načine od skojevaca, partizana, komunista i partizanka, krvnika i krvnica Drugoga.
(13. stranica)


POGLAVNIK

PRVI je bio poglavnik i gubitnik, poglavar i glavar državice koja je kratko trajala i bila podložna i ovisna o Hitlerovoj nacističkoj tvorevini i Mussolinijevoj čudovišnoj fašističkoj zlotvorini.
(15. stranica)

Tribo je drukčije, jele mi, počeo je djed.
Nije mogo. Ruke su mu bile vezane.
Pobigo je.
Nije smio bižat.
Vala, tako je i nikako inčije, potvrdi Bariša.
(67. stranica)

.............................................................

Tribo je ostat do kraja sa svojima.
Nesritnjak, kukavac i prokletinja,
morao je ostati sa svojim narodom i sa svojom vojskom,
u svojoj zemlji i boriti se do kraja, ko Zrinski--glasno je kazala Bajuša.
Sa svojom vojskom, pa šta bude, podržao je Mijuša.
Misliš na ono polje u Austriji.
Nema drugog, jele ti zelene.
Nije Zrinski bižo, ni Derenčin, a nije ni Matija.
Niko nije tako napravio ko on, kukavac.
Tribo je ostat na onom prokletom polju.
Možda bi sve ispalo drukčije.
..............................................................

Tribo je raspustit vojsku...
Kud koji, mili moji.
Snalazi se kako znaš.
Više bi ostalo živih glava.
Svaki svojoj kući.
I s puškom.
Možda oni iz šume ne bi pobili onoliko naši' momaka, koji ostaše bez pušaka.
Onoga prolića nesta cvit naše mladosti.
(68. stranica)

ZLOTVORNIK

Da bi oni oko njega ugodili svome vođi i drugu bogu, doveli su mu neku djevojku iz sela. Nije imala više od sedamnaest godina i, kako se otimala, svezali su je za krevet, a on je ušao onako u uniformi i čizmama, spustio hlače s one svoje nesreće, silovao malu, jadnu curicu, izišao i nastavio ispred te kuće pušiti i razgovarati, vidno raspoložen, sa svojim odanim drugovima, učom iz Slovenije, abadžijom iz Srbije, šmokljanom iz Bosne, đetićem iz Crne Gore, pretilom krmčinom iz Hrvatske, a jadna mala se trzala i pokušavala osloboditi. Kad joj je to uspjelo, iskrala se kroz prozorčić iz kuće i objesila se u šljiviku. Kad se selom pročulo što se dogodilo, djed nesretne curice došao je pred kuću u kojoj je vrhovni zapovjednik partizanske vojske, maršal, silovao njegovu unuku, bjesnio je i psovao njega i njegove junačine partizančine, pa oca mu i majku i sve po spisku. Po kletvama i psovkama , koje je Branko doslovno citirao, shvatio sam da su u tom selu živjeli Hrvati. Što mislite , što se kasnije dogodilo? Nešto strašno, što nisam mogao ni pretpostaviti...............opkolili su selo i sve živo pobili, spalili kuće i otišli dalje, u nove ratne pobjede! Nije ostala ni živa kokoš u tom bosanskom selu. Mašala ljudi i vojske, rekao bi Bosanac!
(101. stranica)

U zadnje vrijeme, ponajviše u srpskoj publicistici, gromoglasno su promovirane stare priče koje su kolale još u doba 2. svjetskog rata, da je Tito zapravo netko drugi i da je taj preuzeo identitet zagorskog vodnika poginulog u 1. svjetskom ratu.
(115. stranica)

Neke hrvatske lijeve budale tvrde i kažu da je Drugi bio Hrvat i demokrat. Ako je on bio Hrvat i demokrat, sačuvaj me, Bože, takvih Hrvata!!!
(21. stranica)

DRŽAVOTVORNIK

Bože, daj da se ne obistine moje crne slutnje! Kakav bih ja to bio pjesnik da neke stvari ne vidim malo unaprijed, kao što je unaprijed vidio moj pokojni prijatelj Bruno Bušić, koji je nekoliko godina radio s Tuđmanom u Institutu za radnički pokret (Tuđman mu je bio direktor), i dobro ga poznavao, pa je jednom prigodom 1975. godine rekao, bolje rečeno, prorekao:
"Ako Franjo Tuđman dobije tri povijesne sekunde, stvorit će slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku."
.........................................................

