Obrisi moje duše
31.01.2011., ponedjeljak
|
Davno je Ezop rekao: Zloba je neukrotiva, pa i onda kada joj učinite najveće dobročinstvo. Zlobnik može promijeniti izgled, ali ćud nikada. Nisam trebala spominjati Ezopa, mogla sam jednostavno reći: Zloba je neukrotiva, i onda kada joj učiniš najveće dobročinstvo... zlobnik mijenja izgled, ali ćud nikada... Istina je to koju nitko nema pravo potpisati, jer svima pripada - najviše onima koji na svojoj koži osjećaj tuđu zlobu... Očuvaj me, Bože, od zla smutljivca koji smutnje sije, od zla zavidljivca koji zavist krije...od čovjeka koji se naslađuje na zlim postupcima, od čovjeka koji u zlu dobro vidi...od onog koji u zlom postupku svoju korist nalazi...od čovjeka koji borbu dobra i zla s "rukama u džepu" prati...od onoga koji potajno likuje...  Je l' pad il' let... Sjemenkin pad, u biti je let... Vama, koji u riječi gledate a značenje ne rauzmijete - pametni znaju da nema svaka školjka biser, zato svakoj u srce pogledaju, a kada ga nađu, uzmu ga... I još bih vam nešto rekla - nadahnuti su oni koji životom hode tražeći smisao... I ovu ću vam reći - kadgod mi je netko dobar savjet dao, ja sam mu napravila mjesto u duši...samo ih bezumnik odbacije ili baca pod noge...jedan od tih, bio je i ovaj: Budi iskrena u djelovanju - to priliči plemenitom duhu, ali pazi - iskrenost prouzrokuje mnoge opasnosti na putu...tvoja će iskrenost na tvoj put dovesti više neprijatelja nego prijatelja, zato ti je potreban razum i opreznost...ako te vodi dobra namjera, ničega se ne moraš bojati, jer snaga Božja je s tobom... |
28.01.2011., petak
 Najčešći oblik psihičkog napada je onaj koji je proizvod neukog i zloćudnog misaonog obrasca osobe koja napada, pa su zloba, mržnja i antipatija najčešći povodi psihičkog napada... Osoba iz koje zli utjecaji zrače, ne mora biti njihov tvorac...zato nikada ne treba na napad odgovarati napadom i time se spuštati na moralnu razinu našeg napadača...bolje je posegnuti i osloniti se na mnogo ljudskije metode, koje su mnogo djelotvornije i manje opasne za rukovanje, ali i imati na umu tko i s kojom namjerom stoji iza te osobe - s kim ta osoba, svjesno ili nesvjesno, "surađuje"...takve okolnosti zahtijevaju budnost...no, budnost nam nije dovoljna...potrebna nam je bojna oprema Božja, potrebna nam je snaga Duha Svetoga... Istina je da se krećemo prostorom u kojem vladaju nevidljive sile... najčešće ih u normalnim uvjetima nismo svjesni...tamo gdje su ove sile usmjerene, ako nismo suviše kruta duha, postajemo polako svjesni nečega što pogađa i uznemiruje našu dušu...naravno da su tu važni, ako i ne najvažniji, čistoća i kakvoća duše...jer, može se dogoditi da dušu uznemiri ono što je dobro...to je onda znak da se radi o duši kojom dominira neki od zlih i nečistih duhova...to nije teško za razumjeti... Ako, recimo, nad našom dušom ima moć duh zavisti, onda će vijest o uspjehu osobe koja nas statusno ugrožava, nas uznemiriti...duh zavisti na jedan perfidan način služi egu - huška ga, a zapravo sebi osigurava trajnu prisutnost u našoj duši... Premalo znamo o duhovnoj stvarnosti s kojom živimo, zato u takvim trenucima nismo u stanju shvatiti što se zapravo zbiva...s koje strane puše vjetar...jesmo li na meti ili smo oni koji bi trebali reagirati, suprotstaviti se vjetru i pomoći napadnutoj duši - osobi...možda smo oni koji u zlom djelovanju, podsvjesno, vide vlastiti interes, pa nas zlo bez muke uvuče u igru... Može nam se dogoditi da imamo jasan osjećaj tjeskobe i opće nelagode, koje nestaju kada se udaljimo s dotičnoga mjesta...doživljenom, najčešće, ne pridajemo pažnju, ali može biti uzrokom dugogodišnje bolesti i nevolje... Nije opasna samo magija koju crni mag može baciti na nekoga...najčešće se sreće takozvana nagazna magija koja izaziva mržnju i nepodnošljivu odbojnost ...jednako tako opasna je i magija sa zadrškom...to mogu biti magijski utjecaji bačeni na nečiju kuću pred više godina, pa čak u nekim slučajevima i pred više vjekova...takva magija može oživjeti, odnosno, ponovno postati aktivna i uništiti život nekome tko nije ni kriv ni dužan...često se pod njenim utjecajem nađu djeca...ta je magija slijepa i ne bira žrtve... Činjenica je, da nam bilo tko može naškoditi ukoliko koristi odgovarajuće zle magijske formule, ali i zlim mislima i zavidnim okom, i to će učiniti, osim ako smo se na odgovarajući način zaštitili protiv takvih zlih, duhovnih i magijskih napada... Tako će biti sve dok ne budemo spremni prihvatiti činjenicu o postojanju duhovnog svijeta - tu i sada - i crne magije kao posljedice mržnje prema Bogu i svemu što je Božje, poglavito Gospdinu Isusu Kristu i Njegovoj Krvi...zlo je prisutnije nego što mislimo i što nam se čini...vrlo opasno, jer je i u onome što se nama čini dobro, bolje rečeno, u onome u čemu mi vidimo dobro i želimo prikazati kao dobro... Nažlost, lakše nam je sve prihvaćati i pripisivati "lošoj sreći", besmislenoj zabavi ili jednostavno sve proglasiti "čista slučajnost"...na svijetu je previše slučajnosti da bi se to moglo prihvatiti kao čista slučajnost... Svejedno je da li mi osobno vjerujemo ili ne vjerujemo da nas netko može "srediti" magijskim djelovanjem, svojom zlobom i zavišću, zle osobe, a ima ih više no što mislimo, naškodit će nam - "sredit" će nas ukoliko nas Kristova Krv ne štiti... Obično, žrtve i postaju žrtvama zbog toga što naivno smatraju da im nitko ne može