KREMENKO HRASTIĆ: ROMAN "TROJICA" ANTE MATIĆA (prikaz u citatima)

petak , 24.01.2014.

UVOD

Ovi kršteni Hrvati ne žele ratovati protiv tuđih zemalja, izvan svojih granica. Ako Hrvatima neki nametnu rat, tada će se moćni Bog boriti za Hrvate i zaštititi ih.
Porfirogenet

Pisati o vlastitom narodu od kada je, odakle je, kako je nastao i kakav je, velika je milost, čast i odgovornost!
Ivo Pilar

Narod treba uputiti. da se ne zanaša za pojedine ljude, neka se od pojedinih ljudi ničemu ne nada, nego neka upravlja sam svoje velike stvari, i neka nastoji, da uzmogne sam sebi davati.
Ante Starčević

Lustrirali su one koji su trebali njih lustrirati. Svakodnevno nas bombardiraju lažima preko svojih medija
.Bajuša

Od kad sam sebe uvatio u lažima, nikom živu ne virujem.
Bariša

(5. stranica)


Nije sve što se dogodilo prošlo u prošlosti i izgubilo se na putu kroz sadašnjost u budućnost. Nema ništa sadašnje u prošlosti, niti buduće u sadašnjosti, a još manje buduće u prošlosti ili sadašnjosti, ali zato nešto od toga ili,, bolje rečeno, ono nešto neumrlo, zbiljsko, ljudsko i sudbinsko postoji u vremenu u kojem sam živio i ovo napisao, ne zato da postanem slavan, bogat i moćan, već zato da kažem što me je nagnalo da ispričam ovu priču o hrvatskoj trojici i sudbini staroga, žilavoga, malobrojnoga i, oprostite, svetog i prokletog hrvatskog naroda.
(7. stranica)

Bariša se sjećao strašne 45., krvave godine, kad su u smrt odlazili poraženi vojnici Prvoga i, na dugim, strašnim i krvavim putovima, u kolonama smrti i užasa, od Bleiburga preko Slovenije, diljem klete Juge, sve do Grčke granice, mučeni, mrcvareni i ubijani na razne načine od skojevaca, partizana, komunista i partizanka, krvnika i krvnica Drugoga.
(13. stranica)

Maribore, tvoji ti borića,
Di su kosti rvacki mladića!

Oj Blajburgu, grobnico Hrvata,
Tu sam svoga izgubio brata!

(13. stranica)

POGLAVNIK

PRVI je bio poglavnik i gubitnik, poglavar i glavar državice koja je kratko trajala i bila podložna i ovisna o Hitlerovoj nacističkoj tvorevini i Mussolinijevoj čudovišnoj fašističkoj zlotvorini.
(15. stranica)

Tribo je drukčije, jele mi, počeo je djed.
Nije mogo. Ruke su mu bile vezane.
Pobigo je.
Nije smio bižat.
Vala, tako je i nikako inčije, potvrdi Bariša.

(67. stranica)
.............................................................

Tribo je ostat do kraja sa svojima.
Nesritnjak, kukavac i prokletinja,
morao je ostati sa svojim narodom i sa svojom vojskom,
u svojoj zemlji i boriti se do kraja, ko Zrinski--glasno je kazala Bajuša.
Sa svojom vojskom, pa šta bude, podržao je Mijuša.
Misliš na ono polje u Austriji.
Nema drugog, jele ti zelene.
Nije Zrinski bižo, ni Derenčin, a nije ni Matija.
Niko nije tako napravio ko on, kukavac.
Tribo je ostat na onom prokletom polju.
Možda bi sve ispalo drukčije.

..............................................................

