Obrisi moje duše
28.02.2011., ponedjeljak
|
Najviše dobra činimo onda kada toga nismo ni svjesni - u iskrenim i srčanim borbama...  Iskustvo je, nažalost, subjektivno prihvaćanje objektivne stvarnosti...gore od toga je, valjda, ili sam tako mislila do sada, samo stvarnost koja se ne želi prihvatiti... Trebalo mi je vremena da shvatim kako je s ljudima koji subjektivno prihvaćaju objektivnu stvarnost, nemoguće naći zajednički jezik...oni objektivnu stvarnost koriste ili za vlastite ekshibicije ili kao podlogu za "šiljenje" svojih negativnih karakternih osobina... Rekoh, trebalo mi je vremena...ovo mi je vrijeme zaista bilo korisno...puno mi je toga pokazano...svjesna sam postala problema kojega do sada nisam vidjela, za kojega nisam ni znala da postoji, njegove težine, ali i njegovog odraza... Bogatija sam za to iskustvo, za tu spoznaju, za susret koji se dogodio u nutrini - za intuiciju stvarnosti... Molim da me Duh Božji prati, da sa mnom ulazi u svaki trenutak...trudim se biti dostojna te milosti, jer tumačiti trenutak na svoju ruku nije ništa drugo nego samovolja, koja najčešće vodi u teški grijeh... Kolikogod ovo izgledalo oholo, ali moji motivi su viši od straha da ne upadnem u grijeh...strah od grijeha je egoističan strah, jer, zapravo, ne radi se o strahu od grijeha nego o strahu od kazne za počinjeni grijeh... Moja želja, nastojanje i ponašanje nisu motivirani tim strahom nego žarkom željom da spoznam istinu, da uđem u bit problema, da ga pokrenem...s tom namjerom, svemu i svima prilazim - s namjerom da u duhu istine djelujem, prije svega na slavu Božju, pa tek onda na opće dobro u kojemu nalazim i ono što je za mene dobro...to je ono što mene pokreće, više nesvjesno nego svjesno...takva sam bila i kao dijete, pa mogu slobodno reći - to sam ja...i ne mislim da sam se u tome izvježbala, mislim da sam s tim darom došla na ovaj svijet... Zahvalna sam Bogu za još jednu spoznaju, a ta je - pomoći Bogu da rasvijetli problem, "ražariti" volju da se izjednači sa zahtjevom trenutka, prepoznati zahtjev i u skladu s Božjom voljom, ali i vlastitim darovim, djelovati... Vrlo važno je prepoznati ono što je moja dužnost a što nije...moja dužnost je surađivati s Bogom da se problem rasvijetli i pokrene, ali nije rješavati tuđe probleme... Već sama činjenica da je problem rasvijetljen, pokreće ga prema rješenju ...nije toliko važno kada će biti riješen, koliko da se njegova težina prenese na "leđa" onih koji ga, svojim samovoljnim ponašanjem i sitnim egoističnim interesima, čine nepostojećim... |
24.02.2011., četvrtak
|
Kako ćeš znati jesi li uspjela - po pljesku, odobravanju, pohvalama ili divljenju...i sama znaš, mnogima su potrebni, ali nisu znak uspjeha... Planina zhtijeva napor kako bismo se popeli na nju...penjemo se bez publike i pljeskanja, i najčešće je to hod koji je daleko od onoga što bi moglo biti ocijenjeno s vrlo visokom ocjenom za umjetnički dojam... Ali sreća, sreća i mir koji će preplaviti tvoju dušu, bit će ti znak da si uspjela - nagrada za uloženi trud... Varaju se oni koji misle da pljeskanje potvrđuje uspinjanje i u krivu su oni koji misle da je zviždanje, siguran znak padanja...  |
23.02.2011., srijeda
 Neodgojen čovjek samo naizgled je čovjek...samoljubiv i samodostatan... čak ni to ne mora biti...može, jednostavno, biti čovjek zaljubljen u osrednjost...zna pisati i čitati, pa misli da je pismen... Umjesto hodanja po oštrici, on hvata ravnotežu između dva ništa, uvjeravajući sebe i druge kako je upravo to mogućnost za ono dobro, kako se upravo tu lovi ono što je dobro... Neodgojen čovjek ne zna da glumiti ne znači baviti se umjetnošću, nego naprotiv - lažima, zastupljenim po lažnim svjedocima... Ne igrati vjernika, nego biti vjernik...to je pitanje istinske uvjerljivosti i vjerodostojnosti, a ne kao da smo uvjerljivi i vjerodostojni....glumiti kao da smo, jest laž...istinskom vjerniku, vjera i život su isto - u dobru vidi dobro, u zlu zlo... Bez odgoja, kojeg ne poznajemo, sve propada...bez istinske i žive vjere, nema života... Na cijeni je mrtva pozitivnost...ona je svima poželjna... Malo je onih koji se ne daju ni kupiti ni prodati, koji su u dubini svoje duše pošteni i časni, koji se ne boje nazvati grijeh njegovim pravim imenom, onih čija je savjest vjerna dužnosti kao magnetska igla polu, onih koji će ostati na strani pravednosti... |
