obicna kuja

08.07.2006., subota

PREDIVNO...

Please Hear What I'm Not Saying...

Don't be fooled by me.
Don't be fooled by the face I wear
for I wear a mask, a thousand masks,
masks that I'm afraid to take off,
and none of them is me.

Pretending is an art that's second nature with me,
but don't be fooled,
for God's sake don't be fooled.
I give you the impression that I'm secure,
that all is sunny and unruffled with me, within as well
as without,
that confidence is my name and coolness my game,
that the water's calm and I'm in command
and that I need no one,
but don't believe me.
My surface may seem smooth but my surface is my mask,
ever-varying and ever-concealing.
Beneath lies no complacence.
Beneath lies confusion, and fear, and aloneness.
But I hide this. I don't want anybody to know it.
I panic at the thought of my weakness exposed.
That's why I frantically create a mask to hide behind,
a nonchalant sophisticated facade,
to help me pretend,
to shield me from the glance that knows.

But such a glance is precisely my salvation, my only hope,
and I know it.
That is, if it's followed by acceptance,
if it's followed by love.
It's the only thing that can liberate me from myself,
from my own self-built prison walls,
from the barriers I so painstakingly erect.
It's the only thing that will assure me
of what I can't assure myself,
that I'm really worth something.
But I don't tell you this. I don't dare to, I'm afraid to.
I'm afraid your glance will not be followed by acceptance,
will not be followed by love.
I'm afraid you'll think less of me,
that you'll laugh, and your laugh would kill me.
I'm afraid that deep-down I'm nothing
and that you will see this and reject me.

So I play my game, my desperate pretending game,
with a facade of assurance without
and a trembling child within.
So begins the glittering but empty parade of masks,
and my life becomes a front.
I tell you everything that's really nothing,
and nothing of what's everything,
of what's crying within me.
So when I'm going through my routine
do not be fooled by what I'm saying.
Please listen carefully and try to hear what I'm not saying,
what I'd like to be able to say,
what for survival I need to say,
but what I can't say.

I don't like hiding.
I don't like playing superficial phony games.
I want to stop playing them.
I want to be genuine and spontaneous and me
but you've got to help me.
You've got to hold out your hand
even when that's the last thing I seem to want.
Only you can wipe away from my eyes
the blank stare of the breathing dead.
Only you can call me into aliveness.
Each time you're kind, and gentle, and encouraging,
each time you try to understand because you really care,
my heart begins to grow wings--
very small wings,
very feeble wings,
but wings!

With your power to touch me into feeling
you can breathe life into me.
I want you to know that.
I want you to know how important you are to me,
how you can be a creator--an honest-to-God creator--
of the person that is me
if you choose to.
You alone can break down the wall behind which I tremble,
you alone can remove my mask,
you alone can release me from my shadow-world of panic,
from my lonely prison,
if you choose to.
Please choose to.

Do not pass me by.
It will not be easy for you.
A long conviction of worthlessness builds strong walls.
The nearer you approach to me
the blinder I may strike back.
It's irrational, but despite what the books say about man
often I am irrational.
I fight against the very thing I cry out for.
But I am told that love is stronger than strong walls
and in this lies my hope.
Please try to beat down those walls
with firm hands but with gentle hands
for a child is very sensitive.

Who am I, you may wonder?
I am someone you know very well.
For I am every man you meet
and I am every woman you meet.


Charles C. Finn
September 1966

- 17:20 - Komentari (5) - Isprintaj - #

02.07.2006., nedjelja

MENI JE PJESMA ODLIČNA...

"I VELIKI UMIRU"


-Ranjena ptica traži mjesto da ugine...

Posljednji put,najoštrijim pogledom na svijetu,
obuhvata svoja lovišta...

U tom oku ogleda se komad neba i zemlje,čiji je
gospodar bila...

Lovila je,a nikad nije bila lovljena...
Sada prljavi lešinari čekaju na nju...
Nestrpljivi su...

Posljednji udisaji najledenijeg zraka,
kojeg udišu samo najmoćniji letači...
Krajnji napor krila za posljednji let u
Tišinu...

Ta ptica je bila najbrža grabljivica!

Ali i najmoćniji imaju dug ka zemlji,
ni najbrži ne mogu pobjeći od toga.
Sada ga vraća,i to je jedina pravda ovog svijeta...
Svaki pada...

Njeno meso za par trenutaka postat će
predmet borbe odvratnih vrana...

Vrhunski humor života...
Oni koji su uvijek letjeli ispod nje,
koji su čekali njene ostatke,
SADA ĆE KOMADATI NJENA KRILA...