Tribo je raspustit vojsku...
Kud koji, mili moji.
Snalazi se kako znaš.
Više bi ostalo živih glava.
Svaki svojoj kući.
I s puškom.
Možda oni iz šume ne bi pobili onoliko naši' momaka, koji ostaše bez pušaka.
Onoga prolića nesta cvit naše mladosti.
(68. stranica)

ZLOTVORNIK

Da bi oni oko njega ugodili svome vođi i drugu bogu, doveli su mu neku djevojku iz sela. Nije imala više od sedamnaest godina i, kako se otimala, svezali su je za krevet, a on je ušao onako u uniformi i čizmama, spustio hlače s one svoje nesreće, silovao malu, jadnu curicu, izišao i nastavio ispred te kuće pušiti i razgovarati, vidno raspoložen, sa svojim odanim drugovima, učom iz Slovenije, abadžijom iz Srbije, šmokljanom iz Bosne, đetićem iz Crne Gore, pretilom krmčinom iz Hrvatske, a jadna mala se trzala i pokušavala osloboditi. Kad joj je to uspjelo, iskrala se kroz prozorčić iz kuće i objesila se u šljiviku. Kad se selom pročulo što se dogodilo, djed nesretne curice došao je pred kuću u kojoj je vrhovni zapovjednik partizanske vojske, maršal, silovao njegovu unuku, bjesnio je i psovao njega i njegove junačine partizančine, pa oca mu i majku i sve po spisku. Po kletvama i psovkama , koje je Branko doslovno citirao, shvatio sam da su u tom selu živjeli Hrvati. Što mislite , što se kasnije dogodilo? Nešto strašno, što nisam mogao ni pretpostaviti...............opkolili su selo i sve živo pobili, spalili kuće i otišli dalje, u nove ratne pobjede! Nije ostala ni živa kokoš u tom bosanskom selu. Mašala ljudi i vojske, rekao bi Bosanac!
(101. stranica)

U zadnje vrijeme, ponajviše u srpskoj publicistici, gromoglasno su promovirane stare priče koje su kolale još u doba 2. svjetskog rata, da je Tito zapravo netko drugi i da je taj preuzeo identitet zagorskog vodnika poginulog u 1. svjetskom ratu.
(115. stranica)

Neke hrvatske lijeve budale tvrde i kažu da je Drugi bio Hrvat i demokrat. Ako je on bio Hrvat i demokrat, sačuvaj me, Bože, takvih Hrvata!!!
(21. stranica)

DRŽAVOTVORNIK

Bože, daj da se ne obistine moje crne slutnje! Kakav bih ja to bio pjesnik da neke stvari ne vidim malo unaprijed, kao što je unaprijed vidio moj pokojni prijatelj Bruno Bušić, koji je nekoliko godina radio s Tuđmanom u Institutu za radnički pokret (Tuđman mu je bio direktor), i dobro ga poznavao, pa je jednom prigodom 1975. godine rekao, bolje rečeno, prorekao:
"Ako Franjo Tuđman dobije tri povijesne sekunde, stvorit će slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku."
.........................................................

To se dogodilo i obistinilo sudbonosne 1990. godine, kao što se, mnogo godina kasnije, obistinilo ono što je govorio Bruno Bušić u jesen 1975., u jednom frankfurtskom restoranu:

"Da smo složni i čestiti, davno bismo imali državu.
A bit će, rodit će se slobodna Hrvatska,
kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila
komunistička krvava carstva, kao kule od karata.
Nema države bez krvavih gaća.
Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima,
a možda s poturicama i našim izdajicama.
Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako,
sve dok ne stanemo na svoje povijesne granice
i vratimo ono što je bilo naše.
Kad se oslobodimo srpskog ropstva,
komunističkog mraka i zlosilja
i stvorimo konačno državu,
vidjet će se kako naši kradu.
Svatko nas je krao i potkradao,
oslobađao nas slobode i nade,
a najteže će biti kad nas naši budalaši,
izrodi, udbaši, partijaši i orjunaši,
budu varali, lagali, krali i prodavali
svjetskim maherima i makro lopovima.
Navalit će na nas velike ptice grabljivice.
Do neba i Boga dižem svoj glas!
Kako nas tada spasiti od nas?