 Poanta... V čem je poanta... Najbrž ste se že kdaj vprašali, v čem je poanta...a pravo vprašanje je, kdo je poanta.... Sprehodite se skozi moj stran, pa vam bo jasno... Kdo je poanta... Poanta je marsikaj...tukej je predvsem parada neukusa...no resnica je da je še veliko več kot to - še veliko već kot opremljanje prodajnega mesta, kot snujenje in izvajanje promocijskih dogodki... Pa vseeno, v čem je poanta... Klišejsko vprašanje, a odgovor je jasen...poanta je bistvo, temelj, osnovna trdna točka... Sana ergo, clementissima, infirmitatem, et delebis quae te offendit foeditatem. Aufer, benignissima, languorem, et non senties quem horres foetorem. Fac, piissima, ut non sit quod dolet, et non erit quod sinceritate tuae sordet. Fac, domina, exaudi me, domina, sana animam peccatoris servi tui per virtutem benedicti fructus ventris tui, qui sedet in dextera omnipotentis Patri sui superlaudabilis et supergloriosus in saecula. Amen. U kome i čemu je, zaprvao, poanta... U ovome: "Elvis mi je javio jučer kako jebe sve u šesnaest mlade anđelke s onu stranu." i reakciji na ovo: Pozdrav Dostojevskom. |
21.02.2011., ponedjeljak
 et delebis quae te offendit foeditatem. Aufer, benignissima, languorem, et non senties quem horres foetorem. Fac, piissima, ut non sit quod dolet, et non erit quod sinceritate tuae sordet. Fac, domina, exaudi me, domina, sana animam peccatoris servi tui per virtutem benedicti fructus ventris tui, qui sedet in dextera omnipotentis Patri sui superlaudabilis et supergloriosus in saecula. Amen. |
18.02.2011., petak
 Naš način izražavanja u trajnoj je opasnosti od otrcanih, ustaljenih fraza i obrazaca koji se mehanički i slijepo primjenjuju, nepristojnosti za kojima olako posežemo, ali i nekontrolirano surovih osvrta i kvazi-intelektualnih opaski... Prava plemenitost misli i ponašanja prije će se steći u školi Duha Svetoga nego pridržavanjem utvrđenih pravila etike i estetike... Kristova ljubav prožima srce i oplemenjuje karakter - oblikuje ga po ugledu na Svoj...takav odgoj daje nebesko dostojanstvo i nebeski osjećaj pristojnosti, našoj naravi daje prijaznost a ponašanju otmjenost...takvu otmjenost kakvu nikada ne može dati površna uglađenost pomodarskog društva... Otmjena ljupkost i ugodan temperament, obilježja su prave uglađenosti... odsjaji su to Kristova karaktera...svaka istinska uljudnost i plemenitost dolazi po Njemu i od Njega...Njegova je želja da se te osobine savršeno odražavaju u Njegovim učenicima, da ljudi u njima vide Njegovu ljepotu... Sveta Katarina Bolonjska bila je patricijskog porijekla...ta buduća svetica bila je izvanredna djevojčica po izvanredno elegantnom ponašanju, izvanrednom načinu izražavanja, po nekoj otmjenosti koja nije odbojna, jer je prirodna i jer odaje pravu ljepotu, jednostavnost i otjemnost duše... Kod nje nam i danas može goditi bogatstvo duševnih darova, smisao za književnost i umjetnost, za ljepotu, jer svaki čovjek koji želi da se njegova ljudskost razvije i usavrši, osjeća potrebu za ljepotom i traži je...profinjen smisao za ljepotu čak je velika čovjekova naravna savršenost pa prema tome i prednost...Katarina ga je imala u izobilju... Kažu da je učila s lakoćom, velikom ljubavlju i upornošću...da je