To se dogodilo i obistinilo sudbonosne 1990. godine, kao što se, mnogo godina kasnije, obistinilo ono što je govorio Bruno Bušić u jesen 1975., u jednom frankfurtskom restoranu:

"Da smo složni i čestiti, davno bismo imali državu.
A bit će, rodit će se slobodna Hrvatska,
kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila
komunistička krvava carstva, kao kule od karata.
Nema države bez krvavih gaća.
Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima,
a možda s poturicama i našim izdajicama.
Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako,
sve dok ne stanemo na svoje povijesne granice
i vratimo ono što je bilo naše.
Kad se oslobodimo srpskog ropstva,
komunističkog mraka i zlosilja
i stvorimo konačno državu,
vidjet će se kako naši kradu.
Svatko nas je krao i potkradao,
oslobađao nas slobode i nade,
a najteže će biti kad nas naši budalaši,
izrodi, udbaši, partijaši i orjunaši,
budu varali, lagali, krali i prodavali
svjetskim maherima i makro lopovima.
Navalit će na nas velike ptice grabljivice.
Do neba i Boga dižem svoj glas!
Kako nas tada spasiti od nas?
(127. i 128. stranica)

TREĆI je u svibnju 1945. godine bio među pobjednicima u vojsci DRUGOGA, koji je dao smaknuti nekoliko stotina tisuća vojnika PRVOGA, zarobljenika i civila, i za to nikad nije odgovarao, ni on ni TREĆI, ni njihovi ljudi, koji su tijelima svojih žrtava punili jame po Sloveniji, napuštene rudnike, tenkovske rovove...
(12. stranica)

Znao je TREĆI iz vlastitog ratnog iskustva, da ako dođe do rata, što se i obistinilo desetak godina kasnije, poslije smrti DRUGOGA, što je ratničko bilo u naravi i mentalnom sklopu ratnika PRVOGA, njegovih dobrovoljaca koje su zvali ustašama i u većine hrvatskog naroda koji je htio svoju slobodnu, neovisnu državu. Znao je on što je najdublje i najljepše u tom hrvatskom čovjeku koji je godinama zlopatio u komunističkom zlosilju i jednoumlju, skrivao u sebi nekima čudne, duboke nacionalne osjećaje, sjećanja na pokušaj PRVOGA, strah od DRUGOGA i njegovih, te, naposljetku, gajio i nepovjerenje i divljenje TREĆEMU. I zato je uspio nadvisiti PRVOGA i DRUGOGA i obnoviti staro hrvatsko kraljevstvo, odnosno stvoriti demokratsku i preko višestranačkih izbora, referenduma i strahota rata, slobodnu državu Hrvatsku, izdvojiti je iz Jugoslavije, tamnice Hrvata, kako su je potajno zvali hrvatski emigranti i disidenti.
(14. i 15. stranica)


SLOVA OD SUZA
Pokojnom ocu, nespokojni sin

Bilo mi je dvadeset godina kad sam pošao na taj teški put. Nitko nije znao kamo i zašto idem. Na granici su me dugo drugovi ispitivali. Ponavljao sam im da tražim oca. Jedva su me pustili preko granice.

Stigao sam u svitanje 15. svibnja 1963. godine do devetnaest borova, što usamljeno rastu duboko u bleiburškom polju.

Umoran od duga, naporna pješačenja, usamljen i žalostan, sjeo sam kraj bora, tiho plakao i tako zakunjao oslonjen glavom na kamen na kojem je pisalo:

U ČAST I SLAVU
POGINULOJ
HRVATSKOJ VOJSCI
SVIBANJ 1945.


