Kamo sreće da se i ja bar na kraće vrijeme mogu naći u domovini i uživati slasti mira kojeg se gubitak nikakvim zlatom ne može nadoknaditi! Od nužde prisiljen služiti na pragovima moćnika, teško da ću ikada doživjeti tu sreću. Dočim ti, dragi brate, daleko od svjetskih jada i buna, u miru općiš s knjigama, baviš se vinogradarstvom i uzgojem cvijeća, Hrvatsku ne bi zamijenio ni za cijeli svijet, a Šibenik ni za koji lijepi grad. Blago tebi! A jao meni, nesretniku, koji kasno shvatih prednosti mirna života u domovini.

Antun Vrančić svom bratu Mihovilu, ocu Fausta Vrančića

Ivan Aralica:PSI U TRGOVIŠTU (I. Nekamo moraš)

1. SEBIČNI I NASTRANI TIKVANI ZASRALI HRVATSKU.

2. MALOBROJNI SU PRIJATELJI KAO KAPI VODE U PUSTINJI.

Stidio sam se više nego bojao u očima tih ljudi postati junak. To što sam uradio nisam držao nikakvim junaštvom, štoviše, sve je to za mene bila muka bez kraja. Nisam čovjek koji bi svoju veličinu gradio na svlačenju gaća i prašenju po golom turu, niti velikim djelom smatram dočekati"dilidžence", pobiti pratnju i odnijeti novac. Ono što radim sasvim je obično, po mjeri svakog čovjeka, da zida Turiju jer mi je to zanat, zidao je za svoju radost ili za svoj spas, i da nećaka vratim na ognjište svoga djeda, jer dvije stvari ne mogu podnijeti: da na zemlji iza mene ne ostane ništa na čemu se ne prepoznaje moja muka i trag mojih ruku, i da se u kući gdje sam rođen ne čuje plač i smijeh. A to da radi tih dviju malih stvari, sitnih i varljivih kao sve ljudsko, moram poduzimati nadljudske i neljudske korake, to je druga stvar koju će shvatiti samo onaj koji shvati smisao ovih zapisa.

IVAN ARALICA: GRADITELJ SVRATIŠTA

Razvikan kao nasilnik, što je i bio,
Tahirbeg je lako dolazio do žena,
jer strah od moći,
ne samo da prisiljava žene da se predaju, nego ih goni
da se stave
pod okrilje moćnika.
Mogao je kupiti ili namamiti, ne sve, ali mnoge žene,
mogao ih je uzeti
iz ruku skrbnika
i odvesti ih u svoj krevet, mogao ih je imati dvije i deset,
mogao ih je
trošiti i mijenjati
kao odjevne predmete. I što je mogao, to je i činio,
nije se sustezao,
nije se stidio, nije zazirao
ni od jednog sredstva, nije ga morila savjest.
Nije ni ovo, nije ni ono,
ali se nije ni zasitio ženskinja.
I meke puti i mekih mahovina, i tople kože i vlažnih usana,
i kose
da se njome omotaš i mirišljava daha
da se u njem ispariš, svega je toga bilo u izobilju,
ali ono što,
ono što se nazivalo ženstvo, ostalo je nedosegnuto.
Ostala je netaknuta ona tvorba muške uobrazilje
koju još nitko nije raščlanio,
iako je opisuju otkako se zna za pismo.
.......................................................................................................

Tahirbeg je otkopčao dugmad na haljini, počevši odozgo prema dolje,
osim dva dugmeta ispod grla.
Potegnuo je bijelu ramsku suknju, i suknja je pala oko stopala,
a Diva je ispod satena ostala u prsluku
i kratkoj košulji.
-Ti možeš učiniti-rekla je Diva-što god hoćeš, ali moju dušu nikad
nećeš imati.
Ako nakon ovoga budem morala živjeti,
kako god živjela, ja ću te mrziti. Mrzit ću te i
ako se budem morala praviti da te volim.
........................................................................................................

Uhvatio je sedefni držak noža i, malo poviše mjesta
gdje je trebao izvršiti obljubu,
da mu se krv uspalila,
zabio je sječivo do kraja, odvojio se od djevojke...on je krv s noža
obrisao
crnim satenom, turio ga u korice,
spustio ruke niza se i gledao kako Diva pada.

IVAN ARALICA: GRADITELJ SVRATIŠTA