O A Z A M I R A

27.02.2007., utorak

"Što JA želim učiniti sa svojim životom?"

Mnogi se ljudi pitaju o svom životnom pozivu... U mlađim godinama to je sasvim uobičajeno, no postoje slučajevi i u mlađim i u zrelijim godinama kada čovjek pogledom unatrag preispituje sebe i nađe se pred sličnim nedoumicama. Tako mnogi postavljaju pitanje – „Kuća – posao, posao – kuća: sastoji li se u tome sav život. To posebice dolazi onda kada se počnu kolebati motivacije koje su u prošlosti životu davale smisao i bili pokretačka snaga svakodnevice. Neki se iz te dileme nastoje izvući radeći radikalne životne promjene kojima pokušavaju razbiti svakodnevnu monotoniju – tako neki mijenjaju posao, mjesto boravka, mijenjaju partnera -, u biti bježe; Boje se postaviti sebi ono temeljno pitanje: „Što želim učiniti sa svojim životom?“ – bježeći samo stvaraju preduvjete da u skorijoj budućnosti stvar bude još gora. Teška je to situacija kada čovjek pretrpi gubitak; gubitak bliske osobe, gubitak vjere u Boga ili u sebe, također je teško kada čovjek izgubi životni elan, kada ga više ne zadovoljavaju motivacije koje su mu do sada bile na srcu, teško je kada se čovjek prepusti očaju i dosadi. Teško je to gledati sa strane, a kamo li tek sam proživljavati. Bilo bi lako kada bi netko drugi mogao odgovoriti na ono moje temeljno pitanje: „Što JA želim učiniti sa svojim životom?“ No, na to pitanje samo ja mogu dati odgovor i to takav da ću iza tog odgovora stati cijelim svojim bićem. No, odgovor mora biti usmjeren k cilju za koji smo stvoreni, cilj je nebo, naš život mora biti proslava Božja... Samo u svjetlu tog cilja možemo dati dobar odgovor... Teško je gledati čovjeka koji se prepustio očaju, neradu i samosažaljenju, jer time samo pogoršava svoju situaciju. Kažeš fali ti smisla – BOG JE SMISAO; kažeš fali ti ljubavi – BOG JE LJUBAV; kažeš izgubio si životni elan; BOG JE TAJ KOJI SVE POKREĆE I OŽIVLJAVA otvori mu svoje srce! Ako si izgubio vjeru u sebe znaj – BOG JOŠ UVIJEK RAČUNA S TOBOM (samo razmisli zar bi ti umro na križu za nekoga koji je promašen slučaj??? Sigurno ne!!! Očito si jako dragocjen Bogu kada je čak dao svoj život za tebe!!?) „Što želim učiniti sa svojim životom?“ – Što god učinio neka to bude put kojim ćeš koračati prema svome Stvoritelju koji te ljubi kao svoje najdragocjenije dijete.

- 20:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

(Životna) kava

Skupina bivših studenata, sada uspješnih poslovnih ljudi, okupila se da bi posjetila bivšega profesora. Razgovor se ubrzo pretvorio u žalopojke o stresu na poslu i u životu. Profesor je ponudio gostima kavu i nakratko otišao u kuhinju. Vratio se s vrčem punim kave i s puno različitih šalica na poslužavniku - porculanskih, staklenih, plastičnih, kristalnih; neke od njih izgledale su vrlo jednostavno, neke su bile jako skupe, a neke su bile profinjena izgleda. Profesor je bivše studente ponudio kavom. Kada su svi studenti uzeli šalice s kavom u ruke, profesor je rekao: - Sigurno ste primijetili kako ste uzeli sve skupe šalice i šalice vrlo lijepoga izgleda, dok su na poslužavniku ostale samo one jednostavne i jeftine. Iako je normalno da želite samo najbolje za sebe, upravo to i jest izvor vaših problema i stresa. Budite sigurni da sama šalica ne daje kavi posebnu kvalitetu. U većini se slučajeva radi samo o vrlo skupim šalicama koje ponekad skrivaju ono što pijemo. Ono što ste svi vi željeli bila je kava, a ne šalica, no svjesno ste krenuli za najboljim šalicama i tako se počeli međusobno uspoređivati. Sada obratite pažnju na slijedeće: Život je kava... a poslovi, automobili, stvari, novac i položaj u društvu su šalice. One su samo oruđa koja drže, sadržavaju i čine život, a vrsta šalice niti određuje niti mijenja kvalitetu našeg života. Ponekad, ako se usredotočimo samo na šalicu, propuštamo uživati u kavi kojom nas je Bog podario. Bog je pripremio kavu, a ne šalice. Uživajte u kavi! (iz časopisa RHEMA br. 25. siječanj/veljača 2007., str 43)

