28
srijeda
rujan
2011
Trese li se doista nekada nekima tlo pod nogama?
Čula sam različita mišljenja o problemu kojega imam s mužem, što me donekle veseli, jer znači da naša veza nije ništa posebno drugačija. Ali me istovremeno ne veseli saznanje da možda doista postoji neka druga dimenzija odnosa s muškarcima. Neka fatalna privlačna sila, nerazumna i jaka. Nešto što nikada nisam osjetila, što bi mi moglo pomutiti zdrav razum i povući me u situacije koje razum ne odobrava. Koju nije moguće objasniti. Još manje kontrolirati. Ali je očito i jako lijep osjećaj. Koja bi odgovarala u definiciju Hawka, lijepo je, čarobno, dešava se jednom ili dva puta, ali hvala ne bih više!!!
Nekako, čitavog života sam svrstavala muškarce u privlačne i neprivlačne po lako prepoznatljivim kritrijima. Zgodan, pristojan, obrazovan, dobro obučen, s manirima, ili bar pristojnim ponašanjem. One koji se ne uklapaju nisam niti dva puta pogledala, nisam im uopće davala šanse. Znala sam još kao tinejđerica kojih 2-3 mladića oko mene mogu doći u obzir. I gotovo. Bez svemirskih sila, znojnih dlanova i vrtuljaka u glavi. Pogotovo bez pokreta zemlje pod nogama! Nisam se zbog toga smatrala niti proračunatom, niti nekim tipom hladne kučke. Sve mi se dalje činilo normalnim. I famozni leptirići kada sam znala ili se nadala da će se nešto važno dogoditi, i nestrpljenje i strahovi. Sve do sasvim nedvojbene odluke za koga ću se udati. Pa i čvrstog uvjerenja danas da sam dobro izabrala.
No, svejedno su me neki vaši komentari malo poljuljali, zaintrigirali. Mogućnošču da moj muž polazi s te pozicije, pa ga stoga teško razumijem oko nekih stvari, ali i mogućnošću da mene ipak jednom pogodi takva neka sila, munja! Priznajem, najviše mogućnošću da se ne uspijem odhrvati, da možda čitav svoj život moram staviti pod veliki upitnik, a da mi uopče ne bude jasno zbog čega. Ili da to uopće ne želim. Kao što i ne želim.
Voljela bih da mi nešto oko takvih doživljaja napišete. Koliko je to stvarno i često, prolazi li brzo, ostavlja li posljedice u daljnjem životu. Na koncu, postoji li uopće, ili je ipak samo riječ o prolaznom hiru, iluziji da se tako nešto doista događa. Još sam uvijek sklona sa smješkom odmahnuti rukom, ali ipak, zašto biste to spominjali....???
komentiraj (13) * ispiši * #
17
subota
rujan
2011
Tko griješi, ili tko previše očekuje?
U tridesetoj sam, visoko obrazovana, vidjela sam i nešto svijeta. Roditelji su mi priuštili lijepo i prosječno slobodno djetinjstvo. Imam četverogodišnje dijete. Prošla sam sve normalne faze ljubavi i zaljubljivanja. Možda je tek neobično što mi je muž bio prvi pravi ljubavnik. I jedini do sada! Kažu da dobro radim svoj posao, a mislim da me ljudi vole u društvu, imam dosta prijateljica i prijatelja s kojima redovno kontaktiram. Ipak, već svih sedam godina naše ljubavne veze, proganjaju me neka neugodna pitanja. Sigurno i neobična za moju dob i informiranost. Pokušala sam više puta razgovarati o tome s dobrim prijateljicama, pa donekle čak i s dvojicom prijatelja. Ali nisam ništa pametnija, niti mirnija. Netko od nas dvoje ne vidi stvari kako treba i podjednako se bojim da sam to ja, ili da je to moj muž! Najintimnije stvari između nas dvoje! Koliko god je većinu vremena u našoj maloj obitelji sve jako lijepo, mislim čak i više nego uobičajeno, rijedak je dan da me ova misao ne oneraspoloži. Bez ikakve namjere okrivljavanja, ispada zapravo da me on oneraspoloži. Možda ćete mi se smijati, možda ćete se pitati je li uopće moguće da u 21. stoljeću postoji takva mlada žena, ali meni to o čemu pišem jest stvaran i veliki problem. Posebno jer nikako ne želim izgubiti sve što imam, ovakav svoj život.
