1/5 + 4/5 =5/5

nedjelja , 02.07.2017.



Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

KOLIKO LI ĆE JOŠ MUTNIH VODA OTEĆI...

srijeda , 28.06.2017.

Image and video hosting by TinyPic
...dok nam se budu ubojice Hrvata cerekali iz svake pore hrvatske nam zemlje svete?

ŽARKO IVKOVIĆ Zakon spojenih posuda: Miču li Tita da bi uklonili ploču iz Jasenovca?

MARINKO JURASIĆ Živio antifašizam, ali Tito mora pasti!

VL,27.6.17.

VATROSLAV MURVAR: "NA IZVORIMA SRPSKIH NEISTINA" (10.)

subota , 24.06.2017.

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

OPOMENE

četvrtak , 22.06.2017.

1. SPUSTI KAMEN !

2. NISI SLIJEP(A), IPAK NE VIDIŠ NI TRUNAK NI GREDU.

3. SVAKA HRVATSKA VLADA RAZHRVAĆUJE HRVATSKU.

KUD NARODNA VOJSKA PROĐE...

subota , 10.06.2017.

Image and video hosting by TinyPic
Pod njihovim nogama ne cvjetaju ni makovi niti bujaju mrkvice,
kud narodna vojska prođe, samo pepeo sniježi.
...ička im .aterina...

MARASSINOS, KLASE CRVENOKMEROSSINOS

petak , 09.06.2017.

Kad ćelavi i praznoglavi, zloćudni i krvolučni Marassinos
progovori krvavo i seravo,
oštrozubno,
drhtavo,
kao vuk u skoku,
na hrvatsku šiju,
na hrvatski grkljan...
zaboli me hrvatsko poljodjelsko srce
i izgubim nadu u hrvatsko jutro
na hrvatskoj njivi...

NEMOĆ I BIJEDA SRPSKIH RUŠITELJA

srijeda , 24.05.2017.

Priča o najstarijem svetištu u Bosni i Hercegovini
(Objavio Josipa S -24/05/20170)


Tisuće vjernika svake se godine okupi u Podmilačju, nadomak Jajca, u svetištu Svetoga Ive Krstitelja.
Image and video hosting by TinyPic
Ovo je svetište jedno od najstarijih u Bosni i Hercegovini. Datira iz 15. stoljeća kada je, vjeruje se, i sagrađena stara crkvica u gotičkom stilu. Ona je preživjela i veliko osmanlijsko osvajanje 1463. godine, ali i pad Jajca 1528. godine.

Kada su tijekom Bečkog rata koji je trajao od 1683. do 1699. godine ostali nerazrušen samo franjevački samostani u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu opstala je i ona.

Prvi spomen Podmilačja 1461.

Podmilačje se prvi put spominje 1461. godine u povelji posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića koja se čuvala u Fojničkoj kronici iz 17. stoljeća.


U njoj se kaže kako kralj: „mnogopoštovanomu, virnom slugi stricu knezu Radovoju za njegova virna, i prava posluženja koja posluži kruni kraljevstva našemu; najprije Gospodinu, i roditelju našemu, dobrga spomenutja Gospodinu kralju Tomašu, i meni Gospodinu kralju Stipanu…“, te mu daje „u Luci (Dnoluci) grad Komotin, i pokraj njega goru Bočac, i pokraj njega goru Čurničku, i Daljevac do Seoca, Cvitkovića, i Podmilačje selo sobi strane Vrbasa sva ta sela š njihovim pravim međami i kotari, i u Jajcu, i u Jezeru kuće njegove, mline, vrtle, i vinograde.“

Od izgradnje do danas crkva Svetog Ive bila je uvijek zborište zajedništva ne samo bosanskih katolika nego i pravoslavaca i muslimana. Taj duh otvorenosti u vjeri i nadi plod je stoljetnog djelovanja i visokog osjećaja za ljudske i narodne potrebe, ali i visokog osjećaja za vrednote Božjeg kraljevstva, piše HMS.

U ožujku 1993. godine Srpska vojska do temelja je razorila svetište Svetog Ive u Podmilačju. To se dogodilo 1. ožujka u 6 sati navečer. Mještani svjedoče da se začula snažna eksplozija prilikom koje je srušena velika crkva Sv. Ive, a u njezinu sklopu i ona stara iz srednjeg vijeka. Sve što je tada spašeno bio je čudotvorni kip Svetoga Ivana Krstitelja.

