Velikosrpske konstrukcije

Na osnovu Jelčićevih dokaza i povijest Židova u NDH dobrim je dijelom falsificirana. Za razliku od Beograda koji je njemačka okupacijska vlast s velikim zadovoljstvom i ponosom proglasila jedinim Juden frei gradom u Europi, pohvalivši srpsku vladu Milana Nedića," njemački izvještaji pišu kako je hrvatska strana odugovlačila i "uvijek iznova isticala da je to teško, jer hrvatskoj državi nedostaju stručno školovani ljudi koji bi ih zamijenili i jer je židovska rodbinska povezanost vodećih Hrvata , uključujući samog poglavnika, teška prepreka za odlučan daljnji postupak protiv Židova."
Jelčić piše: "Nije bio mali broj Hrvata, puno ih je više nego što se priznaje, koji su se otvoreno založili za svoje židovske sugrađane i spašavali ih od progona." Navodi i podatak kako je nakon komunističke presude Stepincu 1946. "tadašnji predsjednik udruge američkih Židova Louis Breler održao prosvjednu konferenciju u Bronxu i rekao: 'Ovaj veliki čovjek osuđen je kao suradnik nacizma. Mi prosvjedujemo protiv takve klevete. Uvijek je bio vjeran prijatelj Židova i nije to skrivao ni u vrijeme okrutnih progonstava pod režimom Hitlera i njegovih pristaša. Uz Pija XII. nadbiskup Stepinac bio je najveći branitelj progonjenih Židova u Europi'."Spominje poimence i 28 Židova, generala vojske NDH.
A poslije rata? Unatoč Nedićevom Juden frei-u Srbe su, za razliku od Hrvata, Židovi prihvatili kao svoje prijatelje. Razlog za to Jelčić je sažeo ovako: "Oni koji danas govore u ime Židova u Hrvatskoj bili su u doba komunističke Jugoslavije Jugoslaveni, a ne Židovi (kao što su i danas)." Njima pridodaje i one koji Hrvatima "izriču generalnu osudu na temelju jedne iznimne epizode u njihovoj povijesti u jednom iznimnom vremenu, a ne na osnovu cijele hrvatske povijesti, koja, ako ćemo razgovarati s činjenicama u ruci, stoji u flagrantnoj suprotnosti s događajima koji obilježavaju tu epizodu."
Jelčić, dakle, na osnovu prešućivanih ili zatajivanih dokaza, otkriva mnoge istine hrvatske povijesti XX. stoljeća. Time dokazuje da je današnja konfuzna i ideološki polarizirana hrvatska stvarnost djelo i posljedica lažno napisane povijesti. Da stoga nije iznenađenje da se Domovinski rat kvalificira kao "zločinački pothvat i djelo etničkog čišćenja Srba" i pita se nije li možda, osim već pobrojanih razloga, "toj žalosnoj sudbini hrvatstva pridonio svoj nemali udio i Krleža svojim 'realističnim' defetizmom." Na kraju knjige citira mnoge misli Ante Starčevića i A.G. Matoša koji je početkom 20. stoljeća napisao i da Hrvati imaju "nešto ropskog, lakajskog u govoru i ponašanju." Slijedom toga nije li onda normalno da nam je povijest takva kakva jest?

Andrija Tunjić o knjizi "100 KRVAVIH GODINA XX. STOLJEĆA U HRVATSKOJ POVIJESTI" Dubravka Jelčića