pokazivala veliku mudrost, jedinstvenu jednostavnost, uglađenost i uljudnost u ponašanju...jedna se osobina, ipak, kod nje potpuno jasno isticala - duh joj je neprestano bio uzdignut k nebeskoj istini... Ušla je u Božju službu, kako je sama rekla, "prosvijetljena Božjom milošću...s ispravnom savješću i velikim žarom", revno se i danonoćno posvećujući svetoj molitvi, trudeći se steći sve kreposti koje je vidjela u drugima, "ne zbog zavisti, već da bi se više svidjela Bogu u kojeg je stavila svu svoju ljubav"... Veliki su njezini duhovni napreci u tom novom razdoblju života, ali su velike i strašne i kušnje kroz koje prolazi - nutarnja trpljenja, prije svega napasti zloduha...prolazi kroz duboku duhovnu krizu koja je dovodi do samog ruba očaja ...živi u tami duha...muči je napast sumnje u euharistijsko otajstvo - pati... Gospodin joj donosi utjehu - u jednom joj viđenju daje jasnu spoznaju o stvarnoj euharistijskoj prisutnosti...tu spoznaju Katarina nije uspjela izraziti riječima... Tri godine nakon obraćenja ispovjedila se kod manjeg brata kojeg je cijenila...iskreno i snažno molila je Gospodina da joj udijeli oproštenje svih grijeha i kazni koje je njima zaslužila...molitva joj je bila uslišana...u jednom viđenju Bog joj otkriva da su joj grijesi oprošteni...to snažno iskustvo Božjeg milosrđa zauvijek ju je obilježilo i dalo joj novi polet u velikodušnom odgovaranju na beskrajnu Božju ljubav... 1431. ima viđenje Posljednjeg suda...užasni prizor osuđenih nagnao ju je da umnoži molitve i pokore za spasenje grešnika...zloduh je nastavlja opsjedati i ona se sve potpunije povjerava Gospodinu i Djevici Mariji... U svojim spisima sveta Katarina nam je ostavila neke osnovne zabilješke o toj tajanstvenoj borbi, iz koje je s pomoću Božje milosti izašla kao pobjednica...učinila je to da pouči sve one koji se namjeravaju zaputiti na put savršenstva - one koji se žele spasiti...željela ih je upozoriti na napasti zloduha, koji se često skriva pod varljivim likom - u vrlo poželjnim oblicima, koji nikad neće prestati zavoditi...  |
17.02.2011., četvrtak
 Sloboda - sreća ili prokletstvo... "U Kristu nas Bog sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim, u ljubavi" (Efežanima 1,4) Bog govori, nadam se da nije prestao, da postojanje svemira i naših života nije puka slučajnost, da postojimo s razlogom, da je stvorio svijet i nas kako bismo s Njim mogli izgraditi odnos, da nam želi darovati puninu života u zajedništvu s Njim, da je to Njegova volja - Njegov plan...to nije ništa drugo nego izraz Njegove ljubavi... One koji ga zazivaju i prihvaćaju, On vodi u skladu sa svojom voljom ljubavi...Njegov plan nije određen unaprijed, on je ono što mi s Njim stvaramo u trenutku - kroz život, nastojeći u punini odgovoriti na dar Njegove ljubavi životom solidarnosti i služenju općem dobru... Danas se posebno naglašava sloboda izbora...želimo imati pravo na slobodu izbora, da možemo sami odlučiti što želimo činiti i biti...kako to gledište prevladava, mnogi smatraju Boga neprijateljem ljudi jer On želi upravljati našim ponašanjem...iz toga proizlazi da nas vjera, prijateljstvo s Bogom, čini manje slobodnima... Sloboda zahtjeva izbore koji nisu određeni izvanjskim ograničenjima... stvarajući čovjeka na svoju sliku, Bog nam je dao mogućnost izbora... kako bismo mogli rasti, poduzimati nam je korake koje nitko ne može umjesto nas poduzeti... Ta sposobnost izbora, dobra i nužna po sebi, ipak ne dostaje za postizanje istinske slobode...moramo birati u službi nečega...naši izbori i odluke moraju biti usmjereni prema konačnom cilju - svrsi...kako bismo postali izvorno slobodni, taj cilj može biti samo da postanemo osoba koja uistinu jesmo, da svoju volju uskladimo s Božjom i da svoju osobnost dovedemo do punog procvata...odluke i izbori