TITO JE OBIŠAO MJESTA MASOVNIH LIKVIDACIJA

subota , 29.11.2014.

VII.

Piše: dr. Zoran Božić

TITOV OBILAZAK

Tito je tijekom dvodnevnog puta po sjeverozapadu Hrvatske obišao partizanska stratišta, pregledao svježe iskopane masovne grobnice i razgovarao s psihopatima koji su vršili "likvidacije". Potom je 21. svibnja došao u Zagreb i isti dan održao govor na Markovu trgu. Sljedeća tri dana boravio je u Zagrebu i njegovoj okolici te pritom osobno zapovijedao masovnim ubijanjem Hrvata. Prema svjedočanstvu časnika OZNE Dragutina Rafaja u Karlovcu je obišao Komunistički koncetracijski logor za eksterminaciju Hrvata Dubovac i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Zapovjedniku je zapovjedio "ubrzanje dinamike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna i Banije i to tako da hrvatsku bandu uz prethodnu najavu šalje na likvidaciju u srpska sela." U Sisku je posjetio sličan, no nešto manji logor Viktorovac i također naredio žurnije ubijanje uz pomoć okolnog srpskog stanovništva. U obilasku samoborskih logora i stratišta zadržao se cijelo poslijepodne. U pratnji bivšeg bravara, generala OZNE Ivana Krajačića, više je puta obišao zagrebačke logore i zatvore i izrazio nezadovoljstvo sporošću "likvidacije". Od Krajačića i ministra zdravstva Narodne vlade Hrvatske Aleksandra Koharevića zatražio je detaljan popis pobijene "hrvatske ranjene đubradi" iz zagrebačkih bolnica jer je načuo da je nekima pošteđen život. Spomenuta dvojica psihopata odmah su dala preživjele ranjenike pobiti u bolesničkim posteljama i potom su svom vrhovnom komandantu dostavili popis smaknutih ranjenika iz svih tadašnjih 11 zagrebačkih bolnica. Ukupan ubijenih ranjenika iznosio je 4.791. Prezauzet ubijanjem Hrvata, Tito se 22. svibnja brzojavno ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga osobno ne može primiti prilikom njegova posjeta Beogradu pa je gosta u zamjenu primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović,

PROSLAVA ROĐENDANA

U petak 23. svibnja Tito je u Zagrebu svečano proslavio svoj navodni rođendan. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu njegovi najbliži suradnici priredili su mu u ime rođendanskog dara "drugarsko" iznenađenje. Odveli su ga u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu u dvorištu pokazali izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Nikolom Mandićem i Milom Budakom, postrojenu njemu u čast. Tito je pobjedonosno blistao osjećajući vrhunac vlastite moći. Naredio je da ih se do suđenja ne smije tjelesno zlostavljati. Svojoj je pratnji s ponosom pokazao ćeliju u kojoj je svojedobno bio zatvoren. Potom se odvezao na proslavu rođendana, koja je trajala dugo u noć i završila teškim opijanjem sudionika. Iduće jutro, nakon što se otrijeznio, Tito je odlučio na revolucionaran način riješiti pitanje velikog broja ratnih izbjeglica zatečenih u Zagrebu i bližoj okolici.

Zagreb, koji je prigodom zadnjeg prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika, konac rata je dočekao s preko 600.000 duša, pretežito vojnika i izbjeglica iz opustošenog dijela NDH. Nakon uzmaka hrvatske vojske u Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo 220.000 svjetovnih izbjeglica. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu Tito je u subotu 26. svibnja naredio "da se ova cjelokupna hrvatska izbjeglička banda izbaci iz grada" i "pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZNE i KNOJ-a, usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta." "Putem ili po prispjeću u zavičaj, hrvatski je smrad trebalo bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji." Zapovjednik grada Većeslav Holjevac isti je dan prema maršalovoj naredbi raspisao okružnicu i otvorio dva prolazna logora. Manji, za izbjeglice iz užeg gradskog područja, u privatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora, te veći, za izbjeglice iz okolice grada, u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Partizanska horda je potom usred Zagreba i ne zazirući od zgražanja javnosti počela s pljačkom, silovanjem, nasilnim odvođenjem i klanjem ove skupine nesretnih ljudi, koju su uglavnom činili starci, žene i djeza.


KOČEVSKI ROG--NEKAŽNJENI GENOCID
(Hrvatsko slovo, petak, 30. studenoga 2007.)

(nastavlja se)


(istaknuo K.H.)

PRVO KRUNJENJE HRVATSKOG KRALJA PO OBREDIMA RIMSKE CRKVE 743. G.

četvrtak , 27.11.2014.

VII.

Piše: Ivo Omrčanin

KRALJ HRVATA

Meni nije poznata sudbina ove papinske povelje niti mi je moguće istraživati da li je autentična, kao niti to koliko je posvećeno pažnje od strane hrvatskih učenjaka i državnika.

Po ovome vidimo, da su u Rimu 743. godine nazivali Zahumlje kraljevinom, onda su to prije zvali kraljevinom Hrvatsku, jer Zahumlje je obično imalo upravitelja, koji je bio manje više odvisan od hrvatskog kralja. Zanimljivo je da je 743. g., deset godina prije, kada je bio pomazan i okrunjen kralj Budimir. To bi bilo prvo pomazivanje hrvatskog kralja, jer je samo hoju godinu prije bio pomazan prvi kralj u današnjoj Zapadnoj Evropi, franački kralj Pipin Mali. To prvo pomazivanje je obavljeno zajedno s krunjenjem, ali ne znači da je bilo i prvo hrvatsko krunjenje.

Zanimljivo je spomenuti da je ovo pismo izgleda bilo sačuvano, znači i da je bilo autentično, još i za pape Grgura VII. Ljetopisac Vatikana je pisao novu povelju u Dubrovnik. Valjda se tadanjem odgovornom kurijalcu nije sastavljalo novo pismo, pa je posegao za ovom starom poveljom. U njoj je napisano:

CLXXXV. 1076. 21. svibnja. U Rimu.

Grgur VII. papa podjeljuje Petru nadbiskupu dubrovačkom nadbiskupski plašč.

Gregorius episcopus seruus seruorum dei, dilecto in Christo filio Petro archiepiscopo sancte Epitauritane sedis ex ciuitate Labusedi in regno Zachulmie, et Sorbulie et Tribunia vel civitatis Catere, et Antiuari seu Ulcinii, et Driuasti, Polati atque Scodre cum ecclesiis atque paroshiis earum

(Grgur biskup, sluga slugu Božjih, u Kristu dragom bratu Petru, nadbiskupu svete stolice dubrovačke, nekadašnjeg grada Labuseda u kraljevstvu Zahumlja, i Srbije i Travunje ili grada Kotora, i Antivara ili Ulcinja, i Drivasta, Polata i Skadra s njihovim crkvama i župama).