naškoditi sredstvima koja nisu fizička... Put ka istinskom uspjehu je opasan put...ljubomorni, zavidni, oni koje kvalitativno ugrožavamo, oni za koje mislimo da su nam prijatelji, susjedi, rođaci ili, jednostavno, oni s kojima dijelimo trenutak, ako ne svjesno onda podsvjesno, osjećat će da bi bili "sretniji" bez nas ili da smo "slabiji" od njih... Ljubomora, zavist i strah od konkurencije podloga su za zlo djelovanje... Ne samo ja, nego i moja obitelj i naš dom bili smo žtrve takvog zlog djelovanja...nije ono odustalo...takva ponašanja njima su nepoznata... prisutno je ono i na ovom mjestu, ali snaga Kristove žrtve i moje ljubavi prema Bogu i svemu što je Božje, jača je od njega... Svi oni koji misle da će koketirajući s Bogom od toga profitirati, varaju se... Posebno bi se trebali zamisliti oni koju u datom trenutku i u datom postupku nisu prepoznali zlo djelovanje, pa su se pridružili napadaču i žrtvu izvrgli ruglu...iskreno, ne bih voljela biti na njihovom mjestu... Zaštite Kristove Krvi moramo biti dostojni...post, molitva i odricanje od svega što nije Božje...onaj tko nije u stanju prepoznati vrijednosti dostojne Boga i Njegove ljubavi nije dostojn Božje pomoći, Njegove ljubavi i zaštite... Uglavnom umišljamo - stvaramo sliku onoga što ne postoji...to je, uostalom, jedna od taktika nevidljivih sila... |
27.01.2011., četvrtak
 Da mišljenja nisu bila, na neki način, isprovocirana, da sam se pripremala za nekakvo izlaganje ili trudila kako bih nekoga ili neke u nešto uvjerila, ovakva kakva jesam, sigurno bih osjećala nesigurnost, bojazan, strah, nedostatak iskustva - sumnju - ograničeni uspjeh...no, spontane i iskrene reakcije pridonijele su da se praznine popune i nedoumice odagnaju, pa su moja mišljenja bila, prije svega, korak naprijed, pomak u vlastitoj spoznaji...kako ne polažem pravo autoriteta i specijalistice iz područja vjere i duhovnosti, i njihovu usku povezanost sa životom, pitam se, što je pozitivnije i korisnije, greška u prekomjernosti ili greška u oskudnosti...mislim da ni na prvu ni na drugu grešku nemam pravo...ni previše ni premalo, nego upravo ono i onoliko koliko je potrebno... Put istine je put sklada, harmonije duše i tijela, duhovnog i materijalnog, vječnog i prolaznog, vidljivog i nevidljivog, višeg i nižeg, uzvišenog i profanog...bez tog sklada - harmonije, naši su životi mrtvi putovi, a mi oni koji žive da bi umrli...bilo bi dobro znati, još bolje razumjeti, da bogati asortiman užitaka neće oživjeti mrtvi put, samo će stvoriti privid života i sreće... Naše duše nisu slobodne, pa kako bi onda mogle biti odgojene... oslobađanje i odgajanje mora biti usklađeno...rekoh, mora biti, ali rijetko je...najčešće se događa, to se lijepo vidi kod jednog velikog broja obraćenika, da duša bude oslobođena ali ne i odgojena...euforično ponašanje, ali ne samo ono, ukazuje da postoji velika vjerojatnost da se radi o jednokratnom, krnjem zahvatu, zahvatu koji stvara privid - pomutnju, a samoj osobi veše štete nego koristi...jer, istina je da oslobađanje i odgajanje moraju biti sinhronizirani, da se moraju pratiti, a djelovanje mora biti, u ovom slučaju i je, potpuno sljubljeno s Božjom voljom i Božjim planom, koji nam se objavljuju po Kristu... Sveti Jeronim, crkveni naučitelj i pisac, veliki bibličar, teolog, filozof i jezikoslovc, želio je biti kršćaninom, ali je bio raspet između želje i stvarnosti, između svog idealnog i stvarnog ja...u njemu se razbuktala oštra borba između njegova klasično izobražena duha i kršćanski odgojene duše, između zanimanja za spise svjetovnih i svetih pisaca, između naravi i milosti... Iskustvo svetaca, poput svetog Jeronima, sklonih istini i savršenstu, trebalo bi poticati sve istinske vjernike, ali i one koji su formalnim obrazovanje postigli više od pukog zadovoljenja apetita sitne duše, na promišljanje o vlastitom životu i stvarnosti u kojoj žive, na preispitivanje važnosti svog životnog puta, jer je od iznimne važnosti znati kuda nam je ići, kako vrijeme provesti i kojem se duhu otvoriti... Nažalost, naša je Crkva siromašna učiteljima svjedocima... svjedočko učiteljstvo ne stječe se samo na sveučilišnim katedrama i u bibliotekama, još manje u seoskim običajima i birtijskim ozračjima, nego u prvome redu na koljenima... Nažalost, osrednje i neodgojene duše, najčešće, onakve kakve dođu na sveučilište, takve ga i napuste...mnoge, ako ne i sve, takve i s ovog svijeta odu... I opet - nažalost, nesavršenost se brani sa svih strana, jer istina je da svima, osim istini, odgovra... |
26.01.2011., srijeda
 Potaknuta Draženovom namjerom da započne s čišćenjem, i njegovim prvim susretom - patnja i što je Buda rekao o patnji, "isplivalo" je i moje mišljenje - što ja mislim o patnji...naravno da moje mišljenje počiva na kakvoći moje duše, "lakoći" duha, karakternoj profinjenosti - stupanju profinjenosti, na navikama (na odnosu loših, dobrih i grešnih), na nasljednim osobinama (najčešće se radi o težini tereta), na sklonosti prema istini, na čistoći ljubavi prema Bogu... Patnja je stanje...to znači da je u uskoj vezi s patnikom - s nama, pa bi se moglo reći da njena stvarna težina nije u njoj samoj, nego u nama i da je proporcionalna našem neznanju, ali i trenutnim materijalnim okolnostima, našem odnosu prema trajnim i prolaznim vrijednostima... dakle, problem je u tome kako mi doživljavamo uzrok patnje i okolnosti koje se oko njega slažu...