- 18:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.02.2007., nedjelja

Korizmena meditacija

Gledat će onoga koga su proboli“ (IV 19, 37) „Proživimo stoga korizmu kao „euharistijsko“ vrijeme u kojemu se, prihvaćajući Isusovu ljubav, učimo širiti je oko sebe svakom svojom gestom i riječju. Razmatranje „Onoga koga su proboli“ poticat će nas da otvorimo svoje srce drugima te prepoznamo rane nanesene dostojanstvu ljudskoga bića; osobito će nas poticati da se borimo protiv svakoga oblika i prezira prema životu i izrabljivanja osobe te da mnogima olakšamo teret osamljenosti i napuštenosti.“ (Poruka pape Benedikta XVI. za korizmu 2007.) Promisli o ovome Započeli smo vrijeme korizme, papa nas poziva na razmatranje križa i „Onoga koga su proboli“ da se iz tog razmatranja rađa sva naša djelatnost i ljubav u ovome vremenu. Nemoj dopustiti da u ovo sveto vrijeme Kristova ljubav prema tebi ostane neuzvraćena. Prihvati Njegovu ljubav u svojem životu i dopusti da te ona privuče, ali i odgovori na Kristovu ljubav vlastitom ljubavlju i moli ga da te nauči križ svoj nositi, ljubavlju svojom da te pouči kako brata voljeti. Učini nešto Sigurno i u tvojoj sredini postoje ljudi koji su osamljeni i napušteni, bolesni... ovaj tjedan učini nešto kako bi im olakšao teret i pomozi im da križ njihove svakodnevice bude lakši. Pomoli se Nebeski Oče čija se nezadrživa snaga milosrđa u punini objavljuje u otajstvu križa, po krvi svojega Sina Prvorođenca, našega Gospodina i Boga, platio si silnu cijenu kako bi ponovno osvojio ljubav svojega stvorenja te se smrt, koja je za prvoga Adama bila najvećim znakom samoće i nemoći, preobrazila tako u najveći znak ljubavi i slobode novoga Adama. Daj da i mi danas, koji Tvojim Duhom prožeti, gledamo na Onoga koga su proboli, u tom istom Duhu uzmognemo uzvratiti ljubav tvoju tako da naš cijeli život bude proslava Tvoga Božanskoga Veličanstva, to te molimo po Kristu Gospodinu našemu. Amen!

- 20:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.02.2007., petak

Tako i kada molite...

"Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. 6Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti." Mt 6,5 „Tijekom ovih dana možete obnoviti dirljivo iskustvo molitve kao dijaloga s Bogom za koga znamo da nas ljubi i kome želimo uzvratiti ljubavlju. Iz govora pape Benedikta XVI. mladima na Rajni, 18. kolovoza. 2005. Promisli o ovome Papa te poziva da obnoviš svoju molitvu, a Sveto ti pismo kaže kako treba moliti; u skrovitosti. Moliš li se redovito? Ako nisi ovo je dobro vrijeme da otpočneš i doživiš osobno iskustvo dijaloga s Bogom. Samo zamisli, kakav je to dar, da nam naš Bog bude tako blizu, u tomu se i naša veličina očituje, Bog nas voli, ljubimo i mi njega, na poseban način u bližnjima. Učini nešto Donesi danas neku odluku, možeš se nečega odreći pa dati bližnjemu u potrebi, možeš odlučiti ići svake nedjelje na misu, možeš odlučiti od danas svaki dan moliti, što god izabereš nastoj čvrsto stati uz svoju odluku i to vršiti. Pomoli se Svemogući, Vjekovječni, Trojedini Bože, Ti si od početka nadahnjivao ljude, da moleći se Tebi, Sveti i Jaki, traže Tvoju volju, Ti si nadahnuo Mudrace da te tražeći nađu i poklone Ti se u Tvome Sinu, Tvojoj utjelovljenoj Riječi i Gospodinu našem Isusu Kristu, po Njemu i nama podaj da u snazi Duha Svetoga i mi neprestano upravljamo molitvu Tvome Veličanstvu, te sav naš život postane blagoslov za nas i bližnje naše, a Tebi čast, slava i hvala, tako da ništa drugo ne činimo i ne želimo nego samo vršiti Tvoju volju, to Te molimo po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