(127. i 128. stranica)

TREĆI je u svibnju 1945. godine bio među pobjednicima u vojsci DRUGOGA, koji je dao smaknuti nekoliko stotina tisuća vojnika PRVOGA, zarobljenika i civila, i za to nikad nije odgovarao, ni on ni TREĆI, ni njihovi ljudi, koji su tijelima svojih žrtava punili jame po Sloveniji, napuštene rudnike, tenkovske rovove...
(12. stranica)

Znao je TREĆI iz vlastitog ratnog iskustva, da ako dođe do rata, što se i obistinilo desetak godina kasnije, poslije smrti DRUGOGA, što je ratničko bilo u naravi i mentalnom sklopu ratnika PRVOGA, njegovih dobrovoljaca koje su zvali ustašama i u većine hrvatskog naroda koji je htio svoju slobodnu, neovisnu državu. Znao je on što je najdublje i najljepše u tom hrvatskom čovjeku koji je godinama zlopatio u komunističkom zlosilju i jednoumlju, skrivao u sebi nekima čudne, duboke nacionalne osjećaje, sjećanja na pokušaj PRVOGA, strah od DRUGOGA i njegovih, te, naposljetku, gajio i nepovjerenje i divljenje TREĆEMU. I zato je uspio nadvisiti PRVOGA i DRUGOGA i obnoviti staro hrvatsko kraljevstvo, odnosno stvoriti demokratsku i preko višestranačkih izbora, referenduma i strahota rata, slobodnu državu Hrvatsku, izdvojiti je iz Jugoslavije, tamnice Hrvata, kako su je potajno zvali hrvatski emigranti i disidenti.
(14. i 15. stranica)


SLOVA OD SUZA
Pokojnom ocu, nespokojni sin

Bilo mi je dvadeset godina kad sam pošao na taj teški put. Nitko nije znao kamo i zašto idem. Na granici su me dugo drugovi ispitivali. Ponavljao sam im da tražim oca. Jedva su me pustili preko granice.

Stigao sam u svitanje 15. svibnja 1963. godine do devetnaest borova, što usamljeno rastu duboko u bleiburškom polju.

Umoran od duga, naporna pješačenja, usamljen i žalostan, sjeo sam kraj bora, tiho plakao i tako zakunjao oslonjen glavom na kamen na kojem je pisalo:

U ČAST I SLAVU
POGINULOJ
HRVATSKOJ VOJSCI
SVIBANJ 1945.


Kad sam se probudio i došao sebi, sunce se visoko diglo iznad borova, polja i mene. Sve je uokolo mirisalo, sjalo i blistalo u sunčanu, vedru i toplu danu.

Tako je bilo i onoga dana kad je otac odložio pušku i predao se Englezima i partizanskim zlotvorima. Izvadio sam iz torbe olovku i papir i počeo pisati pismo ocu.

Dok sam pisao, suze su kapale na slova.


Kad si ti za Hrvatsku ratovao,
ja sam iz matere na kamen pao
i bez tebe ko mače i siroče rastao.

Pušku si bacio u travu na ovom polju,
kod ovih borova u ovoj dolini olovnoj
predao se Englezima i partizanima.

Ovo je polje hrvatski narod prekrio,
a onda je bahati Englez naredio:
"Neka se dobro počisti paluba!"

Možda te pokosi srpom partizanka,
možda partizan dotuče motkom,
možda su te dokrajčili petokrakom.

Dok su ubijali, pjevali su:
"Nosim kapu sa tri roga
i borim se protiv Boga!"

I grunu u mene krvavo proljeće,
kad ste izmučeni u smrt odlazili,
a sve je uokolo cvalo i mirisalo.

Tisuće zarobljenika, domobrana i ustaša,
partizani poklaše, strijeljaše, pobiše,
zla sudbina vaša i beskrajna tuga naša.

Baka te čekala i tiho u samoći plakala,
majka tješila da ćeš doći prije ili kasnije,
djed te, oče moj, nikad prežalio nije.

Minu dvadeset godina, ćaća moj,
od kad te nema, od kad si nestao,
kao da si u crnu jamu propao.