koji nas ne vode tom cilju, odvode nas u propast... Trebalo bi biti očito da je shvaćanje slobode koje bi nas poticalo da činimo što nam se hoće, čak i u ljudskom smislu, manjkavo...izbori - odluke koje donosimo na svoju ruku ili, bolje rečeno, na nagovaranje, uglavnom tako odabiremo i odlučujemo, ugađajući lijenoj lagodnosti, čine nas manje nama samima... "Gospodine, proničeš me svega i poznaješ", pjeva psalmist... Ako je Tvorac ljudskog srca onaj koji ga najbolje poznaje, onda samo uz Njegovu pomoć možemo donositi odluke i birati put koji nas vodi do istinske osobnosti i tako do istinske sreće... Bog nam prije svega pomaže svojom Rječju, koja upućuje na pravi način djelovanja, i koja ima vrhunac u životu njegova Sina, Isusa Krista...On nam pomaže i po unutarnjoj prisutnosti Njegova Duha, ploda Kristove smrti i uskrsnuća...poučava nas i vodi u duhu... Imajući povjerenja u Boga i nastojeći ga nasljedovati ne odričemo se svoje slobode, nego, oslanjajući se na Njegovu ljubav, koristimo svoju sposobnost slobodnog odabira kako bismo postali istinski mi-osobno u odnosu s Izvorom našeg postojanja... Živeći i djelujući tako, stvaramo prostor za puni procvat ljudskog života u nama i oko nas...  |
16.02.2011., srijeda
 Profinjenost i, ili rustikalnost...rijetko se razmišlja o tim pojmovima, valjda zato jer prave profinjenosti i rustikalnosti danas nema...u kulturi svaštarenja, u kulturi bujanja svih oblika nevrijednosti teško je razmišljati, još teže imati mišljenje o onome što objektivno postoji neovisno od svijesti... Potpuni uvid u puninu tih pojmova dobivamo kad o njima razmišljamo u kontekstu svjetovnog i duhovno-teološkog... Profinjenost i rustikalnost ne odnose se samo na kakvoću kulture, oni su primjenjivi i na osobe...uostalom, osobe jesu te koje boje trenutak... Profinjena osoba u svjetovnomu smislu mogla bi biti pristojna, osoba uglađena ponašanja, uređena načina izražavanja, po mogućnosti intelektualac, kvalitetan govornik...rustikalna osoba bila bi ona osoba koja je sirova rječnika, neuljudna ponašanja, jednostavno rečeno - osoba koju ne želimo imati u društvu...ta definicija uopće ne mora značiti da profinjena osoba u pravilu mora biti pozitivna a rustikalna negativna, u smislu ljudskih kvaliteta i dobrote srca... Istina je da samo teološko-duhovni segment može razjasniti istinsku dubinu tih pojmova... Profinjena osoba u duhovnomu smislu je ona koja osjeća veliku ljubav prema Bogu, duhovno radi na sebi, neprestano raste u svetosti, osoba koja sluša upute Duha Svetoga...ona je osjetljiva za potrebe drugih, ali ne na način kako ti drugi ljubav zamišljaju, nego na način kako se Božja ljubav prelijeva na svih, na način obznanjivanja Božje slave... Rustikalna osoba u duhovno-dijaboličnom smislu (dijaboličan je koji je prožet ili tjeran na djelo đavolskim, sotonskim motivima) može biti osoba koja mrzi Boga i čovjeka, onakvog kakvog Bog želi, osoba koja ustraje u grijehu, osoba koja, svjesno ili nesvjesno, grijeh proglašava svetim, a grešna ponašanja temeljem života... U principu, u osnovnom načelu, te osobe, javno ili potajno, mrze Crkvu (među tim i takvima, nemali je broj onih koji za sebe misle da su vjernici)... Prve se obrušuju na Crkvu kao instituciju, ali zapravo njihova je mržnja dublja, ovo im je samo izgovor i opravdanje...istina je da se institucija "ljulja", pa čegagod se ulovile, bit će djelomično u pravu... No, ako ovu mržnju izvučemo iz konteksta kojega se oni grčevito drže, vidjet ćemo da se zapravo radi o mržnji prema Kristovoj crkvi kao duhovnoj stvarnosti...Crkvi na čijem je čelu Isus Krist, Crkvi čija je pokretačka snaga Duh Sveti...dakle, dijabolično rustikalna osoba, osoba tjerana đavolskim motivima, mrzi Crkvu u tom smislu... Kada sam rekla da tu ima i nemali broj onih koji sebe