Svetkovina svetog Ive slavljena i u progonstvu

Svetkovina Sv. Ive slavljena je i u progonstvu, 1993. godine u Cerniku kod Gradiške, 1994. godine u Podhumu kod Livna, Zagrebu i Trogiru, a 1995. godine u Novoj Biloj. Nakon proteklog rata ova zavjetna crkva u cjelosti je rekonstuirana. U međuvremenu je izgrađena i nova crkva s vanjskim oltarom i župnom kućom.

Prvo je srušenu crkvu zamijenio donirani šator, a potom je izgrađena drvena baraka za molitveni prostor ispod ceste i brvnara za stambeni prostor iznad ceste. Povratkom sve većeg broja župljana počinje izgradnja zavjetne crkvice Svetog Ive u onom obliku kakva je bila u vrijeme njezine izgradnje prije više stotina godina, čime je službeno počela obnova svetišta u Podmilačju. Postrojbe HVO-a, na molbu podmilačkih franjevaca, probile su put uz brdo Grabež iznad svetišta, uz koji su postavljeni drveni križevi za četrnaest postaja od zavjetne kapelice do na vrh Grabeža, gdje se nalazi improvizirani oltar. Ovdje se pobožnost Puta križa obavlja na uočnicu blagdana Sv. Ive, 23. lipnja i na Cvjetni petak.

Podmilačko svetište nadaleko je poznato kao pokorničko i zavjetno mjesto. O tome svjedoče i mnogi zapisi iz prošlosti, posebno oni koji se odnose na mise za bolesnike, koje slave na uočnicu na dan Sv. Ive 24. lipnja i na kojima uz katolike sudjeluju i pripadnici drugih vjera, što je još jedna posebnost ovog svetišta. Uoči samog Ivandana ovdje se skupljaju deseci tisuća vjernika, piše HMS.

Nakon što je dobivena suglasnost Vrhbosanskog ordinarijata počinje se sa izgradnjom nove velike crkve u Podmilačju. S iskopima se započelo u ožujku 2004. godine. Iako izgradnja nove crkve još nije završena ona se gradi tako da je locirana u stijeni na sjevernoj strani doline i zajedno sa starom crkvicom čini široki svečani portal kroz koji se ulazi u dolinu Sv. Ivana.

Legenda prelasku crkve preko Vrbasa

I danas se u narodu priča kako je crkva Sv. Ive prešla noću iz sela Pšenika, koje se nalazi na lijevoj obali Vrbasa, u selo Podmilačje, na desnoj strani, zbog toga što su Turci u nju stjerivali koze. Tom prilikom ostao je u Vrbasu jedan direk koji se, navodno, i sada vidi u vrijeme niskog vodostaja.

Ova narodna predaja nalazi se zapisana u Šematizmu Bosne Srebrene od 1864. godine, a ponovljena je u gotovo svim sljedećim šematizmima. Nju poznaje i fra Antun Knežević koji navodi da se o tome sačuvao kod Theinera izvještaj upućen papi na latinskom jeziku koji u hrvatskom prijevodu glasi: „O čudesnom prijelazu crkve Sv. Ivana Krstitelja iz sela Pšenika u selo Podmilačje.“ Mada nije lako odrediti stvarni sadržaj ove narodne predaje vjeruje se da ona ima svoje povijesno značenje. Možda se time potvrđuje vezanost ove crkve uz grebenski franjevački samostan koji je postojao negdje u blizini sela Pšenik sve od 1945. godine.

Čudotvorno svetište

Čudotvornost svetišta Sv. Ive u Podmilačju mnogi od davnih vremena ističu kao sigurnu činjenicu prisutnu u svijesti i praksi kako katolika tako i pravoslavnih i muslimana. Fra Antun Knežević kazao je kako je njegova majka čuvala kao svetinju i lijek daščicu s krova i komad kreča s pijeskom od crkve Sv. Ive, te neke slučajeve ozdravljenja po zagovoru Sv. Ive kao i one koji su kažnjeni zato što su pokušali crkvu oskvrnuti i opljačkati, piše HMS.