Povijesno je sigurno da Zahumlje u ovo doba nije bilo kraljevinom pod tim imenom, no eto dogodi se što smo gore spomenuli: kurijalac je prepisao točno povelju iz 743. godine, kad su u Rimu Zahumlje nazivali kraljevinom.

Ovo je možda daljnji dokaz da je Hrvatska bila kraljevina od davne davnine prije Tomislava i da su vladari Hrvatske od iste te davnine nazivali kraljevima. Dakle, ti vladari su bili kraljevi još u Tanaisu, zatim u Velikoj Hrvatskoj, a zatim i u današnjoj Hrvatskoj od 625. g, dalje. Dakle: kralj Hrvat, prvi vladar Hrvata na Jadranu, zatim kralj Porin, Budimir, Trpimir I. i, dakako, Tomislav i dalje,

Prema ovome što smo napisali, proizlazi da kralj Tomislav nije bio prvi kralj Hrvata. To se u povijestiu nigdje ne kaže. Povijest samo kaže da je Papa 923. godine pisao u Rimu Tomislavu, kralju Hrvata. To, jasno, znači da je Tomislav 923. god. bio kralj i da Papa piše kralju koji je već kralj. I ovdje se treba čuditi kako to naši stari nisu znali ili nisu mogli uvidjeti. Osim toga ostaje pitanje zašto su to činili jer, dakako, to nam nije slavu dizalo nego umanjivalo. Zašto sam sebe umanjivati, izmišljajući laži? Drugi narodi, a osobito komšije, izmišljaju laži da sebe uzdignu, prikažu boljima i slavnijima. Oni, dakako, svoje male, sitne župančiće zovu carevima, a mi naše kraljeve, velike kraljeve velike kraljevine zovemo nekim župančićima ili knezovčićima, kao da vladaju Kordunom. A znamo da se prvo krunjenje hrvatskog kralja po obredima Rimske Crkve odigralo 743. godine i da imamo oblik hrvatske krune iz prve polovice devetog stoljeća, za vrijeme kralja Trpimira I. (845.-863.).

HRVATSKA 1941.-1945. (Uvod: STARA POVIJEST)

(nastavlja se)

KRALJ HRVATA (Stara povijest)

srijeda , 26.11.2014.

VI:

Piše: Ivo Omrčanin


KRALJ HRVATA

Ovdje iznosim dokaz o običajima rimske Kurije nazivati druge zemlja kraljevinama. I S. Kukuljević donosi u svome Codexu jedno pismo pape Zakarije kajo slijedi:

LI.743. dne 16. svibnja. U Rimu.
Zakarija papa podieljuje biskupu dubrovačkom Andriji biskupski plašč.
Zacharias episcopus seruus seruorum dei. Dilecto in Christo filio Andree archiepiscopo sancte Epitauritane scclesie.
Constituimus te omnibus diebus vite tue esse pastorem te et successores tous super istam provinciam. Imprimis Zachulmie regno, et regno Serulie, Tribunieque regno. Ciuitati namque Catarinensi seu Rose, atqe Buduanensi, Auarorum, Liciniatensi, atqe Scodrinensi, nec non Driuastinensi, atqe Polatensi cum ecclesiis atqe parochiis eorum.

(Zakarija biskup, sluga slugu Božjih.
Imenujemo pastirom za sve dane tvoga života, tebe i tvoje nasljednike, nad spomenutom crkvom. Vladat ćeš zahumskim kraljevstvom, i kraljevstvom Srbije i kraljevstvom Travunje. Dakle gradom Kotorom ili Rozom, i Budvom, Barom, Licijaniatom i Scadrom, i takodjer Drivastom i Polatom s njihovim crkvama i župama).

Kukuljević piše da je ova istina pisana na perganeni 26 pal. dugačkoj i 6 3/4 pal. širokoj i da se čuva u c. kr. pridvornom arhivu u Beču. Ragusa. Rub. Rom. Ur. 163. On piše dalje da tu listinu smatraše za lažljivu, jer u ono doba ne bijaše još dubrovačka crkva podignuta na čast nadbiskupije, ali da o tome nema u listini ni govora , nego se, po najstarijem običaju, podjeljuje samo plašč biskupski.

Listina je izdana kako slijedi:

Data XVI. Kalendas Junii per manus Theopilacti archidiaconi sancte apostolice sedis. Anno Zacharie beatissimi pape. II. indictione XI.

HRVATSKA 1941.-1945. (Uvod: STARA POVIJEST)

(nastavlja se)

KOČEVSKI ROG--NEKAŽNJENI GENOCID

utorak , 25.11.2014.

TITO JE OBIŠAO MJESTA MASOVNIH LIKVIDACIJA

Piše: dr. Zoran Božić

VI:

Kronološki gledano Tito je već 14. svibnja u Zagrebu predsjedao sastanku štaba I. armije JA, II. armije JA i Glavnog štaba Hrvatske, kojima su prema redoslijedu zapovijedali generali Peko Dapčević, Koča Popović i Ivan Gošnjak, s članovima Narodne vlade Hrvatske na čelu s razvojačenim generalom Vladimirom Bakarićem zvanim Mrtvac.

Koljač Mijalko Todorović

Sastanku je kao potpredsjednik Savezne vlade nazočio Edvard Kardelj zvan Bevc. Prema svjedočenju sudionika sastanka, načelnika Vojnosudskog odjela II. armije Gabrijela Divjanovića, glavne teme sjednice bile su: osnivanje i rad Komunističkih koncentracijskih logora za ekstreminaciju Hrvata, određivanje pravaca kretanja i etapno sprovođenje zarobljeničkih hodanja smrti, pronalaženje većeg broja prikrivenih stratišta i organizacija masovnog ubijanja Hrvata. Tijekom sjednice posebno se isticao komesar I. armije, velikosrpski koljač Mijalko Todorović, sredinom svibnja 1945. glavni organizator i izvršitelj pokolja hrvatskih rodoljuba u Zagrebu i okolici. Mijalko se pred vrhovnim komandantom hvalio da je po zagrebačkim stratištima "vlastoručno poklao više ljudi nego tijekom cjelokupnog dosadašnjeg rata zajedno i to u tolikom broju da ga je zabolila desna ruka, zgadio mu se život i više ne može jesti meso."

Govor o konačnom obračunu

Prema partizanskom tisku Tito je u zagrebačkoj okolici boravio od 19. svibnja nadalje. U nedjelju, 20. svibnja predvečer, nenajavljeno je u pratnji Aleksandra Rankovića i Koste Nađa ušao u Varaždin i obratio se građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavio je da "u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom." Nadalje, svim protivnicima svojeg režima najavio je "da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame."

KOČEVSKI ROG--NEKAŽNJENI GENOCID
(Hrvatsko slovo, petak, 30. studenoga 2007.)

(nastavlja se)



STARA POVIJEST (Kralj Hrvata)

petak , 21.11.2014.

V.

