KRVAVI TRAGOVI PARTIJE

subota , 31.05.2014.

Prof. dr. sc. A. Hebrang: Ne dajmo Partiji da skrije svoje krvave tragove

Ispis
E-mail

Objavljeno Četvrtak, 29 svibnja 2014. 18:00




Maceljska žrtve optužuju krvnike, ali i skrivače istine

Svake prve nedjelje u lipnju svake godine služi se svečana spomen-misa za maceljske žrtve komunističkog zločina i sve žrtve hrvatskog Križnog puta u spomen-crkvi Muke Isusove u selu Fruki podno gore Macelj. Prilika je to da se podsjetimo na lokalitet najvećeg mirnodopskog zločina u Europi, mjesta na kojemu su komunisti pobili političke neistomišljenike. Ovaj događaj podsjeća 15 Andrija Hebrangnas na nevjerojatne otpore istini o tim zločinima, zbog čega su grobovi žrtava ostali neotkriveni i nakon više od dva desetljeća postojanja hrvatske države.

Kada putujemo autocestom prema Austriji, s lijeve strane, prije posljednjeg tunela, zaštitnici uz rub ceste su prozirni kako bi se vidjela prelijepa crkva koja stoji tužno, ali ponosno, a uz nju veliki bijeli križ podno kojega je posljednje počivalište 1163 iskopana posmrtna ostatka žrtava mirnodopskog komunističkog zločina. Sve su žrtve ubijene nakon završetka Drugog svjetskog rata, bez suda, vezane žicom i smrskanih glava.

Crkva i križ podsjećaju nas na stravična zvjerstva, ali i otvaraju brojna pitanja. Razumijemo da je zloglasni jugokomunistički režim četrdeset i pet godina tajio svoje zločine, ali što smo učinili mi u slobodnoj demokratskoj Hrvatskoj da osvijetlimo tajnu najvećeg mirnodopskog zločina europske civilizacije?
Kako se moglo dogoditi da kosti maceljskih žrtava nakon iskapanja dvanaest godina leže u crnim vrećama zaboravljene u mračnim odajama Medicinskog fakulteta i to većim dijelom u doba desničarske hrvatske vlasti? Je li moguće da nismo otkopali 940 lokaliteta tajnih grobova diljem Hrvatske, naznačenih u policijskom izvješću? Jesmo li dostojni žrtava koje su glavom platile svoja politička uvjerenja, a na čijim smo uspomenama desetljećima snivali i planirali svoju samostalnu Hrvatsku?

Šapat preplašene žene

Maceljska gora samo je jedno od mjesta na kojima su komunisti počinili zvjerske zločine. Na njoj je tijekom svibnja i lipnja 1945. godine pobijeno prema procjenama između petnaest i trideset tisuća razoružanih vojnika i civila među kojima je bilo staraca, žena, djece i svećenika. Strašna je ironija da je nakon toga Maceljska gora proglašena Titovim lovištem! Nevjerojatna je činjenica da je i danas, nakon što je potpuno jasno da je Tito zapovjedio ova zvjerstva, cijeli lokalitet zarastao u gotovo neprohodno grmlje, a istodobno ime najvećeg europskog zločinca Josipa Broza zvanog Tito resi najljepši trg glavnoga grada svih Hrvata i svih hrvatskih građana.

Prije nekoliko godina svjedočenje o Brozovu nalogu za pokolj civila dao je srbijanski novinar i povjesničar Pero Simić u svojoj knjizi 'Tito - fenomen stoljeća'. Opisao je autentično svjedočenje načelnika Trećeg, kontraobavještajnog odjela Ozne pukovnika Jefte Šašića koji je opisao kako je primio zapovijed za pokolj kod Bleiburga od Broza, zabrinutog što su mu zapadni saveznici vratili izbjegle razoružane vojnike i civile natrag u njegove ralje. Niti ovaj povijesni dokaz, uglavnom prešućen u hrvatskim medijima, za Hrvatsku nije bio dovoljan da progleda i okrene se istini.

Stanovnicima maceljskih sela bilo je zabranjeno nakon rata penjati se u planinu da ne bi otkrili tragove stravičnog zločina. O tim žrtvama desetljećima se samo šaptalo. Nakon 1990. godine počelo se o žrtvama govoriti, a 9. lipnja 1991. godine Zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić prvi je puta služio misu na obližnjem lokalitetu Lepa Bukva i javno progovorio o hrvatskoj tragediji. Slijedeće godine Hrvatski državni sabor osniva Komisiju za ispitivanje žrtava rata i poraća koja, uz velike otpore komunističkih i udbaških slijednika, ostvaruje velike uspjehe u otkrivanju povijesnih tajni komunističkih žrtava.

Komisiju ukida neokomunistička Vlada pod predsjedavanjem Ivice Račana 2002. godine, naravno uz podršku predsjednika države Stjepana Mesića. Račan se narugao žrtvama i radu Komisije prenijevši daljnje istraživanje u - Ministarstvo znanosti! Naravno da više nikada u organizaciji države nije otkopan ni jedan grob ili istraženo bilo koje stratište. Prije toga Komisija je u Gori Macelj otkopala 23 jame od njih više od 150 koliko ih još uvijek skriva ova planina.

Iz otkopanih jama izvadili su posmrtne ostatke 1163 žrtve, među kojima nekoliko stotina žena i djece te 23 svećenika. Ono što nas danas boli i muči je sudbina tih posmrtnih ostataka. Kosti mučenika ležale su 12 godina u crnim vrećama pohranjenim u prostorijama Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Kako je moguće da su i u svojoj državi žrtve čekale na dostojanstveni pokop toliko dugo? Razloga je Macelj kosti ubijenihviše. Za vrijeme Račanove komunističke vlade nitko se nije usudio dirnuti te posmrtne ostatke bojeći se za očuvanje radnog mjesta i egzistenciju.

Kasnije je bilo lutanja u iznalaženju rješenja, podmetanja iz raznih krugova, ali i iz višedesetljetnog straha koji je još u kostima preživjelih. Taj strah sam spoznao kada sam prvi put doznao za te posmrtne ostatke i obišao goru Macelj u društvu sa saborskim zastupnikom dr. Stjepanom Bačićem, danas predsjednikom Udruge Macelj 1945. Vodič nam je bio župnik crkve Sv. Jurja u Đurmancu fra Drago Brglez. Taj uzorni svećenik, domoljub i humanist, zajedno s tadašnjim predsjednikom Udruge Macelj 1945. gospodinom Stjepanom Brajdićem, najzaslužniji je za dostojanstveni pokop maceljskih žrtava. Probijajući se kroz sramotno zapuštene lokalitete komunističkih zločina, susreli smo stariju ženu uvijenu u crninu kako hoda šumskom stazom.

Fra Brglez nas je predstavio kao saborske zastupnike i zamolio ju da nam ispriča što joj je njezina majka kao svjedok događaja rekla o pokoljima. Žena je odjednom počela šaptati, u sred šume, kilometrima daleko od naselja. Pitao sam ju zašto šapuće kada živimo u slobodnoj hrvatskoj državi. Šaptom je rekla da nikada o tome ne govori glasno jer su tu u lokalnoj vlasti nasljednici onih koji su zločine počinili pa se boji da joj sinovi ne izgube posao! Ima li strašnije slike o neuspjeloj državi, u kojoj se ljudi ne usuđuju govoriti o zločinima od prije sedam desetljeća?

Ima li strašnijeg dokaza da komunizam, iako pobijeđen na izborima 1990. godine, i dalje vlada ovom napaćenom zemljom? Kakva je perspektiva državi kada ju vode simpatizeri crvene petokrake, a zauvijek su je oskvrnule spodobe koje su je nosile na kapama dok su ubijale civili po Macelju i nedavno u Domovinskom ratu? Možemo li postaviti pitanje, kako ćemo upravljati sa svojom budućnošću, kada nismo u stanju riješiti istinu o prošlosti?

Odakle otpor pijetetu?

Nakon dvanaest godina posmrtni ostaci ekshumiranih žrtava Macelja dostojno su pokopani na temeljima buduće spomen crkve Muke Isusove 22. listopada 2005. godine. Propovijed je držao kardinal Crkva maceljJosip Bozanić i tom prilikom je istakao: 'Pred ovim kostima, draga braćo i sestre, treba stati, šutjeti i moliti. Ovdje se postavlja pitanje o smislu i svrsi čovjekova života i moćnoj sili zla koja ga stalno ugrožava i prijeti zatiranjem... Ovdje, u Maceljskim šumama, u vrijeme Titova režima izvršen je pokolj nad brojnim hrvatskim vojnicima i civilima, među kojima je bilo svećenika i bogoslova, a za žrtve do danas nitko nije odgovarao'.

Crkva Muke Isusove dovršena je i posvećena 3. lipnja 2007. godine. Kada ju ove godine tim povodom pohodimo prve nedjelje u lipnju i sudjelujemo u svetoj misi za maceljske žrtve, nećemo moći izbjeći pitanja koja značajno utječu na današnju hrvatsku zbilju.

Sudbina 1163 posmrtna ostatka maceljskog pokolja koji su dvanaest godina u vrećama ležale zaboravljene čekajući svoju konačnu sudbinu simbolizira zaborav na sve komunističke žrtve. Možemo li odgovoriti sebi i svojoj djeci kako to da nakon sedam desetljeća nitko nije odgovarao za ove žrtve? U tužnim mislima nadolaze i teža pitanja. Kako možemo protumačiti da danas, preko dvadeset godina postojanja hrvatske države, imamo otkriven samo neznatni dio od preko devet stotina skrivenih grobova žrtava komunističkih zločina?

Na sve nas to podsjeća spomen crkve Muke Isusove u selu Fruki. Zahvaljujući dobrim ljudima, donacijama i tisućama sati dobrovoljnog rada, učinili smo ono što je davno morala učiniti država. Nakon dugog inzistiranja uspjeli smo izboriti skromnu pomoć Vlade, a sva pomoć koju su pružila državna poduzeća u sanaciji okoliša kao i sama gradnja crkve bila je zatajena od crvenih medija. Vlada je prihvatila prijedlog da iz zalihe proračuna sudjeluje u uređenju posljednjeg počivališta maceljskih žrtava sa skromnih 200 tisuća kuna, ali je Hrvatska radiotelevizija u izvješću s posvećenja crkve pomno izbrisala snimke s predstavnicima Vlade i Sabora.