predstavljaju kao vjernike, onda sam mislila na one koji staju u obranu narušene Crkve kao institucije...oni u narušenoj Crkvi vide svoj spas, jer i njima ne odgovara strogost Kristove crkve kao duhovne stvarnosti...Krist je živ...On traži...traži promjenu, traži odgovornost...traži spremnost da se na sebe preuzme odgovornost za prošlost, sadašnjost i budućnost...rijetki su oni koji se s tom istinom žele suočiti...zato je istinskih vjernika vrlo, vrlo malo... Najgora i najopasnija kombinacija je kada osoba ima izgrađenu svjetovnu profinjenost i dijaboličnu rustikalnost (sotonske motive)...takvi su ljudi perfidni - nazočni u našemu svakodnevnom i javnom životu...ne znam jesu li opasniji oni ili vjernici-proleteri... I jedne i druge, teško je prepoznati, otkriti...jedni imaju snagu drugi alibi... mislim da iza jednih i drugih stoji onaj koji nas želi odvesti u ništavilo... Da bismo ih mogli prepoznati, dijagnosticirati njihov duhovni i mentalni sklop, važno je imati Duha Svetoga koji će nam dati sposobnost da procijenimo osobu... Rijetke su osobe koje su profinjene u svjetovnom i u teološko-duhovnom smislu...znači da je malo onih koji surađuju s Duhom Svetim... Duh Sveti mijenja lice zemlje...nažalost, lice zemlje je takvo da zaista moramo biti krajnji licemjeri ako možemo misliti i reći za sebe da smo vjernici... Tradicijom zarobiti Boga, gospodariti s Bogom, može samo primitivna i neodgojena duša...  |
15.02.2011., utorak
|
Savršena ljubav je doista rijetka - punoću "okusa" daje joj profinjenost mudrih, prilagodljivost djece, osjetljivost umjetnika, razum filozofa, smirenost svetaca, snošljivost učenjaka i snaga samopouzdanih...  Shakespeareu su predbacili da je jednu scenu doslovce preuzeo iz drame nepoznatog početnika...na to im je on odgovorio: Istina je to, ali ta scena je kao mlada djevojka koju sam spasio iz lošeg društva i premjestio je u bolje... |
14.02.2011., ponedjeljak
|
Volim u Njegovo ime...  Voljeti u Njegovo ime - u tome je tajna ljubavi... |
11.02.2011., petak
|
Ljepota - prisutna, ali ne površinska - ne savršenog oblika...traži pažnju i poštovanje promatrača, jer savršena je, u kojem god obliku se pojavila...  Savršena kompozicija kadra, savršeno odabran motiv, crna, bijela i svi međutonovi sive... bez imalo krutosti tehnički hladne slike, praznoga savršenstva koje ne pokreće...daleko od realističkoga prikazivanja odabranih motiva, plijeni jednostavnom i zaokruženom ljepotom prizora... Duhovna komponenta, njezina je duša... |
10.02.2011., četvrtak
 Što može jedna kap, koju je Tvoja Riječ kapnula u ovaj svijet...presitna su slova mog imena... Hraniti, bez prestanka hraniti...činiti, i ne tražiti plaću...rasti ne gospodariti...u tome se krije tajna života...  Ima jedno zrnje, drveno, koje spašava od bijede moje i mene...u srcu se korijeni i daje radost mojima i meni... To nam je zrnje, Ona dala... |
09.02.2011., srijeda
 Uzalud činjenice ako nekoga ne volimo, ako nam je antipatičanm, ako prema njemu osjećamo odbojnost... S jedne strane činjenice s druge antipatija, odbojnost... Činjenice i ljubav jesu moji usmjerivači, a antipatija-odbojnost - iskreno, zaista sam nesklona, da ne kažem da mi se gadi zadrta tvrdoglavost... Zadrta tvrdoglavost je kada je netko namjerno tvrdoglav, a taj netko je obično i uskih vidika...budući da je prokockao svoj život, njemu nije teško kockati se s tuđim životima... Rekla bih da je tvrdoglavost "nagrada" za propuste... Vratila bih se ljubavi i činjenicama - mojim usmjerivačima...ono što je nadahnućem ljubavi stvoreno, samo se s ljubavlju promotreno shvaća - samo se Božjim očima gledano, shvaća... Osoba koja voli, svojom ljubavlju osposobljava voljenu osobu da skrivene mogućnosti, ono što joj je darovano, ostvari...budeći u njoj svijest onoga što može i što treba postati, potiče ostvarenje tih potencijalnosti... Bez Božje ljubavi mi smo samovoljna, inatljiva - tvrdoglava stvorenja, koja samo misle da su ljudi...čovjeka u nama može probuditi i osloboditi samo Božja ljubav, ljubav Onoga koji nas je stvorio...Njegove ljubavi, budući da smo neposluhom došli tu gdje jesmo, moramo biti dostojni... Kolikogod rječiti bili, ako vi i onaj o kome ili o čemu govorite niste jedno, vaše riječi su subjektivna krivotvorina... Ponuđena mi je još jedna stepenica i, priznajem, nije mi bilo na nju teško stati... |
