subota, 26.09.2009.

SEDMICA (Zagreb, Kačićeva)

Sedmica je mitsko mjesto i mjesto o kojemu kruže brojni mitovi. Sedmica je mjesto za kulturnjake, alternativce, dizajnere, umjetnike i one koji se ne stide što je njihova seksualna orijentacija različita od onoga što se smatra uobičajenim. Sedmica je sjeverniji pandan Limba. U zahodu Sedmice navodno postoji poruka Miljenku Jergoviću 'da si nađe drugi birc', a on sam čak je i pjesmu o tome napisao. U Sedmici je lakše sresti nekog od poznatih hrvatskih filmskih redatelja koji trenutačno uglavnom režiraju reklame nego nekoga tko je kameru držao samo jedanput i to kako bi snimio rođendansku proslavu svoje trinaestogodišnje rodice. U Sedmici je odrađeno nekoliko poznatih foto sessiona, snimljeni su kadrovi nekih filmova, dogovorena je gomila suradnji, osnovani su bendovi i izdavačke kuće, potpisano je par ugovora i proslavljeno stotinjak rođendana. Sedmica je mjesto do kojega morate dorasti, mjesto koje morate zaslužiti. Ne možete tamo ući tek tako, kao što ulazite u druge birtije. Tamo možete doći samo ako ste već prilično kul ili barem prilično poznati ili, ako ništa drugo, ustrajno radite na nečemu od toga.

U Sedmicu ne idem često niti posebno rado. Nije mi usput i tu uglavnom dođem ako sam se dogovorio s nekim kome je to kvartovski kafić. Ne želim reći da mi tu nije ugodno, daleko od toga, ali nije to jedno od onih mjesta o kojima kruže živopisne priče, a kada tamo dođete sve te priče počnu se ljuštiti sa zidova i prijetiti da se, u nekoj suludoj konstelaciji, odigraju opet i pred vašim očima. Ne, ništa od toga, tu možete u najboljem slučaju zateći nekoga od faca s glazbene, književne ili s filmske scene kako uznemirujuće letargičnog izraza lica pije sok dok ćakula s prijateljem koji vam likom nije poznat, ali da vam netko kaže njegovo ime tko zna, možda biste se i sjetili.

Nedjeljno poslijepodne, ni po čemu posebno i sasvim dovoljno lijeno i usporeno, učinilo mi se idealnim vremenom za provjeriti mitove o ovome mjestu. Tim više što sam se par dana ranije dogovarao za susret s prijateljicom i kada smo toga jutra započeli sms prepisku stvar je izgledala otprilike ovako. Ona: 'Vidimo se u pet?' Ja: 'Ajde u pola 6, reci gdje'. Ona: 'Dodji do sedmice'. Ja: 'Sedmica it is, vidimo se'. Ni po čemu posebna niti posebno inspirativna prepiska, svjestan sam toga, ali barem savršeno ilustrira moju nepokolebljivu volju da popodnevnu kokakolu popijem baš ondje.

Kao da smo se dogovorili, našli smo se pred ulazom, stigli smo u isto vrijeme. Ušli smo u prostrani haustor i moram priznati da me je iznenadilo koliko je već bilo popunjeno. Sjeli smo i naručili i već pet minuta kasnije neki od mitova su se pokazali istinitim. No, polako. Kako bismo čitavu situaciju smjestili u potrebit kontekst valja iznijeti još neke činjenice. Evo recimo, moja prijateljica nije neka obična djevojka već je isto, dijelom, pripadnica tih nekih krugova o kojima je bilo riječi u tekstu iznad. Ima bend i vodi neke stvari na televiziji. Poznata je. Možda niste znali, ali svi ti poznati vam poznaju jedni druge. Tako su, svega par minuta nakon što smo sjeli, našem stolu počeli prilaziti neki glazbenici, jedan redatelj i jedan nadobudni mladi pjesnik koji su s mojom prijateljicom silno željeli prozboriti koju. Dakle, istina je, tu se okupljaju ljudi od kulture. I, još bolje, vole komunicirati međusobno. Posebno kada su oni sami, a onaj s kime žele komunicirati je u društvu. Ju-huuu. Manje su me smetali oni od jednog kojeg isto znam i čiju glazbu čak i cijenim koji je sjedio dva stola od nas i čitavo vrijeme buljio (sugovornika mu ne poznajem, ali izgledao je kao da je disanje jedina stvar koju on može raditi, a da je prispodobiva ljudskom biću, o nekom razgovoru ili barem otvaranju usta nije bilo ni govora) i čekao da ga ona pogleda pa da mahne i priđe i započne small talk za kojega je, kako se kasnije pokazalo, prekrasno nesposoban, ali ona to srećom nije učinila pa smo na odlasku morali zastati pored njegovog stola i slušati filozofske trominutne replike na kurtoazna pitanja kakva se već postavljaju u takvim zgodama.

