When I come to the end of the day, And the sun has set for me. I want no rites in a gloom-filled room. Why cry for a soul set free? Miss me a little, but not too long, And not with you head bowed low. Remember the love we once shared--- Miss me, but let me go. For this is a journey we all must take, And each must go alone. It's all part of the maker's plan, A step on the road to home. When you are lonely and sick at heart Go to the friends we know. And bury your sorrows in doing good deeds--- Miss me, but let me go. (nepoznat autor) Zanima me vase misljenje o pjesmi. Osobno je smatram prekrasnom. Kada je covjek sposoban za ono sta ga ceka i osobama koje voli davati hrabrosti da zive dalje i da budu sretni. Postoji li ista manje sebicno od toga? |
Zvono na crkvi '90-te godine zvonilo je. Djeca u dobi od 3-6 godina razdragano trce dvoristem ispred male hercegovacke kuce. Roditelji sjede na malenoj terasi u malom dvoristu i tu i tamo pogledom traze djecu. Veseli su, miris jutarnje kave i lagani povjetarac koji dopire sa Makljena lagano im dodiruje obraze. Proljetni dan veselio je svakoga. Nazimova buregdzinica nije mogla radili bolje. Hrvati, srbi, muslimani... svi cakulaju cekajuci u ogromnom redu za burek ili zeljanicu. Djeca su spremila knjige, oblace novu odjecu za prvi dan skole. Jedna djevojcica je pala i razderala najlonku, cak se i krv nazire na njenom koljenu. Ustaje se kao da nije nista bilo i trci za svojim vrsnjakinjama smjesuci se. Zvono na crkvi '90 godine veselilo je svakoga. To je bio simbol pocetka novog dana i susreta s dragim ljudima. Haris, Ante i Dusan komentirali su cure sjedeci u kaficu krijuci se od roditelja. Zvono na crkvi '91. Tjeskoba po prvi put u njihovim srcima. Djeca vise ne trce po dvoristu bez pogleda roditelja. Pomno ih prate danas. Lagani vjetar koji dopire s makljena danas je hladan. Zebe tijelo, zebe dusa... Nazim ceka u svojoj buregdzinici...ali ljudi vise ne cekaju u redovima na svoje bureke. Tu i tamo netko useta i kupi jogurt. Djeca vise ne idu u skolu, skola je zatvorena od danas. Ona ista djevojcica od prosle godine je pala, opet je razderala najlonku i briznula u plac. Majka ju je uzela u narucje da je smiri. Haris, Ante i Dusan sjede u kaficu, ali komentara vise nije bilo. Bio je samo blijedi pogled u daljinu... Zvono na crkvi '92 se nije culo. Nadjacavaju ga sirene i udarci granata. Oni isti ljudi ne osjete vise povjetarac sa Makljena na svojim licima. Dane provode u podrumu cekajuci vjesti da njihovih muzeva, sinova vise nema. Onaj tko se i usudi izaci na trenutak uvidja da je i povjetarac nestao. Sada Makljen salje smrtonosne iskre. Odjeknulo je nesto u blizini. Covjek blijeda lica uletio je u podrum noseci vijest - Nazimove buregdzinice vise nema,,,,srusena je. Haris, Ante i Dusan bore se na suprotim stranama. Ako se sretnu,,,,kome ce stici kazna? Zvono na crkvi '08 godine zvonilo je. Ali ono nema onu istu melodiju kao prije. Danas ga nitko nije cuo. Djevojica sa razbijenim koljenom je odrasla i otisla. Vise uopce nema zelju da se vrati kuci. Djeca vise ne spremaju novu odjecu za prvi dan skole. Tu su suze i mrzovolja. Haris, Ante i Dusan ne prepoznaju se na cesti... Makljen salje povjetarac na drugu stranu, nekim drugim ljudima... Zvono na crkvi, zvonilo je... |