 Šutnja... Šutnja je, najčešće, smišljeno ustezanje od izricanja mišljenja, nijemi otpor - ignorancija... Znam da neke ljude boli šutnja, da ih vrijeđa, jer da su trebali šutnju, ne bi pitali - pisali, ali i znam da ja nisam jedna od tih...mene šutnja ne vrijeđa, ne boli...ne bole me ni tuđi objedi...zar bi me trebalo boljeti ono što proizlazi iz bijede, velikog siromaštva, krajnjeg duhovnog siromaštva, moralne niskosti, nečasnosti, mizernog karaktera...mene boli spoznaja... Šutnja kao oblik neizrečene svađe ili netrpeljivosti puno je neugodnija od sukoba mišljenja i otvorene - zdrave svađe... Žalosna je činjenica da je govor, najčešće, materijal za popunjavanje šupljina ili neugode... Istina je da postoje trenuci, doduše, vrlo, vrlo rijetki, kad govor nije potreban - trenuci ugodne šutnje... Znam da postoji šutnja koja je prava blagodat za glavu punu pitanja, kada ne čujemo odgovor čak ni kad nam je jasno dat... Ta bi nas šutnja trebala vratiti k sebi i Onome kome pripadamo...trebala bi nas zbližiti... Ta ista šutnja nam pomaže da vidimo spasonosnu hrid usred uzburkanog oceana, koju do sad nismo primjećivali jer smo bili zauzeti borbom da se održimo na površini... Pomaže nam da shvatimo, da se mnoge stvari niti ne mogu izreći riječima, da shvatimo, da nismo sami, čak ni kad smo fizički sami... Ne znam da li je postojala stvarna opasnost da se utopim u vašoj neugodnoj šutnji - igonoraciji i objedima, ali znam da se to nije dogodilo... Bila bih tužna kad bih saznala da su stepenice mog duhovog rasta, vaša leđa, jer ja zaista ne želim hodati po tuđim leđima...naša leđa nisu stepenice, osim ako ih naša zloća ne pretvori u to...  |
08.02.2011., utorak
  To su one duše od kojih učimo, i koje od nas uče...  |
04.02.2011., petak
 Mjera riječi i djelovanja nije vanjski propisani bogobojazni jezik kojim se obraćamo ljudima, već duboki unutarnji titraj duše pri svakom govoru... Zvuči poput fraze, ali je istina... Nije da ne volim oćutiti ugodu...volim, ali imam dovoljno godina i onoga što se iskustvom zove, i znam da slatke riječi i pohvale stvaraju lažnu ugodnost... Oduvijek, draža mi je oštra riječ, koju prati nevidljiv prijateljski titraj duše, od ugodnih ali anemičnih rečenica, tek usput ostavljenih pred pragom mojega doma, bez namjere da se uđe, bez volje da se čuje poziv: Uđite! Bilo bi mi drago da uđete. Voljela bih čuti vaše mišljenje. Tada bih redovito čula neizgovorene riječi: Mišljenje o čemu? Nikada nisam tražila pohvale i divljenje...to mi nije bilo potrebno...meni je trebalo tuđe mišljenje, iskreno...ne zato što su mi trebali putokazi, nego zato što mi je bilo važno da znam koliko sam osobi koja je tu, pored mene, važna... Mišljenja osoba koje su me voljele bila su zdravo-kritična, sadržajna, i uvijek su tako fino dodirivala moju osobnost, moju dušu - moj život...ona nisu bila hrana mojoj duši, ona su bila poticaj mojoj duši... Smijemo li skrivati spoznaje o životu do kojih smo teško došli, ili smo ih dužni razglasiti, svojim jezikom i načinom...  |
03.02.2011., četvrtak