Zbog toga su nas mnogi pitali zašto tamo nismo bili, a bili smo. Ista TV kuća je izbjegla reći o čijim se žrtvama radi, navodeći samo JNA kao egzekutora. Iako smo im pružili podatke o brojnim donatorima za uređenje grobnica i crkve kao i o udjelu Vlade i Sabora, to u falsificiranom izvješću nije ni spomenuto. Očito zato da narod ne bi doznao kako bi briga o žrtvama zločina morala biti briga države. Odakle takav otpor pružanju najosnovnijeg pijeteta žrtvama i osudi počinitelja?

Pokolj Jovanićeve VI. ličke divizije Gračanima

.Nekoliko naoko nevjerojatnih podataka potkrjepljuje tezu da i u današnjoj slobodnoj hrvatskoj državi među političarima pretežu oni koji pod svaku cijenu žele skriti komunističke zločine. Sjetimo se da je zagrebački sanitarni inspektor g. Miroslav Haramija još 1990. godine objavio 20 lokacija grobova sa 783 žrtve strijeljane nakon Drugog svjetskog rata i pokopane u zagrebačkim Gračanima. U tom je kraju sesta licka divizijanakon završetka rata VI. Lička proleterska divizija 'Nikola Tesla' pod zapovjedništvom Đoke Jovanića pobila i zakopala te razoružane vojnike, civile, pacijente bližnje bolnice, žene i malodobnu djecu.

Grobišta je potajno popisao Miroslav Haramija, koji je morao obaviti dezinfekciju jama nakon zločina. Iako su lokaliteti grobova poznati, prva iskapanja obavljena su tek po osnivanju Ureda za otkrivanje grobova žrtava komunizma 2012. godine! Dakle, 22 godine nakon objave svih lokaliteta! Tko je zaustavljao ta i brojna druga iskapanja, a čini to i danas? Podsjetimo se da je Ured za istraživanje grobova žrtava komunističkih zločina osnovan prema Zakonu kojega sam kao zastupnik izradio i predložio Saboru u predviđenoj proceduri.

Od prijedloga do izglasavanja zakona trebalo je četiri godine mukotrpnog rada, lobiranja, rušenja barijera, nevjerojatnih otpora na svim razinama odlučivanja... Na kraju, za zakon su farizejski glasovali čak i zastupnici SDP-a, što je mnogima izgledalo čudno. Tko poznaje partiju, odmah je mogao odgonetnuti razloge takvom glasovanju. Dogodilo se to pred kraj mandata HDZ-a, nekoliko mjeseci prije izbora u kojima su znali da će pobijediti i odmah ukinuti Ured! Svoj naum partija je realizirala odmah po dolasku na vlast 2012. godine.

Neposredno nakon što su u organizaciji Ureda otkopana tri lokaliteta, pri čemu je pronađeno nekoliko desetaka tijela žicom vezanih i pobijenih metkom u glavu maloljetnika jedne škole i bolesnika obližnje nekadašnje bolnice, tandem Josipović - Milanović uz asistenciju Predraga Matića čine novi zločin nad žrtvama. Ukidaju Ured, zaustavljaju planiranu dinamiku daljnjih otkapanja od desetak lokaliteta mjesečno na jedan lokalitet godišnje ne bi li dočekali da umru i posljednji primarni svjedoci pokolja.

Udbaš Grujić otkopava žrtve UDBE

Umjesto grobova komunističkih žrtava ubijenih nakon rata, počinju otkopavati ratne žrtve samo da skriju mirnodopske komunističke zločine. U svojoj nehumanoj odluci, kojom ukidaju pravo žrtvi na obilježen grob, čine još veću lakrdiju od Račana, koji je nakon ukidanja saborske Komisije zaustavio daljnja otkapanja prenošenjem nadležnosti na Ministarstvo znanosti. Josipović - Milanovićevo- Matićevo ukidanje Ureda prenosi njegove poslove također ministarstvu, ovaj put onom nadležnom za branitelje.

Nisu poštivali dokumente i zahtjeve EU da istraživanja čini tijelo koje je odvojeno od vlade. I sam predsjednik Europske pučke stranke Robert Daul poslao je otvoreno pismo kojim traži zaštitu i ostanak Ureda, ali naša partijska trojka kao i većina medija na to su se oglušili. Kreatori uništenja Ureda išli su ovaj put i korak dalje. Posao daljnjeg istraživanja skrivenih grobišta povjerili su Ivanu Grujiću, koji u svojoj biografiji ističe da je bio 'člana Udbe i njezine slijednice Službe državne sigurnosti od 1972. do 1990. godine, a u službi je počeo od najniže i došao do, može se reći, najviše stube'.

Dakle, bivši udbaš treba otkrivati grobove žrtava koje su poubijali članovi iste organizacije! Što je ta odluka drugo do li lakrdija? Povjeravanjem poslova istraživanja grobova žrtava komunizma bivšem udbašu osigurali su takvo usporavanje daljnjih istraživanja grobišta de bi dinamikom kojom su nastavili otkopavanja za svih 940 lokaliteta trebalo najmanje stotinu godina! Partija se pobrinula da skrije svoje krvave tragove. Podsjećajući se tih strašnih metoda zataškavanja istine, treba istaknuti da je krivaca za prekrajanje povijesti više i da ih ima u svim strankama.



Naime, u doba najžešće borbe protiv srpsko-crnogorske agresije, stari i naoko pobijeđeni komunisti, udbaški djelatnici i suradnici, kao i njihova djeca, uvukli su se u sve pore javnog života. Učinili su to tiho, planirano, koristeći plemenitu namjeru dr. Franje Tuđmana da pomiri sve Hrvate. Na žalost, nije ih ni primirio, a kamoli pomirio. Komunističko-udbaški jugonostalgičarski elementi ulaze u politiku i infiltriraju poput tumora u sve stranke. U njima polako, ali uporno razaraju mlado demokratsko tkivo, a osnovni cilj im je uz pomoć goleme većine medija te autora školskih udžbenika zaštiti počinitelje najtežih komunističkih zločina.

Jedino tako moguće je razumjeti zašto ni državotvorna stranka HDZ tijekom više od dvadeset godina postojanja hrvatske države, a veći dio toga razdoblja bila je na čelu države, nije otkopala više od neznatnog dijela skrivenih grobišta. Analizirajući takvo komunističko prožimanje svih stranaka, pa i onih domoljubnih na čelu s HDZ-om, postaje jasno zašto je još uvijek neistraženo 940 skrivenih grobišta, zbog čega su kosti u Gračanima čekale preko dvadeset godina na prva otkapanja i kako je bilo moguće da posmrtni ostaci 1163 maceljske žrtve čekaju pokapanje u vrećama dvanaest dugih godina.
Nema pomirbe bez istine o 200 000 pobijenih bez suda

U toj analizi leži i odgovor zašto je Zakonu o Uredu za otkrivanje grobova žrtava komunizma trebalo gotovo četiri godine da ugleda svjetlost dana, da bi nekoliko mjeseci nakon toga Ured bio zatvoren. U analizi današnje političke situacije u Hrvatskoj možemo ići i dalje i to spoznajom da je raskol ljevice i desnice nemoguće premostiti bez istine o dvjesto tisuća pobijenih bez suda. Uostalom, na to nas je već davno upozorila Rezolucija Europskog parlamenta o komunističkim zločinima, koja je utvrdila da bez istine nema pomirbe.

Dodajmo da bez pomirbe nema napretka, razvoja ni budućnosti za našu djecu. Što nam je činiti? Na sljedećim izborima trebamo dovesti na vlast one u čijim redovima više nema komunista niti njihovih trabanta, one u čijim su redovima dragovoljci Domovinskog rata, one koji će svojim poštenjem i istinom o prošlosti omogućiti bavljenje s budućnošću. Izabrati one koji će obilježiti grobove žrtava, urediti ih, a sramotu zapuštene planine Macelj pretvoriti u spomen park u kojemu će svijet učiti stinu. Naša je nada u tome da se nazire kraj ideologiji laži koja nas je odvukla na moralno i gospodarsko dno.

Na predstojećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima polažemo popravni ispit. U slučaju krivog odabira raznih ateista, agnostika, dezertera iz Domovinskog rata, slijednika komunista i obnavljača tzv. regije, prilike za popravak više neće biti. Još jedan mandat rastakanja identiteta hrvatskog nacionalnog bića ova iscrpljena država više neće moći izdržati. Zbog rušenja duhovnih i gospodarskih nacionalnih interesa već nam se izruguje svijet.

Dolazi povijesna prilika da to ispravimo, da vratimo dug žrtvama a budućnost mladim generacijama. Očito je da jedno bez drugoga ne ide. Narod koji ne poštuje svoju povijest osuđen je ponavljati ju. Ne dajmo da zatiru istinu o komunističkim zločinima, jednako kao što zatiru istinu o Domovinskom ratu. O nama ponovno ovisi sudbina naše jedine Domovine koju imamo! Nemojmo iznevjeriti one koji su za nju dali svoje živote. Prestanimo davati žrtve za Hrvatsku, počnimo živjeti Hrvatsku!

prof. dr. sc. Andrija Hebrang
Hrvatski tjednik


Prenio: K. H.

KOČEVSKI ROG-NEKAŽNJENI GENOCID

srijeda , 28.05.2014.