''A moj život? Zatvorene ptice, ja sam ih zatvarao - a kada sam ih pustio ponovo letjeti, umirale su brzo. Bio sam, misleći da je to ljubav prema njima, ubojica njihova leta. Odlazile su teško ranjene. Mislio sam da sam ih ljubavlju ranio, a one su od toga brzo umirale, nisu se više mogle oporaviti. Ni jednoj ptici ne podarih nadu ponovnog leta. Ni jednoj svojoj ljubavi ne dadoh nadu uskrsnuća. Sve je bilo osuđeno na umiranje, a ja sam bio prvi na redu. Zakopajte grobara ljubavi, moja djeco. Nemojte donijeti cvijeće, jer ono bez ljubavi vrijeđa. Ostavite me sama ležati tu. Možda će netko i meni upaliti svijeću milosrđa. Ako to nitko ne učini, učinit će ljubav u koju sam uvijek vjerovao. Na milosrđe imamo svi pravo. Svatko je na svoj način kovač svoje sreće, a suci našeg života i naše ljubavi uvijek su bili drugi. Život je samo onda lijep ako se živi. Upalite jednu svijeću milosrđa - životu bez života. Upalite jednu svijeću milosrđa - ljubavi sudski podijeljenoj i njezinim žrtvama. To je moja oporuka. I kada se ispuni vrijeme, ugradit će ljudi u granitnu ploču moju sliku i moje ime - sliku grobara ljubavi. Granitna ploča je sjajna kao zrcalo - možda na njoj prepoznate i svoje lice.'' Đuro Zrakić, Ljubav sudski podijeljena |
Stajala je na peronu cekajuci posljednji vlak za tisinu... Na onom istom peronu gdje su im se prije nesto vise od 4 godine sreli pogledu i gdje je u njenom srcu planula ljubav. Sto je planulo u njemu nikada nije uspjela saznati. Kisa je dodirivala njeno lice, a njeno srce se punilo kao toliko puta prije od njegovih poljubaca. Zar je moguce da je u njoj samo gasio pozudu koju je osjecao prema nekome drugom? Ili je trazio utjehu za svoje probleme? Ili je mozda zelio nekoga kome moze pobjeci u svakom trenutku i biti siguran da ga ona uvijek spremno ceka? Horizont i prasnjave tracnice nisu se ni vidjele od magle koja je prekrila grad. Ni ljudi se vise nisu culi, svi su oni sjeli na svoje vlakove - za negdje! Zadnji vlak su cekali, znala je, samo oni koji vise nemaju gdje poci... Nije se plasila samoce, nije se plasila daljnjeg toka zivota jer se uvijek do sada znala snalaziti sama. Ali kako docekati jutro daleko od svihu koje je nekad voljela i koji su njenom srcu znacili puno. Lude misli padale su na pamet, i poput munje sijekli sve dosadasnje. Na trenutke se sjecala svoje prve igracke i ringispila na koji ju je otac vodio, na trenutke su navirali strahovi od odrastanja i pocetka zivota - u jedno! Suze vise nisu tekle niz njene obraze, a u njenoj glave poput zvona odjekivala je recenica najboljeg joj prijatelja - jaki su samo oni koji stalno gube! Nije joj to imalo previse smisla. Zvuk dolaska vlaka odjeknuo joj je u usima i presjekao joj sve dosadasnje misli, automatski je zakoracala naprijed zeljeci vidjeti toliko ocekivani vlak. Skripa kocnica, tupa bol, i vika one nekolicine ljudi koji su jos uvijek bili tu mjesali su joj se u vrtoglavici dok se nije sasvim izgubila. Docekala je svoj vlak u tisinu... |
Veceras cemo za njih voljeti. Bilo ih je 28. Bilo ih je pet hiljada i 28. Bilo ih je vise nego sto je ikad i u jednoj pjesmi bilo ljubavi. Sad bi bili ocevi. Sad ih vise nema. Mi, koji smo po peronima jednoga vijeka odbolovali samoce svih svjetskih Robinzona, mi, koji smo nadzivjeli tenkove a nikog nismo ubili mala, velika moja, veceras cemo za njih voljeti. I ne pitaj jesu li se mogli vratiti. I ne pitaj je li se moglo nazad dok je posljednji put, crven kao komunizam, gorio horizont njihovih zelja. Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna, presla je buducnost ljubavi. Nije bilo tajni u polegnutoj travi. Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispustenim ljiljanom. Nije bilo tajni u raskopcanom prvom dugmetu tamo gdje svrsava vrat. Bile su noci, bile su zice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put, bili su vlakovi koji se vracaju prazni i pusti, bili su vlakovi... i makovi... i s njima, s tuznim makovima jednog vojnickog ljeta, s divnim smislom podrazavanja, takmicila se njihova krv. A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Juznim Bulevarima i Obalama Rastanka, na Crvenim Trgovima i Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube, cekale su Ane, Zoje, Zanet. Cekale su da se vrate vojnici. Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena dat ce djecacima. Nisu se vratili. Preko njihovih strijeljanih ociju presli su tenkovi. Preko njihovih strijeljanih ociju. Preko njihovih nedopjevanih marseljeza. Preko njihovih izresetanih iluzija. Sad bi bili ocevi. Sad ih vise nema. Na zbornom mjestu ljubavi sada cekaju kao grobovi. Mala, velika moja, veceras cemo za njih voljeti... Izet Sarajlic |