 Rekla bih da je snaga ljubavi, zavisti i mjržnje u gradaciji, u sadržaju i intenzitetu... Kako je zapravo riječ o osjećajima, teško ih je "uhvatiti"...dok god su u obliku doživljavanja pripadaju isključivo osobi "vlasniku"...duhovno i intelektualno zrela osoba, svjesna je svojih osjećaja...ona će se s njima suočiti, pozabaviti, da bi saznala njihovo porijeklo...duhovno i intelektualno zrela osoba pročistit će svoje osjećaje...njoj je jasno da su zavist i mržnja negativne emocije, da je njihova pokretačka snaga zlo, da će, ako izađu, učinititi veliku štetu, jer njihova meta je dragocjenost, ono što je dragocjeno... Tako bi postupile duhovno i intelektualno zdrave i zrele osobe, zato zavist i mržnja ne napada te i takve osobe... Sjeme zavisti i mržnje baca se u one duše koje gaje neprijateljski stav i osjećanje prema onim osobama koje imaju ono što bi ove žarko željele da pripada njima... I u zavisti i u mržnji postoje različite gradacije u samom sadržaju i intenzitetu - variraju od blagog neprijateljstva do otvorene antipatije... Zavist je pasivno nezadovoljstvo, dok je mržnja aktivno...ne treba se čuditi što zavist brzo prelazi u mržnju - antipatiju, kao najčešći i najneuhvatljiviji oblik mržnje... Oni koji znaju više od mene kažu da je poznavati druge, mudrost... poznavati samoga sebe da je vrhunska mudrost... Ne trudim se biti mudra, trudim se svoje srce odgojiti, svoju dušu rasteretiti - profiniti...trudim se, sebe i svoje poglede uskladiti s Božjim, jer jedini je On mudar...želim u svakom trenutku ispravno postupiti...da bih to mogla, moram, prije svega, biti skolona takvom ponašanju, moram biti oslobođena vlastitih interesa - spremna pomoći trenutku i svima koje trenutak zahvaća, pa tako i sebi... Svi oni koji kažu da se pakao pobjeđuje pojedinačno, ne govore istinu... pakao se ne pobjeđuje pojedinačno... pojedinačno se ulazi u njega, ali ga se pojedinačno ne pobjeđuje...pakao ima dvije vatre...onu koja guta i pokušava uništiti sve ono što je dobro i onu koja guta i uništava sve ono što nije dobro, a nama je svetinja...obilježja pakla su gotovo ista, no vlast nad vatrom nije...u drugom slučaju vlast nad vatrom ima Bog, odnosno Krist... U borbu moraju biti "bačeni" svi...to je Božji pristup paklu...to je trenutak kada prestaje vladavina Pakla, trenutak kada Bog preuzima vlast...to je vrijeme gorkog učenja...to je bliski susret s pravim Bogom...u tim i takvim trenucim najteže je onima koji su Boga skrojili po svojoj mjeri i onima koji Boga, kao apsolutni autoritet, ne prihvaćaju...naravno da u takvim trenucima nastupaju svi oni koji nas pokušavaju uvjeriti da to nije Bog, jer Bog je sama ljubav...istina je, Bog je ljubav - ali ljubav koja je daleko od našeg poimanja ljubavi... Svi oni koji misle da sadašnji trenutak nije taj, krivo misle...uostalom, kakvu težinu imaju naša kriva mišljenja za Božju odluku...bilo bi žalosno da naša kriva mišljenja imaju odjek kod Boga...doduše, u to nas se želi uvjeriti, pa je oko te udice okupljen ne mali broj kvazi vjernika, šireći lakrdijašku vjeru...jasno je da to ide u prilog nositelju pakla, a nositeljima takve vjere olakšava patnje nesavršene duše... Vjerujem da će svima biti dana ili je bila dana prilika, to što će je rijetki iskoristiti, ili što su je mnogi propustili,samo je pravedan odgovor našoj neodgovornosti, bezobraštini i samovolji, ponašanjima koja vrijeđaju Boga... Žalosna je spoznaja da nam je tvrdoglavost svetija od prava na život...i vlastitu bismo djecu žrtvovali, radije nego se tvrdoglavosti odrekli... Neodgovorni, samovolji i nepristojni, kakvi jesmo, o prokletstvu - zloj sudbini, ne znamo ni toliko koliko je potrebno da se sami sebi i svojoj zloj sudbini ne bismo klanjali i njome se ponosili, da se ne bismo ponosili vlastitim neznanjem... Kako sam sve to saznala... Prolazeći kroz pakao...boreći se za ono što je okosnica mojega života i života mojih bližnjih, a to su sve one vrijednosti koje čovjeka i čovječanstvo uzdižu prema Bogu - ljubav prema Onome koji nas je stvorio, Onome koji nas je otkupio i Onome koji nas želi posvetiti... Onome tko zna za što se bori, njemu nije teško ni moliti ni postiti, njemu nije teško boriti se... |
