Zavičaj moga djetinjstva
Od treće godine živio sam u Okučanima , a od desete u Novoj Gradišci.
U tom kraju sam počeo i završio osnovnu školu . Onda smo preselili u Osijek; vratili se na istok Slavonije ; gdje smo rođeni i gdje nam je većina familije ; gdje je Dunav …
Uvijek mi je bilo pomalo žao što smo otišli , i uvijek sam se rado vraćao i navraćao u taj kraj. Vremenom su izbljedile slike ljudi koje sam znao , i veze s njima su oslabile, ali sjećanja su ostala. Vremenom sam upoznavao nove ljude iz tog kraja, i uvijek su kod mene 'imali kredit'. Jednog takvog čovjeka sam upoznao prije dvadeset godina. Volio sam ga posjećivati tamo u tom 'mom kraju'. Njegova majka mi je isto uvijek bila draga i bila je velika vjernica. U njenim osamdesetim godinama, njen ju je Gospod Isus uzeo sebi. Naradila se i namučila u svom životu , ali je do kraja sačuvala bistar duh i zdrav intelekt . U subotu smo je sahranili. Sahranili smo je u Gornjim Bogićevcima , u groblju na brdu iza crkve gdje sam kao dijete primio Pričest. U zadnjih tjedan dana , eto dva puta sam bio u tom kraju. Ta crkva u Bogićevcima je potpuno nova izgrađena. Baš onu gdje sam ja išao na prvu ispovijed i primio Pričest, su srušili do temelja, a na tim temeljima, sagrađena je ova. Možda i ljepša nego ona stara, ako ni zbog čega a ono zbog vitraja.
Okučani su bili središte pobune u domovinskom ratu. U selima okolo ( Mašić, Smrtić..) još su srušene crkve i kuće. Ima i mnogo minskih polja naokolo. Rizično bi sad bilo zbog mina, da se , kao nekad mi osnovnoškolci s profesorima, penjemo od Strmca do Brezovog Polja , tog vrha, planine mog djetinjstva –Psunja!
Epour si mouve – ipak se kreće- obnova je ipak izgradila zgrada i vratila ljudi i u taj kraj. Dižu se novi tornjevi , rađaju se nova djeca. Korzo u Gradiški je prepun subotom ujutro.
I sjetim se tada nas iz šezdeset i neke, kako smo jurcali tim ulicama i penjali se okolnim brdima…
|