Da li vam je žao ovog grabljivca?

Stvorenja koje je rođenjem predodređeno da ubije.

Da li žalite njenu smrt ili mislite: jedan krvnik manje!!!
- 18:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  srpanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (2)
Kolovoz 2008 (4)
Studeni 2007 (1)
Srpanj 2006 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

On/Off

Opis bloga

Ti koja imas ruke nevinije od mojih...

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!


Vesna Parun

Nocas bih mogao napisati...

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.


(Pablo Neruda, 1924.)

Prvi snijeg ove godine je pao.
Mekan,škripi pod korakom,godi pogledu ,oslobađa dah...

-Lutam ulicama,sama sa svojom sjetom.
Prečesto smo skupa u zadnje vrijeme
Ja i ta kurva-tuga!!!

-Baš ove ulice,što ih moje noge domom zovu
Učinile s u da postanem teska sebi i drugima
Jer teško je njihovo blato gazit
A ostati čista!

-Dok tako hodam,mislim o njemu
Anđeo,vještac,hurija,vatra...
Šta sve taj muskarac nije!!!
Šta sve njegovo oko ne krije!!!
Ma u njemu je svijet cio
I još malo više,životom bih se okladila

-Baš taj muskarac učinio me je zlom, al
Samo prema sebi

-Al dok sam s njim zrak je slađi
Začaran njegovim mirisom,koji
Nekakav otrov u sebi krije
Miris taj požudu budi u trenu
Miris taj porađa u meni sve ono
Za što je sposobna ova umorna a mlada
Duša moja!!!

-Zar se ne vidi koliko te volim!?



Hoćeš li zaplakati kad me ne bude više? I, hoćes li doći da me ispratiš na posljednje
putovanje?

Sama sam. . . Povjeravam ti se kao nekad. Kao prije. Razgolićujem se do dna
odvratnosti i bacam ti u
oči istinu za koju ne znam hoće li te zaboljeti. Znam samo jedno: MENE BOLI!!!

Godine su pred nama. ja nisam više plačljiva djevojčica od petnaest godina. Ne plašim
se više
grmljavine i ne plačem kad ruže počnu da umiru. Bacila sam svoju najdražu lutku. Ni
smiješni pajac
više nije na mom krevetu. Ne razgovaram sa vlasima u polju i ne plačem više u tvom
naručju.

Ti si obukao odijelo. Ne nosiš vise blijede farmerice. Ne kupuješ sendviće na uglu.
Ti se sada
hraniš u skupim restoranima. NE i tebe ne bole noge od pješačenja. Ti se voziš u svom
novom, sjajnom
automobilu.

Ja sam se juče prodala! Da, da! P R O D A L A !!!
Prodala sam svoju dušu i svoje tijelo za prljavi novac. Gnusat ćeš se znam.
Sjećanje je suviše bolno. Niz lice se kotrljaju suze.

Hoćes li zaplakati kad me ne bude više?



noć je tiha, vruća, vlažna i nesnosno zagušljiva. Nešto u meni kopka, dubi crv ,
kljuca krv, vrije
svaka stanica. Izbavi me iz ovog pakla. Spasi me od ovog krvožednog svijeta. Dođi mi,
dođi ugasi
telefon, isključi mobitel, navuci zavjese. I zagrli me čvrsto, zavuci mi prste u kosu,
privuci me
sebi, stegni me uza svoje bokove. Lizni mi uho, ugrizi me za vrat, uhvati me za
guzove, pritisni uza
zid. Daj mi da te diram, ne zatvaraj oči, gledaj me, prati trag mojih prstiju po
tvojim prsima. Osjeti
vlažan trag mojih usana. Ne traži otvarač moje haljine, samo digni skutove. Daj da
osjetim tvoje
čvrste šake na mojim bedrima. Stisni me uza sebe, razbij ogledalo na zidu mojim
leđima. Znam da donosi
nesreću, ali to nije važno. Osjećaš li moj vlažan dah na vratu? Osjećaš li stisak
mojih nogu?
Gledaj me u oči i šapni mi koliko me želiš. Ne pričaj o romantici, nego o onome što
nas je
spojilo. Ludost, jedna neopisiva ludost. Koja traje iz dana u dan, iz noći u noć. Mi
smo kao dva
leptira koje privlači svjetlost ulične svjetiljke. I ovo pismo nije igra riječi. Ovo
je stvarnost,
ovo je zbilja, ovo nije san. Dođi uličaru moj, i razbij ovu prokletu noć...



design by Ruby Nelle