često je veći problem u nama nego u uzroku patnje...najčešće je uzrok kvalitativno jači od nas, od naše duhovne kakvoće i najčešeće nadilazi materijalnu razinu (mislim da je jedino patnja uzrokovana nepravdom, ako se zaista radi o nepravdi, izuzeta)...kako mi previše ne razmišljamo o duhovnoj kakvoći, nego smo više vezani na materijalne okolnosti, teško nam se nositi s patnjom...patnja doista pritišće našu dušu, traži kvalitativni pomak...kako gotovo nitko od nas nije "školovan" u tom duhu - pod tim zakonom, prva naša reakcija je ukopavanje, usudila bih se reći da nam je, svjesno ili nesvjesno, najvažnije zadržati trenutnu poziciju, jer ona nam je poznata i uglavnom bolja nego što je stvarno zaslužujemo...patnju ne bismo trebali tjerati od sebe nego bismo joj trebali dozvoliti da nas prožme, da nas protrese, da s nas strese sve što nije dobro i ono što je beskorisno, da nas oživi a ne dotuče...jer kada ode, ostavlja nas mudrije, zrelije i sretnije...rijetko se to događa, jer duboko plivamo u egoističnim vodama, a one jesu siromašne, pa kad nešto ulovimo ili imamo, mislimo da imamo boga... Ne slažem se s Rankom Marinkovićem, koji kaže da je patnja viša od istine...mogla bih reći da ne mislim kao on...no, mislim da učinak ne bi bio isti, jer Marinković zaist nije u pravu...on je u pravu kada kaže da postoje dobri i zli ljudi, ali je istina da on te dvije kategorije prepoznaje onako kako ih trenutak-kultura prepoznaju, a ne onako kako ih Božje oko vidi... Marinkoviću je pozadina problema nepoznata ali i nebitna, jer da mu je bitna, on bi znao da prepoznavanje "veličina" u zadatku-problemu, pokriće problem, vodi ga k rješenju...Marinkoviću, kao i svim umjetnicima, važnija je impresija od istine...meni je istina važnija, pa se s razlogom nadam da impresija neće izostati... Svaki istinski vjernik kroz patnju prolazi s Učiteljem...nažalost, istinskih vjernika je malo, ali je zato glumaca puno... |
25.01.2011., utorak
 Kako rekoh učenje, mišljenje i korištenje darova dio su Kristova nauka... Mislim da bi svakome tko zna da je Krist Istina moralo biti jasno da u truloj euforiji Njega nema...tu smo mi, ne On... Oslanjam se na sve ono što sam do sada po Božjoj milosti i mojoj žarkoj želji, ali i požrtvovnosti, naučila...istina je da sam, fizički gledano, u poodmakloj - zreloj dobi, ali i ranije sam tako mislila: Mladost nije popila svu pamet ovoga svijeta, a kamoli onoga...znači, potrebno je vrijeme...prije svega vrijeme da bismo sebe i sve oko sebe pomirili s Bogom...a to nije ništa drugo nego učenje i čišćenje - tesanje...ono dugo traje i vrlo je teško...mnogi u ovu školu samo zavire, ali nikada odrade... školuju se na svoju ruku...njihove su reakcije i postupci krnji...ono što se krnjim školovanjem, školovanjem na svoju ruku, dobiva, je osjetljivost, koja je najčešće preosjetljivost...istinu, u kojem god obliku se ona pojavila, oni ne podnose...to i nije teško razumjeti kad ih ona vraća na početak, na ono što su preskočili, na ono što je za njih prezahtjevno pa su krenuli prečicom... Nasreću prečica ne vodi Bogu...rekoh, - nasreću, jer zaista bi bilo žalosno kad bi Bog postao igračka u našim rukama...kad bismo o Njemu znali više mi nego On...kad bi naš metar određivao dužinu, širinu i visinu Božje namjere i Božjeg djela...kad bi naši kriteriji određivali što je a što nije po Bogu i od Boga... Sveta imena - sveto ime Božje, sveto Kristovo ime, sveto ime Njegove majke - ne bismo smjeli olako izgovarati, gurati ih ispred sebe, kao pijune postavljati tamo gdje nam odgovara, jer to je veliki grijeh... Istina je da smo u početku svi, neki manje neki više, nesavršeni, ali je i istina da je naš prvi zadatak upravo vlastita nesavršenost...u oči ćemo joj pogledati tek kad nas bude žuljala...nažalost, daleko smo mi od toga... Bog ne potire ili omalovažava fizičku dimenziju, i vrlo je velika vjerojatnost da duhovna zrelost prati fizičku, odnosno snalaženje i odgovornost na materijalnoj razini... Ako nemamo razvijen osjećaj za fizičke, moralne i etičke zakone - za kodeks lijepog ponašanja u materijalnim okvirimo, onda sasvim sigurno nemamo ni za duhovna kretanja... Nažalost, problem su, kao i u svakoj lošoj školi, ocjene...dobra ocjena ne mora biti znak da se radi o isto tako dobrom učeniku, o vrijednom i marljivom učeniku koji razumije, koji je u sebe upio bit školovanja - najčešće i nije...za lošu školu karakteristične su ocjene koje ne dgovaraju znanju... Mislim da je to problem svih, ili jednog velikoj dijela, obraćenika ...ocjena prije učenja, prije potvrđivanja... Ako se ozdravljenje može dogoditi mimo Boga, zbog čega se ne bi obraćenje moglo...mislim da to nije teško prihvatiti i razumjeti...nečiji je zadatak zavesti nas, a najlakše se zavede one koji po prirodi nisu skloni istini i savršenom ponašanju...rekoh "skloni" a ne savršeni, jer nitko nije savršen, ali su neki skloni, i to je njihova velika prednost... Ne mogu opisati osjećaj koji se u meni pojavi kad negdje pročitam da Majka Božja preporuča molitvu Krunice i barem par minuta meditacije...to mi je isto kao da od sto knjiga uzme jednu i iz nje istrgne deset stranica, pa kaže: To čitajte svaki dan...Kristova Majka je bila Njegova prva učenica... To mi je toliko plitko i neodgovorno i za običnog čovjeka, a kamoli za Majku Božju...nakon osamsatnog dnevnog moljenja, dvodnevnog tjednog posta, svojih pedeset i pet godina, životnih problema i sklonosti svemu što je uzvišeno i sveto, bilo bi žalosno kad to ne bih vidjela i znala... Nema učenja bez šklovanja, a školovanja nema bez obrazovnog programa, udžbenika, stupnjeva obrazovanja i svega onoga što čini kvalitetno školovanje...školovanje je proces stjecanja naobrazbe...svi smo mi u poziciji učenika, potpuno podređeni, u ovom slučaju, Božjoj volji i Njegovom planu... |