Piše: Ivo Omrčanin

KRALJ HRVATA

Po A, Bonifačiću, vladar Hrvata u staro doba zvao se "kral, po prilici uvijek ono što "kralj" znači u modernom hrvatskom jeziku. Grci nazivaju vladare Hrvata u Tanaisu "arhontima". Arap Mas'udi pišući 943. po Kristu povijest Hrvata Velike Hrvatske naziva vladara Hrvata kraljem. Isto tako i ostali Arapi, posebno Ibn Rustah.

Hrvatska povijesna znanost do najnovijih vremena potpuno je zanemarila tu stranicu hrvatske povijesti. Prvi je to opazio Ante Dabinović. On piše:

Nije stoga nemoguće da je hrvatski vladar za svoga doseljivanja u rimsku Dalmaciju imao s istim pravom kraljevski naslov, kao što su ga imali kralj Herula i Ruga Odoakar, kralj Ostrogota Teodorih i kralj Langobarda Anthari.U ceremonijskoj knjizi Konstantina Porfirogeneta naslov je hrvatskog vladara "arhon", što je u bizantinskom govoru isto što i kralj ( za cara je basileus, a njemačkom Otonu I. daje djelo "De caeremonitis" titulu samo "rex"). Latinski izraz za arhonta često je "princeps". Ivan Djakon govori o hrvatskom "ludex". Naslov "ludex" se u gornjoj Italiji upotrebljavao za langobardske knezove.

U naše dane Dominik Mandić je dokazao da je 753. godine Hrvatska bila kraljevina i da je vladar Budimir te godine bio pomazan i okrunjen za kralja Hrvata. To bi bilo u skladu s onim što K. Porfirogenet (oko 950.) naziva prve hrvatske vladare u današnjoj Hrvatskoj, dakle od 625. dalje, arhontima, dakle kraljevima.

I Čudesa Sv. Dimitrija pišu da su se vladari kod Slavena na jugu na prijelomu 6. stoljeća zvali "arhontes" i "reges". Slično tome imamo i druga bizantinska svjedočanstva.

Stranci su zvali Trpimira I. "kralj", a on je svoju državu zvao "kraljevinom". Kasnije hrvatski kraljevi zvali su svoje predšasnike prije Tomislava kraljevima.

Ja, dakle, postavljam tezu da se su hrvatski vladari od Tanaisa (200. g. prije Krista) pa do 1918. nazivali kraljevima, dakle, vladari u Tanaisu, kasnije u Velikoj Hrvatskoj (isto za dinastije Slavnika) do nestanka toga carstva oko 1.000.godine i u današnjoj Hrvatskoj od 625. dalje, dakle do 1918.

Ovo, donekle, naučava danas i Dominik Mandić.

Ova je teza danas toliko dokazana da to mogu i trebaju prihvatiti svi Hrvati. Svi Hrvati gdje god se oni nalazili, pa tako i oni u Hrvatskoj. Drugi narodi su se već davno pobrinuli da svoje vladare zovu kraljevima, a svoje države kraljevinama, iako nemaju za to dokaza kao mi Hrvati.

HRVATSKA 1941.-1945. (Uvod: STARA POVIJEST)

(nastavlja se)


OBRAĆENJE DRUGA JURE

četvrtak , 20.11.2014.

V.

Piše: dr. Zoran Božić


Do sada najpotpuniji i stoga najvrijedniji opis događaja na Kočevskom rogu svjedočanstvo je sudionika samoga pokolja-"druga" Jure, dano autoru ovoga teksta 1992. godine. Ovaj ozbiljno poremećeni duševni bolesnik dao je izjavu nakon naglog obraćenja vjeri uoči svoje smrti i to na preporuku ispovjednika. Jure godinama nije mirno spavao. Stalno su mu se "vraćale slike iz rata", a uz to patio je i od patološkog straha da će ga "UDBA kao svjedoka pokolja kad tad ušutkati metkom." Prema njegovoj tvrdnji takvu je sudbinu doživjela većina izvršitelja kočevskog zločina hrvatskog podrijetla. Stoga je Jure punih 47 godina "šutio kao zaliven". Iako se pokajao za grijehe i okrijepljen svetim otajstvima pomirio s Bogom, u razgovoru sa mnom nije pokazao znakove iskrenog žaljenja zbog zvjerstava koje je počinio nad pripadnicima vlastitoga naroda.

(nastavlja se)

KOČEVSKI ROG--NEKAŽNJENI GENOCID
(Hrvatsko slovo, petak, 2. studenoga 2007.)

TAKO I JA RAZMIŠLJAM

srijeda , 19.11.2014.

Autor:
Goran Gerovac

Vukovarom je ponovno marširala posve kriva kolona.

Tu leži temeljni konflikt i plodna pretpostavka za silne manipulacije što se vežu uz ime grada koji su u ratu pokušali ubiti, a u miru koristiti. Na dan kada se obilježava obljetnica njegova pada vukovarskim ulicama bi smjeli prolaziti isključivo oni koji su ga 1991. branili i oni koji su tamo tada živjeli. Svi ostali nemamo što tražiti u vukovarskoj koloni, nemamo moralnog prava prisvajati je i trebamo raditi ono što smo uglavnom radili i spomenute '91. – gledati sa strane.

Dolazak desetaka tisuća ljudi, uz paradoks povijesnog nerazmjera, neminovno postaje i manifestacija te kao i svaka manifestacija podliježe redateljskim interpretacijama i intervencijama u njezinu bit. Jer Vukovar se treba i može poštovati svakog dana i cijele godine, iskrena počast može mu se iskazati u tišini, uz diskretnu svijeću i dostojanstvo, bez kamera, pompe i mase. A 18. studenog trebamo prepustiti istinskim junacima života koji su u tjeskobi njegovih ruševina čekali susret sa sudbinom.

Kako itko od nas može doživjeti dubinu njihova beznađa dok su tada gubili Vukovar u naletu sile smrti? Kako im itko od nas onda može baš na taj dan ponovno uzeti grad nacionalizirajući njihove osobne patnje?

Večernji list, 19. 11. 14.

IZ GROBOVA...

utorak , 18.11.2014.

Gdje ste bili,
kukavice,
kad smo branili Vukovar?

Sad hoćete čast u koloni!
Sramite se!
I odlazite!
I ne dolazite!

Ljubav ne podnosi biti daleko od LJUBLJENE.

Bili ste iskreni
u bježanju.

Odlazite!
S licemjerjem svoga
vijenca
i tamom zapaljene svijeće.

Mi smo prah
u grobovima.

Vi žderači..
Na tronu besramnosti i laži.
Glumci.

Vidimo iz grobova. Hrvatskih.

KOČEVSKI ROG--NEKAŽNJENI GENOCID

ponedjeljak , 17.11.2014.

Piše: dr. Zoran Božić


IV.