Titova osobna odgovornost - Titova poštena inteligencija

Od utemeljenja zlosretne partizanske jugoslavenske državne tvorevine, iznikle na krvi Kočevskog roga i sličnih zločina, pa do danas, naraštaji hrvatskih i inih boljševičkih pseudoznanstvenih dušobrižnika, pokušavaju opovrgnuti "dezinformaciju neprijateljske propagande" da je Tito osobno naredio, te tijekom svibnja i lipnja 1945. na mjestu događaja zapovijedao pokolju hrvatskih ratnih zarobljenika i svjetovnih uhićenika. Štoviše, komunistički profesorski ološ s hrvatskih sveučilišta i dan danas tvrdi da partizani u načelu nisu kršili međunarodno ratno pravo, niti su izvršili bilo kakav ozbiljniji ratni zločin. Okorjeli krijumčari povijesti iz redova t.zv. Titove poštene inteligencije smetnuli su pritom s uma podatke objavljene u komunističkom tisku u to doba, koji govore suprotno. Primjerice, tih dana je Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske, ne samo potanko pratio Titovo kretanje, boravke i govore, nego je ujedno opisivao i veličao masovna ubijanja ljudi bez sudske presude. Iz tekstova objavljenih u Vjesniku, ljudska je krv jednostavno liptila. Već i letimični pogled Titova kretanja nedvojbeno dokazuje da je komunistički zločinac između 19. svibnja i 6. lipnja 1945. neprekidno boravio u Sloveniji i na obližnjem sjeverozapadu Hrvatske. Upravo u tom razdoblju i na tom području, po njegovoj je naredbi bez suda ubijeno više stotina tisuća ljudi.
......................................

"Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću - slobodnu federativnu Jugoslaviju."


J.B. Tito, Vjesnik,
25. svibnja 1945., br. 30, str. 4

(5.)


Piše: dr. Zoran Božić, Hrvatsko slovo, 23. studenoga 2007. (petak)

69. OBLJETNICA NAJVEĆEGA STRADANJA HRVATSKOGA NARODA U POVIJESTI

nedjelja , 25.05.2014.

Plamti baklja u noći.
Od zemlje do neba krijes plamena.
A po njemu uspinju se k nebesima
Krikovi naši
Da probude pravednost od sna.


Ovi kratki ali tako snažni stihovi djelo su naše domoljubne i prve žene novinarke u jugoistočnoj Europi, Marije Jurić Zagorke. Ukazuju na krvavu i tragičnu prošlost hrvatskog naroda kome Bog dade najljepšu zemlju na svijetu, ali ga i stavi na razmeđe povijesnih civilizacija, religija i sukoba, u kojima Hrvati lako i tiho umirahu. Ukazuju oni i na težnju Hrvata za Božjom pravdom i odišu njegovom željom za slobodom i za svojom državom. Usprkos svemu i svima, mi smo još uvijek tu.
A tu ćemo i ostati!
..........................................................................
Dan je to kada hrvatski narod, u samo prividnoj tišini i dostojanstvu, na ovom polju smrti i izdaje, ustvari gromko iskazuje svoj vapaj i Bogu i svijetu za nepravdu i pokolj koji nad njim krvnici izvršiše, a njihovi im jugoslavenski potomci i britanski sponzori i dan danas oduzimaju temeljno ljudsko pravo na sjećanje i oplakivanje njegovih nedužnih žrtava.
I upravo ta današnja okorjela grubost, izostanak pijeteta i mržnja prema svemu hrvatskome sve nas skupa još više boli i otvara nikad zacijeljene rane izdaje i hladnog izručenja golorukog naroda partizanskim komunističkim krvnicima koji pod simbolom zvijezde petokrake poklaše i satraše hrvatsku mladost, jednako kao i nemoćne starce i dječicu čije kosti proviruju iz ljudskim mesom "nagnojene" zemlje zbog kojeg austrijski seljak ovo plodno polje niti ore niti sije.
............................................................................
Josip Bezuh iz Rijeke uključen je u kolonu smrti s tisućama drugih ljudi te je pješačio do Osijeka.Odatle je prebačen u logor u Požegi gdje je svakog jutra prenosio desetke leševa umrlih ili ubijenih logoraša Hrvata koji su potom kamionima odvoženi na groblja koja su kasnije preorana.
.............................................................................
Upravo je uništavanje vojnih grobalja po naredbi najviših jugoslavenskih partijskih struktura jedan od najvećih dokaza Titovog zločinačkog, nehumanog režima. Činjenica je kako su sve organizirane vojske kroz povijest obilježavale groblja poginulih protivničkih vojnika. Čak je i Staljinova Crvena armija pokapala i obilježavala grobove njemačkih i drugih vojnika nakon bitaka u Drugom svjetskom ratu.
(odlomci)

Zoran Meter, 7DNEVNO, 23 svibnja 2014.

ANTIFAŠISTIČKA LIGA-LIGA ŠAMPIONA U ANTIFAŠIZMU

srijeda , 21.05.2014.

Napokon radosna vijest za sve nezaposlene Hrvate! One koji prekopavaju po kontejnerima, one koji rade, a ne primaju plaću, one koji odlaze u Kanadu, Čile, Australiju u bespovratni "turizam" i.t.d. Osnovana je Antifašistička liga! Neštro kao liga šampiona u antifašizmu. Osnivači Lige znaju svoj posao. Njihovi preci, a i oni sami, borili su se navodno četiri godine protiv fašizma da bi poslije 69 godina udobno živjeli od antifašizma. Fašizam je bauk i nema države koja neće zavući ruku duboko u džep kako bi pametni i mudri ljevičari mogli uživati u čarima antifašizma. Hrvatski antifašisti su se četiri godine borili bježeći pred fašistima, nacistima i ustašama, a kad su Saveznici antifašisti osvojili za njih pobjedu u Drugom svjetskom ratu, naši su antifašisti/komunisti u znak zahvalnosti osnovali komunističku Jugu.
Državu s jednim vođom, jednom partijom i jednim jezikom, ali s puno logora i jama u koje su pobacali sve fašiste koje su pohvatali. Danas hrvatski antifašisti uzgajaju svoj antifašizam u raznoraznim udrugama t.zv. civilnog društva, mada bi sigurno radije da su to vojne organizacije, a ne samo udruge, tako da se mogu oružano obračunati s bandama.
...................................................................................
Zašto bi se Hrvati potucali po Kanadi, Australiji i ostatku svijeta, kad se mogu učlaniti u Antifašističku ligu RH? Tada bi bilo love do krova, bez muke i nauke. Trebaju samo osluškivati puzanje ustaške zmije, javno pljuvati po Tuđmanu i stvaranju te obrani Hrvatske, inzistirati na kažnjavanju isključivo hrvatskih ratnih zločinaca, uporno inzistirati da ulice u svim gradovima dobiju Savo Štrbac, Milan Levar, Reihcl-Kir, Zoran Pusić, Oliver Frljić i slični.
.....................................................................................
Drugovi i drugarice, hrvatska država je nastala 1990. godine, a obranjena 5. kolovoza 1995. g.! Hrvatsku državnost osigurale su nam gardijske brigade, dobrovoljci Domovinskog rata, vukovarski ratnici i dr. Franjo Tuđman s ljudima s kojima je stvorio hrvatsku policiju i vojsku. Šušak. kojega posprdno nazivaju "picaman", odigrao je važnu ulogu u stvaranju strateškog savezništva između RH i SAD-a i osiguravanju američke podrške u izobrazbi naših vojnih časnika. Hrvatska vojska, pod rukovodstvom svog tadašnjeg vrhovnog zapovjednika F. Tuđmana, a što je proveo u djelo ministar obrane Šušak, održala je povijesnu lekciju generalima tadašnje navodno treće armije u Europi. Prema tome, činjenica da Zoran Pusić ne može mirno spavati jer u Zagrebu jedna ulica nosi ime Aleja Gojka Šuška pitanje je čiste mentalne higijene. U toj ulici smještena je jedna od naših velikih i dobro opremljenih bolnica idealna za liječenje naših jugonostalgičara. Tek toliko na znanje Pusiću i njegovim jugofanaticima!
(ulomci)

Piše: Zvonimir Hodak, 7DNEVNO, 16. svibnja 2014.

SA SVOJIM NARODOM HOĆU BITI

utorak , 20.05.2014.

Komunizam se od laži rodio, od laži živi i od laži će umrijeti.

Imati i držati se dragoga Isusa, kako je sve onda lako!

Naš narod ima veliko, ogromno bogatstvo: našu vjeru svetu katoličku!

Sa svojim narodom hoću biti, ako je Božja volja, i poginuti!

Nikad biti Juda!


Pazite da ostavite sinu za baštinu vjeru!
Što mu koriste milijuni ako izgubi vjeru!
Naprotiv, ako mu ništa drugo ne ostavite, nego samo vjeru, bit će sretan!

Blaženi Alojzije Stepinac



Kad bi svaki novopečeni hrvatski multimilijunaš darovao po jednog stradalog Hrvata
u poplavi--novom kućom, bio bi to začetak novog hrvatskog narodnog preporoda.
Unatoč tome što su pljačkom (vlastitog naroda) stekli materijalno bogatstvo.

Kako koja vlast padne, a nova se popne, hrvatskom narodu novi Križni putovi!

Kamenko Hrastić

ELITA OSTAVILA NAROD

ponedjeljak , 19.05.2014.

PIŠE GLAVNI UREDNIK JUTARNJEG LISTA
ELITA OSTAVILA NAROD Slavonija poharana, na terenu kaos, a Milanović obilazi političke skupove.

U Jasenovcu sam 1946. pokapao na stotine ljudi koje su svakodnevno ubijali partizani!



Objavljeno Utorak, 13 svibnja 2014 18:00



Dragan Ercegović, u intervjuu Vjesniku 1996. godine

'Ako bih rekao da su bili puni jarci mrtvih, nisu bili, ali čovik do čovika. Ležali su u tim kanalima di protiče voda i nama su izgledali, kad smo međusobno razgovarali, da su tu ubijeni prije misec dana. Bili su, kako smo mi to govorili, svježe mrtvi. Bili su u raznim odorama, i civilnim i vojnim. Sjećam se da smo primijetili na jednome ubijenom u kanalu krasan kožni kaput. Međutim, nismo ga skinuli s njega zato što je očito nedavno bio ubijen pa je to bilo poštovanje prema mrtvacu'.

