1. Kad želja stvara priču, ne tka je od onog što su oči vidjele nego od onog što je duša htjela.
Tako nastaju legende.

2. Ne drži u glavi misli koje će ti lubanju rastočiti kao kvasina bačvu. Jer, zašto bi čovjek režao
kad nema čime ujesti?

3. Tako je Rustem, umirući, potvrđivao istinu da je svako uvjerenje onakvo kakvim ga tko vidi: ono
čega se jedan čovjek stidi, drugi se time ponosi.

4. Samo sunce i mjesec prelaze preko kaljuže i poslije toga ostaju svijetli kakvi su i prije toga
bili, a mi ljudi ne možemo kao sunce i mjesec.

5 Moraš dobro naućiti kako se govori i kad se govori. I moraš dobro naučiti kako se muči
i kad valja mučati.

6. Samo djeca i budale govore istinu, svi ostali lažu. Zato su djeca nevina, a slabi umom od Boga posvećeni.

7. Čime amforu prvi put napune, onime miriše dok je ne razbiju.

8. Budite mi svjedoci pred Bogom i ovom pustoši:da su su sve stvari šarene lijepe, osim čovjeka.

9. Krivo stablo krivu sjenu po zemlji baca.

10. Nešto je drugo zabrinulo kozu: od kože jednog jarčića napravili su omot za svetu knjigu, a kožom drugoga
prekrili su ciganski bubanj. I sad se nad mješinom jednoga Boga zaziva i ruke se sklapaju, a nad drugim
promukli Ciganin pjeva razbludnu pjesmu: Ja sam Hava, a zovu me Cica, vozim bolje od carskih kolica.

11. Čuvaj se nepravde odveć velike pravde.

12. Ostavi čovjeka kome je sklonost mjerilo kreposti, a neskromnost oblik življenja.

13. Poznato je da čovjek koji stvara mit, sumnja u nj više od onih čije je povjerenje pridobio.

14. Sumnja više ukrepljuje vjeru nego je razara.

15. Kad netko govori, ne govori samo ono što treba kazati, nego i ono što će drugi
iz njegovih usta čuti.

16. Džihangir pjeva neka se čuvamo čovjeka koji osniva škole i tjera ljude da uče čitati i pisati,
a one koji su davno naučili, pa znadu i govoriti i napisati, baca u tamnicu.

17. On (Džihangirov otac) se takvih ljudi plaši i zato ih polagano tamani, jednog pa drugog, kako mu koji
pod metlu dođe, kao domaćin miševe kad u jesen s polja nagrnu u kuću.

18. Takvi lopovi zdrpe što im padne pod ruku, i tvrde da oni ničemu nisu krivi, uzeli su
ono što im je doplavila zgoda, možda sudbina sama, budale bi bili da nisu uzeli.
Njihov je vijek dug jer im je zadnjica stotinu kila teška, a obraz im dva prsta nema.

IVAN ARALICA: PSI U TRGOVIŠTU