Od 1959. do 1973. godine zabilježena su u Kronici podmilačke župe 42 slučaja ozdravljenja. Posebnu skupinu bolesnika koji dolaze u Podmilačje čine duševni bolesnici. Neki nepoznati očevidac piše 1896. godine da je hodočnasnika u Podmilačju bilo 7.000 do 8.000. Deset godina poslije dopisnik je izvijestio kako se na blagdan Sv. Ive zgrne „u Podmilačje 8.000 – 10.000 ljudi osim iz Bosne i Hercegovine, Također iz Hrvatske, Slavonije, Srbije, iz same Turske te dodaje da je na „svim željezničkim postajama bila tolika navala svijeta da su i teretne vagone morali prikopčavati i puniti hodočasnicima. Svakakvih se može vidjeti ljudi i nošnja“ Jedan mi željeznički činovnik kaza, da je jutros razgovarao s nekim Turčinom , koji je čak iz Carigrada amo došao, i to bosonog iz poštovanja prema Sv. Ivi“.

Poslije rata pa sve do 1959. godine nije vođena evidancija o proslavi sv. Ive u Podmilačju. Od tada pa dalje imamo dosta pouzdane podatke, koji pokazuju da broj hodočasnika sve više raste. Godine 1959. došli su brojni hodočasnici iz svih krajeva, 1960-ih bilo ih je 14.000 – 15.000. Godine 1968. Već oko 50.000. Tijekom sljedećih deset godina broj hodočasnika kreće se od 50.000 do 60.000. godine 1974. evidentirno je oko 100.000 hodočasnika.

Vrelo Mrtvalj

Uz svetište u Podmilačju vežu se različiti oblici pučke pobožnosti, ali i hodočasnička praksa izrasla iz naroda. Toj praksi pripada i umivanje na vrelu Mrtvalj, koje se u narodu zove izvor Sv. Ive, a koje se smatra ljekovitim i čudotvornim. Danas sve više hodočasnici, a i domaći uzimaju vodu kao blagoslovljenu i nose u bocama svojim obiteljima i bolesnicima.

Medjugorje-info.com

VATROSLAV MURVAR: "NA IZVORIMA SRPSKIH NEISTINA" (9.)

ponedjeljak , 22.05.2017.

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

BLEIBURG I KRIŽNI PUT

subota , 13.05.2017.

Bleiburg – najveće stradanje Hrvata u povijesti svog postojanja
Objavio Ivona B - 07/05/20174



Bleiburg i Križni put

Velika tragedija dobila je ime po Bleiburgu, naselju u austrijskoj Koruškoj, mjestu gdje je velik dio vojnih jedinica NDH 14/15. svibnja 1945. ponudio predaju britanskoj vojsci koja ih je odbila i prisilila da se predaju Jugoslavenskoj armiji koja se sa zarobljenicima postupila surovo osvetnički.

Bleiburg je danas sinonim, simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od komunističkih „pobjednika“ 1945. godine. Međutim, samo je manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici, stoga se danas imenom Bleiburški pokolj označavaju svi pokolji zarobljenika, bez obzira na to gdje su se dogodili, a ponekada se često misli i na sve žrtve komunističkoga terora među Hrvatima ratne 1945. godine. Zarobljenici su bili mučeni, a većina ih je ubijena na mukotrpnim marševima kroz Jugoslaviju te u zarobljeničkim logorima tijekom narednih mjeseci. Taj put kroz koji su zarobljenici morali prolaziti, koji je sa sobom donio sve muke sužanjstva, nazvan je Hrvatski križni put, ponekad u množini i Križni putevi (Prcela, J. I., 2005).

Naime, da bi se izbjegao pokolj kod Bleiburga od strane pobjedničkih komunističkih partizana, političko i vojno vodstvo NDH pokušalo je dogovoriti predaju zapadnim saveznicima. Međutim, britanski general Patrick Scott nije to prihvatio, već je ustrajao na tome da se predaju Jugoslavenskoj armiji, čiji je predstavnik u ono vrijeme bio Danilo Basta. Mnogi zarobljeni Hrvati pa i pripadnici drugih naroda koji nisu prihvatili novu jugoslavensku vlast, a koji su se ranije predali Amerikancima ili Britancima, bili su smješteni u zarobljeničkim logorima u Koruškoj ili u Italiji. Većina njih predana je partizanskim jedinicima i otpremljena u Titovu Jugoslaviju, a uslijedili su mučenje i pokolj: zarobljenici su vođeni raznim putovima kroz cijelu Jugoslaviju, smješteni u razne logore i zatvore, što se također nazivalo Križnim putem. Kolone smrti i ostali nemili događaji nastavili su se sve do 1948. godine. Važno je naglasiti da je tek manji broj zarobljenih vojnika i dužnosnika NDH izvedeno pred sudove, dok je većina ostalih žrtava poubijana bez ikakvog suđenja i dokaza da su počinili ratni zločin.

