Ono što ne znate o meni
možda nikad nećete saznati,
a ono što znate
vjerojatno ćete zaboraviti

Ako netko ima volju može se javiti na gmail ili hotmail. Iskreno, veselim se svakom mailu.






Pomozimo maloj Anji

Radinoca Snova - Humanitarne akcije


ljubavje.com

free web counter


Online Users



Ocijeni moj blog


www.blog385.com

Sasvim običan blog jedne (ne)obične klinke

petak, 19.09.2008.

Ništa nije vječno, ali je zauvijek izgubljeno

U posljednje vrijeme se baš loše osjećam. Mijenjam raspoloženja i stalno sam pod nekim pritiskom. Vračaju mi se slike i događaji, sve me pritišće. Stvari i događaji koje sam mislila da sam preboljela, osobe koje sam zaboravila. Stalno sanjam, u drugom obliku, drugoj dimenziji, ali znam na što se odnosi.



Osjećam se kao napuhani balon koji će svakog trena puknuti. I napuhava se i dalje i pitam se koje su granice.

Na poslu me sve pritišće. Ono nezadovoljstvo koje sam tako dugo prikrivala i stavljala u drugi plan više ne mogu potiskivati. Radna okolina me sve više guši i kako voljela posao koji radim nisam zadovoljna iz drugih razloga.

Doma mi je kao ono super. Ali kao dijete rastavljenih roditelja baš i nisam presretna. Slušati okrivljavanja i zamjerke s jedne i druge strane. Ogovaranje i laži. Iskorištavanje mene samo u pogledu neke koristi od strane vlastite majke. Želja da upravlja mojim životom iako već godinama zarađujem svoje pare i iskorištavanje svake prilike da me pred ljudima prikaže kao najgoreg kriminalca. Jer ona je meni dala sve, a ja nju sad odbacujem...

A ona mene ne odbacuje, samo ono ima perioda kad me ne treba ili kad me treba. Ne tako davno kad je imala nekog gospona (s kojim se i mislila vjenčati) koji je bio pun para pa je i ona imala "više para" držala je nos iznad svih. I nije me trebala, niti me zvala.
Niti mi je falila. Već sam se poveselila što me nema tko psihički maltretirati. No kad je to puklo, kad su se novci potrošili odmah me treba. Ali ja sam nezahvalna u njezinim očima iako glupača trčim na svaki njen poziv k njoj da vidim što je. I iako vadim zadnje kune s tekučeg samo zato jer ona nema što jesti (baš, a ima plaću skoro pa duplu od moje!).



I onda moj otac koji je stvarno nešto suprotno od majke. Živim s njim od kako je ona otišla i ne mogu mu zamjeriti ni u čemu. Ali kako bi bilo ono da nema ali. Ponekad voli popiti. Ali stvarno samo ponekad. No onda se stvarno napije onako. A ja ne volim alkoholizirane ljude i onda me to strašno izbaci iz takta. A ne bi trebalo znam, jer sve drugo štima i ne događa se svaki dan, pa niti svaki tjedan, samo povremeno.

A seka koja je s mamom mi stvara različite osjećaje. Volim je, ali se bojim što je s njom. Njezin odgoj ide u krivom smjeru. Ali ja joj nisam majka i ne mogu se mješati, baš to me muči jer znam da nije dobro. I na temelju nje vuče od mene novce ona za koju sam samo nezahvalna i loša osoba. A ne mogu biti takva i reči briga me za sve.



Na kraju tu dolazi ON. Netko moj ili netko koga poznam već ohoho godina. Netko tko planira samnom živjeti i stati pred oltar, imati djecu. Netko tko me stvarno voli. A ja ne znam ustvari što želim. Rekla sam da se neću udavati. I njemu sam to rekla. Ali on je uporan, a ja mučim muku da sam to rekla i da sad možda više i ne mislim tako, ali rekla sam naglas i kako preći preko toga. Znam da me to muči, no druga stvar je da me muči i to da nisam sigurna da li to želim. Želim li uopće njega.

S tatom sam si napravila rekli bismo topli dom. Živimo zajedno udovoljavajući jedan drugome i naravno klonimo se onoga što znamo da onom drugom smeta. Ne želimo više svađe u kući, bilo ih je i previše u ono vrijeme.
A sad uvoditi u taj sklad nekog tko je posve drugačiji. Nekog tko tvrdi da se može prilagoditi svemu, a nije bit toga svega prilagodba nego strah da ništa više neće biti isto.

Najgore od toga svega bojim se mogućnosti da mu dopustim da uđe u moj život skroz, a onda shvatim da on nije onaj 'pravi' ili da on nije onakav kakvim se prikazuje u ovih ohoho godina koliko dugo se družimo.



I nije da se sad prvi put tako osjećam. Kuha se to već mjesecima, što će se skuhati ovisi samo o meni. Moram malo poraditi na svojim osjećajima i moram shvatiti što zapravo želim. Dosta je tog zatvaranja u sebe, glumljenja kako sam super i kako mogu izdržati sve.

Nisam jaka priznajem to, ali želim biti. Zato moram preboroditi i ovu oluju pa ako i potonem znati ću isplivati.


Lijepo je moja baka na početku godine rekla - Prijestupna godina biti će duga i puna promjena, a možda i nesreća.
Nisam vjerovala da to ima veze samnom. Očito da ima ili postajem praznovjerna.