24.01.2011., ponedjeljak
|
Hvala Ti, Bože!  Malo ili ništa znamo o otajstvenoj snazi te ponizne aktivnosti... Kada hvalimo Boga, pokazujemo da ga priznajemo kao stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog, kao Onoga koji ima vlast i autoritet nad svim što je stvorio...pohvala stvara prostor u našem srcu da se prihvati volja Božja i prepozna apsurdnost svakog pokušaja manipuliranja Bogom u molitvi i predstavljanju... |
|
Terapija inata...  Terapija je skup sredstava koja se rabe radi izlječenja kakve bolesti, ublažavanja njezinih simptoma i posljedica...vjerujem da postoji i terapija inata, da je vrlo složena i odgovorna...možda je za početak dovoljno prepoznati inat terapiju... Inat nas motivira kada doživimo nečije riječi ili postupak kao omalovažavanje sebe od strane te osobe... Inatom uvijek, ali zaista uvijek, želimo očuvati integritet tog velikog malog "Ja"...i uvijek, ali zaista uvijek, otkriva "čistoću" naših namjera... Tu je, kada je jasan i prepoznatljiv ili vješto upleten i nevidljiv... Između njega i nas postoji neka čudna veza - on služi našem velikom malom "Ja", a mi njemu...tko bi se ovom, istinski čudnom, vezom mogao okoristiti...  |
21.01.2011., petak
 Lijepo je netko rekao da pogled oka u oko popravlja srca i odnosi nesporazum... Poniženje - preživjela sam ga, i mogu reći da je prava prilika za novi početak... |
20.01.2011., četvrtak
 Oni koji su s Bogom prisniji kažu da On u svakom trenutku kuša našu iskrenost i ispravnost...jako mi je važno da i sama tako mislim, jer iskrenost mi je pokretačka snaga...po meni, ona određuje čistoću ispravnosti mojih postupaka, a iskrenost i ispravnost određuju "težinu" mojih djela i postupaka... Iskrenost bez ispravnosti je lažna iskrenosti - prijevara ili pokušaju prijevare...ispravnst bez iskrenosti lišena je ljubavi...tako učinjena djela, u najviše slučajeva, kratkotrajnog su učinka - ili će se zaboraviti ili će učiniti štetu koja će se dugo "otplaćivati"... Kažu oni, Bogu bliski ljudi: Tko je bolje vjere od onoga koji je iskren prema Bogu i sebi, ali i iskren u odnosima... Iskrenost i čista namjera usko su povezane...iskreno se predati znači s iskrenom namjerom i na slavu Božju, a s ljubavlju učiniti nešto znači onako kako nas Krist uči... Djela koja nisu potaknuta čistom namjerom najčešće činimo u svoje ili nečije tuđe ime...takva su djela štetna...optužit će nas... I opet ću se pozvati na one koji više od mene o Bogu i Božjem dostojanstvu znaju, oni kažu da za i najmanje djelo moramo dati odgovor na dva pitanja, zašto i kako - zašto smo to učinili ili tako postupili i kako smo to učinili ili postupili... Motiv mora uvijek biti slava Božja i opće dobro...svaki drugi motiv nema za posljedicu dobro djelo... Pitanje "zašto" testira našu iskrenost, dok pitanje "kako" određuje postotak optimuma, a optimum je najviše što se može postići... "Najviše što se može", zahtjev je trenutka...sve manje od toga ne pokreće trenutak, nego u njega "lupa"... Iskrenost traži čišćenje srca od svih vrsta krupnih i sitnih mrlja, sve dok u njemu ne ostane samo čista namjera - volja Božja...znači, treba očistiti srce od svih drugih motiva... Oni s iskustvom kažu da se iskrenost i čistoća namjere teško postižu, da je to najteži posao...ni iskrenost prema samima sebi nam ne odgovara, kako bi nam mogla onda odgovarati iskrenost prema Bogu... Štogod radili, iskrenost u namjeri i besprijekornost u djelima, ne bi nas trebale napuštati...ako nismo takvi, moramo znati da su nam vrata iskrenosti zatvorena... Vrlinu iskrenosti stječemo samo ako smo ljubavlju povezani s Onim koji je nas i sve stvorio i ako gledamo u vječnost... Smisao namjere je u dubokom osjećaju koji u srce navire Božjim nadahnućem - što je srce čišće, lakše to postiže...onome u čijem srcu prevladava osjećaj vjere jer je u osnovi, pa tako i pojedinostima, naklonjen dobru - onim vrijednostima koje čovjeka i čovječanstvo uzdižu, neće biti teško da svoju namjeru uskladi s Božjom voljom, dok će onima čije je srce sklono ovosvjetskim uživanjima, modi i beskorisnostima biti krajnje teško prihvatiti Božju volju čak i kao mogućnost, a kamoli kao jedini zakon po kojemu možemo spasiti svoj život... Istina je da se djela vrednuju prema namjeri, no to se ne bi smjelo krivo razumjeti, jer bi se tada moglo i krivo primjenjivati i tako mnoge navesti da pomisle kako i čin nepokornosti može postati činom pokornosti, po namjeri... Samo ona dobra djela koja su učinjena u pokornosti Božjoj volji i Njegovom zakonu - znači u okviru pokornosti i dozvoljenog, nikako ona učinjena u nepokorsnosti Božjoj volji, su istinski dobra djela... Osnovni smisao dobre namjere je služenje Bogu, a onaj tko služi Bogu, na najbolji način služi i čovjeku... Čista i plemenita namjera djelotvornija je od samoga djela, jer ona pokreće i ono što je našemu oku nevidljivo - nebesku pripremu za dobro djelo... |