Kad sam se probudio i došao sebi, sunce se visoko diglo iznad borova, polja i mene. Sve je uokolo mirisalo, sjalo i blistalo u sunčanu, vedru i toplu danu.

Tako je bilo i onoga dana kad je otac odložio pušku i predao se Englezima i partizanskim zlotvorima. Izvadio sam iz torbe olovku i papir i počeo pisati pismo ocu.

Dok sam pisao, suze su kapale na slova.


Kad si ti za Hrvatsku ratovao,
ja sam iz matere na kamen pao
i bez tebe ko mače i siroče rastao.

Pušku si bacio u travu na ovom polju,
kod ovih borova u ovoj dolini olovnoj
predao se Englezima i partizanima.

Ovo je polje hrvatski narod prekrio,
a onda je bahati Englez naredio:
"Neka se dobro počisti paluba!"

Možda te pokosi srpom partizanka,
možda partizan dotuče motkom,
možda su te dokrajčili petokrakom.

Dok su ubijali, pjevali su:
"Nosim kapu sa tri roga
i borim se protiv Boga!"

I grunu u mene krvavo proljeće,
kad ste izmučeni u smrt odlazili,
a sve je uokolo cvalo i mirisalo.

Tisuće zarobljenika, domobrana i ustaša,
partizani poklaše, strijeljaše, pobiše,
zla sudbina vaša i beskrajna tuga naša.

Baka te čekala i tiho u samoći plakala,
majka tješila da ćeš doći prije ili kasnije,
djed te, oče moj, nikad prežalio nije.

Minu dvadeset godina, ćaća moj,
od kad te nema, od kad si nestao,
kao da si u crnu jamu propao.

Oni što ti mladu život oduzeše,
nikad im se imena ne doznaše,
ne stiže ih kazna, nit se pokajaše.

Sjedim tužan pod borom isto onako
kako je djed sjedio pod orahom,
lulu pušio i suze od mene skrivao.

Djeda više nema među živima,
nema drage i dobre moje bake,
a nema ni moje žalosne majke.

Sjedim sam i žalostan pod borom,
pod ovim tuđim, hladnim nebom,
i bludim niz poljanu, u daljinu.

Dok tebe grli teški, skamenjen muk,
duboko u meni ječi ranjen hajduk,
i zavija u nevremena kao gladan vuk.

U mrkloj planini i jami punoj noći,
krik za krikom odjekuje u samoći,
brdo ječi od Titovih strašnih riječi:

"Likvidirajte bandite! Baan...dite...eee!
Likvidiraj...aja...aaaj...aaaja...aaaaa!
Likvidiraj bandu...andu...duuu...uuU!


Za kraj priče, ovdje nije kraj. Sad si na nebu ti koji ovo čitaš. Širi dalje moju i svoju priču, isto onako kako sam ja Barišinu, Bajušinu i svoju. Važno je da sam sebe ne uhvatiš u laži i da se ne sustigneš
(176., 177., 178. i 179. stranica)

KRAJ ROMANA

Sarajevo-Mostar-Zagreb, 2012.-----------------------------------

Nakladnici: Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo;
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosna, Mostar;
MSA, Zagreb

Priredio: Kremenko Hrastić

STARI KRŠĆANSKI NAROD (ZAKLJUČAK)

petak , 15.05.2015.

XXXVIII.

Image and video hosting by TinyPic

XXXVII.

Image and video hosting by TinyPic



(nastavlja se)

CVILI MI HRVATSKA DUŠA. I BUNI SE!

četvrtak , 14.05.2015.

1. SLUČAJ S TRNOVOM METLOM
JADNA TI MAJKA! NI ZA GROB TI SE NE ĆE ZNATI KAD TE SE KOMFAŠI DOČEPAJU!
U KOJU LI ĆE TE JAMU UBACITI?

2. NAČITAN MINISTAR
MARAS USPOREDIO HDZ-OVCE S ORCIMA 'Kao da nas proganjaju aveti prošlosti. Vratite se u sjenu. Ne možete proći!'

