|
'Prijatelji' su nekoć bili jako popularna serija. Svi su ih gledali. Uz duhovite dijaloge, neobične situacije i fino profilirane likove, toj nas je seriji privlačio i kafić u kojemu su gubili dane i sve smo bili malo žalosni što nemamo i mi takvo mjesto, mjesto u kojemu bi se moglo sjediti na udobnim kaučima, piti kavu iz vlastitih šalica i poznavati konobara pa ga čak i smatrati proširenim dijelom vlastite ekipe. I onda se u Utrini pojavio kafić koji se zove baš 'Friends' i, da stvar bude očitija, ima ime ispisano prepoznatljivim logom uzetim iz serije.
Kada se otvorio, 'Friends' je bio hit, baš kao i serija i uskoro je otvoren još jedan u Zapruđu, ali taj se nije održao. Ovaj u Utrini je opstao, dobrim dijelom zahvaljujući i idealnoj poziciji u blizini dviju srednjih škola i crkve.
Unutra je zbilja sve podsjećalo na seriju. Dobro, nije bilo osobnih šalica, ali bio je tu kauč i ugodna, crvenkasta rasvjeta i hrpa poznatih i uglavnom prijateljski nastrojenih ljudi i konobari koje poznajete iz kvarta. Najbolje je bilo to što je ovo bio vjerojatno jedini kafić u Utrini u kojemu je bilo očito da se unutrašnjem uređenju posvetila velika pozornost i iako je s vremenom taj interijer prestao biti nešto što oduševljava, i dalje je teško zanemariti činjenicu da se ovdje nije išlo na najjeftiniju varijantu prodaj-dvadeset-kava-trideset-pelinkovaca-sto-gemišta-i-dvjesto-ožujskih-i-budi-sretan, već je netko zaista razmišljao kako će se ljudi osjećati u tom prostoru. Naravno da je i ovdje glavni motiv bio profit pa zašto bi čovjek inače otvarao kafić, ali lijepo je vidjeti da profit nije jedini motiv. Ili da onaj tko želi ostvariti profit ima dovoljno senzibiliteta da taj motiv pokuša upakirati u lijepu rasvjetu, ugodne stolce i cosy atmosferu.
Interijer ima dvije razine. Donja je pomno osmišljena, stolovi su od davno rashodovanih Singerovih šivaćih strojeva (kakav, još funkcionalan, posjeduje i moja baka i kakvi su postali vrlo popularni kao dio namještaja u velikom broju zagrebačkih kafića), stolci su u istoj boji, drveni, ali udobni, a ima i svakakvih ukrasa koji uglavnom prizivaju neka prošla vremena (glačalo na paru, neki poljoprivredni alat kojemu ne znam ime, oh ta ignorantska moderna urbana mladež…) i sve u svemu djeluje jako lijepo i ugodno, milina je ondje popiti kavu.
Gornji je kat znatno jednostavniji. Obični stolovi, poslagani s maksimalnim trudom da se prostor što bolje iskoristi, a da istovremeno niti jedan stol ne izgubi intimnost. Taj je prostor očigledno namijenjen za školarce kojima je ionako bitno samo da ih stane što više za jedan stol i da tu mogu provesti što više vremena uz jednu kavu. Na gornjoj sam razini znao sjediti s bratom, curom i prijateljima. Ima taj jedan stol uz samu ogradu s kojeg puca dobar pogled na donju etažu i na televizor u kutu i gdje uvijek pomislim kako bi bilo nezgodno da počne neki jači potres, ali to sam samo ja i moje paranoje.
Terasa je uvije bila dobra, ali u zadnjih se par godina još povećala i navečer imaju one svjetiljke (na solarnu energiju?) koje daju gotovo morski ugođaj pa ako ste primorani ljeto provesti u Zagrebu sada znate gdje možete otići ako vam je do malo lažnog mediteranskog ugođaja, daleko ne samo od mora, nego od svake vode i uz glupu blizinu prilično prometne Avenije Dubrovnik, ali ipak.
Sjećam se kako sam prvi puta doživio interijer 'Friendsa'. Oduševljenje je mala riječ. Sve smo razgledavali i komentirali. Manje smo pili kavu, a više se divili tome kako je sve lijepo i ukusno i kako je moguće i u Novom Zagrebu za koji mnogi još uvijek tvrde da nije ništa više od spavaonica složiti jedan takav profilirani i urbani ugostiteljski prostor. I zbilja je bilo tako, nije bila riječ samo o tome što nije bilo takvih kavana u krugu dva, tri kilometra i što smo mi bili klinci koje je lako zavesti. Zadnjih par godina stvari se mijenjaju. Možda postajem ciničniji i teže me je nečim fascinirati, ali očito je kako Friends propada.
Nije stvar u tome da nema prometa (jer ga ima, i to sasvim dovoljno) ili u tome da su se konobari razbahatili (jer nisu, i dalje su to okej momci koji pošteno rade svoj posao) ili da dominiraju školarci (iako dominiraju, ali nisu ni školarci što su nekad bili), već je glavni problem, kako ja to vidim, da je nakon početnog entuzijazma ploča okrenuta i da se, puno eksplicitnije, počelo voditi računa o profitu, a to je iz moje perspektive jednako propadanju.
Kako se to očituje? Pa evo, terasa se povećala jer najviše ljudi sjedi na terasi. Konobari rade više nego ikada. Kada uđete u kavanu imate dojam da ste ušli u centralu nekog dobro organiziranog poduzeća, a ne u kavanu. Ni traga onom nekadašnjem šarmu, ležernosti i opuštenosti, bit ćete usluženi brzo, spretno i sa smiješkom, ali ništa više ili barem manje od toga.
U interijer kao u glavni adut, čini mi se, ništa nije ulagano od kada je kafić otvoren. Sigurno su se neke stvari obnavljale ili mijenjale novima, ali moj je dojam da interijer naočigled gubi boju i postaje sve bljeđi i sve više sličan tolikim drugim kafićima iako je imao potencijala biti nešto potpuno novo, bolje i drugačije.
Ne znam može li se to iščitati iz dosadašnjeg teksta, ali zbilja volim 'Friends'. Osjećam se ugodno na toj terasi koja je, poput mnogih, i sama prije nekog vremena dobila brodski pod. Volim sjediti uz prozor u prizemlju, gledati brezu i čitati novine. Sviđa mi se kada brat čavrlja s konobarom i dobro mi je što većinu lica poznajem, nešto mi znače, stavljam ih u određeni kontekst čak i ako ne mogu povezati neko ime uz njih.
Jedino što mi nedostaje je što osjećam da bi svih tih stvari bilo i da nije riječ o baš ovoj kavani, moguće su bilo gdje. Potrebno je samo malo truda pa da čovjek cijelo vrijeme dok pije kavu u 'Friendsu' bude potpuno svjestan toga da je baš u 'Friendsu' i nigdje drugdje. I da bude sretan zbog toga.
|