Dubajićev komunistički fanatizam

BBC je, nadalje, u opsežnoj četvrtsatnoj recenziji članka britanskog povjesničara grofa Nikolaja Tolstoja, objavljenog u časopisu Encounter 1983., potanko opisao pokolj na Kočevskom rogu i iznio imena njegovih glavnih izvršitelja. Tom je prigodom kao jedna od zapovjedno najodgovornijih osoba javno prozvana "stanovio visoka jugoslavenska partijska i državna dužnosnica". Dodatno i još iscrpnije svjedočanstvo u kočevskom zločinu pružio je 1990. na valovima Radio Zagreba osobno grof Tolstoj. U jednosatnom razgovoru koji je zgrozio hrvatsku i svjetsku javnost, iznio je potresne podatke dobivene dva dana ranije u Beogradu od pukovnika JNA u miru Sime Dubajića, nekadašnjeg zapovjednika pokolja na Kočevskom rogu.
javascript:%20void(0);
Dubajić je Tolstoju opisao mnogobrojne pojedinosti tog događaja, te javno izrekao imena naredbodavaca i svojih suradnika u masovnom ubijanju ljudi. Pritom se pravdao da je u mladosti bio komunistički fanatik, što mu je dalo nadnaravnu snagu za iscrpljujuće višednevno ubijanje ljudi, koje je, prema vlastitom priznanju, obavljao s velikim užitkom. Od tada pa do svoje smrti Dubajić je u usmenim i pismenim istupima , unatoč određenim nedosljednostima i izljevima primitivizma, bitno rasvijetlio okolnosti pokolja kojim je zapovijedao i uklonio sve dvojbe oko ustroja zapovjednog lanca u tom ratnom zločinu. Veliki nedostatak njegova "priznanja" je suzdržanost u opisu metodologije izvršenja zločina. Tu su prazninu vrsno popunila iscrpna svjedočanstva onih izvršitelja pokolja, koji su potaknuti voljom Svevišnjeg, smogli snage da istinu o strahotama s Kočevskog roga istrgnu iz ralja tiskovine i pravosudne cenzure i predaju na ocjenu sudu povijesti.

Hrvatsko slovo, petak, 2. studenoga 2007.

(nastavlja se)

STARA POVIJEST (Kralj Hrvata)

petak , 14.11.2014.

Piše: Ivo Omrčanin

IV.

Od prvih dana dolaska u današnju Hrvatsku, 625. godine,Hrvati su osnovali svoje Kraljevstvo
Hrvata. Ime prvog kralja nije sačuvano. Bizantinci sve strane vladare samo zovu arhon, tako i vladara Hrvata. Taj kralj se zvao Hrvat (625.-635.), a bio je otac Borka ili Porina (porgas kod Bizantinaca) (635.-660.). Kako znamo, vladar Hrvata nosio je uvijek naslov kralj. To osobito vrijedi za povijest Hrvata od kada su se doselili u Hrvatsku, u kojoj su i danas, i zvali je Kraljevina Hrvata. To znači da vladar Hrvata nije nikada bio knez ili se zvao knezom, vojvoda ili bilo koja druga izmišljotina. Ja nisam još ustanovio tko je kod Hrvata, povjesničara, pisaca, romanopisaca, pjesnika ili inače pametnih ljudi, bio prvi koji je uveo krive nazive za vladara Hrvata, koji je uvijek bio kralj, od uvijek, od kako postoji povijest Hrvata, a posebno od doseljenja u Hrvatsku, u kojoj smo i danas, 625. godine.

1969. u časopisu Republika Hrvatska, lipanj, br. 78, a koji izlazi u Buenos Airesu, pisao sam ovako:

KRALJ HRVATA

U poglavlju 3. moje knjige DIPLOMATSKA I POLITIČKA POVIJEST HRVATSKE, pod naslovom "Ime Hrvat", znanstveno sam dokazao da su Hrvati bili poseban arijski narod, različit od Iranaca i Indijaca, čija povijest zasijeca u arijsko i predarijsko doba, dakle u razdoblje oko 2.000 godina prije Krista i da im se tragovi gube u predpovijesti. Hrvati onih zemalja, povijesne Harahvaiti ili Harahvatiš, ostavili su te zemlje, po prilici današnju Perziju, na prijelomu 1. i 2. stoljeća poslije Krista i iza boravka na Azovskom i Crnom moru od toga vremena pa do prijeloma 4. stoljeća stvoriše ogromno zajedničko carstvo s Antima u zemljama današnje Ukrajine-Poljske-Rusije i okolnih zemljišta.


Iza pobjede Avara nad Antima i nestanka Anta na prijelomu 6. stoljeća stvoriše Hrvati ogromno carstvo Velika Hrvatska s glavnim gradom Hrvatom, današnjim Krakovom, kako je zacrtano u mojoj knjizi.

HRVATSKA 1941.-1945. (Uvod: STARA POVIJEST)


(nastavlja se)

STARA POVIJEST

srijeda , 12.11.2014.

Piše: Ivo Omrčanin

III.

Hrvatska pomoć Bizantu, koja se iskazala pobjedom nad Avarima pred Carigradom, spasila je Istočno Rimsko Carstvo od propasti toga časa, 626. godine, i to Carstvo je propalo konačno istom 1453.. Sultan je obećao tisuću dukata onomu tko mu donese živog ili mrtvog posljednjeg Cara. Jedan Srbin mu je donio glavu toga Cara. Nije zabilježeno je li Sultan dao Srbinu 1.ooo dukata ili mu je samo glavu odsjekao, a dukate zadržao. Srbi o tome ne govore. Da je tomu tako, da su Hrvati spasili tada Carigrad od propasti, vidi se iz toga da Heraklije nije dobio nikakvu pomoć na istoku i tako je još prije svoje smrti 641. godine izgubio zauvijek za Bizant Misir i Siriju. Rušenje Carstva se nastavilo i za njegovih nasljednika. Za vrijeme njegova nasljednika Konstansa II. Pogonata (641.-668.) prodrle su u Malu Aziju nove snage islama. Za vrijeme cara Komstantina IV. (668.-685.) Arapi su nadrli do Carigrada i opsjedali ga pet godina. Te pobjedničke islamske vojske su organizirale pohod na zapad i do 670. godine zauzele sve zemlje Afrike uz more do Atlantskog oceans. Kartaga je pala 689. godine.

Iako su sve te godine vrlo važne u povijesti, mada su u glavnom nepoćudne, o događajima u tim godinama znade se vrlo malo. O događajima za vrijeme carovanja Heraklija i njegovoga predšasnika, Fokas (602.-610.), postoji samo škrti spomen u pjesmama Jurja Pisidijskog i u Pashalovoj Kronici. Za godine poslije 629. nema suvremenih spomenika i moramo se služiti kronikama Nikefora i Teofana iz polovice devetoga stoljeća ili još manje vrijednim arapskim povjesničarima.