Razmišljajući o uzrocima i posljedicama „Bleiburga“, Vinko Nikolić nas izvješćuje: „Neki se s ispitivanja više nisu vratili. Jesu li ih ubili, ili negdje drugdje prebacili, ne znam. Uglavnom se je radilo o Bosancima, a kasnije sam saznao, da se je bosanska OZNA stalno motala po logoru, tražeći i prepoznajući žrtve. Što će biti s nama, kada stignemo u Dubrovnik? To samo Bog zna. A u Dubrovnik ću stići tek puno, puno kasnije. Jednog dana, naime, izvedu nas na dvorište, te pošto su nam opet održali govor o humanosti novog jugoslavenskog društva, rekli su nam, da smo od danas vojnici njihove nepobjedive vojske. Bolje i to nego metak u zatiljak! Tu su nas rasporedili po raznim jedinicama i raznim mjestima, da bi se uskoro dosta nas ponovo našlo na okupu – na robiji u Zenici radi „djela radnje protiv naroda i države“. Ljubav prema Hrvatskoj bila je jača od svakog straha“ (1998, 157).



Dakle, upravo su iz Bleiburga krenule kolone zarobljenih vojnika i civila na stravične marševe smrti. Ta stradanja danas su simboli stradavanja Hrvata i svakako su bila jedna od najtežih za hrvatski narod. Mnogi su, prolazeći kroz Sloveniju, izginuli, zarobljeni ili prisiljeni na predaju, dok je glavnina pripadnika Hrvatskih oružanih snaga i civilnoga pučanstva 15. svibnja 1945. godine na polju u austrijskom gradiću Bleiburgu, posredništvom zapadnih sila, prisiljena na predaju, a potom prepuštena na nemilost partizanskim jugoslavenskim postrojbama. Svi su oni svrstani u zarobljeničke kolone („Kolone smrti“), usmjereni u unutrašnjost komunističke „demokratske“ Federativne Republike Jugoslavije, da bi odmah u Sloveniji bili izloženi pljačkanju, mučenju i ubijanju, o čemu će poslije svjedočiti brojna svratišta od Maribora do Kočevja.



“Bleiburg“ je izmijenio povijest hrvatskoga naroda. „Ono što najviše boli, to je izgubljena Domovina i raspeće našega naroda. Boli briga za naše drage, boli više od svih drugih bolova, boli ova neizvjesnost našega života“ (Nikolić, V., 1995, 24). U toj okrutnoj stvarnosti nekoliko je generacija osuđeno na doživotno progonstvo. Čak ni za mrtve nije bilo mjesta u rođenoj Domovini. Oni koju su preživjeli bili su usmjereni na daljnji put kroz Hrvatsku i izvan nje. To je bilo putovanje s kojega su se samo rijetki vratili. „Zarobljenici su, kako ističe Paul Garde u knjizi „Život i smrt Jugoslavije“, odvedeni na „marševe smrti“ na kojima su morali propješačiti stotine kilometara kroz cijelu Jugoslaviju, dok ih smrt nije sustigla.“ Kolone su se kretale od Dravograda pa sve do Đevđelije. Tako je u Mariboru samo u jednom danu ubijeno preko tri tisuće hrvatskih časnika i dočasnika. O likvidacijama što su ih u okolici Virovitice izvodili pripadnici crnogorske brigade pisale su zgrožene lokalne komunističke vlasti te je bilo izvješteno da partizani, prije polaska na likvidacije njima nepodobnih, hodaju po kućama i oštre noževe.

