UBOJSTVO ŽUPNIKA

29.03.2014.

Početkom Drugog svjetskog rata talijanski fašisti okupirali su cijelu Dalmaciju. Smatrali su da je to dio njihove velike Italije te su počeli uvoditi svoje fašističke zakone, doveli su svoju vojsku, činovnike i učitelje. U škole i javne ustanove uvodili su talijanski jezik. Svatko tko bi se njima na bilo koji način usprotivio, bio je strogo kažnjen.
Svoje fašističke zakone osobito su striktno sprovodili u primorskoj Dalmaciji. Svi hrvatski rodoljubi kao i drugi slobodoumni ljudi teško su prihvaćali ovu okupaciju i talijanizaciju te su se na razne načine tome opirali. Među njima su bili i gotovo svi hrvatski katolički svećenici.Oni su svome narodu manje-više javno govorili protiv tih bezbožnih i protunarodnih zakona. Naglašavali su da je Dalmacija oduvijek hrvatska i nisu htjeli djecu poučavati na talijanskom jeziku, iako su ga poznavali iz svoga studija. Mnogi su zbog toga od strane okupatora bili internirani, prognani, a neki i ubijeni.

Istodobno, pod vodstvom komunističke partije u našim krajevima kao i u mnogim zemljama Europe, organizira se oružani otpor fašizmu i nacizmu, a njihovi borci se nazivaju partizanima. Pretežno mladi ljudi bježe od kuće u osamljena mjesta ili u planine kojih je u Dalmaciji na pretek gdje ih Talijani ne mogu dostići. Tu žive i kreću se po grupama, od središnjice dobivaju nešto oružja i hrane, zatim vrše diverzije na civilne i vojne objekte da bi se domogli što više opreme i oružja i pritom sve češće zarobljavaju ili ubijaju neprijateljske vojnike, Talijani potom, ne mogavši pronaći počinitelje, vrše strašne osvete ubijajući nevine ljude po gradovima i selima. To opet dovodi do sve većeg broja mladih ljudi koji bježe u partizane, a mnogi su i na silu odvedeni "u šumu."

Stipe je živio u malom primorskom mjestu, imao je sedamnaest godina. Radio je s ocem na svojim škrtim poljima i maslinicima. Otac mu je bio crkovinar pa je i Stipe redovito i rado nedjeljom išao u crkvu. Kada je vidio koja sve zla čine Talijani, odlučio je pobjeći u partizane, što je jedne večeri dogovorene veze to i učinio. Pridružio se drugovima u jednom malom mjestu na velikoj planini. Lijepo su ga primili, a on se tu dobro osjećao jer je neke otprije poznavao. Svi su bili Dalmatinci osim komandira koji su bili nepoznati, malo su drukčije govorili. Ispočetka ga nisu slali na diverzije ili borbene zadatke već su mu kao i nekim najmlađima držali predavanja. Jedan komesar im je govorio o strašnim zlodjelima nacizma i fašizma, o potrebi dizanja općeg ustanka u svim zemljama, u vodećoj ulozi komunističke partije Sovjetskog saveza, o stvaranju pravednog komunističkog društva. Naglašavao je da svaki partizanski borac mora biti odlučan, hrabar, neustrašiv i odan svojim komandirima. Prema neprijatelju nema milosrđa jer bi to bila slabost. Još su im govorili kako nažalost i među našim narodom ima domaćih izdajica, kolaboratora s neprijateljem, pa su time i oni naši veliki neprijatelji. Stipe je poput ostalih mladića sve pamtio i prihvaćao kao svoj vlastiti stav.

Jednom je komesar Stipu pozvao nasamo i imao s njime dugi razgovor.Rekao mu je: "Stipe, ti si nama dobro došao. Vidim da si dobar mladić i da bi mogao biti dobar borac. Ima međutim jedan problem. Mi znamo čiji si ti, iz koje si obitelji. Tvoj je djed bio vezan uz Crkvu, tvoj je otac i sada crkovinar. I ti si do sada redovito išao u crkvu i često se družio s vašim župnikom, onim fratrom. Ti znaš da sam ja vama govorio kako postoje i domaći izdajnici koji su jednako opasni kao i fašisti."

"Znam, druže komesare", -odgovori Stipe-"ali moji su u obitelji bili uvijek pravi Hrvati, nikada nisu voljeli Talijane i uvijek su govorili da je ovo hrvatska zemlja, a ne talijanska. Oni su još davno u prošlosti uvijek naše otimali, a naši su stariji branili svoje. Naš fratar je također veliki protivnik fašista i svih tuđinaca. On je više puta javno govorio protiv fašističke, bezbožne nauke i nama je mladima govorio da moramo braniti svoju zemlju od tuđina. On se zauzimao za neke naše što su ih bili Talijani uhapsili i vjerojatno bi ih ubili da nije bilo fratra. I njega su Talijani dva puta hapsili i prijetili mu da će ga ubiti ako bude surađivao s pobunjenicima. Mislim da roditelji i fratar znaju gdje sam ja i da me podržavaju."

" Sve ja tebi, Stipe, vjerujem"--nastavi komesar--"ali ti moraš znati da Vatikan i papa kao poglavar katoličke vjere podržavaju fašiste. Katolička Crkva i svi popovi podupiru kapitalizam, oni izrabljuju siromašni narod, ljude straše paklom da bi ih držali u pokornosti. Oni su zapreka ostvarenju našeg pravednog društva. Vjera je privatna stvar svakog čovjeka i tu se mi nećemo miješati, ali naš učitelj Marx ispravno reče da je vjera u Boga opij, varka za obični narod i ona će uskoro morati izumrijeti. Zatim, taj vaš fratar često spominje hrvatsku državu, a za to se mi ne borimo. Mi želimo stvoriti novo društvo, novu državu poput Sovjetskog saveza. Ne treba nam fašistička ni ikakva druga Hrvatska država, nju treba rušiti kao i Talijane. Sada možeš poći spavati, o svemu ovome razmišljaj pa ćemo se sutra opet susresti," završi komesar.