Ali, kako smi rekli, to je carstvo preživjelo sve te nedaće baš zbog obrane Hrvata njihove prijestolnice od avarske najezde 626.godine. Bizant, naime, samo što im nije pao u ruke. Bizant bi bio doživio sudbinu razrušenih gradova u našim zemljama kao Solin i Srijem. To doba ujedno označuje velike promjene u tome carstvu, no glavno je to da je preživjelo sve opasnosti, koje su prijetile nestankom. Do tada je to bilo Istočno Rimsko Carstvo, a sada postaje grčko i polako sve više bizantsko. U svakom slučaju, ima zahvaliti Hrvatima da nije nestalo tada nego istom 1453. godine, kada su ga osvojili Turci. Bizant je postao Istanbul i kršćanska Mala Azija je prešla na islam, kako je i danas.


HRVATSKA 1941.-1945. (Uvod: STARA POVIJEST), Tisak: "Zagrebačka tiskara" (1988.)

NAPETA ŠETNJA

Sto pandura
jedno govno čuva.

UGNJETAVANJE HRVATA

utorak , 11.11.2014.

Mile Prpa: Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi – počeo u listopadu 1916.

Prema podatcima dr Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Radi se o oko 10.000 hrvatskih vojnika koje su Srbi i ruski Kozaci pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi

Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese u koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: "To su Hrvati, pa ne morate znati". Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova - Grozote u Odesi

Tada mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima piše ako uđu u zajednićčku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao:

U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.

(Miroslav Krleža)

oooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo

Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916 do 1995,g) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916 i 1917. g.

Brutalno ugnjetavanje, teror i krvava represija. Od prvog do zadnjeg dana te nesretne Kraljevine. Spomenut ćemo samo neke događaje:

- prosinac 1918. – Prosinačke žrtve, pokolj nad Hrvatima usred Zagreba
- veljača 1925. – Stajničke žrtve
- lipanje 1928. – atentat na pet hrvatskih zastupnika u Beogradu
- veljača 1931. – atentat na Milana Šufflaya
- veljača 1935. – Sibinjske žrtve
- listopad 1935.- Žitničke žrtve
- svibanj 1937. – Senjske žrtve
- 8. – 10. travnja 1941., srpska vojska radi pokolj nad Hrvatima u selima oko Bjelovara. U travnju te godine, na istom području, Srbi ubijaju oko 300 Hrvata, prije ijedne srpske žrtve u NDH!

oooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo

U povodu 80. obljetnice: Velebitski ustanak - zločin ili ponos?
Četvrtak, 06 Rujan 2012 18:30



Prvi organizirani oružani otpor hrvatskog naroda protiv srpskog vojno-policijskog terora u Kraljevini Jugoslaviji dogodio se 7. rujna 1932. u Lici, u Brušanima. Taj događaj poznat je kao Velebitski ustanak a trebao bi svake obljetnice imati prvorazrednu povijesnu, političku i medijsku pozornost. Zašto se još i danas ustručavamo rasvjetliti sve okolnosti hrvatske prošlosti i značajne događaje za hrvatsku budućnost i slobodu? Zašto se izbjegava sjećanje na 80. obljetnicu Velebitskog ustanka? To su razlozi zašto smo posjetili Brušane i Jadovno.(D.Borovčak, Lj.Škrinjar)

oooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo

Senjske žrtve – stravični srpski zločin nad Hrvatima

Objava: 10.05.2014 | 07:07 Na današnji dan



Senjske žrtve događaj je koji se zbio 9. svibnja 1937. u Senju, kada su srpski žandari bez ikakvog povoda pucali na skupinu mladih Gospićana koji su s hrvatskom zastavom došli u Senj. Tom prigodom žandari su ubili sedam mladića i djevojaka, a još preko 50 ranili.

U Senju se toga dana održao koncert hrvatskog pjevačkog društva “Trebević” iz Sarajeva. Održao se i zbor posvećen Matiji Gupcu i (tada već pokojnoj) braći Radić u organizaciji HSS-a, pred čak 6,000 nazočnih. HSS-ovci su se uobičajeno kritički osvrnuli na protuhrvatsku politiku režima, a sudionici zbora potom su se mirno razišli gradom. Povorka je pjevala hrvatske pjesme, a iz kamiona su Ličani veselo klicali Senjanima. Pri prolasku četvrtog kamiona Gospićana, u kojemu je 33 mladića i djevojaka uz tamburice pjevalo “Hajd’mo, hajd’mo, narode, pod barjak slobode” zapovjednik žandara, kapetan Koprivica, dao je znak rukom, na što je kaplar Besedić ispalio paljbu iz svoga revolvera. Kod gostionice “Nehaj” iz pušaka i strojnica pucalo je još 19 žandara. Na mjestu je poginulo 5 civila:

Tome Nikšić
Nikola Bevandić
Marko Smolčić
Katica Tonković
Frane Jelača

Dok su teško ranjeni i istoga dana podlegli ranama:

Jakov Milković
Pere Frković

Službena izvješća nastojala su žrtve prikazati kao “ustaše, frankovce i komuniste”, no prema izjavama očevidaca, žandari su ovaj događaj unaprijed pripremali. Stradali rodoljubi pokopani su nakon dva dana u Gospiću, dostojanstveno, na velikom sprovodu.

Za više ovakvih članaka – klikni LIKE!

Zanimljivo je, međutim, primijetiti i da se ovom prilikom spominju Ustaše kao kolokvijalni pogrdni naziv za tobožnje “hrvatske ekstremiste”, iako će tek 4 godine kasnije isti postati poznati u javnosti. Ta činjenica pokazuje svu zatupljenost i slijepu, besmislenu i praznu nomenklaturu projugoslavenskih i velikosrpskih medija u posljednjih sedam do osam desetljeća, kojima su svi Hrvati “ekstremisti i ubojice”, i koji su pomogli stvoriti velikosrpsku ideju, istu onu koja je obilježila naše krajeve neizbrisivim krvavim tragom zločina nad Hrvatskim narodom…

oooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo

Autor: Juraj Njegovan pl. Balen
Foto: vrilo-mudrosti.hr
Pokolj nad seljacima

U utorak, 19. veljače ponovo je u Starom Slatiniku i Oriovcu, a sada i u Andrijevcima i Sibinju, došlo do uhićenja, batinanja i zatvaranja u podrumski zatvor žandarmerijske postaje u Brodu. U zlostavljanju uhićenika isticao se žandar Vasilije Vukotić, zvan Crnogorac.

Uznemirenost naroda bližila se vrhuncu. Središnje mjesto tih zbivanja postalo je selo Sibinj, a i Andrijevci. Odatle su u odvoračka sela krenuli kuriri da pozovu stanovništvo na pohod u Brod, da bi se tražilo oslobađanje zatvorenika. Od Andrijevčana na obavještavanje ljudstva u okolnim selima pošli su Stjepan Luić-Šarić, i to u Jakačinu Malu, dok je njegov otac Petar pošao u Krajaćiće. Grupa uzbuđenih seljaka iz Sibinja i Andrijevaca te St. Slatnika krenula je na desetak kola u Brod. O tome je iz žandarmerijske postaje, po nekima i iz općine, u Sibinju, javljeno u Brod, pa je desetak brodskih žandara, koje je predvodio major Vladimir Cvijanović krenula na tri automobila put Sibinja da presretnu seljake.