Izručivanje žrtava kod Bleiburga jedna je od najbolje čuvanih tajni u modernoj povijesti, tajna o kojoj ni počinitelji nisu međusobno razgovarali. U čuvanju te tajne sudjelovale su i moćne sile svijeta koje su također željele prikriti narav ovoga zločina te i same zločine koje su počinili nad poraženim i razoružanim hrvatskim narodom. Jane Balding, bolničarka Crvenoga križa u logoru Viktring, bilježi u svom dnevniku kako je čula „… grozne priče o vraćenim bjeguncima, koje navodno ubijaju u tunelima. Čini se da je osnovno pitanje da li da se vraćaju i budu ubijeni ili da ostanu ovdje i umru od gladi ili upale pluća, ne dobiju li ubrzo krov nad glavom. Neprekidno pljušte proljetne kiše – logor je potpuno poplavljen. No, Jane Balding i major Barre još nisu mogli vjerovati kako se bjegunci uistinu i šalju natrag u Jugoslaviju da budu ubijeni“ (Tolstoy, N., 1991, 262).

Postoji mnogo zapisa i knjiga o „Bleiburgu“ ali danas još uvijek nedovoljno kako bi se utvrdio točan broj žrtava i potpuno točan rasplet tih događaja. „Istražujući te tragične događaje povjesničar Tolstoy kaže: „U Bleiburgu su većinom bili obični vojnici, ali u mnogim slučajevima civili, koji nisu učinili nikakvo zlodjelo. Sigurno je, pak, da nitko nije izišao ni s kakvim dokazom da je netko od njih učinio ratni zločin.“

Ipak, sve više i više slaže se prava slika događaja na temelju svjedočanstava žrtava koje su preživjele zarobljeništvo. Priča Ivana Volarevića, jednoga od preživjelih žrtava „Križnoga puta“, samo je jedna u nizu tragičnih svjedočanstava koja govore o tome kako se postupalo sa zarobljenicima, protiv svih zakona Ženevske konvencije: “U Koprivnici sam dobio tifus. Prebolio sam ga u šljiviku. Bilo nas je 35 tifusara. Tu su nas ostavili. Spasile su nas žene iz mjesta, donosile su nam mlijeka i hrane. Sva sreća da sam dobio tifus i tu ostao. Kasnije sam čuo, da su sve iz naše kolone malo po malo pobili. Kad smo preboljeli tifus, došli su po nas da čistimo mine oko Koprivnice.“ Mnogi svjedoci daju nam uvide u događaje iz 1945. godine, daju nam brojke koje omogućuju stvaranje ideje o dimenzijama tragedije spomenutih „marševa smrti“. Jedan svjedok, danas nastanjen u Argentini, tvrdi da je broj mrtvih iz njegove kolone bio od prvoga dana vrlo visok. Već kod Bleiburga, pod kontrolom V. srpske divizije, bila je sastavljena kolona od 18 000 zarobljenika. Pripadnik jedne od kolona smrti, koja je u Mariboru imala 15 000 ljudi, izjavljuje, da je ostalo jedva njih 600, nakon marša od 300 – 400 kilometara do Osijeka. Druga kolona, koja je u Dravogradu brojila 5 000 ljudi, nakon što je prevalila 1 000 kilometara do Bitolja u Makedoniji, stigla je sa samo 300 preživjelih. Ovakvih svjedočenja bilo je vrlo mnogo.