3. NEZAPOSLENA UČITELJICA IZ GUNJE UZVRATILA MILANOVIĆU:

'Da promisli glavom, znao bi kako se osjeća osoba koja osam godina ne radi. Mislim da s druge strane jako dobro zna da se do posla u državi koju vodi može doći samo ako si politički podoban. Nas u Županji uništio je HDZ, ne njegov SDP, ali on nema namjeru urediti stvari', rekla je za tportal nezaposlena učiteljica Kata Huber kojoj je premijer jučer u Gunji odbrusio 'Bavite se politikom', nakon što ga je upozorila da je nijedan ravnatelj škole ne želi zaposliti jer mu nije po političkoj volji

Izvor: Dnevni tisak

BAVITE SE POLITIKOM! - "BISER" DANA!!!

srijeda , 13.05.2015.

PREMIJER OPET BRILJIRA Učiteljica u Gunji se žalila da je dobila otkaz jer nije u stranci, a on joj odgovorio: Bavite se politikom!

GUNJA - Premijera je po izlasku iz gunjanske škole zaustavila i profesorica razredne nastave Kata Huber, koja je ostala bez posla nakon što je proglašena tehnološkim viškom. Tvrdi da je niti jedan ravnatelj u županiji ne želi zaposlititi.


ŽALILA SE MILANOVIĆU, ON JOJ ODGOVORIO 'Ni pod u mom stanu se još uvijek nije osušio'


- Ravnatelji u ovoj županiji drugima čuvaju radna mjesta, a ja im nisam politički po volji, kazala je ova učiteljica premijeru koji joj je na to odgovorio da on ne dijeli radna mjesta „naročito ne po stranačkom ključu.“

- Pisala sam predsjedniku Sabora, jer bi u zakon trebalo ući da tehnološki višak postoji. Što poduzeti po tom pitanju?, upitala je učiteljica, a premijer joj je rekao: „Bavite se politikom“, na što mu je Huber kazala kako nisu svi za politiku, a on joj je uzvratio: „Svatko je za politiku!“

JUT., 13.5.15.

U RAZMAHU PROLJEĆE

utorak , 12.05.2015.

U razmahu proljeće.

Sve ptice u mom zavičaju
sviše gnijezda,
snesoše jaja...
griju ih toplinom svoga tijela
i čekaju
prve pijuke
i prve zijeve...
U predasima pjesme...
Umilne uhu i slatke duši.

Tek jedna ptica nesritnica
kuka, kuka...
U čijem li će gnijezdu ostaviti svoje
kukavičje jaje?
Čiji li će ptičji dom
razoriti
kukavičji proždrljivac?

Još jedan kukavičak luta
od šume do šume...

Nađe li gajićak
u kojem ptičji zbor
ne zviždi
glasu mu,
oštrom,
promuklom,
kašljucavom,
prijetećem...?

Svaka ptica u svom gnijezdu...

Tek crveni kukavičak
od mitinga do mitinga
ptice plaši...


RIMSKO-ILIRSKO KRŠĆANSTVO

ponedjeljak , 11.05.2015.

XXXVI.

Image and video hosting by TinyPic

XXXV.

Image and video hosting by TinyPic

(nastavlja se)

RIMSKO-ILIRSKO KRŠĆANSTVO

nedjelja , 10.05.2015.

XXXIV.

Image and video hosting by TinyPic

(nastavlja se)

"ANTIFAŠISTIČKE POSLASTICE"

subota , 09.05.2015.