Osim tih poznatih likova za koje biste se iznenadili koliko su im slični uleti za razbijanje leda i razgovora s prijateljicom koji je na sreću okupirao većinu moje pozornosti, u Sedmici se nije dešavalo ništa posebno. Glazbu koja je svirala nisam čuo pa možda nije ni svirala. Sjedili smo na terasi da bih ja mogao pušiti, a terasa je uvijek ista i nepromijenjena i ima četiri ili pet stolova koji su pogodni i za više ljudi i koji ne izgledaju nešto posebno udobno, atraktivno ili primamljivo, ali ipak se tamo navečer zna stvoriti nekakva lijepa atmosfera. Da, ljetne večeri u Sedmici znaju biti krasne, može vam se dogoditi da pomislite da ste negdje na moru, ali će vas konobar koji pomalo ukočeno dolazi do vašeg stola i surovim prstima meko ubacuje račun u za to predviđenu čašicu brzo vratiti u stvarni svijet, u sivi centar Zagreba koji je od prvog poštenog mora udaljen barem tri sata vožnje.

Unutrašnjost, baš kao ni terasa, nije posebna kada ju pogledate samo kao skup zrcala, stolova, stolaca, šanka i drvenarije, ali čak i skeptiku poput mene valja priznati da ovo mjesto odiše nekom posebnom energijom i čak bih išao toliko daleko da kažem da su tu u pitanju podzemne vode i da nisu ljudi koji se tu okupljaju ono što stvara atmosferu, već da je to nešto, ta energija, ugođaj i zrak privukla sve te ljude s nekim kreativnim sklonostima i da im je učinila da se tu osjećaju ugodno i kao kod vlastite kuće. Malo je to komplicirano za objasniti, ali provedete li u Sedmici dovoljno vremena počet ćete se osjećati kao da niste u kavani, već u nečijoj sobi ili na nekom još ugodnijem i prisnijem mjestu. Kada malo bolje promislim, vjerojatno tu veliku ulogu igra i svjetlo koje je toplo i žuto i pada pod neobičnim kutom i kao da priziva atmosferu starog Zagreba, onoga kojega sam ja vidio samo na fotografijama i u filmovima. Onog Zagreba iz 'Tko pjeva zlo ne misli' i onog, malo mlađeg, ali vrlo plastičnog i opipljivog iz 'Čangi off Gotoff' i 'Kužiš stari moj'.

Zamišljam da izlazim iz Sedmice i da me ispred čeka tv ekipa i mlada i nadobudna novinarka mi gura mikrofon pod nos i postavlja mi samo jedno pitanje. 'Što mislite o kafiću iz kojega ste upravo izišli?'

Vjerojatno bih stao, pogledao je i malo ramislio. Uzeo bih zraka. Onda bih, sasvim polako i beskrajno nježno rekao 'Čekaju vas.' I to ne bi bila laž.

- 16:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.09.2009.

TERACA BAMBA; Split, Ispod Prve vidilice

Kada je izašla knjiga 'S više mlijeka, molim' došao sam u Split, baš kao i svakoga ljeta. Otišao sam u jednu kavanu u kojoj često pijem kavu i jedan poznanik me napao da je ta knjiga pravi dokaz preseravanja purgera i da šta ima netko pisati o zagrebačkim birtijama jer one su ionako sve iste i loše. Iznenadila me gorčina i bijes u njegovom glasu, tim više što i sam piše pa bi morao moći zagrebati ispod površine i shvatiti da stvari nisu onakve kakve se na prvi pogled čine. Još me više iznenadila spoznaja da itko tu knjigu, pa i na prvi pogled, može smatrati nečim uvredljivim. Argumenti su mu bili tanki, nema u toj knjizi ništa što bi veličalo moj rodni grad, a i da ima toga se sigurno ne bih sramio, ideja za prvu knjigu nastala je jednostavno tako što sam shvatio da svaka birtija na ovome svijetu, bez obzira gdje se nalazila, ima nešto posebno, nešto što zaslužuje da se o njoj piše i da je se opiše.

Jedan od razloga zašto u prvoj knjizi nisam pisao o kafićima izvan Zagreba bio je upravo strah da me se proglasi nevjerodostojnim. Opisivao sam samo kavane u kojima sam bio nekoliko desetaka puta i koje sam vidio i doživio u svim mogućim izdanjima i stanjima svijesti. Želio sam potpuni uvid, no s vremenom sam shvatio da je prvi dojam obično bio i najtočniji i da se uzastopnim dolascima ne mijenja ništa značajno osim moje percepcije prostora koji mi postaje sve poznatiji i sve više nalik mojoj vlastitoj sobi. Zato sam ovdje odlučio uvrstiti nekoliko kavana iz drugih gradova koje volim i koje mi nešto znače, bez obzira na činjenicu da u njima nisam svaki dan.