Do prvoga sukoba došlo je u Bartolovcima, gdje su žandari zaustavili kolonu i nasrnuli na njih. U gužvi koja je nastala, Filip Juretić iz Sibinja udario je daskom s kola i na zemlju oborio narednika Nikolu Grubića, koji je na njega bio nasrnuo. Juretić je bio odmah uhićen, odveden u žandamerijsku stanicu u Sibinj i tamo zvjerski premlaćen. Seljaci gonjeni žandarima vraćali su se u Sibinj. Oko 11 sati došlo je do novog sudara, i to na mostu kraj općine. Tom prilikom većina seljaka se razbježala jer su žandari ispalili nekoliko hitaca u zrak. Major Cvijanović udario je pištoljem po glavi Andrijevčanina Josipa Čeovića, na što se ovaj srušio na tlo. Neki Sibinjci tom su prilikom uhićeni, odvedeni u općinu i tamo ispremlaćeni. Žandari s majorom Cvijanovićem na čelu, saznavši da se u Sibinju kilometar zapadnije nalazi veća grupa pobunjenih seljaka, zaputili su se tamo. Bili su to ljudi, njih oko 150, iz odvoračkih sela kao i iz Andrijevaca, koji o netom opisanim zbivanjima nisu znali ništa.

Neki su sjedili pred kućom Ivana Juretića, neki čučali pod zidom, a neki su jeli ono što su ponijeli. Kad su se na pedesetak metara od seljaka automobili zaustavili, žandari su poiskakali van, razvili se predvođeni majorom Cvijanovićem u strijelce i s puškama s bajunetima uperenim na seljake pošli na njih. Neki iz grupe seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!“ Ne obazirući se na ove pozive, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati 8 seljaka, neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. Među ranjenima u Sibinju nalazio se i Andrijevčanin Petar Luić-Šarić. On je na licu mjesta uhićen i sproveden u Brod.

Poginuli su:

Petar Topalović, Jakačina Mala (r. 1901.), otac troje djece
Antun Ercegović, Jakačina Mala (r. 1916. ), neoženjen
Đuka Štimac, Jakačina Mala (r. 1909. ), otac jednog djeteta
Ivan Katalinić, Jakačina Mala (r. 1905. ), otac jednog djeteta
Stjepan Gunčević, Grižići, (r. 1897. ), otac petero djece
Antun Perković, Andrijevci, (r. 1904. ), neoženjen
Mato Pejić, Jakačina Mala (r. 1909. ),otac troje djece
Ivan Janković, Jakačina Mala (r. 1897. ), otac četvero djece

oooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo

Vrbske žrtve

Vrbske žrtve je događaj u Brodu (danas Slavonskom Brodu) koji se dogodio 20. veljače 1935. kada su hrvatski seljaci iz Gornje Vrbe i Ruščice protestirajući protiv velikosrpskog terora dočekani ispred Gradskog groblja od srpske žandarmerije, te tamo prebijeni i mučki ubijeni.
Buna seljaka brodskog Posavlja

Ogorčenost seljaka bila je reakcija na osam ubijenih seljaka u Sibinju 19. veljače 1935. (Sibinjske žrtve) iz obližnjih okolnih sela i Donjih Andrijevaca u događajima poznatijim u povijesti kao Buna seljaka brodskog Posavlja.

Dana 20. veljače 1935. na Gradskom groblju u Brodu ubijeno je šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe koji su, kao i sibinjski seljaci, prosvjedovali protiv velikosrpskog terora.

Na slavonskobrodskom Gradskom groblju ubijeni su:

Mirko Milec (iz Ruščice),
Ivan Martić (iz Ruščice),
Stipo Mirković (iz Ruščice),
Tomo Vargić (iz Gornje Vrbe),
Ivan Borevković (iz Gornje Vrbe),
Franjo Borevković (iz Gornje Vrbe).

Nakon veljačkih zbivanja u Brodskom kotaru žandarmerijske su patrole svakodnevno krstarile selima i pazile na svaki korak žitelja. Zaredali su pregledi seoskih kuća, od seljaka je oduzeto oružje - ponajviše lovačke puške. Seljaci su se zbog takvih postupaka žalili mjerodavnim organima. Tako su se žene uhićenih požalile »zbog zlostavljanja njihovih muževa, djece i njih samih«. Službenik im je odgovorio da ih »treba sve poubijati, poklati i ponaticati na bajunete.«[1]

Upravo taj mali i opori dijalog seljanki i službenika režima predstavlja najbolji sukus situacije i zbivanja u Brodskom kotaru tijekom 1935., ali i ranijih godina.

Izrazita je nesnošljivost režima prema narodu koji je izražavao snažnu odanost Hrvatskoj seljačkoj stranci i hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zbog te ideje i njezina oživotvorenja seljaci sela iz okolice Slavonskog Broda bili su spremni dati i život.


KOČEVSKI ROG--NEKAŽNJENI GENOCID

ponedjeljak , 10.11.2014.

Piše: dr. Zoran Božić

III.

Jugoslovensko krvavo proleće na BBC-u

O strahotama kočevskog zločina, izvršenog pod zapovjedništvom spomenutog koljačkog muško-ženskog dvojca, javno se govori i piše preko tri desetljeća, čemu je poseban doprinos dao program britanske radio stanice BBC na srpskom jeziku. Prvi krugovalno posredovan opis Kočevskog pokolja BBC je poslao u svijet 1976. godine prigodom razgovora s Borivojem Karapandžićem, piscem knjige Jugoslovensko krvavo proleće. Autor je u emisiji neuvijeno iznio imena naredbodavaca i počinitelja tog krvavog zločina.

Sljedeći, mnogo podrobniji osvrt na Kočevski pokolj, BBC je dao 1977. tijekom razgovora s Milovanom Đilasom o njegovoj knjizi Vreme ratno, izdanoj izvan tadašnje Jugoslavije. Doveden u nepriliku, Đilas je nevoljko priznao da je kao član KPJ bio jedan od naredbodavaca kočevskog zločina, no kasnije ga je, kajući se, nazvao "besmislenom akcijom odmazde nad običnim, nevinim seljacima, koji su bježali od komunističkog nasilja." U razgovoru se nije libio javno imenovati "izvršitelje pokolja i njihove današnje dužnosti."

Hrvatsko slovo, petak, 2. studenoga 2007.

"U LAŽI SU KRATKE NOGE"

nedjelja , 09.11.2014.

Komunizam se od laži rodio, od laži živi, i od laži će i umrijeti.
Rugaju se Bogu, ne boje ga se, ali zato strepe pred ljudima.

Ja sam čvrsto uvjeren u pobjedu Katoličke crkve!


Blaženi Alojzije Stepinac

KOČEVSKI ROG--NEKAŽNJENI GENOCID

subota , 08.11.2014.

Piše: dr. Zoran Božić
II.