PUNIH DVANAEST DANA POKOLJA


Piše: dr. Zoran Božić

Jure je osobno vidio Dubajića kako kolje hrvatske zarobljenike dvosjeklim bodežom, zvanim kama. Pritom je pio mlazeve krvi iz njihovih vratnih žila i lizao krv s noža. Neki "drugovi i drugarice", uključujući i komesarku Milju, lizali su posoljeni svježi mozak žrtava na vrhu noža. Milja je nakon brojnih vlastoručno izvršenih "likvidacija" poprimala sotonski izgled. Bila je tako krvava da joj se ljudska krv cijedila s odjeće i ruku. Čizme su joj bile ružičasto-bijele od gaženja po ljudskoj mozgovini, a u naborima odjeće i kosi nosila je komadiće raznesenih lubanjskih kostiju i ljudskog mozga.
Punih dvanaest dana vrletima Kočevskog roga prolamali su se urlici i jauci ljudi podvrgnutih neopisivim mukama. Velik broj unakaženih žrtava, posebno žena, na koljenima je molio partizane da prekinu s daljnjim mrcvarenjima i odmah ih ubiju.
Završnih dana pokolja posebno dovedene diverzantske jedinice počele su eksplozivom urušavati grotla jama i usjeke u kojima su ležali deseci tisuća trupla i pokoji umirući nesretnik. U slučajevima kada bi eksploziv neoprezno bacili na ljudska tijela, eksplozija bi iz jama visoko u zrak izbacivala i okolo raznosila kašu od ljudskog mesa i kosti


KOČEVSKI ROG-NEKAŽNJENI GENOCID

HRVATSKO SLOVO, petak, 23. studenoga 2007.

ooooooooooo

SIMO I MILJA I "SPECIJALISTI"


Piše: dr. Zoran Božić

Simo i Milja su među dragovoljcima izdvojili skupinu koljača s mesarskim iskustvom i zadužili ih za deranje kože živim ljudima. Te su "drugove" oslobodili svih drugih zločinačkih obveza i dali im povlašten status u kaznenoj jedinici. Svjedok navodi da su ih zvali "specijalisti", a njihov zločinački uradak "specijalnom obradom".
"Specijalisti" su žrtve vješali naglavačke na drvene križeve za deranje svinja i živima im derali kožu počevši od stopala prema glavi. "Specijalnu su obradu" namjerno izvodili potanko i što dulje, a oderane dijelove tijela obilno zasipali solju. Urlici koje su ove žrtve ispuštali prije bi se mogli nazvati životinjskim, nego ljudskim. Obrada je završavala skidanjem skalpa i potom pribijanjem u cijelosti oderanih ljudskih koža na obližnje drveće radi sušenja. "Specijalist" živoder potom bi oderanu žrtvu ostavio da, posoljenog ogoljenog potkožnog tkiva, polako umire u mukama ili bi joj u položaju naglavačke rasporio trbuh, izvukao i presjekao crijevnu vijugu, prorezao dno usne šupljine i vijugu iz koje se cijedio izmet, provukao u usta.vukao u usta.


KOČEVSKI ROG-NEKAŽNJENI GENOCID
Hrvatsko slovo, petak, 23.studenoga 2007.

"STOJIM IZA SVOJIH RIJEČI!"

petak , 08.05.2015.

‘Koljači, ubojice i silovatelji Hrvata, pokažite gdje abolirani četnici gledaju u oči svojim žrtvama i povući ću se iz politike
Autor: Iva Međugorac
Srijeda, 06. Svibanj 2015. u 13:40

Ruža Tomašić odgovorila je na kritike iz regije, upravo za naš portal.

"Stojim iza svojih riječi," odvažno poručuje eurozastupnica i predsjednica HKS-a Ruža Tomašić nakon napada koji su iz Srbije upućeni na njezin račun, kako od strane tamošnjih političara, tako i od strane tamošnjih medija.

“Oni neki koji osuđuju ono što sam rekla, bili su dio vlasti koja je radila etničko čišćenje po Hrvatskoj. Oni su htjeli veliku Srbiju. Klali su, ubijali i silovali radi toga. U ime nekakvih dobrosusjedskih odnosa tzv. Više sile Amerika, Engleska i drugi prisilili su Hrvatsku da uporabi zakon o oprostu i abolira četnike. I sada ti abolirani četnici koji žive u Hrvatskoj umjesto da šute, oni bi prava veća od hrvatskog naroda, pa čak i od žrtava. Vi nemate države gdje silovatelj i njegova žrtva žive u istom gradu i susreću se, a da silovatelj nikada nije bio kažnjen radi toga”, poručuje Tomašić za naš portal.