"A ljubav - njoj je ostao sprovod. Jeste li ikad bili na sprovodu ljubavi? Pokopavali smo zive ljude u tamnicama svoga srca. Koliko ih je bilo, zna stvatko od nas. Pokopani su imali pravo glasa i mogli su se zaliti. Rijetko su to kada cinili. Puno nam je srce grobova ljubavi - svatko je barem jednom nesto pokopao, istinu koju tajimo, povjerenje koje iskoristismo, obecanje koje ne ispunismo, rijec koju zgazismo, - ljubav koju ne uzvratismo. Postali smo grobari ljubavi zivota. Za mnoge smo bili uvjereni da se nece vise dignuti - nije nas to puno smetalo. Mi smo kopali dalje i palili smo svijece - ne da bolje vidimo svoje zrtve, nego da mozemo kopati dublje. Palili smo svijece sprovodu ljubavi, katkad cak i poljupcem, ne zaboravljajuci pri tom vlastitu korist koju smo na kraju ipak morali zavrsiti vlastitim vjesanjem. Svatko je grobar svoje duse i svoje ljubavi. Nitko ne kopa dublje od nas samih. " Djuro Zrakic - Ljubav sudski podijeljena "Najiskrenije su one suze sto ih lijemo sami nad sobom" - William Shakespeare |
Polako se spusta noc. Dim, vec napola izgorene cigarete dize se prema zelenoj krosnji stabla. Zvukovi automobila dopiru do drvenih stepenica koje vode visoko na drugi kat plave americke kuce. Strankinja sjedi na posljednjoj od njih i gasi sada vec izgorenu cigaretu. Misli joj putuju munjevitom brzinom i polako se javlja pitanje - dal da na ovim stepenicama ponovo docekam noc, ili da se vratim unutra? Odgovor na pitanje kao i da ne ceka, vadi drugu cigaretu iz kutije i pali je. Dim se nastavlja dizati prema istoj onoj krosnji od maloprije. Na trenutke joj se cak pricini da se mjesa i sa zvukovima automobila koji dopiru do njenog uha i ublazuje ih. Mlada je to zena. Bore se ni ne vide na njenom licu starom 21 godinu. Jedino kasalj odaje njenu zrelost i ovisnost o nikotinu u sada vec trecoj cigareti. Tamne oci ponovo pogledom traze daljinu da se barem na trenutak pokusa vratiti svojim mislima. Ali u americkim gradovima nema daljine u prirodi. Postoji samo daljina u ljudima koja njoj postaje svaki dan sve jasnija. Dim, kao da se mjesa s njenim vracenim mislima, ne dopusta joj da ih razumije. Skoro tri mjeseca su odmakla od njenog dolaska, i ona je sada uvjerena da su ove drvene stepenice jedino mjesto na kojima je mogla uzivati u svojoj samoci i slusati srce kako tiho kuca. Zasluzene su i za to sto je cijelo vrijeme provedeno u tudjini ostala svoja. Ove iste stepenice i tisina koju osjeca na njima pomoc ce joj da sutra bude nasmijana medju stranim ljudima i da oni ne primjete tezinu koju osjeca na srcu. Srce je jeben misic - sjeca se rijeci koje je davno procitala u nekoj knjizi. Tezina koju je osjecala tada bila je tako puno gora od ove - ali to sad u njenoj glavi nema puno smisla. Tesko joj je i to je jedino za sta ona zna. Kako je tesko razumjeti zelje srca, posebno kada ono vuce na nekoliko strana. Tko moze udovoljiti nemirnom srcu? To moze razumjeti njegove zelje kada se tu pocinje javljati glas savjesti? Mozda je i predugo bila mirna, mozda je i predugo ignorirala glas savjesti i zelje srca. Mozda je i predugo bila sve - osim sretna! Bol gusi radost povratka. Kako je nevjerojatno kako se ljudi naviknu na sve. Mozda su neki ljudi rodjeni da zive bol i samo na trenutke budu istinski sretni. Sreca i postoji samo u trenucima, i svatko je sretan samo na trenutke - barem je u to vjera ostala. Ipak, na kraju ostaje samo vrijeme u kojemu moramo donositi odluke. Nedostaje joj u zraku miris kise...nedostaje joj djetinjstvo i ona bezbriznost i neki drugi krivci za sve lose stvari. U trenutku se javlja nova misao - srce je to koje boli, a mozak taj koji odlucuje. Sreca je onda kada se mozak odluci na ono na sta srce osjeti mir. Boze, kako su ti trenuci rijetki... |