 Svi moralni sudovi i pravne presude koje se izriču ljudima na ovome svijetu odnose se isključivo na ljudsko držanje, postupke, ponašanje, a ne na unutarnja htjenja, misli, ideje, osjećanja i porive... Ne očekujemo da ćemo račun polagati, da će nam biti vrednovane namjere, misli, motivi, ideje, osjećanja, unutarnja htjenja, porivi i po njima naša djela, radnje, riječi, postupupci i ponašanja... I ovo vrijeme, vrijeme u kojem živimo, jasno nam daje do znanja da su sve moralno-etičke kategorije, kao što su moralni sud, postupak, karakter, savjest, obaveza i dužnost, kriterij i pravilo, vrijednosti i hijerarhija vrijednosti, bez vjere u Boga, u Sudnji dan i polaganje računa, mrtve... Oni koji znaju, kažu da će u taj dan biti teško Nebesima i Zemlji...a ja molim: Pokupi, Bože, naše životne uratke...vrati nam ih ocijenjene...po meni, to bi bio Sudnji dan kakav samo poželjeti možemo... Sudnji dan bi trebao biti dan istine...nikada nije bilo, nije i neće biti morala, etike i ljudske odgovornosti bez vjerovanja u Sudnji dan i polaganje računa... Po svemu, ovo je vrijeme uvertira u Sudnji dan... |
19.01.2011., srijeda
 Za onog koji se ne razmeće, kažemo da je skroman, jednostavan...to može biti vrlina, ali ako se radi o lažnoj skromnosti, kako nam u datom trenutku odgovara, onda je mana... Netko je rekao da je skromnost najneobičnija vrlina...ne znam što je onome tko je to izjavio bilo moralno uporište, ali i ja mislim da je skromnost neobična vrlina... Kažu neki da skromnost pristaje velikim ljudima - ljudima velikih djela, da za nju postoji razlog...Shakespeare kaže da je bolje skromnost očitovati poslije djela nego za vrijeme stvaranja...ima i onih koji misle da se skromnost dobro prodaje... Živimo u svijetu genijalnih hvalisavaca, pa je skromnost vrlina o kojoj bismo trebali razmišljati, da bismo ušli u njezinu bit - zbližili se s njom, jer skromnost daje život: boju, okus i miris ostalim vrlinama - oživljuje ih - posvećuje... Jednostavnost je savršen spoj svih vrlina - jednostavnost je način pristupa... Jednostavnost je posljedica - slika koju čine najljepše vrline ljudskog duha: elegancija, mjera, profinjenost, pristojnost, samokritičnost i kritičnost...otmjenost karaktera daje vrijednost i trajnost svakom dobrom djelu..ona određuje njegovu sudbinu...daje djelu predznak trajne vrijednosti, ali i učinak u trenutku, i to neosvisno o trenutnom odjeku... Otmjena jednostavnost ruši barijere i pomiče granice, ali je rijetkost i u životu i u umjetnosti i u politici... Put jednostavnosti je sklizak...najprije se poskliznu oni kojima je slava hrana...kada iscrpe jedan način predstavljanja, posegnu za drugim, najčešće oprečnim - počnu s metodom kuđenja sebe, što nije ništa drugo nego drugi vid samopredstavljanja... Skromnost ima svoju pratiteljicu - poniznost...njih dvije nam pomažu da stalno i trajno bdijemo sami nad sobom, ali i potiču na dobra djela... Neskromnost je, za razliku od skromnosti, nesnosno odsustvo mjere... Dakako da postoji opasnost, opasnost zlonamjernog tumačenja...no, jedno je sigurno: Zlonamjernost ne oplemenjuje prostor nego ga opterećuje, zagađuje... Dobra djela, koja počivaju na trajnim vrijdnostima, zaodjenuta su jednostavnošću...donositelj je u sjeni trajnosti, okosnice svakog dobrog djela... |
18.01.2011., utorak
 Živjeti po tijelu znači slijediti sebične tendencije ljudske naravi, a živjeti po Duhu znači prepustiti se naumima ljubavi Božje... Sloboda ispunjena smislom i sadržajem otela se praznoj mogućnosti "učiniti" ili "ne učiniti"... Postojanje je ograničeno i nesavršeno, ali čuva u sebi neke tragove Dobra i savršenosti...vrlo je važno da se ne uzima manje za više niti više za manje...svi se mi nalazimo u toj pukotini...ona nije ni potpuno jasna ni potpuno mračna... Potrebno je ukazivati na tamu u srcu svjetlosti i svjetlo u srcu tame, na način da nikada ne budemo zadovoljni sami sobom ni stvarima oko sebe...to treba činiti bez prestanka - lažnu sigurnost treba svesti na pravu mjeru...treba se uloviti u koštac sa svim onim i svima onima koji o postojanju govore u terminima zatvorenih koncepata i sustava, svim onim što želi okameniti postojanje zatvarajući ga unutar vrlo uskih granica objektivnog (sa subjektivnim predznakom) razmišljanja...treba ukazati na nemoć lažnih moći... Kada se optužuje ljudske postupke, onda je to potrebno činiti u onoj mjeri u kojoj se oni lažno predstavljaju, da bismo sebe, svih i sve smjestili u samo srce ozbiljnosti, u onoj mjeri u kojoj od nas traži polaganje računa... |
17.01.2011., ponedjeljak
 Učitelj, koji šeće u sjeni svoga hrama ne daje od svoje mudrosti, nego od svoje ljubavi. Ako je doista mudar, ne nudi vam da uđete u kuću njegove mudrosti, nego vas radije vodi do praga vlasitog duha... Khalil Gibran |
14.01.2011., petak
