On/Off
Opis bloga
Ti koja imas ruke nevinije od mojih...
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!
Vesna Parun
Nocas bih mogao napisati...
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
(Pablo Neruda, 1924.)
Prvi snijeg ove godine je pao.
Mekan,škripi pod korakom,godi pogledu ,oslobađa dah...
-Lutam ulicama,sama sa svojom sjetom.
Prečesto smo skupa u zadnje vrijeme
Ja i ta kurva-tuga!!!
-Baš ove ulice,što ih moje noge domom zovu
Učinile s u da postanem teska sebi i drugima
Jer teško je njihovo blato gazit
A ostati čista!
-Dok tako hodam,mislim o njemu
Anđeo,vještac,hurija,vatra...
Šta sve taj muskarac nije!!!
Šta sve njegovo oko ne krije!!!
Ma u njemu je svijet cio
I još malo više,životom bih se okladila
-Baš taj muskarac učinio me je zlom, al
Samo prema sebi
-Al dok sam s njim zrak je slađi
Začaran njegovim mirisom,koji
Nekakav otrov u sebi krije
Miris taj požudu budi u trenu
Miris taj porađa u meni sve ono
Za što je sposobna ova umorna a mlada
Duša moja!!!
-Zar se ne vidi koliko te volim!?
Hoćeš li zaplakati kad me ne bude više? I, hoćes li doći da me ispratiš na posljednje
putovanje?
Sama sam. . . Povjeravam ti se kao nekad. Kao prije. Razgolićujem se do dna
odvratnosti i bacam ti u
oči istinu za koju ne znam hoće li te zaboljeti. Znam samo jedno: MENE BOLI!!!
Godine su pred nama. ja nisam više plačljiva djevojčica od petnaest godina. Ne plašim
se više
grmljavine i ne plačem kad ruže počnu da umiru. Bacila sam svoju najdražu lutku. Ni
smiješni pajac
više nije na mom krevetu. Ne razgovaram sa vlasima u polju i ne plačem više u tvom
naručju.
Ti si obukao odijelo. Ne nosiš vise blijede farmerice. Ne kupuješ sendviće na uglu.
Ti se sada
hraniš u skupim restoranima. NE i tebe ne bole noge od pješačenja. Ti se voziš u svom
novom, sjajnom
automobilu.
Ja sam se juče prodala! Da, da! P R O D A L A !!!
Prodala sam svoju dušu i svoje tijelo za prljavi novac. Gnusat ćeš se znam.
Sjećanje je suviše bolno. Niz lice se kotrljaju suze.
Hoćes li zaplakati kad me ne bude više?
noć je tiha, vruća, vlažna i nesnosno zagušljiva. Nešto u meni kopka, dubi crv ,
kljuca krv, vrije
svaka stanica. Izbavi me iz ovog pakla. Spasi me od ovog krvožednog svijeta. Dođi mi,
dođi ugasi
telefon, isključi mobitel, navuci zavjese. I zagrli me čvrsto, zavuci mi prste u kosu,
privuci me
sebi, stegni me uza svoje bokove. Lizni mi uho, ugrizi me za vrat, uhvati me za
guzove, pritisni uza
zid. Daj mi da te diram, ne zatvaraj oči, gledaj me, prati trag mojih prstiju po
tvojim prsima. Osjeti
vlažan trag mojih usana. Ne traži otvarač moje haljine, samo digni skutove. Daj da
osjetim tvoje
čvrste šake na mojim bedrima. Stisni me uza sebe, razbij ogledalo na zidu mojim
leđima. Znam da donosi
nesreću, ali to nije važno. Osjećaš li moj vlažan dah na vratu? Osjećaš li stisak
mojih nogu?
Gledaj me u oči i šapni mi koliko me želiš. Ne pričaj o romantici, nego o onome što
nas je
spojilo. Ludost, jedna neopisiva ludost. Koja traje iz dana u dan, iz noći u noć. Mi
smo kao dva
leptira koje privlači svjetlost ulične svjetiljke. I ovo pismo nije igra riječi. Ovo
je stvarnost,
ovo je zbilja, ovo nije san. Dođi uličaru moj, i razbij ovu prokletu noć...
