petak, 15.01.2010.

20 000 MILJA (Zagreb, Frankopanska)

Često se zbunim kada me netko pita kakvu glazbu volim. Zbunim se jer ne znam odakle bih počeo, glazbu doživljavam jako ozbiljno i mislim da bi neki ishitreni ili paušalni odgovor bio izdaja samoga sebe ili nekog od omiljenih izvođača što se gotovo svodi na isto. Sve što slušam i u čemu uživam teško se može svesti pod jedan zajednički nazivnik, ima tu mnogo različitih žanrova, instrumenata, stilova i poetika, ali ipak ima jedna stvar koja povezuje sve te bendove koji su mi dragi, a to je činjenica da niti jedan od njih nije nešto previše popularan i njihova imena prosječnom konzumentu radijskog programa i glazbenih televizijskih emisija ne znače baš ništa. Ne mislim da sam zbog toga bolji ili pametniji od ljudi koji slušaju U2 ili mrklog Bon Jovija, to jednostavno prihvaćam kao činjenicu oko koje ne valja pretjerano razbijati glavu. Drugi je aspekt čitave priče to što iskreno vjerujem da bi dobrih osamdeset posto izvođača koje volim bili prave mainstream zvijezde samo da ima malo više pravde na ovome svijetu i da su radijski glazbeni urednici mrvicu manje ograničeni i kada bi postojao neki globalni senzibilitet za nešto što nije baš na prvu loptu i što ne mora odmah osvojiti prijemčivim ritmom ili lako pamtljivim tekstom iako ne nedostaje niti toga među 'mojom' glazbom. Ono što želim reći jest da tu postoji kvaliteta i to kvaliteta koja je prepoznata, ali iz mase razloga (od kojih je možda najvažniji da njima samima jednostavno nije stalo) ta kvaliteta nije našla svoj put do najširih slojeva, već samo do onih koji imaju volje i vremena malo istraživati.

Slično je s birtijama. Neki ljudi idu samo u kvartovske, drugi idu samo u one pored posla, a trećima je svejedno, oni slušaju radio. Kada bi se malo potrudili vjerojatno bi pronašli kafić koji im odgovara baš onako, do kraja, ali mjesto na kojemu piju kavu nije im toliko značajno u životu da bi na potragu za pravim trošili dragocjeno vrijeme. Šteta.

20 000 Milja jedan je od takvih kafića, jedan od onih u koje se zaljubite na prvi pogled i bude vam žao što ste toliko dugo bili lijeni i ograničeni i odlazili ste samo na dobro poznata mjesta. Uređen je kao podmornica i umjesto ovoga imena mogao bi se mirne duše zvati i Nautilus. Rijetko se kada na domaćoj kavanskoj sceni može sresti kafić u koji je uloženo više truda u uređenje interijera. Okrugli prozorčići, cijevi, persikopi, mornarske kabine, sve je tu. Kada sjedite unutra zaista imate dojam da ste u podmornici i čak, poput mene, možete početi osjećati blagu klaustrofobiju koja je ipak malo ublažena činjenicom da su vam vrata u vidnom polju i da ćete, jednom kada iziđete kroz njih, opet biti na sigurnom i pouzdanom zagrebačkom asfaltu, a ne na dnu oceana.

Kafić se nalazi u jednom haustoru u Frankopanskoj ulici u kojem ima još nekolicina kafića (od kojih jedan ima vrlo maštovito ime, zove se 'Zašto ne?') i lako vam se može dogoditi da godinama prolazite tamo, a da ga ne primijetite, lako ga je promašiti. Preko dana je većina gostiju iz obližnje Škole za primijenjenu umjetnost i poneki avanturistički raspoložen student s Pravnog fakulteta te živopisni djelatnici iz Leksikografskog zavoda odmah pored, a navečer se tu okuplja svakakva raznorodna ekipa, od onih koji su došli poslušati jazz bend koji ponekad nastupa na jednoj od ukupno tri etaže, do onih koji su došli popiti pokoju čašu skupog i finog vina (jer ovo je i vinski bar) pa sve do onih koji su čuli da ovdje ima zgodnih cura pa što ne bi i oni malo kušali sreću.

Jedan moj dobar prijatelj je ovdje ostavio noći i noći. Često je pričao o ovoj kavani, ali nismo ga baš shvaćali ozbiljno jer je i inače ljubitelj ugostiteljskih objekata svih vrsta. Prvi puta sam došao nevezano za njega, nekako sam se zatekao tamo, bez posebnog razloga. I zaljubio sam se. Onda sam počeo dolaziti češće i gotovo svaki puta kada bih došao u večernjim satima sreo bih tog prijatelja. Popili bi nešto zajedno i nismo razgovarali o ljepoti mjesta na kojemu se nalazimo, samo smo izmjenjivali poglede koji su, kao što je dobro poznato, ponekad u stanju izreći mnogo više od riječi samih. Tada sam shvatio koliko je iskustvo moćna stvar, izgledao je puno mudrije od mene jer je prije shvatio sve čari koje se tamo kriju. Dobro, možda je samo više popio, neću to odbaciti kao opciju.

Uz fascinantan interijer, ovaj kafić ima i veliku terasu koja je ugodno mirna i zaštićena od buke s ceste zahvaljujući svojoj zgodnoj dvorišnoj lokaciji. Jednom sam tu pio jako dugačku i ugodnu kavu usred ljeta koje je polako odnosilo prve žrtve nepripremljenih i osjetljivih organizama starijih ljudi i kroničnih bolesnika, a meni je na pameti bilo samo kako kada sam otkrio tu kavanu za mene više nema novosti, kako sigurno nema ništa novo što mogu otkriti, a da je dovoljno blizu centra grada, da je nerazvikano i da je mirno i tiho.

Zanimljiva je stvar da niti u jednom od svojih brojnih posjeta ovom mjestu, ako isključimo te nastupe jazz benda, nisam uspio primijetiti glazbu koja je izlazila iz zvučnika. Uzmem li u obzir vlastitu opsesiju glazbom, jasno mi je da tu nešto nije kako valja. Ili sam bio previše zaokupljen drugim stvarima ili glazbe uopće nije bilo.

Ne, nije to, nešto je sigurno sviralo, ali meni je promaklo. Možda sam, pesimist kakav jesam, jednostavno odbijao čuti da tu svira nešto što bi uvrijedilo moj tankoćutni ukus i uništilo iluziju perfektne kavane. A možda jednostavno nemam uho za jazz.

- 01:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se