Postupci s pripadnicima „Kolona smrti“ bili su prije svega neljudski. Partizani su pripadnicima kolona smrti, o čemu se slažu gotovo svi svjedoci nakon zarobljavanja, oduzimali novac, satove, prstenje i sve vrijednosti što su zarobljenici imali (mnogi su sa sobom nosili obiteljski nakit), zatim odijela, cipele, tako da su na kraju hodali polugoli, u donjem rublju i bosi. Rijetko im se davalo jesti, obično na završetku prevaljenoga puta, i to malo kruha i vode. Čak su u mnogo slučajeva stražari zabranjivali davati pripadnicima kolone jelo i vodu, koje su im pružale žene i djeca. Mnogo su puta zlostavljali pučanstvo koje se smilovalo nad žrtvama, otimali im hranu i bacali vodu, a mnoge osobe bile su ubijene jer su htjele pomoći unesrećenim rodoljubima. Pribjegavalo se rafiniranim mučenjima, zaustavljalo kolone kraj izvora vode, zabranjujući im piti. One koji bi se usudili piti vodu, smjesta bi ubijali. Čak ni djeci nisu davali vodu (Nikolić, V., 1993, 348). I dok se hrvatsko pučanstvo trudilo pomoći zarobljenicima, komunisti su organizirali svoje simpatizere da se postave protiv izmučenih pješaka. U naseljima srpskoga pučanstva hrvatski zarobljenici bili su posebno zlostavljani, mučeni, pljačkani i ubijani. Bilo je i slučajeva trovanja vode i hrane. Oni koji bi zaostajali na putu zbog iznemoglosti bili su nemilosrdno pobijeni. Morali su naprijed pa čak i žene, trudnice koje su na putu pobacile od patnje, žeđi, gladi i umora. Strijeljanja zaostalih mučenika bila su svakodnevna. Morali su trčati na žegi, dok su njihovi stražari putovali na konjima ili u autima. Partizani su redovito svaki trenutak nekoga izdvajali iz kolone i bez ikakvoga posebnoga razloga ubijali pred drugima, a ponekad su se likvidacije izvršavale i u šumama jer su izvršitelji zločina nastojali skriti svaki trag o svom zločinu, tako da nije ostavljen ni popis žrtava, niti su obilježeni grobovi. I danas seljaci prevrću kosti, vojne oznake, municiju i pronalaze ostale jezovite ostatke (Grčić, M., 1990. 142).

Hrvatska sudbina u pojmu riječi „Bleiburg“

Godina 1945. neizbrisivo je urezana u hrvatsku narodnu sudbinu u pojmu riječi Bleiburg, kao godina najveće tragedije. „Hrvatsku vojsku (…) nisu porazili ni srpski četnici, niti jugoslavenski partizani (zajedno ispremiješani pod imenom narodno-oslobodilačke vojske). Vojska je ostala bez svojeg političkog i vojničkog vodstva, a previše naviknuta na stegu, uzalud je čekala na zapovijed. I nastalo je opće rasulo! A onakva nepobijeđena vojska nije zaslužila onako okrutan i ponižavajući svršetak. Kroz četiri godine junački se borila i nije bila potučena, ali ovdje je nastalo vlastito samouništenje. … Ako je ipak vojska morala napustiti svoju Državu, ali da je to učinila organizirana, u borbenim postrojbama, našli bi se bili ne samo Englezi, nego i partizani pred posve drugim, teškim problemom: i tko zna, kako bi to sve bilo završilo? …Ova je Tragedija bila neodgovorno povećana, jer je na ovaj fatalni bijeg bilo usmjereno mnoštvo civila. Glas o partizanskom teroru stršio je kao crna Avet nad čitavom Hrvatskom, i to je zlokobno iskoristila i sama vlast, …“ (Nikolić, V., 1993, 30-1).

U to je vrijeme iz Hrvatske raseljeno, pogubljeno i izbačeno preko 1.000.000 ljudi. Hrvatska vojska, neporažena, na prijevaru je razoružana i predana “pobjedniku“ da ju potamani. Za mali narod kao što je hrvatski, brojka od 1.000.000 mijenja cijelu demografsku sliku. Nestajala je tada hrvatska mladost i njezina inteligencija. Uz Hrvate stradali su i drugi narodi.

U prošlome stoljeću hrvatski je narod pretrpio tri rata, no najkrvaviji trag ostavio je Drugi svjetski rat i poslijeratno razdoblje. Dolaskom komunističkoga režima sa svim obilježjima fašizma, uslijedili su brojni progoni, zatvaranja i šikaniranja. Među mnogima progonstvo i zatvaranje, samo zato što je bio Hrvat i svećenik, proživio je također i bosanski franjevac Josip Zvonimir Bošnjaković. Također u Glasu Koncila, u razgovoru s novinarom Vladom Čuturom, na upit mogu li se Domovinski rat i Drugi svjetski rat uspoređivati, budući da je svjedok doba, otac Josip odgovara: „Rat je uvijek rat i ne donosi nikom dobro. Čim se gube životi, širi mržnja, osvaja se, ubija se, ne služi čovjeku na korist nego mu šteti.“ „Gledajući u kontekstu žrtava, za hrvatski narod jedan i drugi rat bili su teški. U Drugome svjetskom ratu, uključujući i poratno vrijeme, poginulo je više od 500 000 Hrvata. Ne smije se zaboraviti da su mnogi bili u cvijetu mladosti, u punoj snazi, kako radnoj tako i reprodukcijskoj. Zatim, tu je bila hrvatska inteligencija. A kad jedan mali narod kao što je hrvatski doživi takvu tragediju, teško se može oporaviti. U Bleiburgu je došlo do predaje Hrvata i odatle počinje veliki hrvatski ‘Križni put’. Brojni su ubijeni bez suđenja, mnogi su zatvarani prigodom povratka u Hrvatsku. Partizani su ubijali nevine ljude, žene, djecu. Oko petsto tisuća Hrvata ubijeno je krajem četrdeset pete“ (Bošnjaković, J. Z., 2005, 9).