Mislim da je moj muž prilično nastran u sexu, neopisivo zahtjevan i toliko bujne mašte da me zapravo stalno drži kao na iglama sa svojim idejama. U kojima moram sudjelovati. Strašno često, uglavnom više puta dnevno i posve nepredvidivo. Mislim da trebam reći da ja njega zbilja volim, da mi se jako sviđa, da ga poštujem i da me jako uzbudi mnogo puta. Da se uživam s njim maziti, dodirivati ga, pa i u sexu. Ali sve rjeđe baš zbog te napetosti, očekivanja što će poželjeti i htjeti odmah provesti u djelo. Koliko sam uspjela pročitati i čuti od drugih, to nije baš uobičajeno. Niti poznajem koga tko se tako ponaša. Pomislim nekada da sam njegova prava sexualna robinja. A slijedeći trenutak se kajem što ga optužujem za toliku fokusiranost na mene, želju zamnom. Znam i da bi mnoge odmah potpisale to za svoje muževe, pa se svejedno prečesto osjećam loše. Uglavnom psihički, ali ne baš rijetko čak i fizički neugodno. kada moram činiti stvari koje su mi izrazito neugodne. Priznajem da su moji pokušaji razgovora o tome s njim bili sve ove godine zapravo slabašni i neprincipijelni, da sam prečesto samo stisnula zube i nasmiješila se na silu. Čak mnogo puta odglumila oduševljenje. Kada redovito upadnem u prokletu stupicu. Ne mislim da mi on to namjerno radi, ali ipak su to stupice. Samo zamislite niz gesta, poklona, pa i čitavih režija, od kojih se osjećam kao prava princeza, od kojih mi nekada doslovno krenu suze sreće, zbog kojih nas svi koje poznajemo smatraju najsretnijim parom na svijetu, od mojih roditelja, nadalje.
Ali iza kojih, prvom prilikom, pa čak i mnogo prije nego li bi se to moglo reći, on samo bez riječi otkopča remen i povuče me na koljena, ili mi samo svuče gaćice čim uoči da sam blizu ičega na što me može nasloniti. Već sam skoro sasvim prestala oblačiti suknje zbog toga, a onda me on optužuje da ga ne želim.... Bojim se sjesti s njim u auto sama, jer znam da će skoro sigurno gdje stati kraj puta ako se kraće vozimo, ili mi naprosto povući glavu u krilo u toku vožnje. I natjerati me obavezno da sve progutam, čega je, čitala sam, zbog pretjerane aktivnosti, sve više i više! Ili mi se bar čini da nema kraja valovima koje jedva stignem progutati. I koji su mi odurnog okusa i mirisa. Zar je moguće da je samo meni tako? Mislim da bih zapravo voljela činiti mu lijepe stvari, nije mi problem obrađivati ga ustima, samo da ne moram toliko toga primiti baš u usta. A njemu to ništa ne znači bez takvog završetka!
Pa onda straga, u guzu. Nikakvog zadovoljstva nisam tako nikada osjetila, samo opterećenje da činim nešto nastrano i nepotrebno, pa i ružnog, do gadljivosti, na kraju. On samo pita čuvam ju li za nekoga drugoga!
Isto tako, izluđuju me njegovi nasrtaji na javnim, polujavnim mjestima. U kabinama trgovačkih centara, ljetos na pedalini niti par sto metara od plaže, po šumi, javnim WC-ima....... sledim se kada traži posljednji red u kinu!
I još prilično toga, njegovih želja i pokušaja, rekvizita. Dovukao je u stan i onu čuvenu S ležaljku, sofu i smjestio je baš u dnevni boravak da svakome tko nas posjeti mora biti jasno. Mislim da ga nisam uvjerila niti da ne smije kupiti jedan nastrani bračni krevet za koji je čuo da rade neki u Slavoniji!
Naprosto ne razumijem čemu sve to. Živimo sami, bez prevelikih briga, s puno vremena, koliko želi, u našem krasnom krevetu i miru. Ali.....
I sada dok ponovo čitam ovaj tekst, prvo sam uvjerena kako sam u pravu, kako imam veliki problem, pa onda sekundu kasnije pomislim da pretjerujem. Da je on samo mlad, potentan muškarac koji me obožava!
komentiraj (34) * ispiši * #