 Bilo je to potkraj travnja, sada već prošle godine...osjećala sam nekakve tegobe... Zaobilazim liječnike i lijekove - ne zato što im ne vjerujem ili što ne osjećam zahvalnost na toj vrsti pomoći, nego zato što se oslanjam na svog Liječnika...rekoh, zaobilazim, ali u granicama pristojnosti i uvažavanja... Osjećam da sam još uvijek, bez obzira na žarku želju i napore koje činim, u fazi napuštanja...prijelazno razdoblje htjela bih iskoristiti na obostranu korist... Dakle, bilo je to potkraj travnja...posjetila sam svoju liječnicu, dragu i milu maldu osobu, punu razumijevanja i želje da pomogne... Sva se unesla u mene...saslušala me...priznajem, nisam se osjećala najbolje zbog djelomične neiskrenosti ...nisam joj priznala da se s povjerenjem oslanjam na svog Liječnika, na ono što mi On obećava, ali cijenim sve ono što ona i medicina čine za čovjeka... Mislim da ona moju djelomičnost nije osjetila...uputila me na osnovne pretrage i preporučila da obavim neke specijalističke pretrage... Ništa bolje nisam se osjećala ni kada sam izašla iz ordinacije...što učiniti... Osjećala sam kako strah koketira sa mnom - kako me draška...nisam si umišljala da sam mu solidna partnerica, jer nisam, no oslanjala sam se na svog Liječnika, na žarku želju, ali i, bez lažne skromnosti, na vlastiti napor... Povjerenje - osjećala sam se kao da stojim na raskršću, između dviju strana...mislim da sam u tom trenutku bila u duši mirna...aktivnost sam osjećala u umu...sebi sam to protumačila kao da želim iskoristiti trenutak, najbojlje što mogu, a zapravo se radilo o popratnoj želji: ne ja, nego Ti, Gospodine... Osnovne pretrage nisam zaobišla, ali nisam niti htjela...povišeni leukociti pokazali su da tegobe imaju zdravstveni predznak...preporučeno mi je da obavim neke specijalističke preglede... Klecavih koljena, odlučila sam te preglede ne obaviti, nego nastaviti s povjerenjem započetu terapiju svog Liječnika: molitva, post i sve ono što ta dva najjača sredstva zahvaćaju - odgovornost, ustrajnost, povjerenje, poržtvovnost, volju i želju, ne toliko za fizičkim zdravljem, do kojeg bih vjerojatno mogla doći i formalnim liječenjem, koliko za istinom koja ne potire ništa što je dobro i plemenito, nego nadograđuje... Kako su mjeseci prolazili, moja koljena, kad bih pomislila na odgođene preglede, bila su mi slaba uporišta...svoju sam dušu osjećala kao kuću oko koje obilazi strah... Došao je i prosinac, polovica prosinca...gripe i prehlade na sve strane ...što ako me jedna od njih okrzne...neću imati obraza otići liječnici...što ću joj reći... zbog čega nisam obavila pregled, zašto joj se nisam javila... Pritisnuta vlastitom odgovornošću, ali i okolnostima, pokucala sam na vrata specijalističke ambulante, dušom prizivajući vlastitog Liječnika... gotovo osam mjeseci je prošlo otkako sam upućena na pregled... Ako vam odgovara, mogu vas naručiti u petak, u jedanaest i petnaest, čula sam glas medicinske sestre... Pa to je prekosutra, pomislih... Možete, odgovara mi, odgovorih bez razmišljanja... Kad bih rekla da me nije bilo strah, ne bih rekla istinu...bilo me strah, ali onako kao kad dijete ide s mamom kod liječnika... Sve je u najboljem redu, bile su to riječi koje su mene tog trenutka oslobodile sile teže... Htjela sam otrčati zakonskoj liječnici...ostala sam joj dužna... Priznala sam joj da sam pregled tek sada obavila, zamolila ju da oprosti ali i zamolila da ponovim osnovne pretrage...nalazi su pokazali da su se leukociti vratili u svoje granice...liječnica je rekla: Događa se... Znam, osjećam, da sam još uvijek u prijelaznom razdoblju...nikome ne želim okrenuti leđa...cijenim i zahvalna sam za svaku i svačiju pomoć, za sve ono što je dobro... Nebeski Oče, obraćam ti se na poseban način...znam da sam stvorena Tvojom snagom, da svaki udisaj zraka, da svaku sekundu svakog sata živim pod Tvojom snagom...Oče, molim Te, dotakni me tom istom snagom, jer ako si me stvorio iz ničega, Ti me sigurno možeš obnoviti...ispune me s ozdravljujućom snagom svoga Duha...oslobodi me svega što me opterećuje...popravi sve što je u meni slomljeno...odstrani svaku neproduktivno stanicu...otvori svaku začepljenu arteriju ili venu... obnovi svako oštećeno područje... izliječi u meni svaku upalu...oslobodi me svake infekcije... Neka toplina Tvoje ljubavi, koja iscjeljuje, prođe kroz moje tijelo i neka izliječi i obnovi svako neizlječivo područje, neka izliječi i obnovi sve moje unutarnje i vanjske organe, pročisti i ozdravi moju krv, tako da moje tijelo može funkcionirati na onaj način na koji si mu Ti odredio, kada si ga stvorio... Oče, obnovi moje zdravlje u duhu, duši i tijelu, tako da ti od sada mogu služiti cijeli život. To te molim po Isusu Kristu, Gospodinu našemu. Amen! Znam da bolest može biti bačena na osobu, rod, mjesto, kraj - po grijehu ili po nekoj drugoj osnovi, da se takve bolesti vuku, da ih se teško rješavamo, ali znam i da je Isus Krist lijek - Njegov Križ i Uskrsnuće... Ne, ne mislim, još manje tvrdim, da ova molitva ima magičnu moć...ona s magijom nema nikakve veze...ona je samo jedna od mnogih koje molim...što je dulje molim, sve mi je bliža...zapravo, nije mi ona bliža... imam osjećaj kao da se ona "topi" - da se riječi tope...bliža mi je Ljubav koja mi po ovoj molitvi dolazi... Snaga mlitve nije u riječima negu u predanju, u odgovornosti, poniznosti, poslušnosti, požrtvovnosti i žarkoj želji... I, nije tajna - blagoslovljena voda je lijek koji redovito i sa zahvalnošću uzimam... I još nešto nije tajna: Svima onima koji su pokušali izračunati, ili na bilo koji drugi način pokušali "dokučiti" moje godine - saznati koliko mi je godina, želim reći - pedeset i pet mi je godina... Onima koji će biti uvjereni da sam ih navela na krivi trag, preporučam da se vrate tim mjestima, ako ne stvarno onda barem u mislima, jer ne radi se o prijevari nego o površnosti: ne razlikujemo bitno od nebitnog... nažalost, povlašteno mjesto u našim očima ima nebitno, koje sigurno stvara krive predodžbe... Bilo je trenutaka kad sam bila u napasti reagirati i "odati" svoje godine... Bogu hvala, odustala sam, jer one zaista nisu bitne...materijalna je dimenzija bitna, ali ne na način na koji mi bitnost određujemo... Puno sam se puta uvjerila da je dobro stvari koje su u datom trenutku nebitne prešutjeti - sakriti...sakriti ih do trenutka u kojem su bitne... |