Oni što ti mladu život oduzeše,
nikad im se imena ne doznaše,
ne stiže ih kazna, nit se pokajaše.

Sjedim tužan pod borom isto onako
kako je djed sjedio pod orahom,
lulu pušio i suze od mene skrivao.

Djeda više nema među živima,
nema drage i dobre moje bake,
a nema ni moje žalosne majke.

Sjedim sam i žalostan pod borom,
pod ovim tuđim, hladnim nebom,
i bludim niz poljanu, u daljinu.

Dok tebe grli teški, skamenjen muk,
duboko u meni ječi ranjen hajduk,
i zavija u nevremena kao gladan vuk.

U mrkloj planini i jami punoj noći,
krik za krikom odjekuje u samoći,
brdo ječi od Titovih strašnih riječi:

"Likvidirajte bandite! Baan...dite...eee!
Likvidiraj...aja...aaaj...aaaja...aaaaa!
Likvidiraj bandu...andu...duuu...uuU!


Za kraj priče, ovdje nije kraj. Sad si na nebu ti koji ovo čitaš. Širi dalje moju i svoju priču, isto onako kako sam ja Barišinu, Bajušinu i svoju. Važno je da sam sebe ne uhvatiš u laži i da se ne sustigneš
(176., 177., 178. i 179. stranica)

KRAJ ROMANA

Sarajevo-Mostar-Zagreb, 2012.-----------------------------------

Nakladnici: Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo;
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosna, Mostar;
MSA, Zagreb

Priredio: Kremenko Hrastić


KROTKO TURE

subota , 18.01.2014.

Gledam te neke razvaline (na televiziji, dakako) duševne i tjelesne, pune strepnje i straha
za ono malo kože što im ostade.
A duše kršćanske nikada nisu ni imali.
Poltroni, izdajice, koljači, riječju, udbaši, nikada i ne imadoše Božji čip.

I Smail-aga Čengić bijaše negda silnik.
A što ostade od njega, pročitajte što napisa Ivan Mažuranić u epskom spjevu "SMRT SMAIL-AGE ČENGIĆA"
od pet pjevanja (Agovanje, Noćnik, Četa, Harač, Kob).

U polju je stanak pustinjakov,
A u stanku jedna izba mala.
U toj izbi čudno čudo kažu:
Bijesno Ture gdje se krstu klanja.

Stoji Ture odjeveno lijepo
I pod čalmom i pod britkom sabljom,
I pod puškom i pod ljutijem nožem:
Strah te hvata, posjeć će te bijesno.

Al se ne boj, pobratime dragi:
Krotko Ture, posjeći te neće;
Smjerno Ture, uplašit ga lasno.
Udri samo o zemljicu nogom,
Ter ti smjerno obje skršta ruke,
Ruke skršta a prigiba glavu,
A pak desnu pred obraze diže,
I najposlije vrhu čela visi.


Pak pristupi, ter mi gataj, pobre,
Čija 'e ovo ponosita čalma? -
"To je čalma age Čengijića,
Al se tužno oko glave vije."
Čija 'e ovo, pobratime, glava? -
"To je glava age Čengijića,
Ali iz nje tamne oči vire."
Čija 'e ovo okovana sablja? -
"To je sablja age Čengijića,
Al žalosno uz bedricu visi."
Čije 'e ovo zlaćeno oružje? -
"To 'e oružje age Čengijića,
Ali mirno o pojasu hrđa."
Čije 'e ovo zlatno odijelo? -
"To 'e odijelo age Čengijića,
Al od sunca ne odsijeva, jadno!"

KOB (peto pjevanje)

Istaknuo K.H.

SVIĐA MI SE, JAKO MI SE SVIĐA!

utorak , 14.01.2014.

MISLI JEDNOG HRVATSKOG RATNOG MINISTRA
(u emisiji mrezatv)

Ne mrzim Srbe. Ja mrzim četnike. To je moja dužnost.

Oni što ostavljaju Krista kad se zatvore vrata (crkve), nisu vjernici.