Sukladno navedenom pravilu, dvojni je zapovjedni sustav bio ugrađen i u naredbu za pokolj na Kočevskom rogu. Tom naredbom donesenom 28. svibnje 1945. u Ljubljani na pijanci najužeg vrha Komunističke partije Jugoslavije predvođenog Titom, Dubajiću je kao vojnom zapovjedniku imenovan politički pretpostavljeni komesar ženskog spola. Važno je naglasiti da su se Dubajić i njegova komesarka za svoj zločinački zadatak izborili dragovoljno, s velikim zadovoljstvom i u vrlo oštrom nadmetanju. Oboje su bili časnici 11. dalmatinske brigade 26. dalmatinske divizije, tada borbeno raspoređene u Sloveniji. Nakon postavljanja, prvo su s generalštabom partizanske ili t.zv. Jugoslavenske armije (JA) potanko isplanirali svaku pojedinost pokolja. Potom su među (duševno poremećenim?) divljacima iz redova 11. dalmatinske brigade odabrali dragovoljce oba spola željne prolijevanja ljudske krvi i poveli ih u nepristupačno prašumsko područje Slovenije na izvršenje jednog od najtežih zločina u cjelikupnoj ratnoj povijesti.

Istom je naredbom u izvršenju pokolja bila uključena i nepoznata slovenska partizanska jedinica, koja je brojem boraca višestruko nadilazila dragovoljački odred dalmatinskih krvoloka., te također bila zapovjedno podređena Dubajiću i njegovoj komesarki.
Slovenski su partizani, kao dobri poznavatelji kočevskih gudura punih jama i ponora, pomno odabrali skrivena mjesta pogodna za masovno ubijanje i skrivanje leševa, te odredili vodiče do tih mjesta.

Hrvatsko slovo, petak, 2. studenoga 2007.

STARA POVIJEST

Piše: prof. Ivo Omrčanin

II.

Heraklije je sklopio s Hrvatima ponajprije međunarodni ugovor,
prostaksis, kojim on zove u pomoć Velike Hrvate. Veliki Hrvati
su taj zov prihvatili i obvezali se tim međunarodnim
ugovorom da će doći na jug i boriti se protiv Avara,
neprijatelja Istočnog rimskog carstva, kojim je upravljao car
u Bizantu.

Iza toga je Heraklije sklopio s
Velikim Hrvatima
drugi međunarodni ugovor,
keleusis. Tim ugovorom car se obvezao
dati Velikim Hrvatima u posjed sve zemlje, koje oni budu
osvojili od Avara (i Slavena), a Veliki Hrvati su se obvezali
da će tu ostati i osnovati svoje novo kraljevstvo. Ti su ugovori
bili podpisani 625. godine u Hrvatu.

Iza podpisa tih ugovora Veliki Hrvati su se uputili na jug. Kako
znamo, oni su sišli na jug i zaustavili se na Jadranu. Tada
su zauzeli zemlje od Trsta do Vojuše, Panoniju i Ilirik od
Gospodsvetskog polja u Koruškoj do Beograda. Tom
prilikom su zauzeli i Mačvu i Podrinje i lijepo ih nastanili. To
su bili Veliki Hrvati ikavci kao i svi okolni Veliki Hrvati. Mačva
nije ni do danas izgubila svoj jezik ni etnografiju, što je
navelo razne careve i kraljeve da su Mačvu smatrali
dijelom Hrvatskog kraljevstva u zajednici sa Srijemom,
a ponekad i s Usorom i Soli (danas Tuzla). Čim su se
organizirali u novoj zemlji, ti su Veliki Hrvati 626. godine
krenuli na Carigrad (Bizant), gdje su Avari (sa Slavenima
i Bugarima) podsjedali tu Bizantsku prijestolnicu. Tu su
Avari, zajedno s tim Slavenima i Bugarima, već navaljivali
na same gradske zidine i grad je bio pred padom. Hrvati
su ih napali i u kolovozu 626. hametice potukli.

Kod spominjanja ovih međunarodnih ugovora treba
spomenuti da su oni bili pisani u jezik bizantskog protokola.
Caru nije bio nitko jednak i on je samo davao naloge
(prostaksis) i zapovijedi (keleusis). Hrvati, s druge strane,
nisu imali tako razvijen protokol kao što je bio običaj u
Bizantu i tako su prihvaćali protokol od Cara, Bogom
nadahnutog.Oni su kao pravi Hrvati samo klimali glavom
i govorili sebi u brk: samo ti piši, a mi ćemo svoje (tjerati).

Avari su bježali iz Carigrada glavom bez obzira, Hrvati su ih čistili na svom novom državnom području kroz dvije godine, i tako je na tom području nestalo avarske vlasti za uvijek. Oni su se onda smjestili u pustama današnje Mađarske i obvladali tamošnjim Slavenima. Slaveni koji su bili pod njihovom vlašću ispod Drave i Dunava, tu su ostali i prihvatili vlast Hrvata. Veliki Hrvati su se 450. godine poslavenili, pa je tako simbioza tih Hrvata i tih Slavena tekla vrlo prirodno, mirno i uspješno. I neki su Avari ostali pod svojim hrvatskim imenom, Obri, osnovali svoja naselja: Obrovac, i primili svoja imena: Obrovac (Obrovčevi). Ti Obrovčevi imaju još i danas avarske, mongolske, oči.


HRVATSKA 1941.-1945. (Uvod: STARA POVIJEST), Tisak: "Zagrebačka tiskara" (1988.)
oooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo

KOČEVSKI ROG--NEKAŽNJENI GENOCID

Piše: dr. Zoran Božić
II.

Sukladno navedenom pravilu, dvojni je zapovjedni sustav bio ugrađen i u naredbu za pokolj na Kočevskom rogu. Tom naredbom donesenom 28. svibnje 1945. u Ljubljani na pijanci najužeg vrha Komunističke partije Jugoslavije predvođenog Titom, Dubajiću je kao vojnom zapovjedniku imenovan politički pretpostavljeni komesar ženskog spola. Važno je naglasiti da su se Dubajić i njegova komesarka za svoj zločinački zadatak izborili dragovoljno, s velikim zadovoljstvom i u vrlo oštrom nadmetanju. Oboje su bili časnici 11. dalmatinske brigade 26. dalmatinske divizije, tada borbeno raspoređene u Sloveniji. Nakon postavljanja, prvo su s generalštabom partizanske ili t.zv. Jugoslavenske armije (JA) potanko isplanirali svaku pojedinost pokolja. Potom su među (duševno poremećenim?) divljacima iz redova 11. dalmatinske brigade odabrali dragovoljce oba spola željne prolijevanja ljudske krvi i poveli ih u nepristupačno prašumsko područje Slovenije na izvršenje jednog od najtežih zločina u cjelikupnoj ratnoj povijesti.