Uistinu, sudbinu stradalih vrlo je teško opisati i iznijeti i stoga će „Bleiburg“ zauvijek ostati simbol stradavanja Hrvata. On je nekada bio posljednji plamen vjere i nade u spas, a danas neizlječiva rana u neutješnu srcu svakoga Hrvata.

„A Bleiburg je počeo daleko prije onog tragičnog Svibnja 1945. i trajao kroz nekoliko desetaka godina nakon onog Svibnja… Možda je trajao sve do godine 1990., sve do u ove naše dane, kada se, konačno, mnogi Hrvati usuđuju priznati da su i njihovi dragi ostali negdje na Bleiburgu. Dosad su ih morali zatajivati. Umiralo se, jer su neke okrutne, mračne sile htjele izbrisati naš Hrvatski narod s lica ove naše drage i svete Grude“ (Nikolić, V., 1993, I – A). Žrtve ove tragedije spominjat će se uvijek sa željom da se njihova priča nikada više ne ponovi, ali i ne zaboravi jer „… narodi koji zaboravljaju Povijest …“ – rekao je rimski govornik, filozof i političar Ciceron, „… osuđeni su na svoje ponovne tragedije.“

No Hrvati danas, konačno, imaju svoju državu. Njezina klica nastala je u Bleiburgu, no svim ljudima koji žive u njoj mora biti jasno da se nikada više ne smiju ponoviti “Bleiburg“ i “Križni put“, ali isto tako i da je došlo vrijeme prestanka šutnje, vrijeme kada će se otvoreno govoriti o jednoj od najbolje čuvanih tajni u modernoj povijesti. Danas se konačno, mnogi Hrvati usuđuju reći da je i netko od njihovih dragih stradao u Bleiburgu i njegovoj okolici ili na “Križnom putu“. Sve do Domovinskog rata morali su to tajiti bojeći se za vlastitu egzistenciju ili čak i za život, kako ne bi i sami u nekakvim montiranim procesima bili optuženi kao državni neprijatelji. Žrtve ove tragedije spominjat će se uvijek sa željom da se njihova priča nikada više ne ponovi, ali i ne zaboravi jer stradala je tada mladost, neporaženu hrvatsku vojsku, britanski časnici predali su jugokomunističkoj vojsci, koja prema zarobljenicima nije postupala po međunarodnim konvencijama. Mnogi zarobljenici mučeni su, ubijeni, ili im se u tim krvavim događajima izgubio svaki trag.

Zahvaljujući istraživanjima mnogih povjesničara, ali i izjavama autentičnih svjedoka, povijest će zabilježiti sramotnu ulogu koju su u tom vremenu i u tim zbivanjima imale mnoge službene osobe demokratskih europskih zemalja, a mi ćemo se sjećati časnih ljudi koji su znali cijeniti hrvatske žrtve i pomogli da se uspomena na “Bleiburg“ i “Bleiburške žrtve“ očuva do danas i zauvijek spasi od svih klevetničkih tumačenja, povijesnih krivotvorina i na kraju sramnoga zaborava.

BLEIBURG! Vizijo vječna tragičnog usuda: od razdrtog crven-bijel-plavog barjaka branismo samo bijelo za pokrov mrtvaca. Oh, crna sjeno bijelih barjaka, Ko žig sramote Kopkaš nezacijeljenu ranu U neutješivu srcu svakog Hrvata!“

kamenjar

HHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHH

Image and video hosting by TinyPic

VATROSLAV MURVAR: "NA IZVORIMA SRPSKIH NEISTINA" (8.)

petak , 12.05.2017.

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

(nastavlja se)

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se