U svojoj povijesti Hrvati nisu napadali svoje susjede, ali susjedi hrvatski jesu Hrvate.

Nek dođu moralni i pametni na vlast.

Ako se branitelji počnu buditi, svakoj vlasti bit će teško. Ne vrijeđam ih i ne ponižavam ih.

Hrvatski sud je genocidan.

Progovori li Perković, netko će nastradati.

Kakva je to vlast koja po nekom čovjeku naziva zakon? ("lex Perković", npr.)

Nismo uopće kvalificirani suditi špijunima jer o njima gotovo ništa ne znamo.

Svi špijuni su dvostruki, trostruki.

Koja god stranka nema novca, propast će.

Sve stranke imaju crne fondove.

EU ne voli Hrvatsku više od mene.

Ja se ponosim što sam hrvatski nacionalist.

Brane Crnčević je jednom rekao svojim srpskim napuhancima: Vi ste odavle odlazili u četnike, a povraćali se iz partizana.

GNOJNA RAZVALINA I ŽENSKE NOGE

petak , 10.01.2014.

Kad se razvali pička,
propadaju svjetovi.
-----------------------------
Prema televiziji i novinama
žena ima samo noge i rupu među njima.
I puno putra na koži i jeziku.
-------------------------------

PLAMENOVI U BRDIMA I GRUDIMA

srijeda , 08.01.2014.

Najsvjetliji dio novije hrvatske povijesti jest pobjeda Hrvata nad srbočetnicima
i jugoslavenskom armijom u ratu za hrvatsku slobodu.
Da je u tom našem hrvatskom svetom osloboditeljskom i obrambenom ratu poražen i komunistički koljački duh,
vedriji bi nam dani bili!
---------------------------------------------
Vatrometi nad gladnim i nesretnim svijetom
poraz je čovjekoljublja u čovjeku.
---------------------------------------------
Kad šutiš usred buke,
velike i široke,
sloviš se mudracem.
---------------------------------------------
Premjestivši novčanik iz džepa
u dušu, čovjek je protjerao Boga
iz sebe.
---------------------------------------------
Bog je čipirao svakoga od nas.
---------------------------------------------
Jer vjerujem u Tebe, Bože,
radujem se smrti
tijela svoga.

USPJEŠAN ZAHVAT

utorak , 07.01.2014.

Dični, mirni i mudroslovni predsjednik operirao
obje vjeđe.
Moje gore list! Dobro mu zdravlje!

A je ono bilo nezgodno, desna dolje, lijeva gore,
kao da nekoga ne želi vidjeti i snimiti u cijelosti,
pa škilji.
Sad je, fala Bogu, uspostavio ravnotežu, sad će,
o, Svemogući nam Bože, daj,bolje i brže vidjeti
i zaključiti koji i čiji to nacionalizam jača u Hrvatskoj.
A onda će precizno moći uperiti kažiprstom.

Ne kaže narod uzalud:
Kad vidiš bolje, i srce ti je plemenitije,
i mozak ti je pravedniji!

POKOLJ HRVATSKIH VOJNIKA U ODESI

Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi je bio ratni zločin koji je dugo bio prešućivan u povijesnoj znanosti za vrijeme postojanja Jugoslavijâ.

Pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, hrvatski domobrani su bili novačeni iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi tvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim, imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj 13 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju. O tome je Miroslav Krleža pisao:
Wikicitati „U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici...“
(Miroslav Krleža)
Tako su još 1916. i 1917. godine su Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu pristupiti jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanju mrtvih tijela (bacanjem istih u more).



Iako jedni izvori govore o 13 žrtava, drugi izvori navode daleko veće brojke.
Prema podatcima dr Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Radi se o 10.000 hrvatskih vojnika koje su Srbi i ruski kozaci pobili i bacili u Crno more.
Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti t.zv. jugoslavenskoj legiji. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, t.zv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.
Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela. Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese u kojem je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: "To su Hrvati, pa ne morate znati". Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova Grozote u Odesi.
Izvor: WIKIPEDIJA


KRONIKA KOMUNISTIČKO-ČETNIČKOGA ZLOSILJA

TKO JE ČUVAO STRAŽU ZA “ĐENERALA” DRAŽU?