Priznajem, ne znam kako je u Bambi zimi jer sam u Splitu uvijek ljeti, ali nekada navratim i u neko drugo godišnje doba i tada nemam prevelikih dvojbi gdje popiti kavu. Volim ovo mjesto. Obožavam ga.

Radi se o kavani koja je doslovno usječena u stijenu, ali to ne shvaćate dok tamo sjedite, već vam to postane jasno tek kada se spustite dolje i s Matejuške krenete prema Zvončacu. Pogledate li gore vidjet ćete gotovo okomitu klisuru na vrhu koje je kamena ograda iza koje sjede ljudi.

Pogled je izvanredan. Vidi se komad rive, more, brodovi i galebovi što je jednom kontinentalcu i više nego dovoljno. Piće nije preskupo. Glazba koja svira gotovo uvijek je odlična ili barem dobra, ali nikada nije nešto uvredljivo loše. Ujutro uvijek ima novina.

Kada razmišljam o Teraci Bambi, moje se misli vrte oko tri ili četiri različite, a opet vrlo slične slike. Prva je u neko jutarnje doba, svakako prije podneva, usred ljeta kada je toliko vruće da se kofein ne čini kao najpametnija ideja, ali eto, svi mi robujemo navikama. Slobodna Dalmacija i Sportske novosti ostavljene čekaju samo mene bačene na stolac pored, a ja sjedim leđa okrenutih kafiću i pogleda usmjerenog prema moru i bude mi malo nekako i žao što čitam novine jer time propuštam jedan od najljepših pogleda ikada.

Druga je slika odlazak u Bambu s prijateljima. Moj najbolji prijatelj iz Splita koji bi se sigurno naljutio da mu spomenem ime ima zanimljivu naviku kojom je i mene zarazio. Kada god čuje pjesmu koju voli ispije čašu ili bocu, ovisi već što u tom trenutku pije, do dna i naručuje novo piće. Pamtim kako smo sjedili u Bambi i slušali The Cure koji je neumoljivo iz zvučnika poticao našu potrošnju pića i kako smo se za svaku stvar iznova iščuđavali kako je dobra, ma šta dobra, fantastična. Stvarno je odličan bend taj The Cure.

Na trećoj smo slici moja djevojka, moj brat i ja. Mome bratu uvijek treba neko vrijeme da shvati da je na godišnjem odmoru i obično sa sobom nosi vidljive tragove zagrebačke nervoze tokom prva dva tjedna odmora. Tako je bilo i taj put. Gledali smo 'Simpsons, the movie' u ljetnom kinu Bačvice i nikako se nije mogao opustiti. Cijelo je vrijeme nervozno pušio i tresao nogom. Onda smo ga nakon filma jedva nagovorili da odemo svi zajedno popiti piće jer se njemu išlo kući. Kada smo došli u Bambu još je pokazivao znakove nervoze, ali čudo se počelo događati nakon nekih dvadesetak minuta. Postajao je opušteniji, pušio je s užitkom, a ne iz potrebe, prestao je tresti nogom. Njegovu relaksaciju pripisujem Bambi, blagom ljetnom povjetarcu i mirisu koji je do nas dolazi s rive, a koji je transmitere u njegovom mozgu uvjerio da se nalazi četristotinjak kilometara daleko od posla, obveza, odijela i kravate.

Ima još takvih slika, ali ove su najupečatljivije. I svaki puta kada dođem u Bambu bude mi dobro i ugodno i ne razmišljam o tome da je jednom jedna djevojka pala s ograde i završila dolje, na cesti. Morao je to biti gadan pad, kao što već rekoh strmo je i prilično visoko, ali ona je srećom preživjela, završila fakultet i udala se. Ne razmišljam o tome, kažem, niti mi pada na pamet penjati se na ogradu, ali znam se sjetiti te grozne priče. To me na trenutak otrijezni pa shvatim kako stvari koje su meni divna, ljetna, opuštena zabava mogu nekome biti najgore noćne more. Ona vjerojatno više nikada nije otišla u Bambu popiti kavu.

Zna me ta pomisao odvući još dalje, u neke gadnije bedove i razmišljanja koliko smo krhki i prolazni i kako nam malo treba da nestanemo. Onda pogledam tamo, prema moru i prema brodicama koje se lijeno ljuljaju. Onda zatvorim oči pa pogledam opet. I odjednom, kao čudom i iako sam mislio da je nemoguće, taj pogled cijenim još malo više.

- 00:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se