Jos koliko kasnih vozova Da sacekam i da propustim.... Zar stih nije predivan?:) Zar je potrebno objasnjavati koliko govori o sjeti i tjeskobi?:) Mislim da ne, svi se mi mozemo nekada pronaci u njemu - i shvatiti ga na jedinstven, i nama poseban nacin:) Ljubim vas sve vasa ja:) |
Naslov mog današnjeg posta je nekako, ajmo reć, svakodnevni,,,,pitanje koje je u određenom periodu života mučilo svakog čovjeka i svaku ženu na ovoj planeti.... Ako pogledamo malo historijski i ako se vratimo samo nekoliko godina u prošlost-ženama se činilo da je život više naklonjen muškarcima nego ženama. Patrijarhalna sredina i vlast muškaraca nametala je to mišljenje. Jedan od takvih primjera je i Hasanaginica (oni koji su čitali znat će o čemu govorim)... Ali da danas ne idemo tako daleko, i da se fokusiramo na današnje stanje kada su muškarci i žene više manje jednaki i kada ta tema više nije problem. Ja osobno često puta znam reći da je život ne fer i da nije naklonjen svima jednako. Imam i jako dobre razloge za to. Iako mi je 20 godina i iako sam još mlada, za sebe mogu tvrditi da sam u životu prošla dosta i da imam jedno jako dobro iskustvo na kojemu mogu ''temeljit'' ostatak života. Problemi koje sam imala nisu nimalo mali, od onih običnih i malih tipa ''koju ću igračku dobit za blagdane'' do nesloge u obitelji i alkoholizma u kući, vidjela sam najniži sloj društva i bliske mi ljude koji jedva preživljavaju, i onaj najviši zvan elita. I kad s vremenom vidiš sve to, nemoguće je da ne počnes razmišljat o nepravilnostima i nepravdi u društvu. S jedne strane imamo čovjeka koji svakodnevno misli o tome kako će kupiti svome djetetu knjige za školu, odakle će mu dati novac za sendvić, kako će ženi obezbjedit topal dom i dostoje uvjete za život. S druge strane imamo ljude kojima takva razmišljanja ne padaju na pamet jer imaju dovoljno novca da djetetu plaćaju privatni fakultet, da ih šalju na kojekakve satove klavira, plesa, itd itd. Potrošačko društvo nam nameće osjećaj da nikad ne trebamo biti zadovoljni onim šta imamo i da uvijek moramo pronalazit načine da idemo ka nekom višem cilju, i kad ga postignemo (na ovaj ili onaj način) i to nam je malo i želimo još više. Po mome skromnom mišljenju to bas i nije u redu, čovjek naravno uvijek treba težiti višemu, ali se i znati zadovoljiti s onime što već ima... Za mene, koja sam vidjela dosta toga, smješno je vidit čovjeka koji se brine o glupostima. Evo primjer, imam prijateljicu koja je dosta draga, tip osobe koji te nikad neće iznevjerit itd itd, ali su joj jedini problemi u životu ''koju ću maicu danas kupiti'', ''dali mi zeleno sjenilo stoji bolje od ljubičastoga'' i sl. I kada gledam nju i gledam sebe, ne znam šta bi mislila. Ne znam jeli mi više drago ili krivo što sam ja ovakva kakva jesam, ne znam jesam li sretna što nisam glupa i što se ne brinem o glupostima ili sam tužna zbog svega šta mi se događalo i naučilo me oko čega se vrijedi brinuti. Samo znam da život i potrošačko društvo u kojemu se i mi nalazimo danas nisu imalo fer, nekima je dano sve, a nekima ništa.... Dosadan post pomalo, a? jbg, danas mi je to palo na pamet da pišem o tome:) Ljubi vas vaša ja:) |