- 18:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Budi apostol među svojim vršnjacima

„Ja sam Put i Istina i Život“ Iv 14,6 „Neka po vama vaši vršnjaci... u Kristu prepoznaju pravi odgovor na svoja očekivanja i otvore se da prime Njega, Utjelovljenu Riječ, koji je umro i uskrsnuo da Bog bude s nama i daruje nam istinu, ljubav i radost za kojom svi čeznemo.“ Iz govora pape Benedikta XVI. mladima okupljenima na Roncalliplatzu, 18. kolovoza. 2005. Promisli o ovome Papa te poziva da i ti budeš apostol Krista među svojim vršnjacima... Sigurno se pitaš kako i na koji način? Dopusti da se Krist dogodi u tebi; ako tvoji vršnjaci ne mole, ti moli, oni to i ne moraju znati, no ti moli i za njih; ako tvoji vršnjaci psuju, ti nemoj psovati, ako tvoji vršnjaci ne idu na misu i ne ispovijedaju se, ti idi na misu i ispovijed, ako tvoji vršnjaci ne vole Krista, ti ga ljubi što više možeš, i to sve radi skromno i potiho, neka ti Isus bude najbolji prijatelj. Učini nešto Ovaj tjedan pogledaj uokolo i pokušaj primijetiti ima li možda u tvom razredu, na poslu, na tvojoj godini studija ljudi s kojima se baš nitko ne želi družiti... Pokušaj ovaj tjedan prići takvoj osobi, potrudi se upoznati je i provesti s njom neko vrijeme, budi joj prijatelj, neka ta osoba po tebi prepozna Božju ljubav i radost. Pomoli se Svemogući Bože, prijatelju čovjekov, Svoga si nam Sina poslao da nam pokaže put k Tebi Ocu našemu, da nas uputi u svu istinu da nam dade život u Duhu istine, ljubavi i radosti za kojom svi čeznemo, neka se i u meni prepoznaju plodovi Tvoga Duha te budem pravi svjedok Kraljevstva Božjega među svojim vršnjacima, to Te molim po Kristu Gospodinu koji s Tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje po sve vijeke vjekova. Amen.

- 18:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Svijet ne spašavaju ideologije nego okretanje Bogu