- 11:40 - 41 komentara - Isprintaj - # - On/Off

Prethodni postovi

srijeda, 03.09.2008.

Novčanik na putu

Inspirirana postom drage nam teute odlučila sam i sama ispričati priču o tome kako sam izgubila svoj i pronašla tuđi novčanik.

Sjećam se kako sam mnogo puta diskutirala s prijateljima i svojim dragim o tome što bi bilo da pronađem novčanik s novcem. Svi su se većinom jednoglasno slagali da bi novčanik vratili sa svime što je unutra. Međutim ja nisam bila tog mišljenja, uvijek sam tvrdila da novac koji bi pronašla ne bih vratila, jer ono što nađeš je tvoje. Vratila bih eventualno ako bi bilo dokumenata.
Tako sam barem mislila onda.

Ali što kad se nađeš u situaciji kad si ti onaj tko je izgubio novčanik s dokumentima?


Bilo je to prije 4 ili 5 godina. Išli smo na more u mjestašce blizu Poreča. Imala sam sa sobom veću količinu novca u gotovini, ono kako sam rekla 'da tamo ne moram stalno tražiti bankomat'.
Negdje drugi dan boravka krenuli smo u Poreč da se tamo nađemo s nekom mojom projateljicom koja je radila ondje. Imala sam mali ruksak u kojem smo imali svoje novčanike i mobitele.
Na jednom kiosku smo stali da si kupimo časopise i knjigice. On je odmah izabrao što će kupiti i platio. Znam da sam ja još pregledavala što da uzmem, a ruksak sam ostavila na kiosku onak otvoren.
Sad se toga sasvim jasno sjećam.
Na kraju nisam izabrala ništa i mi smo otišli svojim putem.
Sjeli smo u jedan kafić i samo što smo naručili zvoni meni mobitel. Činjenica da je broj bio potpuno nepoznat navodila me na to da se ne javim, ali srećom ipak sam se javila.
Sjećam se samo da me neki gospodin s druge strane žice pitao da li znam gdje mi je novčanik, a meni nije bilo ništa jasno. Naravno kod onog kioska izgubila sam novčanik.
Sad jesam li ga ja izgubila tako da mi je ispao iz ruksaka ili je možda netko pokušao uzeti novčanik pošto je ruksak bio otovren pa mu nije uspjelo i on je ispao to ne znam, no kako bilo osoba koja ga je našla vratila ga je.
Još jedna sretna okolnost bila je vjerojatno ta što je ta osoba bila iz mojeg grada pa je možda i to jedan od razloga na takav čin.
Uglavnom da nisam pronašla novčanik bili bi ostali bez novaca. Sav novac je bio u tom novčaniku i sve bankovne kartice. Stvarno smo imali sreće.

Poslije takve situacije promijeni se mnogo toga.

I onda pronađeš novčanik pun novaca.

Što učiniti? Velika dilema.



Prije otprilike dvije godine moj dragi i ja smo šetali uz Dravu.
Pronašli smo novčanik. Prvotno dok smo ga ugledali bili smo jako uzbuđeni s pomisli da smo pronašli neki novčanik. Onda smo ga pogledali.
Novčanik je bio pun novaca. Bilo je tu i naše i strane valute. Bilo je tu i jako puno bankovnih kartica, a bili su i dokumenti.
Pogledali smo se onim pogledom što učiniti. Neko vrijeme smo tako razmišljali svako svoje, a onda sam se ja sjetila.
I ja sam bila u situaciji onog koji je izgubio novčanik. Novčanik moramo vratiti.
Pronašli smo brojeve preko informacija. Nazvali čovjeka. Još nije ni primjetio da mu nema novčanika. Bio je stvarno potresen dok je shvatio što se ustvari dogodilo. Promatrajući ga tada točno sam znala kako se osjeća jer i ja sam to proživjela.
Bila sam sasvim zadovoljna. Očito je da se to moralo odigrati baš ovim redosljedom.

I kasnije sam si mnogo puta mislila, da smo uzeli taj novac čovjeka ne bi bili oštetili, bili bi ga samo oštetili s strane da bi imao problema s dokumentima, novac mu nije problem. A mi se ne bi sigurno nešto mnogo usrećili onim što je bilo unutra. Bilo je mnogo, ali opet što bi time kupili, vjerojatno ništa toliko bitnog ili bi potrošili bezveze.

Nije sad ni bitno.
Bitno je da sam nešto naučila.

I sad ako me netko pita što bi učinila da pronađem novčanik pun novca odgovaram: "Ako bi znala čiji je vratila bih, a ako ne bi bilo podataka o vlasniku tek tada bih smatrala da imam pravo da ga uzmem."

Uvijek razmišljamo o tome što bi bilo da pronađemo novčanik pun novca, a jeste li se kad zapitali da ste vi oni koji su taj novčanik izgubili. Potaknuti iskustvom mnogo puta promijenimo svoje stavove i razmišljanja.

Kakva su vaša iskustva?

- 08:16 - 34 komentara - Isprintaj - # - On/Off

Prethodni postovi

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Misao dana
Budućnost pripada onima koji vjeruju u ljepotu svojih snova.
Elonor Roosevelt





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se