13.01.2011., četvrtak
 Pred jedno, otprilike, sat vremena u ured je ušla kolegica strojarka, s kata iznad...nekada je radila u ovom uredu, pa često navrati... Ej, i danas sam mislila na tebe, nadovežem se na njen "dobar dan"... Ured je duguljast, pa je prvo došla do kolege...pao je zagrljaj... Zaboravljiva nisam, ali zna se dogoditi, spretno ili nespretno se priključujem ... Pa, Nova godina, će oni, jednoglasno... Dižem se i idem ususret: Zar se mi ove godine nismo vidjeli, čudim se... Ne, bila sam na bolovanju. Oprosti, ali odbijam to pripisati zaboravljivosti, bit će prije ono što sam rekla kad si ušla, jer istina je da mi često dođeš u misli - i uvijek se radi o nekakvoj neutralnoj situaciji. Nesporazum je kratko trajao, koliko i razmjenjivanje dobrih želja...forma je zadovoljena...više od toga ne tražimo, pa slijedom toga niti želimo primiti... Uglavnom se držimo sigurnog obrasca...tako je bilo i u ovom slučaju... koglegica se raspričala o gripi: kada je počela osjećati prve simptome, kako se osjećala, koliku je imala temperaturu, koga je prvog pokosila, tko se od njenih odupro... Ne znam točko kako je, ali čini mi se jednim potpuno nebitnim detaljem, razgovor skrenuo na serije, televizijske... Gledaš ove serije, okrene se ona prema meni... Koje, pitam pomalo zatečena... Pa, ove koje se sada prikazuju. Ne, kratko odgovaram... Pa, reci mi što ti onda navečer radiš? Onako crnpurasta, uvukla je trbuh, približila ramena, rukom gladeći podbradak...učinilo mi se da u pitanju ima više nervoze nego istinske želje da sazna što to ja radim navečer... Preskačem pitanje, koje i nije bilo pravo...bez namjere da tražim izlaz, pitam: Na koju seriju misliš? Na one koje se prikazuju navečer, zaista ima dobrih. Ne gledam, ali ako si nešto vrijedno pažnje prepoznala, reci mi. Prenesi mi, bolje to nego gripu. Pa radi se o ... Počela je prepričavati sadržaj...u jednom sam je trenutku prekinula: Znaš što, svi smo mi gladni smisla, sadržaja. Živimo život bez sadržaja, bez smisla, pa ga, svjesno ili ne, tražimo na sve strane, najčešće krive. Kolega, koji je kroz svo vrijeme jednim uhom slušao Mozarta, diže ruke...to je njegova reakcija na svako moje spominjanje smisla... U tim trenucima teško može ostati u grnicama pristojnosti ...najčešće iskoči, a znam i zašto: Po tebi ne bi bilo ni televizije, ni kazališta, ni Mozarta, ni Beatlesa...po tebi bismo se svi trebali vratiti u pećine... Oprosti, ali mi jesmo u spilji, odvratih... Reci mi, nastavljam, zašto slušaš Mozarta, zašto gledaš televiziju? Uživam. Zabavljam se. Moram nekako potrošiti vrijeme. To je život. Ne, to nije život. Mozart je bio umjetnik. On sigurno nije pisao glazbu da bi ti ili netko drugi u njoj uživao. On je htio prenijeti ono što je on dodirnuo, a to je ljepota vječnog. Kada budeš to razumio, prestat ćeš slušati njegovu glazbu. U tvom slučaju to se neće dogoditi, jer ti ne slušaš da bi razumio, nego da bi uživao, da bi izgubio vrijeme. Tvoj, takav način uživanja ne dovodi do razumijevanja. Već je i ovo bilo previše, ali nastavljam: Reci mi, da li je učenje matematike uživanje? Nije! Tebi možda nije ali u biti, je. Onog trenutka kad shvatiš, kad uloviš nit, ti prestaješ učiti, počinješ naučeno primjenjivati, rješavavaš zadatke. Teško mu je bilo kontrolirati se...kolegica je htjela otići, razgovor joj je bio prenaporan i za nju nezanimljiv... Molim te ostani. Ti si sve ovo zakuhala, a s njom izići na kraj, nemoguće je. A mogla sam jednostano reć istinu: Ne gledam televiziju jer sam televizor pred pet godina maknula iz svog životnog prostora. A to što radim navečer, to nije tajna - molim, blagoslivljam, duhovno čistim sebe i svoj životni prostor, još pomažem u tom istom poslu i svojima. To potkrepljujem postom o kruhu i vodi, utorkom i petkom, jer mi je žarka želja da Smisao uđe u moj život, u živote mojih bližnjih, u naš dom. Za njih bi to bio šok...bili bi šokirani... U kojemgod obliku se pojavila, ona - istina, šokira... |
12.01.2011., srijeda
 I sama već neko vrijeme razmišljam o promijeni ove stranice...naravno, postojali su pokušaji u obliku neobjavljenih postova...bio bi to zaokret, možda samo na prvi pogled...jer, temelj tog zaokreta, zapravo, njegovo vezivo, bilo bi sve ono čemu težim, a to je ono o čemu sam na ovoj stranici pisala... Dakle, taj zaokret bio bi moj život...običan, a opet poseban...i nije to samo privilegij, isključivo pavo koje je meni dano...svatko od nas u svojoj duši, pa tako i u svom životu, nosi iskru iznimnosti-posebnosti kao privatno vlasništo, ali samo dok je ne zapali, a onda...onda ona postaje opće dobro...vatra koja i druge grije...svjetlo koje i tuđe putove rasvjetljuje... Ovo pišem potaknuta Eminom, kako ona kaže, promjenom... I ja sam kroz ovo druženje nešto naučila, još više spoznala... Nadam se da mi Ema neće zamjeriti ako se poslužim njenim natuknicama: Nisam sveta, ali niti ne znam što to točno znači...mislim da je jedino Bog svet...stojim nasuprot...kada bude u meni vidio svoju sliku, bit ću mu slična...mislim da je to najviše što mogu postići... Ako je sklonost grijehu posljedica prokletstva, onda ga ja molim da me tog