Dana 2. kolovoza 1941. partizani su napali sela Krnjeušu i Vrtoče u zapadnoj Bosni. Sravnili su ih sa zemljom i ubili 80 hrvatskih seljaka, među njima, primjerice, cijelu obitelj Matijević i šestero njihove malodobne djece. Katoličkom svećeniku Krešimiru Bariću Titovi su partizani odrezali prste, oderali kožu s lica, iskopali oči i još živog ga bacili u zapaljenu crkvu. Mjesnom hrvatskom gostioničaru i trgovcu partizani su odrubili glavu i nabili je na kolac i tako slavodobitno nosili po zapaljenu selu.

Dana 18. kolovoza 1941. četnici su zauzeli Srebrenicu i tijekom nekoliko tjedana okupacije ubili preko 1000 stanovnika. U gradu i okrugu Višegradu Mihajlovićevi su “junaci” pobili 1941. preko 6 tisuća civila. Dana 28.11.1941. četnici su u bosanskom selu Koraj zaklali preko 200 zarobljenih seljaka muslimanske vjeroispovijedi. U Foči je od dana pada tog grada u srpske ruke, 5. prosinca, do Božića 1941. zaklano preko 500 stanovnika, među njima djeca i žene. U Foči je prvi dan okupacije strijeljano 60 zarobljenih hrvatskih branitelja oružanih snaga NDH. O masovnom pokolju u Goraždu 1941. od strane četnika svjedočio je Srbin Vlado Milanović. U selu Rudo, u kojemu je osnovana partizanska 1. proleterska brigada četnici su nakon odlaska partizana silovali sve zatečene djevojke i žene. Nakon što su partizani od četnika preuzeli Vlasenicu u istočnoj Bosni oko 500 muslimanskih seljaka pobjeglo je u Foču. (Kada su četnici zauzeli Foču, prvo su pobili zarobljene hrvatske vojnike, i izbjeglice iz Vlasenice.) Postavlja se pitanje je li Titova “narodna. vlast” bila narodna ili protunarodna kada pred "narodnom vlašću” ljudi bježe glavom bez obzira.

O partizanskom teroru u Derventi tijekom prve polovine 1942. svjedočila je srpska partizanka Mara Došen iz Sanskog Mosta koja je svoje svjedočanstvo predočila u Prijedoru 24.7.1942. pred sudsko-liječničkim povjerenstvom iz Zagreba: skupine od po 40 do 60 zarobljenih uglednih građana hrvatske nacionalnosti (i katoličke vjere) iz Dervente partizanske su okupacijske vlasti odvodile u srpsko selo Kamenica kraj Dervente i masovno strijeljale. Po istom obrascu su srpski partizani s Kozare strijeljali tijekom svibnja 1942. 400 građana Prijedora, muslimana i katolika, i bacili ih u četiri unaprijed iskopane masovne grobnice. Dvije masovne grobnice ostale su “neiskorištene”, jer partizani uslijed oslobodilačke akcije hrvatske vojske nisu uspjeli grobnice popuniti nevinim žrtvama. Bitka na Kozari u lipnju 1942. uslijedila je između hrvatskih i jugoslavenskih snaga nakon što je Tito iz Srbije i Crne Gore u zapadnu Bosnu ubacio pet partizanskih proleterskih brigada, koje su potom potpuno i razbijene, ali su se spasile bijegom prema Grahovu jer oružane snage NDH nisu smjele stupiti na teritorij u zoni pod kontrolom fašističke talijanske okupacijske II. armije, koja je u Dalmaciji hranila i naoružavala srpske četnike i partizane.
(PROČITATI ŠTIVO U CIJELOSTI)

Izvor: HRVATSKO SLOVO (18. o2. 2005.)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se