Please Hear What I'm Not Saying... Don't be fooled by me. Don't be fooled by the face I wear for I wear a mask, a thousand masks, masks that I'm afraid to take off, and none of them is me. Pretending is an art that's second nature with me, but don't be fooled, for God's sake don't be fooled. I give you the impression that I'm secure, that all is sunny and unruffled with me, within as well as without, that confidence is my name and coolness my game, that the water's calm and I'm in command and that I need no one, but don't believe me. My surface may seem smooth but my surface is my mask, ever-varying and ever-concealing. Beneath lies no complacence. Beneath lies confusion, and fear, and aloneness. But I hide this. I don't want anybody to know it. I panic at the thought of my weakness exposed. That's why I frantically create a mask to hide behind, a nonchalant sophisticated facade, to help me pretend, to shield me from the glance that knows. But such a glance is precisely my salvation, my only hope, and I know it. That is, if it's followed by acceptance, if it's followed by love. It's the only thing that can liberate me from myself, from my own self-built prison walls, from the barriers I so painstakingly erect. It's the only thing that will assure me of what I can't assure myself, that I'm really worth something. But I don't tell you this. I don't dare to, I'm afraid to. I'm afraid your glance will not be followed by acceptance, will not be followed by love. I'm afraid you'll think less of me, that you'll laugh, and your laugh would kill me. I'm afraid that deep-down I'm nothing and that you will see this and reject me. So I play my game, my desperate pretending game, with a facade of assurance without and a trembling child within. So begins the glittering but empty parade of masks, and my life becomes a front. I tell you everything that's really nothing, and nothing of what's everything, of what's crying within me. So when I'm going through my routine do not be fooled by what I'm saying. Please listen carefully and try to hear what I'm not saying, what I'd like to be able to say, what for survival I need to say, but what I can't say. I don't like hiding. I don't like playing superficial phony games. I want to stop playing them. I want to be genuine and spontaneous and me but you've got to help me. You've got to hold out your hand even when that's the last thing I seem to want. Only you can wipe away from my eyes the blank stare of the breathing dead. Only you can call me into aliveness. Each time you're kind, and gentle, and encouraging, each time you try to understand because you really care, my heart begins to grow wings-- very small wings, very feeble wings, but wings! With your power to touch me into feeling you can breathe life into me. I want you to know that. I want you to know how important you are to me, how you can be a creator--an honest-to-God creator-- of the person that is me if you choose to. You alone can break down the wall behind which I tremble, you alone can remove my mask, you alone can release me from my shadow-world of panic, from my lonely prison, if you choose to. Please choose to. Do not pass me by. It will not be easy for you. A long conviction of worthlessness builds strong walls. The nearer you approach to me the blinder I may strike back. It's irrational, but despite what the books say about man often I am irrational. I fight against the very thing I cry out for. But I am told that love is stronger than strong walls and in this lies my hope. Please try to beat down those walls with firm hands but with gentle hands for a child is very sensitive. Who am I, you may wonder? I am someone you know very well. For I am every man you meet and I am every woman you meet. Charles C. Finn September 1966 |
< | prosinac, 2008 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
design by Ruby Nelle