Svojim riječima koji su izazvali buru u regiji kaže nije mislila na Srbe koji žive u Hrvatskoj i koji su ovu državu prihvatili kao svoju domovinu, već na one koji nikada nisu odgovarali za svoje zločine te nesmetano smetaju ovom zemljom, uživajući sva moguća prava.

“Zašto bi vi iz čistog mira ‘očistili’ građanina koji živi i radi u Hrvatskoj normalno. To može samo luđak. Ali bezobrazno je i licemjerno kada Srbi kukaju nad Olujom u kojoj su navodno očišćeni Srbi i da su oni stradali, a istovremeno ne priznaju da su oni zapravo razlog toga svega. Svi koji negiraju da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku i da još uvijek abolirani četnici šetaju Hrvatskom, neka malo bolje pogledaju dokumente. Ne moraju hrvatske, mogu pogledati i svjetske publikacije”, objasnila je naša sugovornica. Abolirani četnici, naglašava europarlamentarka, imaju stanove i plaće, a to nikome ne smeta. “Ako mi nađete bilo koju državu gdje to postoji ja ću se povući”, rekla je Tomašić.

Ovakva reakcija iz Srbije dokaz je njezine teze, a ujedno kako navodi potvrđuje i tezu da je velika Srbija u glavama mnogih političara itekako živa. “Da njima nije velika Srbija u glavi oni ne bi birali četnike Nikolića, Dačića i Vučića, a ovi u Republici Srpskoj koja je nastala na genocidu i protjerivanjima, oni najmanje imaju toga za reći”, zaključila je Ruža Tomašić.

Na ovakvu rekaciju naša sugovornica primorana je stoga što su političari, ali i mediji u regiji burno reagirali na njezinu tvrdnju izrečenu nedavno u Vukovaru. Te prigode kazala je da puno Srba iz Hrvatske mora ići u Srbiju.

-Neka oni mole Boga da mi ne počistimo svoje dvorište, jer ako mi počnemo čistiti svoje dvorište, imat će oni još jako puno Srba iz Hrvatske koji će morati ići u Srbiju. Oni drže ovu državu za blagajnu i samoposlugu, a ništa joj ne daju- oštro je poručila.

Jutarnji

RIMSKO-ILIRSKO KRŠĆANSTVO

četvrtak , 07.05.2015.

XXXIII.

Image and video hosting by TinyPic

(nastavlja se)

NEMA PREDAJE!

nedjelja , 03.05.2015.

'Tko ne poštuje žrtvu branitelja, ne voli Hrvatsku!'

Srđan Vrančić/Cropix, Ronald Goršić/Cropix

Boris Kovačev/CROPIX

Srđan Vrančić/CROPIX

Boris Kovačev/CROPIX



Autor: Sanja Kovacs


Glogoški Milanoviću: Ima rok do četvrtka da se očituje, inače 30. svibnja slijedi pohod na Markov trg...

Oko 10.000 ljudi, prema procjeni MUP-a, iz svih krajeva Hrvatske te, Bosne i Hercegovine okupilo se na glavnom zagrebačkom Trgu bana Jelačića na “Skupu zajedništva 100 posto za Hrvatsku - zajedno do pobjede”. Skup su organizirali hrvatski branitelji koji više od 190 dana prosvjeduju pred Ministarstvom branitelja na Savskoj cesti.

Branitelji koji pred resornim ministarstvom traže ostavku ministra branitelja Predraga Matića i njegovih suradnika te donošenje ustavnog Zakona o pravima hrvatskih branitelja, na skup su pozvali sve branitelje, ali i nezaposlene i mlade.

Skup je počeo misom u Zagrebačkoj katedrali koju su, između ostalih, pohodili i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, general Mladen Markač, Ruža Tomašić, Darinko Kosor, Branimir Glavaš... Katedrala je bila popunjena do posljednjeg mjesta, te su mnogi sudionici skupa misu slušali ispred nje, a svi su složni u zahtjevima za bolja prava braniteljima i za svjetliju budućnost Hrvatske.