Istom je naredbom u izvršenju pokolja bila uključena i nepoznata slovenska partizanska jedinica, koja je brojem boraca višestruko nadilazila dragovoljački odred dalmatinskih krvoloka., te također bila zapovjedno podređena Dubajiću i njegovoj komesarki.
Slovenski su partizani, kao dobri poznavatelji kočevskih gudura punih jama i ponora, pomno odabrali skrivena mjesta pogodna za masovno ubijanje i skrivanje leševa, te odredili vodiče do tih mjesta.

(nastavlja se)

Hrvatsko slovo, petak, 2. studenoga 2007.

KRIK I OPOMENA HRVATSKIH BRANITELJA

petak , 07.11.2014.

Uvjeti u kojima kovasmo hrvatsku slobodu,
ginući,
krvareći...
nisu bili pravedni.
Ni uvjeti u kojima živimo i umiremo
nisu pravedni.

Hrvatski narod
i hrvatski pravedni suci
strepe.

Hrvatska mladost raspršena
po bespućima svijeta.

STARA POVIJEST

srijeda , 05.11.2014.

PIŠE: prof. Ivo Omrčanin

I.

Povijest sedmog stoljeća u usporedbi s povijesti šestog i osmog stoljeća, pa i svih ostalih stoljeća, zaostaje opsegom za njima svima. Kako Rim, tako i Bizant, ne odlikuju se pisanjem povijesti toga stoljeća. U to doba nije bilo niti u Rimu niti u Bizantu duhovnih ili svjetovnih prvaka, koji bi nadahnuli pisanje povijesti. I tako se dogodilo da nema pisanja povijesti toga stoljeća. Što mi znamo o tom stoljeću, jest ono što je zabilježio veliki povjesničar, car Konstantin Porfirogenet (rođen u Grimizu) (905.-955.). Njegovo djelo O upravljanju carstvom jest naš izvor.

Car Konstantin je napisao jedinu povijest Hrvata iz sedmog stoljeća. U glavi 31. O upravljanju carstvom Porfirogenet piše o dolasku Hrvata sa sjevera Europe na jug, u krajeve, koji Hrvati nastavaju i danas. To se dogodilo za vrijeme cara Heraklija (610.-641.).

Istočno Rimsko Carstvo je preživjelo Zapadno Rimsko carstvo (476.-480.) i postiglo svoj vrhunac moći i slave za Justinijana I. (527.-565.), cara i utemeljitelja Cezaropapizma, i Teodore (umrla 548.), njegove žene i suupravitelja.

Car Heraklije je bio naslijedio teško stanje u carstvu, koje se rušilo na svim stranama. On je bio plebejac i tako nije bio, po bizantskom vjrovanju, božanskog podrijetla i počeo se ogledati za pomoć na sve strane umjesto da ukočeno sjedi na svom porfirnom prijestolju kao neko božanstvoi.

On je dobro poznavao moć i sjaj carstva Velika Hrvatska ili, kako ga je zvaoi Bizant: he megale Hrovatia. Prijestolnica toga velikog i moćnog carstva bio je Hrvat, koji se danas zove Krakov u Poljskoj. Njihova pobjeda nad Avarima bila je dobro poznata u Bizantu. I on se obratio njima za pomoć.

(nastalvak slijedi)


HRVATSKA 1941.-1945. (Uvod: STARA POVIJEST), Tisak: "Zagrebačka tiskara" (1988.)

NA ŽERAVI OD HRASTOVINE

"Jebeš čovika koji ne smi sam prošetat Ilicon,
uć u kino-dvoranu
ili poć meditirat u aleji hrastove šume,"
veli moj kum Jakov.

Danas ćemo nešta bacit na gradele.

KOČEVSKI ROG--NEKAŽNJENI GENOCID

utorak , 04.11.2014.

I.

Strahota Kočevskog roga vapi za istinom


Zauzimanjem tjednika Hrvatsko slovo ponovno je otvorena javna rasprava o partizanskom pokolju zarobljenih hrvatskih vojnika i nezakonito uhićenih svjetovnjaka izvršenom krajem svibnja 1945. godine na širem području Kočevskog roga u Sloveniji.

Dva zapovjedna sustava

Uz partizanskog majora Simu Dubajića, svojedobno glavnog zapovjednika, a nakon sloma komunizma samozvanog i hvalisavog krunskog svjedoka pokolja, izravnu zapovjednu odgovornost za taj ratni zločin kanibalskih razmjera, pouzdani izvori pripisuju partizanskoj časnici neutvrđene odgovornosti iz Hrvatske. Naime, jugoslavenska partizanska horda, kao paravojska Komunističke partije, imala je dvojni sustav upravljanja. Tvorili su ga ustrojbeno neovisni vojno-zapovjedni i političko-zapovjedni lanac. Svaka jedinica i pojedini veći ratni pothvati partizanske paravojske imali su vojnog zapovjednika ograničene samostalnosti pri vođenju vojnih djelovanja, te političkog zapovjednika zvanog komesar, koji je donosio sve bitne vojne odluke i bio svima i u svakom pogledu nadređena osoba. Komesar je ujedno bio jedini vojni dužnosnik ovlašten za izdavanje naredaba za ubijanje, silovanje, pljačku i druga nasilja nad uhićenicima i zarobljenicima.
(nastavak slijedi)

Hrvatsko slovo, petak, 2. studenoga 2007. -----------------Piše: dr. Zoran Božić

SLAVUJI

ponedjeljak , 03.11.2014.




pjev slavuja ponad gustih hrastova

kliktaj gladnog sokola ponad slavuja
i gustih hrastova

NIKAD NE BITI JUDA

subota , 01.11.2014.

Nadahnjujuće misli blaženog Alojzija Stepinca

Autor: D. B.
Datum: srijeda, 03. srpnja 2013. u 08:32


Komunizam se od laži rodio, od laži živi, i od laži će i umrijeti.

Tko se Boga ne boji, taj strepi pred ljudima.

Nikad biti Juda!

Svaki dan molim Sv. Petra, neka ne zaboravi ugovora s Hrvatima.


Trpjeti i raditi za Katoličku crkvu.
Od ovih principa ne odstupamo nikada, makar uz cijenu života.

Ja iz ove zemlje ne idem!
Smatram svojom dužnošću, da u ovim teškim danima ostanem sa svojim narodom i svećenstvom.

Ako treba bolje je časno poginuti, nego sramotno ostati.

Naš narod ima daleko veće blago: našu vjeru svetu katoličku!

Crkva može ovo podnositi, klonuti neće. Pobjeda je njezina!

Pazite da ostavite sinu za baštinu vjeru!
Što mu koriste milijuni ako izgubi vjeru!
Naprotiv, ako mu ništa drugo ne ostavite, nego samo vjeru, bit će sretan!


Komunizam se od laži rodio, od laži živi, i od laži će i umrijeti.
Rugaju se Bogu, ne boje ga se, ali zato strepe pred ljudima.
Komunizam se od laži rodio, od laži živi, i od laži će i umrijeti.

Ja sam čvrsto uvjeren u pobjedu Katoličke crkve!

Izbor: K. H.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se