Riječi su ovo Dragana Ercegovića iz Krila Jesenica koji je sredinom 1946. boravio u logoru Jasenovac. Ercegović je zajedno s 500-tinjak zarobljenika iz logora Sisak, gdje je bio na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od dvije godine jer je pobjegao od partizana u Kraljevu u mornaricu na Malti, prebačen 'rušiti zidine bivšega ustaškog logora'. Svoju priču Ercegović je ispričao novinaru Marku Barišiću koju je tekst objavio 21. kolovozu 1996. u Vjesniku pod naslovom 'Jasenovac (2): Svjedok tvrdi da su partizani masovno ubijali'.

U njemu Ercegović opisuje torture u jasenovačkome logoru u koji je stigao 1946. godine, navodi kako je mnoštvo mrtvih tjelesa ležalo u kanalima, bilo ih je na stotine. Postalo je tada jasno, navodi Ercegović, da ih ustaše nisu mogle ubiti jer je rat bio davno završio, nego su egzekutori bili partizani. Njima, koji su u Jasenovac došli iz logora Sisak, priznaje, nije bilo iznenađenje vidjeti leševe jer su gotovo svakodnevno neke, koji su bili strijeljani logorskim mitraljezima, pokapali tako da su ih pod budnim okom naoružanih partizana bacali niz jednu kosinu, a potom ih zatrpavali zemljom.

Prema Ercegovićevim riječima, moguće je da se ostatci žrtava i danas nalaze na tome mjestu. Govoreći o logoru Jasenovac i zadatcima koje su imali, prepričava kako je u vrijeme dolaska njegove zarobljeničke skupine logor Jasenovac bio prazan, imali su zadatak srušiti žicu oko samih zgrada dok mrtvace iz kanala nisu trebali zakopavati. Naglašava kako je, za razliku od drugih logoraša koji su bili u domobranskim postrojbama ili su bili ugledniji civili, imao povoljniji tretman. Kao nekadašnji vojnik Kraljevske mornarice, Hrvat, ali s jugoslavenskim opredjeljenjima, Dragan Ercegović priznaje u razgovoru novinaru Barišiću da mu je bilo mnogo lakše nego onima koji su u logor dospjeli zbog hrvatskih stajališta.

Partizanska zvjerstva u Jasenovcu

Govori kako većina koju je upoznao u logoru uopće nisu bili vojnici, uglavnom je bila riječ o bogatim i uglednim odvjetnicima, sucima, ali i svećenicima koje su posebno tjerali na razne teške poslove pa su tako uglavnom svećenici i suci zajedno s malim kanticama morali prazniti logoraške nužnike.

.Osvrćući se na partizansku torturu u jasenovačkome logoru, Ercegović je naveo kako su dobili naređenje partizanskoga zapovjednika Jasenovca da određeni dio žice premjeste na drugi kraj logora. Kada su uz pratnju naoružanih stražara došli blizu žice, neki od logoraša zapazili su da je žica smještena u minskome polju, a iako je Ercegović naredio povlačenje, zapovjednici su ih vratili i pod prijetnjom oružja morali su prvo uništiti mine kako bi došli do žice koji su trebali donijeti partizanskome zapovjedniku.

Ercegović govori i o nasumičnim ubojstvima koja su se učestalo događala u logoru. Prema njegovim riječima, za vrijeme popodnevnih šetnji, mitraljez, koji je bio na logorskoj promatračnici, zapucao bi po određenome prostru bez razloga. Kasnije su doznali da su partizanski stražari svaki dan međusobno dogovarali prostor u logoru gdje ne bi smjeli stupiti logoraši, ali kako prostor nije bio obilježen, oni to nisu mogli ni znati. Drugi dan zapisivali su se brojevi na logoraškim odorama i potom ljudi odvodili u samicu, a onda bi ostale logoraši ubijene bacali niz jednu kosinu i zatrpavali zemljom.

I svjedočanstvo Dragana Ercegovića objavljeno u ljeto 1996., u kojemu navodi zločine iz jasenovačkoga logora 1946., znači godinu nakon što je završio Drugi svjetski rat, dokazuje kakva su sve zvjerstva partizani činili u Jasenovcu.

Hrvatski tjednik

OČEVIDAC JURE-TAKO JE TO BILO

utorak , 13.05.2014.

Jure se u Sloveniji zatekao kao borac 11. dalmatinske brigade
26. dalmatinske divizije JA. Za vlastoručno ubijanje zarobljenih
i uhićenih Hrvata dragovoljno se javio na poziv "jedne drugarice
komesarke". "Drugarica komesarka" borcima je prenijela naredbu
druga Tita "da bez ikakve milosati jednom za svagda likvidiraju
hrvatsku bandu" i u njegovo im ime obećala "promaknuća u
više činove, odlikovanja i potpunu slobodu u pljački i spolnom
nasilju nad žrtvama", Onima koji se u "likvidaciji" posebno istaknu,
najavila je bogate nagrade u zlatu i drugim dragocijenostima.
....................................................................................................

Tu su ih dočekale slovenske partizanske jedinice koje su dragovoljne
koljače razvodile do teško dostupnih stratišta, osiguravale šire
područje zločina, brinule za opskrbu koljača hranom i pićem, te
ravnopravno sudjelovale u ubijanju i zlostavljanju žrtava.
"Komandira operacije", koji se predstavljao kao Simo, svjedok nije
pobliže poznavao, a na stratištima ga je viđao povremeno. Naprotiv,
ubijanjem na poprištu zločina cijelo je vrijeme zapovijedala
komesarka koju je Simo zvao Milja.

.....................................................................................................

Jure tvrdi da je u pokolju sudjelovao punih 12 dana i to od
utorka 29. svibnja do subote 9. lipnja 1945. "Likvidacije" je vršio
u smjenama od 24 sata ubijanja i potom 24 sata odmora...
Ubijanje je trajalo od svitanja do punog mraka, t.j. od 4 do 22 sata.

Tijekom jedne 24-satne smjene Jurina je skupina uspijevala pobiti i
baciti u jame oko 1.500 ljudi. Njihovu odjeću i obuću tovarili su
potom na kamione i vraćali u Kočevje. Žrtve su na stratišta bile
dovođene i ubijane bez provjere osobnih podataka, bez prozivke
i bilo kakvog pisanog traga...Važno je uočiti da nijedna osoba smaknuta
na Kočrvskom rogu nije bila saslušana, optužena niti osuđena
na smrt od bilo kakvog pa čak i partizanskog prijekog suda...
Jure tvrdi da je njegova skupina krvoloka pobila oko 11.000 ljudi.
Izuzev osam stotina Slovenaca, svi su bili Hrvati.
Među žrtvama bilo je dosta svjetovnih osoba, žena svih dobi, djece,
pa i čitavih obitelji. Nad brojnim žrtvama prije smaknuća izvršena su
spolna sakaćenja i druga nepojmljiva zvjerstva.Velik broj
zarobljenika i uhićenika na stratišta je stizao već ranije teško
pretučen i unakažen. Partizanski su živoderi marljivo nastavljali
s krvničkim premlaćivanjem žrtava sve do "likvidacije". Gotovo sve
djevojčice i žene zrele dobi bile su prije ubojstva silovane. Silovanja
su bila javna, serijska i vrlo brutalna. Borci su žene redovito
prisiljavali na felaciju i mokrili im u usta. Neki su partizanski
krvoloci čin silovanja završavali klanjem žrtve i pijenjem mlazeva
tople krvi iz prerezanih vratnih žila. Jure navodi da je na Kočevskom
rogu nazočio silovanjima dječaka i odraslih muškaraca. No, vrhunac
psihijatrijske nastranosti partizanskih egzekutora nedvojbeno je bilo
učestalo prakticiranje prisilnog pasivnog i ritualnog aktivnog
kanibalizma.Aktivni se kanibalizam javio u obliku lizanja i pijenja
ljudske krvi te kušanja posoljenog svježeg ljudskog mozga na vrhu noža.

Piše: dr. Zoran Božić, Hrvatsko slovo, 9. studenoga 2007.

KOČEVSKI ROG-NEKAŽNJENI GENOCID

nedjelja , 11.05.2014.

POSEBNA POSLASTICA

Posebna "poslastica" kočevskog zločina bila su masovna klanja i škopljenja Hrvata i Hrvatica, u čemu se posebno isticala komesarka Milja. Ona je, prema navodu svjedoka, uistinu bila sotonskom maštom obdaren vrhunski stručnjak za mučenje i ubijanje ljudi. Upravo je njezinom zaslugom "obična" partizanska masovna "likvidacija narodnih neprijatelja" na Kočevskom rogu pretvorena u kanibalsku orgiju ubijanja.Osobno je izdvajala veće skupine mlađih muškaraca i naređivala borcima da ih kolju , žlicama i noževima kopaju oči, odsijecaju uši, noseve i spolne organe, te im u prazne očne šupljine nabijaju izvađene testise, a u usta odrezane penise. Prema naredbi komesarke partizanski su koljači sve amputacijske rane obilno solili i zatim puštali žrtve da se što dulje muče. Milja je koljačke šeprtlje , koji su muškarcima rezom odozgo nevješto odsijecalli vanjske spolne organe gubeći vrijeme na "dugotrajno testerisanje", stručno podučavala tom zvjerskom postupku. Prema Milji pravilni je partizanski postupak kastriranja započinjao rezom ispod skrotuma, a nož se pritom polagao koso u preponu. Tako se penis zajedno sa skrotumom odsijecao jednim snažnim i dubokim rezom. Milja je isto tako "drugarski kritikovala" nespretnjakoviće koji su zbog predubokog reza na vratu žrtava zatupili noževe na njihovim vratnim kralješcima, a u šumi ih nisu imali gdje naoštriti.

IZBIJANJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE IZ GLAVE


Drugi Miljin "specijalitet" zvao se "klinčani hrvatski mozak". Ova psihijatrijska bolesnica s velikom je nasladom živim ljudima kladivom zabijala zidarske čavle kroz lubanju u mozak i nakon svakog zabijenog čavla žrtvu pitala " jesam li ti izbila Nezavisnu Državu Hrvatsku iz glave." Žrtve su dobro podnosile tu vrstu mučenja i začuđujuće dugo preživljavale. Prema Miljinoj naredbi borci su svakodnevno na ražnjevima pekli časnike hrvatske vojske. Postupak nabijanja živoga čovjeka na kolac i njegovo pečenje na laganoj vatri obavljan je tako da žrtva što dulje ostane na životu i pritom trpi nesnosne muke.