"Evo, sve činim novo!" Otk 21,5 „Samo od svetaca, samo od Boga dolazi prava revolucija, odlučujuća preobrazba svijeta... Svijet ne spašavaju ideologije, nego samo okretanje Bogu koji je naš Stvoritelj, jamac naše slobode, jamac onoga što je uistinu dobro i istinito. Prava se revolucija sastoji samo u bezpridržajnu okretanju Bogu koji je mjera onoga što je pravedno i istodobno vječna ljubav.“ Iz govora pape Benedikta XVI. na molitvenom bdijenju s mladima na poljani Marienfeld, 20. kolovoza 2005. Promisli o ovome Mladi je čovjek po svojoj naravi revolucionar. Vjerujem da se i ti tako osjećaš, da shvaćaš činjenicu da ovaj svijet nije najbolji i da može biti bolji; da mu treba promjena, osvježenje i temeljna preobrazba. Iz primjera prošlog stoljeća vidimo da su „revolucije“ koje su htjele izbaciti Boga iz svijeta, a čovjeka učiniti apsolutnim bićem, samo zarobile čovjeka i oduzele mu dostojanstvo. Što ti kaže Sveti Otac, kakva je to prava revolucija? Sve dok je čovjek spreman raditi na sebi, mijenjati se na bolje, obraćati se, okrenuti se Bogu, dotle je i čitav svijet sposoban preobraziti se. Živi sveto i učiniti ćeš sve novim! Učini nešto Nađi vremena danas, ispitaj svoju savjest i vidi što te to sprečava da budeš svet! Onda razmisli, koja te od svih tih stvari najviše sprečava na putu svetosti, u kojoj najviše padaš, u kojoj si najslabiji. Tu jednu stvar odaberi i potrudi se ispraviti je, možda će ti trebati i više od tjedan dana, ali nemoj odustati. Svaki dan, iznova čini sve novim! Ujutro, kada se probudiš odmah zamoli Gospodina da te danas sačuva od grijeha, na poseban način od onoga kojeg si odlučio ispraviti, oko podne učini isto, a navečer zahvali Gospodinu, ako se prisjetiš da si ga danas povrijedio (posebno onom stvari koju gledaš popraviti) zamoli ga za oproštenje i kreni iznova, s još većim nastojanjem i željom da nikada više u toj stvari ne povrijediš Isusa. Pomoli se Oče, Svemogući Bože, Stvoritelju svijeta i čovjeka, Tvoj Sin je prolazeći ovim svijetom sve činio novim, jer je svima pokazivao Tebe, Jedinog, Pravog i Istinitog Boga, po Njemu si nam u snazi Duha Svetoga dao milost da postanemo Tvoja djeca, te da On bude Prvorođenac među mnogom braćom. Izlij milost svoga Duha ljubavi i praštanja na mene, učini me opet novim stvorenjem, pošalji mi svoga Duha Branitelja, da me čuva od grijeha, te i ja danas, obraćajući se Tebi, Živi i Milosrdni Bože, budem svjetionik koji će Tvojim svjetlom svijetliti i činiti sve novo, to te molim po Kristu Gospodinu našemu, koji s Tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje, u sve vijeke vjekova. Amen.

- 18:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Traži lice Njegovo

Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!" Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim. Psalam 27,8 „Mnogi govore o Bogu. U Božje se ime propovijeda i mržnja te čine nasilja. Zato je važno otkriti pravo Božje lice... U Isusu Kristu, koji je dopustio da mu srce za nas bude probodeno, u njemu se pokazalo pravo Božje lice. Slijedimo ga zajedno s velikim mnoštvom onih koji su nam prethodili. Onda ćemo hoditi pravim putem.“ Iz govora pape Benedikta XVI. na molitvenom bdijenju s mladima na poljani Marienfeld, 20. kolovoza 2005. Promisli o ovome Što to znači, tražiti lice Gospodinovo? To znači da ne pravimo sebi nekog privatnog Boga, nekog Isusa prilagođenog našim željama, već da vjerujemo i klanjamo se onom Bogu, Isusu Kristu koji nam se pokazuje u Svetom Pismu, u Crkvi, onom Isusu koji je ostao s nama, a ujedno je i ispred nas, onom Isusu koji je rekao „Ja sam Put i Istina i Život“ (Iv 14,6). Možda ti je u citatu „Traži lice njegovo“ još puno toga nejasno i pitaš se kako ćeš baš ti tražiti lice Gospodinovo. Počni već danas, u krugu svoje obitelji i u krugu svojih prijatelja... Je li Bog u tvome bratu ili sestri koji te pitaju da im pomogneš uraditi zadaću? Sja li lice Gospodinovo i kroz tvoju mamu i tatu dok spremaju ručak za tebe? Učini nešto Ovaj tjedan nađi vremena jedan dan, otiđi u Crkvu i ostani u tišini pola sata pred Gospodinom i pokušaj razmišljati kroz to vrijeme o licu Gospodinovu. Kako ti se Isus prikazuje kroz Sveto Pismo, u Crkvi, sjeti se i nekog osobnog iskustva u kojem ti se Isus činio tako blizak... A pokušaj i svaki dan biti koncentriran na Božje stvarnosti, uvečer se pokušaj sjetiti barem jednog trenutka u kojem si prepoznao lice Gospodnje u svome bližnjem, u događajima dana. Pomoli se Gospodine Bože Svemogući, Ti si poslao svoga Sina Isusa Krista, našeg Gospodina, da Te objavi svemu svijetu, te da čitav svijet spasi, kako bi vjerujući Njemu upoznali Tebe pravog i istinitog Boga. Daj Gospodine da te mogu vidjeti danas u licima članova svoje obitelji, u licima prijatelja, profesora, pa čak i stranaca, daj da i ja danas u Tvome Duhu širim mir, ljubav, nadu, radost, te se i preko mene očituje sjaj Tvoga lica onima s kojima se svakodnevno susrećem, te i ja budem mali putokaz prema Tebi, to te molim po Kristu Gospodinu našemu, koji s Tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje, u sve vijeke vjekova. Amen