Stipe je malo spavao. Gotovo cijelu noć i sljedeći dan je o svim komesarovim riječima razmišljao i na kraju je došao do zaključka da komesar ima pravo jer je on učen i pametan čovjek. Već na početku dugog razgovora komesar je shvatio da je Stipe prihvatio njegove riječi i da može nastaviti:
"Vidim, Stipe, da si sve shvatio što sam ti sinoć govorio. Ali trebaš i djelom dokazati da si spreman sve učiniti za našu oslobodilačku borbu. Stipe, jesi li spreman na sve?
"Jesam, druže komesare", odgovori odlučno Stipe, a onda komesar nastavi: "Dajem ti sada jedan složeni i teški zadatak, ali sam uvjeren da ćeš ga ti izvršiti. Sutra uvečer moraš likvidirati, smaknuti, vašeg fratra."

Kad je Stipe to čuo, steglo mu se srce, naslonio je glavu na stolić za kojim je sjedio, a kroz mozak su mu prostrujale razne misli. Nije imao dugo vremena razmišljati niti je imao snage to čvrsto odbiti, samo je uzdahnuo: "A kako ću ja to učiniti?" Komesar odmah nastavi. "Odmah ćeš naučiti rukovati i pucati pištoljem što ćemo ti ga dati. Poći ćeš u selo čim padne mrak i pravac k fratru u kuću, nitko te ne smije primijetiti. On je večeras, kako su nam naši doušnici javili, sam u kući. Ti si se kod fratra redovito ispovijedao. Reci mu da si učinio teški grijeh i da se moraš hitno ispovjediti. Kad te on odvede u sobu, sjedne na stolicu a ti klekneš preda nj, odmah izvadi pištolj i pucaj mu u čelo.Zatim brzo pobjegni iz kuće i vrati se istim putem k nama da te nitko ne opazi. I još ovo zapamti, onaj tko izda našu borbu, nitko ga više od naše ruke ne može spasiti."

Nakon tih riječi Stipe je izgubio snagu za svaki pokušaj otpora i samo je još razmišljao kako to učiniti a da nitko ne sazna od njegovih u obitelji i u selu. Kad je pala večer, Stipe je pošao izvršiti nalog onako kako mu je rečeno. Fratar ga je kod susreta lijepo pozdravio i radovao se da ga nakon toliko dana opet živa i zdrava vidi. Dogovorili su se da će poslije ispovijedii o svemu popričati i zajedno večerati. Čim je Stipe kleknuo za ispovijed, iz neposredne blizine fratru u čelo ispalio je pištoljski metak. Prije nego se srušio na pod, fratar je još uspio izreći: "Zar mi to učini ti, dragi Stipe!" i uz slabi pokret desne ruke načini znak križa i reče tihim glasom: Ego te absolvo...Stipine ruke je poškropila fratrova krv. Poput Jude, Isusova izdajnika, Stipe je u noći kao zvijer jurio kroz grmlje i kamenje prema svojima u planini. Nije si oduzeo život samo zato jer se nadao da nitko ne će saznati da je on to učinio i da svojim roditeljima ne bi nanio još goru sramotu. Komesar ga je iste noći primio, hvalio i častio kao junaka. Obećao mu je kako će se on svojom propagandom pobrinuti da nitko ne sazna počinitelja ovoga ubojstva.

I zaista, dugo godina nije se točno znalo tko je fratra ubio. Mnogi su potiho šaptali da su to učinili partizani iz šume, drugi su sumnjali u Talijane protiv kojih je fratar javno govorio. Ubijeni fratar je pokopan u svojoj župi uz prisustvo samo dvojice subraće svećenika i manjeg broja naroda, ali bez ikakvih govora, osim propisane molitve. Svi su, naime, živjeli u strahu, s jedne strane od talijanskih fašista, s druge strane od partizana iz šume. Što bi god rekao, mogao si zato izgubiti glavu.

Što se dogodilo sa Stipom? Pored svih pohvala i uvjeravanja kako je učinio dobro djelo za partiju i narod, nikako se nije mogao smiriti. Po noći nije mogao zaspati, tek bi po danu isprekidano nešto odspavao. Stalno su mu u ušima zujale i u mozak prodirale one fratrove posljednje riječi: Zar mi to učini ti, Stipe! Dolazile su mu u pamet sjećanja na prijateljska druženja s fratrom nakon čega bi uvijek postavljao dva pitanja: Zašto sam to učinio? Učinio sam zločin? Nije bio više sposoban niti voljan za ikakvu borbenu akciju, tek je ponešto pomagao pri spremanju objeda. Nakon kapitulacije Italije partizani su Stipu smjestili u jednu bolnicu na oslobođenom teritoriju, na psihijatriju, gdje je pod nepoznatim okolnostima ubrzo završio život. Ne zna se je li se uspio ispovjediti što je uvijek potajno želio, ali nije imao snage ni prigode za to.
Budući da su mnoge okolnosti zlodjela u Drugom svjetskom ratu kod nas ostale nerazjašnjene i predane zaboravu, neka barem ova priča sačuva uspomenu na to strašno vrijeme.

Fra Žarko Maretić: "Visovačke i druge priče"


Pripremio: K. H.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.