UŽASNA MUČENJA ŽENA


Jure, nadalje, tvrdi da su u svim vrstama zvjerstava prednjačile "drugarice" partizanke. Žrtvama oba spola palile su cigaretama i užarenim željezom najosjetljivije dijelove vanjskog spolovila i bradavice na dojkama. Ženama su kroz rodnicu bajunetom izrezivale i čupale maternice, te potom iste žrtvama gurale u usta i gušile ih vlastitim organima. I muškarce su gušile uguravanjem odsječenog vlastitog vanjskog spolovila u usta. Na nagovor komesarke Milje partizanke su komade bodljikave žice za vezanje ruku muškarcima sadistički zabijale kroz penis u mokraćnu cijev. Trudnicama su nožem parale trbuhe, vadile im nerođenu djecu i dječje ručice provlačile kroz nožem napravljene proreze na dojkama majke. Partizanke su skupine časnih sestara i svjetovnih žena nakon serijskog silovanja vlastite ruke provukle kroz proreze na dojkama, međusobno ih svezale žicom i potom ih prisilile da prije smaknuća tako sputane i gole, uz zvuke harmonike, igraju kozaračko kolo i pjevaju: "Mi smo kurve, joj, mi smo kurve i hrvatsko smeće, časne sestre, joj, časne sestre đubre su najveće."
Neke su drugarice "likvidacije" vršile tako da su ženama i muškarcima puščane cijevi zabijale u rodnicu ili analni otvor i zatim pucale u njih. Na poticaj komesarke Milje "drugarice" su većem broju žena odsijecale dojke , solile rezne površine i potom posoljene odsječene dojke pritiskale natrag na amputacijske rane. Uz to su im žičanim četkama nanosile grozne ozljede vanjskog spolovila i nakon toga solile rane. Teško unakaženim žrtvama mokrile su i defecirale po ranama i po licu. Svaki, pa i najzvjerskiji postupak prema žrtvama, na Kočevskom je rogu bio praćen skupnim poticanjem, javnim odobravanjem i kanibalskim oduševljenjem zločinaca.

Piše: dr. Zoran Božić...Hrvatsko slovo, petak, 16. studenoga 2007.

BEOGRADSKO NASILJE NAD PRAVOSLAVNIM ŽIVLJEM U HRVATSKOJ

subota , 10.05.2014.

Povijesni nam izvori nepobitno tvrde da današnji hrvatski Srbi nisu podrijetlom srpske narodnosti. U službenim spisima posljednjih tisuću godina nema podataka o bilo kakvoj migraciji Srba na hrvatsko tlo. Ali postoje brojne isprave iz kojih se vidi da su s Turcima u 16. i 17. st. dolazili u hrvatske krajeve t.zv. grkoistočnjaci ili Vlasi. Radoslav Lopašić (1835.-1893.), član JAZU, objavio je tri knjige SPOMENIKA HRVATSKE KRAJINE pa među 600 pisanih isprava od 16. do 18.st. nema ni jedne po kojoj bi se Vlasi nazivali Srbima. Radoslav Lopašić je i sam pravoslavni Vlah i nema razloga da mu se ne vjeruje. Nakon što su Vlasi ispod turske vlasti prešli u austrijsku vlast godine 1630., za njih je donesen propis STATUTA VALACHORUM pa su i njihova naselja dobila imena; Vlaška Kapela, Vlaško Polje, Vlaško Svetište i Vlaška Peć. Po vjeri su bili grkoistočne, odnosno pravoslavne vjere. U Srbiji se pravila velika razlika između Srba i Vlaha pa se po Dušanovu zakoniku (donesen na Saboru u Skoplju 1349, a dopunjen 1354. god. u Seru-Seresu, Egejska Makedobija, Grčka) nije dopustila među njima ženidba.
Neki istaknuti pojedinci, preteče, predšasnici današnjih hrvatskih Srba:
hrvatski pjesnik Petar Preradović, skladatelj hrvatske himne Josip Runjanin, hrvatski graditelj Emanuel Maravić, hrvatski vojskovođa Svetozar Boroević i hrvatski povjesničar Radoslav Lopašić. Svi su oni vlaškoga podrijetla, pravoslavne vjere i istinski hrvatski rodoljubi.
Iz Beograda se u više navrata vršilo nasilje nad pravoslavnim življem u Hrvatskoj. Prvi put, kada je oko 1860. godine Pravoslavna crkva u Srbiji postala autokefalna (SPC), pravio se pritisak na hrvatske pravoslavce, grkoistočnjake, da prihvate i da se ukjljuče u SPC. Potom im se naturiva i srpska narodnost (s ciljem da se Srbija jednog dana proširi na hrvatski teritorij); godine 1939. poticalo ih se da ruše proglašenu Banovinu Hrvatsku, a 1941. ih se u rat protiv NDH i, konačno, 1991. godine naoružavalo ih se i organiziralo u rat protiv proglašene i neovisne Republike Hrvatske...I još jedno nasilje nad hrvatskim Srbima pokušava im se silom naturiti srpski jezik, koji nikada nije bio njihov...Potomci pravoslavnih Vlaha nisu u Srbiji, ali jesu u Hrvatskoj, zajedno s Hrvatima, stvarali zajednički jezik s ijekavskim izgovorom, kojim su izgovorom oduvijek govorili pravoslavni Vlasi pa govore i danas. U taj zajednički jezik, jezik Hrvata i Vlaha, današnjih (hrvatskih) Srba, različit od srpskoga, bio je uključen i Petar Preradović (1818.-1872.), vlaškoga podrijetla, pjesmom Jezik roda moga: Zuji, zveči, zvoni, zvuči/Šumi, grmi, tutnji, huči.../To je jezik roda moga!
Autor članka (Lojzo Butorac, Sisak) "poziva sve istinske hrvatske povjesničare da napišu istinitu hrvatsku povijest u odnosu na današnje hrvatske Srbe."

Lojzo Butorac, Sisak, Hrvatski tjednik. 3. IV. 2014.

TE SRBOČETNIČKE OLUPINE

četvrtak , 08.05.2014.

„Bože, do kada će te srbokomunističke olupine živjeti na mitu o ustaškim zločinstvima, neprekidno ih podgrijavati i umnožavati, ne bi li svoja zločinstva opravdali i potisnuli u podsvijest, optužujući ustaše!? Logor Jadovno postojao je nepuna dva mjeseca. Kada se odbije vrijeme za izgradnju logora i njegovo zatvaranje, možda nije djelovao ni mjesec dana. Nitko razuman ne negira logore u NDH, od kojih su jedni naslijeđeni od Kraljevine Jugoslavije, a drugi novootvoreni po nalogu tzv. saveznika Nijemaca i Talijana, ali se zločinstva ne opravdavaju zločinima i povijesnim krivotvorinama!”

Ivan Vukić u Političkom zatvoreniku (244/245, srpanj/kolovoz 2012.)
Izvor: HIC




Kako je hrvatska vojska za samo 32 sata razbila srpsku bandu u zapadnoj Slavoniji



Objavljeno: Utorak, 06. svibnja 2014. 18:00

U operaciji Bljesak zaista je bljesnuo suvremeni vojni nauk, izravno je dokazana hrvatska vojna moć, a mit o srpskoj nepobjedivosti istopio se za samo 32 sata. Hrvatska vojna sila ostvarila je strateško i taktičko iznenađenje na svim razinama, a psihološko-propagandni rat i moderni elektronički rat bio je jedan od odlučujućih čimbenika ove operacije i svih narednih operacija Hrvatske vojske. (J. Buljan, HT)

Pripremio: K. H.



POVODOM

utorak , 06.05.2014.

Drug dao ostavku?!
A gdje su novci, govnaru jedan?! Narodni novci! Hrvatskog naroda! Sirotinje! Proletera!
Nema ničega. Šutnja. Partija štiti svoje moderne ubojice.

Sjetim se u ovakvim trenucima priče moga dida Mate koji je do kraja onoga drugoga rata bio
u partizanma pod komandom Dime Subajića.
Kad bi Dimini koljači zarobili četnika, zalutaloga Srbina, kako je Dimo znao reći, samo je
poviknuo "zalutalon" Jovi: "Đe ti zaluta, ovne jedan jadni?!"
Zatimj bi pljunuo Jovi u lice, udario ga nogom u guzicu:
"Bjež' tamo, vole jedan, dok te nisam metkom...!"

To se događalo pokatkad.
Ali, najčešće su pred Dimu dovađani Hrvati, Ante, Mate, Jure, Jakov, ne "zalutali ustaše, već rođeni ustaše."
Nije tada bilo ni pljuvačke ni noge u guzicu, ni pitanja, ni razgovora, ni odgovora.
Dimo bi pred vezanim jadnim premlaćenim i polumrtvim Hrvatom svojim desnim
kažiprstom napravio slikoviti rez preko svoga grkljana, a onda bi dlanom iste ruke
(okrenutim u poluluku nadolje) pokazao smjer...
Znalo se: do jame, rez po grkljanu oštricom i nogom ga gurnuti u jamu.

Jedan Hrvat manje, dva, tri...Srbina više...

ANDRIJA HEBRANG: MANIPULACIJE FRLJIĆA I SLIČNIH

ponedjeljak , 05.05.2014.

Ne nasjedajmo na manipulacije Frljića i sličnih kojima ništa, pa ni život Aleksandre Zec, nije sveto


Nedavno je u riječkome HKD teatru izvedena predstava 'Aleksandra Zec' autora Olivera Frljića. Mediji su uporno isticali kako su predstavi nazočili ministrica Zlatar Violić, Milorad Pupovac, Rade Šerbedžija i još niz likova koji u svojim životopisima imaju sive zone za razdoblje trajanja srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku. Već sama ta činjenica pokazuje da se radi o jeftinoj politizaciji smrti jedne djevojčice, dakle najtežega zločina koji ljudska ruka može počiniti.