- 18:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Gdje ti je blago ondje će ti biti i srce

Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce Mt 6, 21 „Otvorite svoje srce Bogu, pustite da vas Krist iznenadi! ... Otvorite vrata svoje slobode njegovoj milosrdnoj ljubavi! Iznesite svoje radosti i svoje tegobe Kristu prepuštajući da On svojim svjetlom obasja vaše duše i svojom milošću dirne vaše srce.“ Iz govora pape Benedikta XVI. na susretu s mladima na Rajni, 18. kolovoza 2005. Promisli o ovome Sveti Otac te podsjeća da se potpuno predaš Bogu i prepustiš iznenađenju i avanturi života s Bogom u istinskoj ljubavi i radosti, daje ti do znanja da u poteškoćama nisi sam i Krist je tu! Mi danas, baš i ne volimo iznenađenja, volimo da je sve proračunato i da znamo sve u naprijed, tu svijet upliće svoje prste i nudi nam brza rješenja, lažnu sreću i prolaznu radost, lažnu ljubav koja zarobljava naše srce. Imaj na umu da samo Kristova ljubav i radost oslobađa i život daje. Dopuštaš li ti Bogu da uđe i u tvoje srce, da ga obasja svojim svjetlom i svojom milošću? Gdje je tvoje blago? Možda je vrijeme da učiniš nešto i na tom planu?! Učini nešto Ovaj tjedan, čitav tjedan, pozvan si reći DA Bogu! Otvori mu svoje srce, svaki mu dan iznesi svoje radosti i zahvali mu, ali i svoje poteškoće i zamoli ga za pomoć. Učini neko dobro djelo i skupljaj blago na nebu! Nakon što učiniš neko dobro pogledaj u svoje srce, vidi kako se osjećaš, to je osjećaj Kristove ljubavi, radosti i sreće koja oslobađa! Pomoli se Bože, Oče Svemogući, Ti si po svome Sinu Isusu Kristu otvorio svoje srce svijetu i izlio na svijet obilje svoje milosrdne ljubavi, udijeli mi milost da i ja u Tvome Duhu otvorim svoje srce Tebi i u svoj svojoj slobodi prepustim se svjetlu Tvoje milosti, daj da spoznam da je moje istinsko blago, radost i sreća jedino u Tebi, to Te molim po Kristu Gospodinu našemu, koji s Tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje, u sve vijeke vjekova. Amen

- 18:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PA ŠTO MOGU KAD TE VOLIM

Sve me vodilo k tebi Prvi koraci djetinjstva Sve me vodilo k tebi Rekoh tada Pa što mogu kad te volim I pođoh tragom tvojih stopa Sve me vodilo k tebi I kad sam na tvom putu posrtao Sve me vodilo k tebi I kad sam stranputicom trčao Rekoh tada Pa što mogu kad te volim I poletjeh tvojem zagrljaju Sve me vodilo k tebi I kad sam govorio da te nisam dostojan Sve me vodilo k tebi Odustajao sam a ti si me nosio Rekoh tada Pa što mogu kad me voliš Ma sve mogu kad si ti uz mene

- 18:53 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Problem razvedenih pa ponovno oženjenih