Uvredljiv transparent protiv premijera Milanovića ispred katedrale

- Danas smo ovdje da bi dali podršku svim hrvatskim braniteljima i da bi molili za našu domovinu jer ovo kako ona sada živi nije bio naš san. Nismo kao narod zaslužili ovako patiti. Sadašnja vlast ne zaslužuje ljubav svog naroda jer je ne daje svom narodu i to je naš najveći problem - poručila je Vesna Matešić iz Udruga žena u Domovinskom ratu Zadar. Kako je pojasnila, iz tog grada u Zagreb je stiglo 11 organiziranih autobusa kao i mnogo građana osobnim automobilima, odnosno više od 1000 ljudi.

Mnogi su došli i iz Slavonije, a među njima i Vladimir Režić, bojnik u mirovini iz Županje. - Došli smo podržati skup jer se nas iz tog kraja slabije vidi i čuje, a osjećamo isto kao i branitelji iz Zagreba. Ponos nam je ostao, ali je nastupilo i razočaranje, što je normalno kad nemate “šoldi” u lisnici. Problem je i što mladi bježe iz zemlje trbuhom za kruhom - kazao je Režić.

Velika gužva ispred katedrale uoči početka mise

Skup je podržao i Pero Kovačević, savjetnik u Zagrebačkom holdingu koji smatra da bi se braniteljski problemi trebali što prije početi rješavati i to prema zakonu iz 1997. gdje su njihova prava navedena na jednom mjestu.

Promjenama se nadaju i brojni mladi. - Na skup sam došla jer sam ponosna Hrvatica i želim da se ova tradicija okupljanja nastavi i ubuduće. Mi mladi trudit ćemo se da donsemo promjene za našu zemlju. Prvenstveno bih htjela da poštujemo hrvatske branitelje i hrvatski narod - kazala je 19-gogodišnja Ana Šapina iz Bjelovara.

Svečani dio programa na Trgu bana Jelačića nakon mise je započeo oko 19 sati, a okupljenima se obratio Miodrag Demo, koordinator zagrebačkog Gradskog ureda za branitelje, pukovnik i invalid Domovinskog rata. - Zahvaljujm braniteljima iz Savske koji su ustrajali. Pokazali ste da je pobjedilo načelo zajedništva, a ne podjela. Zajedništvo i naša žrtva doveli su nas do pobjede. Tko god ne poštuje žrtvu branitelja i govori drukčije taj ne voli hrvatsku državu, a tko god to ne poštuje govori jezikom mržnje i ne voli Hrvatsku - poručio je Demo.

Nakon nastupa brojnih KUD-ova, uslijedio je koncert na kojem kao glavna zvijezda nastupio Marko Perković Thompson, koji je zaključio nastup pjesmom 'Nema predaje'. Prije njega na pozornicu je stupio Đuro Glogoški, koji je premijeru Milanoviću poručio kako ima rok do četvrtka da se očituje o sastanku ('Želimo javni dijalog uz prisustvo medija') ili će 30. svibnja branitelji krenuti u pohod na Markov trg....

Portal Jut.

PREDIZBORNE VARKE KOMFAŠA

petak , 01.05.2015.

20. GODINA OD BLJESKA Milanović prvi put s Glogoškim i Klemmom. Pričali su 10 minuta

Premijer Milanović pozdravlja Đuru Glogoškog i predstavnike udruge 100% za Hrvatsku.

Milanovic u Okucanima razgovara s braniteljima.


OKUČANI - Hrvatska u Okučanima u nazočnosti državnoga vrha obilježava 20. obljetnicu vojno-redarstvene operacije "Bljeska" kojom je nakon gotovo četverogodišnje okupacije oslobođena zapadna Slavonija, a počela je prvoga dana svibnja napadom Hrvatske vojske i specijalne policije iz smjera Novske i Nove Gradiške na južni i središnji dio tog okupiranog područja.

Operacija je trajala do 3. svibnja 1995. i njome su oslobođeni Okučani, koji su tada bili središte neprijateljske pobune i terorističkih napada na zapadnoslavonskom području, te 500 četvornih kilometara dotad okupiranog teritorija. U manje od 32 sata hrvatske su snage uspostavile i nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac i željezničkom prugom prema istočnoj Slavoniji.