Posebno mi je drago da se Frljić i njegovi ofrljići brinu o sudbinama nevino ubijene djece, to čini svaki moralno ispravan čovjek. Ostaje, međutim, otvoreno i strašno pitanje zašto se ti dežurni dušobrižnici politički prepoznatljiva predznaka ne brinu i o tragičnim sudbinama djece koje su bile cilj udruženoga topništva bivše JNA i naoružanih srpskih civila? Zar su životi te djece manje važni jer su ubijena od spodoba koje su na kapama ponosno nosile crvenu zvijezdu petokraku?

Osudu o takvim manipulatorima dječjih stradanja dat će povijest, a da bi se ona mogla objektivno ispisati, treba reći cjelovitu istinu o stradanjima djece. Ne na temelju političke svijesti analitičara, nego temeljenu na evidencijama i dokazanim istinama. A kakve je istina o djeci ubijenoj u srpsko-crnogorskoj agresiji? Posegnimo za nedavno objavljenim podatcima evidencije Glavnoga stožera saniteta RH u Domovinskom ratu u knjizi 'Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku'.

Prema podatcima registriranima temeljem identifikacija i obdukcija, do završetka rata 1998. godine agresor je ubio ukupno 7 263 civila, od čega 345 djece (4,8 posto svih ubijenih civila). Na žalost, tome broju treba dodati i oko 800 ubijenih ali još nepronađenih civila, među kojima će biti još djece. Isto tako, tome broju treba dodati i djecu koja su poginula poslije rata od pronađenih eksplozivnih naprava, a takvih je bilo više od 50.

Naravno da se ti podatci ne mogu naći u našim medijima ni udžbenicima, a njihovo tajenje jedan je od važnih poluga sijanja laži o Domovinskome ratu kao i bezočnome izjednačivanju agresora i žrtve. Istine radi, treba iznijeti sve podatke o stradanjima djece. Od agresorskih granata teško je ranjeno 1 184 djece ili 12 posto od svih ranjenih civila! Takve podatke nalazimo samo u analizama najkrvoločnijih ratova, u kojima je agresor uperio topovske cijevi u civilne nastambe, a ne na vojne ciljeve.
Protiv manipuliranja

Tome u prilog govori i podatak da je od njihovih cijevi ubijeno više civila nego vojnika, a od svih ubijenih civila 47 posto bili su stariji od 60 godina života, a čak 45 posto su bile žene! Treba li snažnijega podatka o genocidnosti agresora? Može li se s takvim podatcima falsificirati povijest? Može, ako ju pišu gubitnici, a to se ne smije dopustiti.

Dalja analiza stradanja djece u srpsko-crnogorskoj agresiji pokazuje da je 108 djece ostalo teškim invalidima, preko dvjesto tisuća protjerano ih je s ognjišta, bez jednog roditelja ostalo je 4 285 djece, dok ih je 54 ostalo bez obaju roditelja. U srpskim logorima, prema dostupnim podatcima, bilo je zatočeno 219 djece. Svi ovi strašni podatci ne nalaze niti djelić prostora u medijima ni u udžbenicima i zato se treba pitati je li smrt jednoga djeteta važnija od ostalih?

Mala Aleksandra Zec stradala je od bolesna uma, i svakako zaslužuje vječni spomen i opomenu. A što je sa stotinama ubijenih njezinih vršnjaka stradalih od ruke agresora? S tisućama ranjenih, prognanih, deportiranih? O njima ne pišu oni koji nisu prošli katarzu poraženih, kajanje krivaca niti dobili zasluženu kaznu od pobjednika.

Jedino je oružje protiv manipuliranja stradanjima najmanjih istina. Koliko god joj je put prema javnosti zapriječen, ona će pobijediti. Do tada, ne nasjedajmo na manipulacije onih kojima ništa, pa ni život djeteta, nije sveto.

Prof. dr. sc. Andrija Hebrang
Hrvatski tjednik (5. svibnja 2014.)

OTKRIVAJU SE TISUĆE ŽRTAVA MONSTRUOZNOG KOMUNISTIČKOG REŽIMA

nedjelja , 04.05.2014.

Otkrivaju se tisuće žrtava monstruoznog komunističkog režima (NARODNI LIST, Zadar)

Najveći je broj lokacija u Ličko-senjskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji, dok su s područja Zadarske županije obrađene dvije lokacije. Prva u Donjem Karinu skriva nepoznat broj njemačkih vojnika i trenutno je još u postupku istrage, kao i jama Bezdanka-Smiljevka kod Nina, koja osim nepoznatog broja njemačkih i talijanskih vojnika sakriva i posmrtne ostatke nekoliko civila

Koliko god u razvoju Hrvatske trebali gledati prema naprijed, te bez obzira što su današnje teme gospodarskog rasta i sve veće nezaposlenosti primarne, povijesne teme također zahtijevaju neodgodivo rješavanje. Pogotovo se to tiče dijela povijesti u kojoj su Hrvati masovno stradavali, a da se gotovo 50 godina taj strašni zločin sustavno zataškavao. No, kad je već iza zločinaca ostalo tako malo pisanih dokaza, a većina svjedoka više nije na ovom svijetu, strašnu istinu kazuju nijemi svjedoci stotina masovnih grobnica koje se otkrivaju na svim područjima Hrvatske. U izvješću Ministarstva branitelja, koje je preuzelo provedbu Zakona o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja za 2013. godinu, podneseno ovih dana Vladi RH, naslućuju se golemi razmjeri stradanja ponajviše Hrvata, ali i drugih nacija, u vrijeme II. Svjetskog rata i poslije njega.

Nevoljkost za istrage

Iako je poznato da u Hrvatskoj postoje brojne masovne grobnice u kojima su komunistički krvnici bacali tjelesne ostatke svojih žrtava, postupanje s posmrtnim ostacima svih ovih godina nije bilo zadovoljavajuće niti je nađeno cjelovito rješenje. Neuređen je bio i sam sustav u kojem nikad nismo saznali točan broj grobnica, točnije jama, a još manje točan broj stradalih te se službene i neslužbene brojke pouzdaju tek u pojedine procjene broja stradalih.

Kako se navodi u samom izvješću, istrage ratnih i poratnih zločina iz II. Svjetskog rata bile su nedopustivo dugačke, jer nisu postojala predviđena proračunska sredstva za ekshumacije, zbog nekonzistentne nadležnosti bila je otežana provedba međudržavnih ugovora koji reguliraju postupanje prema vojnim grobljima i ratnim grobovima, nikada nije napravljena objedinjena evidencija vojnih groblja i groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, te nije bilo na primjeren način zakonski uređeno zbrinjavanje posmrtnih ostataka žrtava poslijeratnog razdoblja.

Kao najdrastičniji istaknut je primjer žrtava ekshumiranih na Maceljskoj gori, gdje su posmrtni ostaci 1.163 žrtve koje su ekshumirane 1992. godine primjereno smješteni u zajedničku spomen-kosturnicu tek 2005. godine od strane tadašnjeg Ureda za zatočene i nestale Vlade Republike Hrvatske. Zbog neuređenosti zakonskih odredbi nije se znalo niti kako postupati s novootkrivenim grobištima, kako trajno održavati postojeća vojna groblja te kako zaštititi vojna groblja osoba s područja RH u inozemstvu.

Zbog nekonzistentnosti uzrokovan je nejednak odnos prema žrtvama, nedostatak sustavnog pristupa te nezadovoljavajuću razinu očuvanja spomena na žrtve. Uza sve to događale su se strašne stvari, poput nedostojnog postupanja s posmrtnim ostacima poput uništavanja, nedostojne pohrane i slično. No, obzirom da je Hrvatska ulaskom u Europsku uniju postala i obveznik određenih pravila, valjalo je unaprijediti zakonodavni okvir, u duhu humanog postupanja prema žrtvama, Rezolucije Vijeća Europe o osudi komunizma i komunističkih zločina te Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu.

Tisuće žrtava

Uz obaveze trajnog održavanja vojnih groblja i onih civilnih žrtava i ostalih obaveza, Hrvatska se ovim zakonom obavezala i na istraživanje, uređenje i vođenje evidencije pojedinačnih i masovnih žrtava poslijeratnog razdoblja, kako bi jednom konačno saznali koliko je komunistički totalitarni režim nakon završetka rata ubio naših sunarodnjaka, ali i drugih nacionalnosti na teritoriju današnje RH. Izvješće za prošlu godinu pokazuje da je tijekom 2013. obavljen čitav niz radnji u cilju istraživanja i otkrivanja grobišta u kojima se nalaze žrtve II. svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Cilj je ovih istraživanja, naravno uz što ekonomičnije korištenje resursa i saznanja iz drugih izvora, utvrditi što preciznije i pouzdanija mjesta na kojima se nalaze masovni grobovi iz nadležnosti Zakona.

Konkretne brojke istraživanja pokazuju sve razmjere strahota koje su se događale u to vrijeme i koje su desetljećima bile zataškavane. Ministarstvo branitelja je tako samo u 2013. godini istraživanjima obuhvatilo čak 82 lokacije mogućih grobišta. Od tih 82 lokacije za njih 47 pokrenuto je istraživanje po prijavi građana ili udruga, njih 25 se istraživalo po nalozima nadležnih pravosudnih tijela, a za 10 je razlog bila prijava jedinica lokalne samouprave. Do kraja je istraženo 16 lokacija, za 25 njih su obavljene pripremne radnje za probna iskapanja, a u procesu istraživanja je njih još 41. Na većini lokacija još uvijek je nepoznat broj žrtava, no na nekima su brojke prestrašne, poput procijenjenih 300 žrtava u šumi Galge kod Ogulina, zarobljenika iz logora koji su bez suđenja smaknuti nakon 9. svibnja 1945. godine. Posebno je strašan podatak o “više tisuća domobrana, ustaša, njemačkih vojnika i civila” čiji se posmrtni ostaci kriju u Maceljskoj gori, također pogubljenih nakon završetka rata. Među najpoznatije svakako spada grobište na otoku Jakljanu kod Dubrovnika, gdje je nakon rata stradalo oko 110 pripadnika vojske NDH, a prošle su godine eshumirani i posmrtni ostaci čak 214 pripadnika njemačke vojske.