prokletstva oslobodi... Svjesna sam da u borbi pobjeđuje snaga Duha Svetoga a ne moja, pa se oslanjam na tu milost... Bogu je zaista moguće sve, ali ne mislim da to što se zove "sve" ja razumijem, pa molim za milost razumijevanja... Spoznala sam da je svaka duša posebna na svoj način... Sklona sam vjerovati da je ljubav prema molitvi i postu proporcionalna ljubavi prema Bogu...ne znam točno što čemu prethodi, no za jedno i drugo osjećam neizmjernu zahvalnost... Što se tiče ustrajnosti u molitvi i postu, mislim da je korijen tog problema vezanost za materijalno, a to nije ništa drugo nego ovisnost o užicima...zapravo, mislim da se radi o slabom ili nikakvom sjećanju na Boga, neprobuđenoj ljubavi... Mislim da ustrajati u nečemu što nam se ne da, u ovom slučaju u molitvi i postu, nije baš najbolji pristup problemu... Ako se pod mistikom misli na put kršćanskog savršenstva, onda, bili mi skloni ili ne, bit ćemo privedeni na taj put...to je moje mišljenje, koje vjerujem da nisam izvukla iz rukava, a vjerujem i da nije posljedica sebične, još manje zlobne želje... Kada mi se učini da ljudi o meni pogrešno sude, onda svakako nastojim saznati jesam li u pravu, jer, ako nisam, onda moram preispitati područje ili datelj koji je bio podloga za tavo mišljenje...ako dođem do toga da onaj drugi krivo misli, učinit ću sve da mu razjasnim...ako se radi o dobrim namjerama, prolaz je prohodan jer je volja Božja da se sporom okoriste jedna i druga strana, ali i svi oni koji su sporom, direktno ili indirektno, zahvaćeni... Niti u jednom sporu ne tražm krivca, nego istinu koja će rasvijetliti nesporazum...onaj tko traži krivca ne može osloboditi istinu...njemu istina ne dolazi ususret...njemu se sumnja na sumnju lijepe... Zahvalna sam Bogu na svemu što sam naučila - spoznala... |
11.01.2011., utorak
 Dok sam čitala priču jednog fratra, mislila sam kako je pomalo banalna da bi bila podloga za nešto što je opće važno...djelomično sam bila u pravu... priča je bila banalna, ali ono što je iza nje slijedilo, nije bilo: Za ono što smo dužni učiniti, nemojmo očekivati ili tražiti pohvalu i zahvalu...od nas se traži da postignemo osjećaj ravnodušnosti, bilo prema pohvali bilo prema kritici, a to je mnogima jako teško... Pohvala bi trebala biti samo potvrda da nešto činimo kako treba, no najčešće se pretvara u duhovnu hranu neduhovnih ljudi, koji čine stvari kako bi "zaradili"... Fratar te ljude naziva "duhovne ruševine" koje ne djeluju iz dubljih i svetijih pobuda i motivacija, već iz čiste želje za samoisticanjem, misleći da i Bog na taj način "broji zasluge"...još ih naziva i ovisnicima o pohvali... On misli kako prihvatiti kritiku, pak, ne znači bezpogovorno prihvatiti tuđe mišljenje...kritika može biti dobar instrument usavršavanja...ne treba biti "lažno ponizan", kaže fratar, i tuđu kritiku smatrati Božjom objavom - mada može i to biti - već uzeti je kao poticaj za razmišljanje o ispravnosti čina koji je bio kritiziran... Često puta čovjek kritiku nagonski odbija i niječe jer je uvjeren da je zlonamjerna...no, kritika, misli fratar, ako nije zlonamjerna, je dobar pokazatelj da možda ipak to što činimo i kako činimo, činimo iz nekih sebičnih razloga...kad bismo gledali na taj način, kritika bi bila naš instrument i naša pomoć, a ne, kako to često mislimo, zlokobno prigovaranje...tako razmišljaju oni koji su slobodni, bez osobnih interesa... |
04.01.2011., utorak
|
Treba porušiti zidove da bi se uzdigla istina, kojoj nije ime ni slava ni sreća, još manje ambicija...ljubav joj je ime...  U izboru između te dvije vrline, često ćemo se okrenuti ljubavi koja pokriva mnoge grijehe čekajući pritom neko posebno Božje djelovanje koje će očitovati istinu u konkretnoj životnoj situaciji... Čini se kako smo spremniji pokazati ljubav koju često koristimo kao izgovor za nezamjeranje našoj okolini, dok istina nerijetko mora ustupiti pred kulturom nezamjeranja, ali i naših, čisto sebičnih, interesa...krajna posljedica takvog stava je površnost međusobnih odnosa i odsutnost onih sastojaka koji bi te odnose učinili podlogom isitne... Dakle, što je važnije, istina ili ljubav... Nit vodilja našeg djelovanja mora biti istina...međutim, pogonsko gorivo istine uvijek mora biti iskrena i nehinjena ljubav...ljubav bez istine često služi kao izgovor za moralnu i duhovnu mlitavost, prijetvornost i licemjerje... Istinu je potrebno inspirirati ljubavlju, a ljubav naciljati prema istini.... Izvjesno je kako je ispravan i mudar spoj tih dvaju sastojaka u svakodnevnim situacijama nužan za plodonosan i uravnotežen, smislen život... |
03.01.2011., ponedjeljak
 Prizivah pregršt riječi - prikladnu količinu - da bih rekla ono što se riječju ne da izreći...Nisam od onih koji traže priznanje, jer znam da priznanja dolaze od ljudi, njihovih osobnih interesa, i nisu nikakva potvrda istinitosti i kosrisnosti... Nisu moj trud i dobra namjera, a samo Bog zna koliko ih je bilo, bili uzaludni... Ono što je istinito i korisno ne može biti i nije ničija utjeha, nego otvaranje smrtonosne posjekotine koja i je kobna upravo zato što stalno laže da je davno iscijeljena... Svjetlost je, kažu, čas čestica, čas val...mjesto te čudesne transmisije moglo bi se možda usporediti s riječima - i kada prizovemo djelić istine u jezik, ne možemo ga ondje zadržati nego iznovice kušati naviti unutrašnji sat, spreman za novi trenutak transmisije... |
