1. U vladanju gomilama ljudi, kojima je ćud nestalna a potrebe promjenljive, ocjene pojedinih vođa i njihovih postupaka ne prosuđuju se ni prema namjerama ni prema stvarnoj slici njihovoj, nego po odbljesku što ga njihova ličnost, iskrenim ili lažnim nadama, upućuje u dušu gomile. A gomila je more što se biba i odrazi su u njoj iskrivljeni. I što je najgore, nju ne pokreće ni svjetlost sunca ni vjetrovi, nego varljive slike koje sama u sebi stvara.

2. U toj gomili koju je volio (Sulejman, napomena N.R.N.Z.) kao obezličeno mnoštvo, čvrsto, poslušno i pouzdano, stalno je vrelo kao u loncu kaše. I uvijek ista pjesma: pojedinac ruje, blati, spletkari, da bi postao netko i nešto. A još nitko nije postigao ono što bi ga smirilo, uvijek se može više i dalje, uvijek su drugi postigli više, uvijek sam ja vrjedniji nego što sam nagrađen. Tako strast za izdvajanjem iz gomile jednako živo ključa u onima koji su tek uskočili u lonac kao i u onima koji su davno prevreli, stekli ime, položaje i novac.
Dok su u milosti, dok misle da ih Sulejman predviđa za još više položaje, znadu biti smjele junačine, znadu biti mudri i pokatkad čovječni. Ali, neka je između njih i Sulejmana negdje nešto škripnulo, pomračila se naklonost ili puknuo stari uzao na sponi, oni će svu svoju snagu upotrijebiti da dokažu koliko su mu odani. Njihovo dodvoravanje postaje nepodnošljivo, njihova riječ postaje smrdljiva kao ustajali rasol, njih kao ličnost nestaje, i Sulejman, da ih prije toga i nije mislio ukloniti, sad, kad je zgađen i prestravljen, mora ih otjerati od sebe.

3. Neki ljudi govore, a ne znaju, neki znadu, a šute.

4. Čovjeku koji mrzi prije se smrkne nego sunce zađe.

5. Da se prijatelj ne stječe na zabavama nego na vratima tamnica i na bijegu od progonitelja, znadu oni koji su ih bili željni u tim časovima.

6. Čovjek promijeni odjeću, ali ostaje ono što jest.

7. Grane postaju sve tanje što se više k nebu uspinješ. A silaska s tih vršika nema, s njih se samo u nebo polijeće.

Ivan Aralica: Psi u trgovištu