Najveći je broj lokacija u Ličko-senjskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji, dok su s područja Zadarske županije obrađene dvije lokacije. Prva u Donjem Karinu skriva nepoznat broj njemačkih vojnika i trenutno je još u postupku istrage, kao i jama Bezdanka-Smiljevka kod Nina, koja osim nepoznatog broja njemačkih i talijanskih vojnika sakriva i posmrtne ostatke civila Andre Mazije, Duje Perkovića, Maše-Matije Gazić-Perković, Ante Sipine i Blaža-Baje Vučkovića. Od 1. siječnja do 31. prosinca 2013. godine, istraženo je ukupno 16 lokacija u šest županija i Gradu Zagrebu iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci 315 osoba.

Posao koji je obavljen tijekom 2013. godine pokazuje da ćemo na relevantne podatke o monstruoznim razmjerima komunističkih zločina itekako slušati i u sljedećim godinama. No, kako to kaže i Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu, Europa neće biti ujedinjena, osim ako nije u mogućnosti stvoriti zajednički pregled povijesti, priznavajući nacizam, staljinizam te fašističke i komunističke režime kao zajedničko nasljeđe, pa iznoseći poštene i temeljite rasprave o njihovim zločinima u prošlom stoljeću.
Piše: T.V.
3. svibnja 2014.

ISTINA O JASENOVCU ŽIVI U KOSTIMA...

Dr. Razum: Dokazat ćemo da su u Jasenovcu partizani svoje zločine podmetnuli ustašama

Objavljeno Subota, 03 svibnja 2014 18:00





Povjesničar dr. Stjepan Razum: "U Jasenovcu su partizani svoje okrutne i masovne zločine podmetnuli ustašama - mi povjesničari to ćemo i dokazati!"

Možete li nam reći nešto više o skupini povjesničara koja se okupila u Zagrebu, na Fratrovcu, s ciljem istraživanja Jasenovca? Kako je došlo do ideje okupljanja i tko je sve u sastavu?

Daljnje okolnosti našega okupljanja vjerujem da su svima ili barem mnogima poznate. Naime, hrvatskoj je javnosti nametnuta činjenica postojanja ratnoga logora u Jasenovcu kao argument protiv opstojnosti hrvatske države. Cijeli niz desetljeća maše se pred našim očima tom činjenicom kao crvenom krpom. Logor u Jasenovcu malj je kojim se tuče svaku hrvatsku državotvornu zamisao i kojim se unazadno pokušalo uništiti u temeljima hrvatsku državnost, u teškim okolnostima Drugoga svjetskoga rata ostvarenu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Takav instrumentalizirani Jasenovac za mene, Hrvata, nije prihvatljiv. Takav Jasenovac nije prihvatljiv ne samo za mene Hrvata, već i za sve istinoljubive ljude, a napose povjesničare koji po svome zvanju moraju težiti za otkrivanjem istine u povijesnim događajima, osobito u slučajevima kad se tim događajima manipulira u tekuće političke svrhe. Već je odavno očevidno (dovoljno je pogledati Bespuća povijesne zbiljnosti, kasnijega prvog hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana, iz 1989., ili Nastanak jasenovačkoga mita, Josipa Jurčevića iz 1998.) kako je postojanje ratnoga, radnog i sabirnog logora Jasenovac trebao poslužiti kao poluga velikosrpskoj zamisli za ostvarenje i učvršćenje tzv. Velike Srbije, pod nazivom Jugoslavija.

Nijedan logički misleći čovjek ne može prihvatiti takvu manipulaciju, i to na vlastitu štetu, a za ostvarenje političkih ciljeva nama susjednoga naroda. To ne možemo prihvatiti ni mi hrvatski povjesničari, koji smo se, kao što je poznato iz objavljene vijesti, okupili u Zagrebu radi zajedničkoga rada na razobličavanju povijesnih podvala i laži te radi otkrivanja istine o ratnome logoru, ali isto tako i o poslijeratnome logoru, koji je vremenski trajao duže negoli onaj ratni. Prema svim dosadašnjim spoznajama, upravo se taj poslijeratni logor 'odlikovao' okrutnošću i istrjebljenjem hrvatskih rodoljuba, koji su u njemu završili nakon mnogih kolona križnih putova. Tu svoju vlastitu okrutnost partizanski su pobjednici naknadno surovo pripisali svojim poraženim neprijateljima - ustašama pa nam se tako ratni Jasenovac nameće kao istoznačnica za svaku ljudsku izopačenost.

Neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata i u desetljećima koja su slijedila došlo je do poigravanja brojkama jasenovačkih žrtava. Razumljivo je da su kod toga sve žrtve koje su komunisti prouzročili nakon rata pripisane ustašama za vrijeme rata. Stoga se i nije išlo na iskapanje grobišta i popisivanje pojedinih žrtava jer bi okrutnost podmetanja vlastitih zločina protivničkoj strani bila očevidna.

Sve te povijesne okolnosti, a još više ustrajnost današnjih slijednika nekadašnje komunističke zločinačke politike na njezinoj obrani, nagnali su nas da se udružimo i zajednički radimo na razobličavanju nakaradnosti koje su iz takve politike proizašle. Na navedenome sastanku okupilo se nekoliko nas koji se u posljednje vrijeme bavimo istraživanjem logora u Jasenovcu – Vladimir Horvat, Vladimir Mrkoci, Igor Vukić, Marko Zadravec i ja. Nekoliko povjesničara bilo je zauzeto redovitim dužnostima pa su se ispričali, ali i oni su u toj skupini istraživača. Sama zamisao o osnivanju neke formalne skupine rodila se već prije dvije godine, a sada se ona, eto, ostvaruje.
Vlast mora tražiti povrat arhivske građe iz Beograda

Jeste li razradili plan aktivnosti? Što ćete poduzimati?

Prva nam je zadaća utemeljiti nevladinu udrugu koja će se vjerojatno zvati Udruga za istraživanje trostrukoga logora u Jasenovcu. Udruga će kritički raščlanjivati dosadašnje radove koji su svojim neznanstvenim pristupom predmetunastanak jasmita kojim su se bavili stvorili jasenovački mit. U javnosti ćemo, zatim, predstavljati znanstvena djela koja objektivno i znanstveno utemeljeno govore o logoru. Nastojat ćemo sastaviti vremenski slijed događanja u logoru Jasenovac. No najveću pozornost posvetit ćemo proučavanju poslijeratnoga logora, u kojemu su komunističke vlasti mučile i ubijale hrvatske rodoljube te svoje stvarne i moguće političke protivnike. Želimo prisiliti slijednike komunističkoga režima da, ako se već žele baviti logorom u Jasenovcu, neka se bave poslijeratnim logorom u kojem su stradale nebrojene žrtve, koje su kasnije pripisane ustaškoj vlasti.

Znademo da to nije lagani zadatak jer „gospodari istine“ zametnuli su tragove svojih zlodjela. No do istine, koja je samo jedna, može se doći različitim putom i različitim metodama povjesničkoga istraživanja. Nikada se nije dogodilo da su baš svi tragovi uništeni. S obzirom na to da se radi o istini koja je od svenarodne važnosti, činit ćemo pritisak na zakonito izabranu vlast kako bi i ona doprinijela otkrivanju istine. Neke poslove može učiniti samo ona, a to je, ponajprije, povrat hrvatskoga arhivskoga gradiva iz Beograda, a zatim iskapanje stvarnih i istraživanje mogućih grobišta. Izvrsnu priliku za povrat arhivskoga gradiva imamo u predstojećim pregovorima Srbije s Europskom Unijom gdje Hrvatska može uvjetovati Srbiju povratom gradiva.

Prije dvije godine u intervjuu Hrvatskome tjedniku, koji je izazvao veliku pozornost, rekli ste da je Jasenovac velikosrpski mit koji treba rušiti. Jeste li danas još uvjereniji u taj imperativ?

U to nema nikakve sumnje! Već sam naveo dvije knjige koje o tomu govore. Štoviše, knjiga Josipa Jurčevića raščlanjuje pojedine knjige velikosrba i Jugoslavena i iz njih dokazuje velikosrpski jasenovački mit. Njegova je knjiga doživjela dva izdanja, na hrvatskome, a koliko mi je poznato i izdanje na njemačkome jeziku. No ona nije prodrla u svijest hrvatskih ljudi. Sjajno izvedenim vojno-redarstvenim pothvatima Bljesak i Oluja na kraju hrvatskoga obrambenoga rata, da ne spominjem druge pothvate hrvatskih redarstvenika i vojnika tijekom rata, potkresana su krila toga velikosrpskog mita koji je za cilj imao držati Hrvatsku unutar Jugoslavije pod svaku cijenu.

No usprkos činjenici postojanja samostalne Republike Hrvatske, velikosrbi nisu izgubili apetit za Hrvatskom, što nam dokazuju i njihovi akademici i njihovi svetosavski vođe, a taj im apetit podržavaju i mnogi Hrvati, koji nisu prežalili gubitak Jugoslavije. Velikosrpski memorandum broj 2 nastavlja politiku velikosrpskoga mita o Jasenovcu i nalazi vrlo plodno tlo kod hrvatski subnorovaca i nekadašnjih povlaštenih klasa. Dokle god je velikosrpski mit u Hrvatskoj nazočan, dotle ni Hrvatska nije duhovno slobodna. Da stoga treba i dalje raditi na njegovu rušenju.

Postoje li dokazi da je Jasenovac bio trostruki logor? Neki drugi povjesničari, ili osobe koje se bave poviješću poput Slavka Goldsteina, tvrde kako nema dokaza da je Jasenovac bio i komunistički logor. Je li to istina?

