Veceras cemo za njih voljeti. Bilo ih je 28. Bilo ih je pet hiljada i 28. Bilo ih je vise nego sto je ikad i u jednoj pjesmi bilo ljubavi. Sad bi bili ocevi. Sad ih vise nema. Mi, koji smo po peronima jednoga vijeka odbolovali samoce svih svjetskih Robinzona, mi, koji smo nadzivjeli tenkove a nikog nismo ubili mala, velika moja, veceras cemo za njih voljeti. I ne pitaj jesu li se mogli vratiti. I ne pitaj je li se moglo nazad dok je posljednji put, crven kao komunizam, gorio horizont njihovih zelja. Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna, presla je buducnost ljubavi. Nije bilo tajni u polegnutoj travi. Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispustenim ljiljanom. Nije bilo tajni u raskopcanom prvom dugmetu tamo gdje svrsava vrat. Bile su noci, bile su zice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put, bili su vlakovi koji se vracaju prazni i pusti, bili su vlakovi... i makovi... i s njima, s tuznim makovima jednog vojnickog ljeta, s divnim smislom podrazavanja, takmicila se njihova krv. A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Juznim Bulevarima i Obalama Rastanka, na Crvenim Trgovima i Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube, cekale su Ane, Zoje, Zanet. Cekale su da se vrate vojnici. Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena dat ce djecacima. Nisu se vratili. Preko njihovih strijeljanih ociju presli su tenkovi. Preko njihovih strijeljanih ociju. Preko njihovih nedopjevanih marseljeza. Preko njihovih izresetanih iluzija. Sad bi bili ocevi. Sad ih vise nema. Na zbornom mjestu ljubavi sada cekaju kao grobovi. Mala, velika moja, veceras cemo za njih voljeti... Izet Sarajlic |
"A ljubav - njoj je ostao sprovod. Jeste li ikad bili na sprovodu ljubavi? Pokopavali smo zive ljude u tamnicama svoga srca. Koliko ih je bilo, zna stvatko od nas. Pokopani su imali pravo glasa i mogli su se zaliti. Rijetko su to kada cinili. Puno nam je srce grobova ljubavi - svatko je barem jednom nesto pokopao, istinu koju tajimo, povjerenje koje iskoristismo, obecanje koje ne ispunismo, rijec koju zgazismo, - ljubav koju ne uzvratismo. Postali smo grobari ljubavi zivota. Za mnoge smo bili uvjereni da se nece vise dignuti - nije nas to puno smetalo. Mi smo kopali dalje i palili smo svijece - ne da bolje vidimo svoje zrtve, nego da mozemo kopati dublje. Palili smo svijece sprovodu ljubavi, katkad cak i poljupcem, ne zaboravljajuci pri tom vlastitu korist koju smo na kraju ipak morali zavrsiti vlastitim vjesanjem. Svatko je grobar svoje duse i svoje ljubavi. Nitko ne kopa dublje od nas samih. " Djuro Zrakic - Ljubav sudski podijeljena "Najiskrenije su one suze sto ih lijemo sami nad sobom" - William Shakespeare |
Polako se spusta noc. Dim, vec napola izgorene cigarete dize se prema zelenoj krosnji stabla. Zvukovi automobila dopiru do drvenih stepenica koje vode visoko na drugi kat plave americke kuce. Strankinja sjedi na posljednjoj od njih i gasi sada vec izgorenu cigaretu. Misli joj putuju munjevitom brzinom i polako se javlja pitanje - dal da na ovim stepenicama ponovo docekam noc, ili da se vratim unutra? Odgovor na pitanje kao i da ne ceka, vadi drugu cigaretu iz kutije i pali je. Dim se nastavlja dizati prema istoj onoj krosnji od maloprije. Na trenutke joj se cak pricini da se mjesa i sa zvukovima automobila koji dopiru do njenog uha i ublazuje ih. Mlada je to zena. Bore se ni ne vide na njenom licu starom 21 godinu. Jedino kasalj odaje njenu zrelost i ovisnost o nikotinu u sada vec trecoj cigareti. Tamne oci ponovo pogledom traze daljinu da se barem na trenutak pokusa vratiti svojim mislima. Ali u americkim gradovima nema daljine u prirodi. Postoji samo daljina u ljudima koja njoj postaje svaki dan sve jasnija. Dim, kao da se mjesa s njenim vracenim mislima, ne dopusta joj da ih razumije. Skoro tri mjeseca su odmakla od njenog dolaska, i ona je sada uvjerena da su ove drvene stepenice jedino mjesto na kojima je mogla uzivati u svojoj samoci i slusati srce kako tiho kuca. Zasluzene su i za to sto je cijelo vrijeme provedeno u tudjini ostala svoja. Ove iste stepenice i tisina koju osjeca na njima pomoc ce joj da sutra bude nasmijana medju stranim ljudima i da oni ne primjete tezinu koju osjeca na srcu. Srce je jeben misic - sjeca se rijeci koje je davno procitala u nekoj knjizi. Tezina koju je osjecala tada bila je tako puno gora od ove - ali to sad u njenoj glavi nema puno smisla. Tesko joj je i to je jedino za sta ona zna. Kako je tesko razumjeti zelje srca, posebno kada ono vuce na nekoliko strana. Tko moze udovoljiti nemirnom srcu? To moze razumjeti njegove zelje kada se tu pocinje javljati glas savjesti? Mozda je i predugo bila mirna, mozda je i predugo ignorirala glas savjesti i zelje srca. Mozda je i predugo bila sve - osim sretna! Bol gusi radost povratka. Kako je nevjerojatno kako se ljudi naviknu na sve. Mozda su neki ljudi rodjeni da zive bol i samo na trenutke budu istinski sretni. Sreca i postoji samo u trenucima, i svatko je sretan samo na trenutke - barem je u to vjera ostala. Ipak, na kraju ostaje samo vrijeme u kojemu moramo donositi odluke. Nedostaje joj u zraku miris kise...nedostaje joj djetinjstvo i ona bezbriznost i neki drugi krivci za sve lose stvari. U trenutku se javlja nova misao - srce je to koje boli, a mozak taj koji odlucuje. Sreca je onda kada se mozak odluci na ono na sta srce osjeti mir. Boze, kako su ti trenuci rijetki... |
Jos koliko kasnih vozova Da sacekam i da propustim.... Zar stih nije predivan?:) Zar je potrebno objasnjavati koliko govori o sjeti i tjeskobi?:) Mislim da ne, svi se mi mozemo nekada pronaci u njemu - i shvatiti ga na jedinstven, i nama poseban nacin:) Ljubim vas sve vasa ja:) |
< | kolovoz, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
design by Ruby Nelle