Na glavnim su smjerovima napada bile 81. gardijska bojna, 5. gardijska brigada te dijelovi 1. i 3. gardijske brigade uz potporu pričuvnih i domobranskih postrojba potpomognutih protuoklopnim topničko-raketnim postrojbama, Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom i postrojbama specijalne policije.

U "Bljesku" su prvi put u Domovinskom ratu izvedeni masovniji udari hrvatskoga zrakoplovstva, a tenkovi dopremljeni željeznicom ulazili su izravno u borbu, čime je neprijatelj dodatno taktički iznenađen.

U oslobađanju zapadne Slavonije sudjelovalo je oko 7200 vojnika i policajaca, poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena.


U Okučanima cijeli državni vrh

U Okučane je došao cijeli državni - predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik Hrvatskoga sabora Josip Leko te predsjednik Vlade Zoran Milanović.

Zainteresirani će moći obići i Spomen-sobu vojno-redarstvene operacije "Bljesak", razgledati taktičko-tehnički zbor naoružanja, borbene i neborbene tehnike i opreme postrojba Oružanih snaga RH te se upoznati sa studijskim programima Hrvatskoga vojnog učilišta.

Počasna zaštitna bojna izvest će svoje ceremonijalne radnje, Pukovnija Vojne policije pokaznu vježbu "Poslušnost sa psima", Zapovjedništvo specijalnih snaga "Borilačke vještine". U zabavnom programu navečer će sudjelovati klapa HRM-a "Sv. Juraj", a tijekom dana građani će se moći okrijepiti vojničkim grahom.

KOMENTARI:


Violet Plesko
lijepo tako i treba, svi zajedno
Odgovor · · 5 · prije otprilike sat vremena

Sinisa Marin · Top Commenter · Radio Officer - Crew Purser - Inventory Manager u MSC Crociere
Daj sastanite se, dogovorite se u razumim okvirima i da prosvjed napokon prestane. Pozzzzz
Odgovor · · 2 · Prije 27 min.

Severino Majkus · Top Commenter
Veliko zibanje ugojenih teataraca hrvatske gladne raje
Odgovor · · 1 · Prije 32 min.

Josip Kokic · Top Commenter · Zagreb, Croatia
Premijeru Zorane, neka bljesne iskra domoljublja i iskupljenja onog elementarnog ljudskog i nađite rješenje pravedno koje branitelji posve zaslužuju i biti će Vam dosta toga oprošteno, jer svi mi domoljubi i vjernici smo takovi jer mržnja i netrpeljivost ne stanuju u nama već samo mržnja na neprvadu ali ne i na čovjeka koji je čini. Ova prigda ako se propusti teško će se ponoviti. Čaća Stipe, a pznajemo se, vjerujem da bi se sa mnom složio i okrenimo tu tužnu i sramotnu stranicu i ne zaboravimo poruku preminule Nevenke Topalušić na toj tužnoj adresi.
Like · Reply · Upravo sad
Odgovor · · Prije 6 min.

Josip Kireta · Top Commenter · Martinska Ves Lijeva, Sisačko-Moslavačka, Croatia
Violet Plesko, to kazes Ti i ja isto, ali sta kazu oni drugi?
Odgovor · · 1 · Prije 30 min.

Ivica Grgurić Visinski
mi smo za da se to konačno riješi i da bude mir i u redu..,odgovara li to vasi..?
Odgovor · · 2 · Sadržaj je uređivan · Prije 22 min.

Dajana Ivković · Top Commenter · Prati: 140
a koji su to drugi?
Odgovor · · Prije 12 min.

Josip Kireta · Top Commenter · Martinska Ves Lijeva, Sisačko-Moslavačka, Croatia
Ivica Grgurić Visinski doci ce to sve na svoje Ivica, nako 1/4 stoljeca ucenja demagogije pralazimo sve vise u -realitet-
toje vazno, toje je napredak.
Odgovor · · Prije 9 min.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se