Poznato je kako su poslijeratni 'gospodari istine' znali dokaze zametnuti ili, pak, neke dokaze nekome podmetnuti. Poznato je kako su komunistički vlastodršci strijeljali bez ikakvih dokaza. Čovjeka jednostavno više nema. Kako će njegovi potomci danas ostvariti prava kad nema nikakva dokaza da je on strijeljan!? Komunistička je vlast, pak, čovjeka pogubila, ali bez ikakve sudske presude (ili moguće tek naknadne presude) pa ne znamo kad je čovjek bio osuđen i kad je bio pogubljen. I sad imamo naše vrle humaniste i borce za ljudska prava koji se zgražaju nad nehumanom presudom prijekoga suda (imali smo prilike uvjeriti se u to pred izložbenim zidom na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu pred godinu i nešto dana), a to što komunisti nisu ostavili nikakva papira kao dokaz pogubljenja, uopće im ne smeta. Štoviše, po njima su komunisti sve vrlo humano proveli. Važno je da nema dokaza!

Usprkos tomu, istina se ne da skriti. Ona postoji, premda zatomljena, duboko u zemlju pokopana, ona ipak postoji. Dokazi za komunističke zločine u poslijeratnome logoru u Jasenovcu postoje upravo pod zemljom. Kad su tražili dokaze ustaških zločina, naišli su na dokaze vlastitih zločina. To ih je zgrozilo i brzo su sve pokrili zemljom. Ti dokazi još uvijek postoje. Osim toga, postoje svjedoci koji su 1946. ili 1947. robijali u Staroj Gradiški i koji su istovarivali proizvode koji su stizali iz logora u Jasenovcu, kao podružnice starogradiškoga logora. Službeni životopisac komunističkoga zločinca Josipa Broza, zvanoga Tito, Vladimir Dedijer piše kako su 'pojedine mučionice' u logoru Jasenovac rušene 1948. i 1951. godine. Postavlja se pitanje čije su to 'mučionice' i tko ih je rušio. Na kraju, Franjo Tuđman izričito je napisao da je taj prostor (Jasenovac-Gradiška) poslužio za logor novim vlastima, najprije jedinicama Jugoslavenske armije, a zatim i civilnim vlastima NR Hrvatske (Bespuća, 1989., str. 126). A ta mu je povijesna činjenica, napisao je, osobno znana.
Nedopustivo je da se krivnja za žrtve pripisuje drugima

Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac svake godine izlazi sa sve većim podatkom stradalih u Jasenovcu, sada ih je više od 83 tisuće. Koliko su ti podatci vjerodostojni?

Treba otvoreno reći da je Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac nastala 60-ih godina, dakle u vremenu kad se država Jugoslavija već počela rasklimavati i da je ta javna ustanova od samoga početka trebala biti sredstvo pritiska na Hrvate i Hrvatsku. Ta je javna ustanova sa svojim ravnateljima i zaposlenicima odigrala glavnu ulogu u stvaranju velikosrpskoga jasenovačkog mita. Kad je predsjednik Franjo Tuđman predložio da Jasenovac postanezlocin spomen-područje svih hrvatskih žrtava, kako iz Drugoga svjetskoga rata i poraća, tako i iz Domovinskoga rata, taj je prijedlog odbačen. Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac nije se ni u kojemu trenutku odrekla svoje mitomanske uloge te ju ona, ta ustanova, podržava do dana današnjega, a to je posebno očito po tekstovima na njezinu mrežnome sjedištu, po popisu koji spominjete i po godišnjim okupljanjima visokih političara i njihovih savjetnika, koji tom prigodom na tome području izgovaraju već davno naučene mitomanske fraze koje s povijesnom zbiljnošću nemaju veze.

Navedena se brojka od preko 83 tisuće smrtno stradalih u ratnome logoru Jasenovac protivi dvjema očevidnim činjenicama. Prva je činjenica ta, kako proizlazi iz svih do sada znanstvenih radova, te poznatih mjerodavnih izvora i svjedočanstava, da ratni sabirni i radni logor u Jasenovcu nije bio logor uništenja, nego radni i prijelazni logor. U njemu se umiralo, u njemu je bilo pojedinih osvetničkih i nekontroliranih pogubljenja i slično, ali logor nije bio utemeljen s ciljem sustavnoga uništenja većih skupina ljudi. Ako u literaturi ima i takvih podataka, a ima ih, treba jasno uočiti da je to literatura ratnih pobjednika koji su vrlo pristrano i motivirano pisali o njima kao istini, a najčešće se radi o lažima i izmišljenim činjenicama.

Dakle to nisu podatci znanstveno utvrđeni i provjereni. A javna ustanova u sastavljanju svoga popisa poziva se upravo na takve izvore. Druga činjenica koju treba imati pred očima jest ta da je navedena brojka proizvod pobjedničke, komunističke strane, a njezina je narav i provedba zločinačka. Vrlo je lako sve svoje zločine pripisati suprotnoj, ustaškoj strani i tako sebe osloboditi pred javnošću i budućnošću od svake odgovornosti i krivnje. Ljudi koji su sastavili navedeni popis stvarna su ili duhovna djeca pripadnika te zločinačke komunističke stranke. Dokle god se ne bude znalo za imenični popis žrtava što ih je proizvela ta zločinačka komunistička partija, dotle ne ćemo moći imati niti točan popis žrtava koje je proizvela ustaška strana za vrijeme rata.

Osim toga, navedeni popis ne razlikuje stradalnike koji su u logoru samo boravili dulje ili kraće vrijeme od žrtava koje su u njemu izgubile život. Taj se popis, doduše, ograničava samo na ratno razdoblje i ne želi se baviti poslijeratnim logorom i žrtvama iz toga razdoblja. No želi li javna ustanova biti ozbiljna, ona će morati popisati sve zatvorenike, dakle, i one koji su iz logora pušteni na slobodu, i one koji su iz logora u Jasenovcu otpremljeni u druge logore ili na pragdeklaracrad u Njemačku, što je bio najčešći slučaj, kao i one koji su na tom području smrtno stradali nakon rata. Prema priloženome popisu korištene literature i izvora, vidljivo je da su sastavljači koristili subnorovske popise i literaturu koja ima uglavnom isto subnorovsko polazište. A uloga subnorovaca u stvaraju jasenovačkoga mita javnosti je već dobrano znana.

Želim istaknuti da mi je žao svake osobe koja je morala podnijeti bilo koju nametnutu žrtvu, osobito žrtvu života, i za njih prinosim dragome Bogu molitvu. No nedopustivo je s naše ljudske i zakonske pravednosti da se krivnja za te žrtve olako pripisuje nekome tko ih nije prouzročio, a stvarni zločinac istovremeno uživa slobodu i sve društvene povlastice. Europa i svijet spoznali su da je komunistički režim bio zločinački režim (Praška deklaracija o zločinima komunizma od 3. lipnja 2008., Deklaracija Hrvatskoga sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990., Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima), a on to nije bio samo deklarativno, već provedbeno i to osobito u neposrednim godinama nakon rata. Kad slušam kako političari ili neki javni ljudi olako iznose krivotvorine o ratnom logoru u Jasenovcu, ne mogu ne pomisliti kako oni time stvaraju galamu samo da se ne čuje istina o Barbarinu rovu, o Kočevsku Rogu i mnogim drugim gubilištima u Sloveniji i Hrvatskoj, u kojima su Titovi partizani učinili strašni zločin masovnoga pokolja Hrvata i drugih ljudi iz bivših jugoslavenskih republika.

Kad protuslovim navedenoj brojci od preko 83.000 žrtava, tada nikako ne niječem te osobe koje su u ratnim okolnostima svoje živote izgubile, a još manje da bi ih obezvrjeđivao, nego samo postavljam pitanje tko je prouzročio te žrtve i na kojemu mjestu. Poznavajući zločinačku narav komunističkoga režima, koji je svoj smrtni ples zaigrao, među ostalim, i na području Jasenovca i koje se naravi nikada nije oslobodio, ne možemo ga osloboditi od krivnje, samo zato što su današnji političari stvarna ili duhovna djeca komunističkih zločinaca (koji se, uostalom, nikada nisu odrekli nedjela svojih otaca).

Očekujete li da će institucije poduprijeti vašu inicijativu, vas kao skupine povjesničara, za istraživanjem Jasenovca?

Od hrvatskih ustanova s ljudima koji su im sada na čelu ne očekujemo pomoć. Ne mislim da te ustanove ne vode dobri ravnatelji i da u njima nema ljudi koji bi vrlo rado pomogli. Radi se o tomu da ustanove novčano ovise o državnome proračunu, a to znači od političara koji su na vlasti, kojima se istraživanje oko Jasenovca nikako ne sviđa. Kad bi se ustanove uključile u ovaj pothvat, ostale bi vrlo brzo bez novca za plaće svojih zaposlenika. Nije isključeno i da bi se u tome slučaju spomenuta ustanova ukinula.
Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

KOMPIČKA I KRITIKA

subota , 03.05.2014.

Veli opasni vođa:
Ne možeš ti svojom pičkom partiju prevariti.
Mi gajimo poštenje naših korijena.
Pička je jedno, a partija drugo.

Kritikom, u kojoj ima ironije, sarkazma ili alegorije,
ne popravljaš vlast.
Samo je izazivaš s crnim, katastrofalnim posljedicama,
za sebe i za svoj život.
Tako je to u kurvanjskom miljeu.

KOMUNJALCI

petak , 02.05.2014.

JAO hrvatskom narodu!
Klali ga komunjalci, kolju ga komunjalci.
Pod zvijezdom okrvavljenom hrvatskom krvlju zidaju nove klaonice.

Ne bu to tak šlo, ZURONJA bubiljičavi i maloumni!

PRVOSVIBANJSKA RAZMIŠLJANJA

četvrtak , 01.05.2014.

Kada će hrvatska vlada udisati isti zrak
koji udiše hrvatski narod?

Hrvatska ima budućnost!
Hrvatski narod nosi krvatsku pušku
na svom hrvatskom ramenu.
Hrvatski narod nikada više ne će položiti pušku!

Hrvatski narod ima svoj Hrvatski stožer
i svoju Hrvatsku Katoličku Crkvu i Vjeru.
Tu Ljubav nitko ne može
omraziti.

"Naš" predsjednik svira glasovir.
Kada će mu Bog popraviti sluh?

Kad orjunaš stojanko proždre pola janjeta i popije pola bačve, svi hrvatski jablanovi zastrepe:
koga li će noćca iza zida...?

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se