02.02.2011., srijeda
 Sloboduje se u vječnosti... Nismo slobodni, robovi smo...što smo veći robovi to smo gladniji slobode ...to je naš vapaj za slobodom snažniji...nažalost, mi ne znamo da, zapravo, naše poimanje slobode nije ništa drugo nego pravo na ropstvo...mi žarko želimo imati upravo to pravo... Mnogima se ta žarka želja ostvarila... Malo je slobodnih - onih koji su se uzdigli do slobode...njihov je zadatak buditi robove... Postoji li teži i opasniji posao od ovoga...  "Ljubavni pogled" nemoguće je pretvoriti u tekst... Oni koji znaju, kažu da je prava ljubav nijema, a lažna brbljava...onaj tko istinski voli nema potrebu da to kaže... Ima i onih koji misle da je savršena ljubav ona koja većinu unesrećuje...    Došao je da bi nas oslobodio, ponajprije neznanja i zablude... |
01.02.2011., utorak
 Rijetko se nailazi na osobe plemenita karaktera... Plemenit karakter čini ukupnost plemenitih reakcija, postupaka, ponašanja i vjerovanja, kao posljedice uvjerenja srca, koji se očituju u mudrim osobnim izborima i djelima u različitm prilikama, iskušenjima i nevoljama...osoba plemenita karaktera jednako postupa javno i tajno...njezini su stavovi jasni, jer proizlaze iz njezinog života...reakcije čiste, jer ih pokreće uvjerenje srca...mudri osobni izbori i djela plodovi su plemenitog karaktera... Rekoh, osoba se jednako ponaša pred očima javanosti kao i tajno, kad ju nitko ne vidi, zato je plemenita... Osobe plemenita karaktera riznice su plemenitih vrlina...to što se mnogi obrušuju na njihovu dobrotu ne znači da je ona upitna...naprotiv, njihov je "ukus" upitan...osobama tvrda karaktera ne odgovara plemenita dobrota, i to je za razumjeti... Plemenita dobrota ne podilazi ničijem ukusu...ona ne služi egoističnim željama...kako krasi plemenite i pofinjene duše, nije teško zaključiti kome i čemu služi, i s kim surađuje... Ono što je meni teško razumjeti je - kako mi malo volimo sebe, jer kad bismo se voljeli onda bismo sebi željeli ono najbolje i najplemenitije... Zloba i zavist jesu utezi koji nas drže na dnu..."osobe dna" ne razlikuju osobu od vrijednosti, poistovjećuju ih...kako su zli dusi gospodari dna, nije im teško baciti iskru zavisti u dušu osobe i pridobiti je za svoje ciljeve i planove... No, istina je da osoba može biti trenutni ili trajni vlasnik neke vrijednosti, dok je sama vrijednost opće dobro... Plemenit duh djeluje kroz profinjenu dušu, dostojnu plemenitih vrlina... kažu da je naš karakter gospodar naše sudbine... Nerijetko se događa da, kada osjetimo da smo duševno iskvareni a vrlinama siromašni, počnemo "lupati" s onim što imamo i s onim što nam je pri ruci ili, pak, oživimo dar za koji mislimo da je naša ekskluziva, pa njime "ucjenjuemo" žrtve... Mi, možda, možemo drugima nametnuti ono što nama najviše odgovara, a to je da budemo u tuđim očima posebni, jer tek kad smo u tuđim očima posebni, posebni smo i sebi, no to je iznuđeno mišljenje, koje stvara privid - lažnu sliku... Lažna nam slika donosi više štete nego koristi...ona privremeno liječi našu ranjivost, ublažava komplekse, grije ambicije, ali nas udaljava od pravih vrijednosti...tvrdi naš karakter, grubi dušu-postajemo sebični, i otupljuje duh...vodi nas daleko od plemenitosti i uzvišenosti... Plemenit duh stanuje u profinjenoj duši plemenita karaktera...one duše koje to nisu, moraj najprije toga postati svjesne...bilo bi dobro da znaju da se plemenitost ne dobiva nego se zaslužuje, da su vrlo važni temelji, pripreme...plemenitost se ne postiže u zrakopraznom prostoru, ali ne ni proizvoljnim i samovoljnim mišljenjima, postupcima i reakcijama...  |