Brak, odnosno obitelj, osnovna je stanica kako društvenog tako i vjerskog života. Kroz povijest Crkve sakramentu ženidbe davala se velika važnost, to pokazuju mnogobrojni spisi crkvenih otaca, odredbe općih i krajevnih sabora i mnogobrojni kanonsko pravni izvori. Dugi povijesni proces formiranja kršćanskoga nauka o ženidbi poprimio je s II. Vatikanskim saborom nove oznake. Sabor je htio odgovoriti ne samo novim potrebama vjernika u današnjem svijetu s obzirom na ženidbu, nego je postavio i temelje za daljnji doktrinarni razvoj ženidbene materije. „Spas osobe te ljudskog i kršćanskog društva usko je povezan sa sretnim stanjem u obiteljskoj i bračnoj zajednici“ (GS, 47). Stoga je dužnost kako Crkve tako i društva uopće promicati dobro braka i obitelji. Uz mnoga zla koja nastoje srušiti ugled i potamniti svjetlo dostojanstva i svetosti braka i obitelji javlja se i problem razvedenih i ponovno oženjenih. Riječ je o jednome od najdelikatnijih i najtežih pastoralnih problema Crkve. O tome se mnogo raspravljalo i još uvijek se vode rasprave. Statistike pokazuju da oko jedne trećine sklopljenih brakova u nas biva razvedeno. Potrebno je, dakle, uvijek iznova isticati neprolazne vrijednosti braka koji nije samo ljudska nego i Božanska ustanova te tako razjasniti stanje i mjesto onih koji su zbog bilo kakvih razloga prekinuli taj „savez ljubavi“ i sklopili novi civilni brak. „Što je Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja.“ (Mt 19,6) Brak je nerazrješiv! Jer „sam je Bog začetnik ženidbe“ (GS, 48). Ovu uzvišenu stvarnost moguće je shvatiti i ostvariti jedino nasljedovanjem primjera zajedništva koje je Krist ostvario s Crkvom (vidi Ef 5, 22-33). „Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta ženidbeni savez među krštenima, kojim muška i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života, po svojoj naravi usmjerenu k dobru supruga te k rađanju i odgajanju potomstva“ (ZKP – 1983, kan. 1055 § 1). Sakrament ženidbe također je valjani ženidbeni ugovor (kan. 1055, § 2). To znači da su ženidbeni ugovor i sakrament nerazdružive stvarnosti i da među njima nema stvarne razlike. Kršteni ne mogu sklopiti valjani ženidbeni ugovor koji ne bi bio i sakrament. Materija i forma sakramenta ženidbe jesu stranke i njihovo očitovanje privole. Ako znamo da je djelitelj sakramenta osoba koja primjenjuje formu na materiju možemo, prema tome, jasno zaključiti da su zaručnici, koji su ugovorne stranke i djelitelji sakramenta ženidbe. Ženidba je i milost, a pravo na ženidbu spada u temeljna prava ljudske osobe. Neophodni element ženidbe je ljubav. „Bračna ljubav – kaže Ivan Pavao II. – obuhvaća cjelovitost u koju ulaze sve sastavnice osobe – poziv tijela i nagona, snaga osjećaja i čuvstvenosti, težnja duha i volje; ona teži k dubokom osobnom jedinstvu, jedinstvu koje preko jedinstva u jednom samom tijelu vodi k tome da ne bude nego jedno srce i jedna duša“ (Familiaris consortio 13,9). Kad bi sve naše obitelji bile „jedno srce i jedna duša“ o ovoj bi temi bilo suvišno pisati, a naša bi zemlja bila kud i kamo sretnija, no svi smo i te kako svjesni da nam stvarnost daje drugačiju sliku. Ima situacija kada bračni suživot postaje praktički nemoguć iz najrazličitijih razloga. U takvim slučajevima Crkva dopušta rastavu uz trajanje ženidbene veze (kann. 1151 – 1155). U toj situaciji bračni drugovi ne prestaju biti muž i žena pred Bogom. Zapreka ženidbene veze (kan. 1085), koja je naravnoga prava, a potvrđena je božanskom objavom, priječi sklapanje nove ženidbe. Rastavu ženidbenih drugova uz trajanje ženidbenoga veza treba razlikovati od razrješenja neizvršene ženidbe (kan. 1142), „pavlovske povlastice“ (kann. 1143 – 1147), „petrovske povlastice“ (kann. 1148 – 1149) kao i od postupka o proglašenju ništavosti ženidbe (kann. 1671 – 1706). Položaj razvedenih i ponovno oženjenih Za brakove u krizi i za one brakove koji se nalaze pred rastavom najbolje bi rješenje bilo – ako je moguće – prevladavanje kriza i pomirenje. Ako to nije moguće, Crkva dopušta tjelesnu rastavu i prekid zajedničkog stanovanja, a kršćanska zajednica pozvana je pomagati tim osobama da u takvu stanju žive kršćanski, u vjernosti ženidbenome vezu koji ostaje nerazrješiv (Usp. KKC br. 1649). Razni su razlozi koji dovode do odluke o ponovnome sklapanju civilnoga braka: nedragovoljan raskid prethodnoga braka, želja da se djeci pruži nova obitelj, potreba sigurnosti, potreba za drugim, otkrivanje smisla itd. Poštujući sve to ostaje istina da novo bračno jedinstvo nije valjano ukoliko je valjano sklopljena prethodna ženidba i ako ženidbena veza prijašnje ženidbe nije zakonito razrješena, makar bila i neizvršena. Sakramenti su vidljivi čini jedinstva Crkve s Kristom. Razvedeni i ponovno oženjeni takvo jedinstvo ne izražavaju pa je posve smislen, razumljiv i logičan tradicionalni crkveni nauk o zabrani primanja pričesti i pristupa sakramentu pomirenja. No, ne može se reći da se radi o nekom kažnjavanju tih osoba od strane Crkve. Oni su sami sebe učinili nesposobnima da budu pripušteni, jer je njihovo stanje i njihov životni položaj u objektivnoj suprotnosti sa zajedništvom ljubavi između Krista i Crkve, što je označava i uprisutnjuje u Euharistiji. Osim toga, ako bi se te osobe pripustile Euharistiji, vjernici bi bili uvedeni u zabludu i krivo bi shvaćali nauk Crkve o nerazrješivosti ženidbe. Kongregacija za nauk vjere 14. rujna 1994. u pismu o tom problemu zabranjuje razvedenima i ponovno oženjenima svaki javni pristup pričesti, ali ih se izričito upućuje na duhovnu pričest. Takvi supružnici mogu si otvoriti put prema Euharistiji, ako ozbiljno obećaju da će živjeti kao „brat i sestra“: „Pomirenje u sakramentu pokore – koje bi otvorilo put sakramentu euharistije – može se udijeliti jedino onima koji su se pokajali da su pregazili znak saveza i vjernosti Kristu te su iskreno spremni provoditi takav život koji nije u suprotnosti s nerazrješivošću ženidbe. Konkretno to znači da muž i žena, kada iz teških razloga – na primjer radi odgoja djece – ne mogu ispuniti obvezu rastave, preuzmu obvezu da žive u potpunoj suzdržljivosti, to jest da se uzdržavaju od čina koji je pridržan samo bračnim drugovima“ (Familiaris consortio 84,5). Razvedenima i ponovno oženjenima ne zabranjuju se ostala duhovna dobra, kao npr. sudjelovanje na Misi, slušanje Božje Riječi, vršenje djela pokore i milosrđa. Takve su osobe pozvane da ustraju u molitvi (KKC br. 1651) i da se trude dalje aktivno sudjelovati u životu Crkve i njezinu poslanju spasenja. Razvedene osobe između odbacivanja i prihvaćanja Ljudi koji su u svom bračnom životu doživjeli razočaranje, neuspjeh i razdor često su duševno i duhovno ranjeni i mnogo trpe. Nerijetko ih se i u našim zajednicama bezobzirno sudi i osuđuje, izolira, bez da se obazire na tragične spletove okolnosti i životna opterećenja. Oni u svojim župnim zajednicama moraju naći mjesto razumijevanja i prihvaćanja. Ako Crkva treba biti stvarno mjesto prihvaćanja, gostoprimstva i pomirenja, za one koji su u nevolji, onda zajednica mora posebnu naklonost pokazivati prema svim osobama koje su po rastavi duboko ozlijeđene. Ovdje pogotovu valja misliti na djecu rastavljenih koja često trpe i nose dugotrajne ožiljke kao posljedicu toga čina. Postoji nemali broj onih razvedenih osoba koji održava svoje „DA“ i po njemu živi! „U tom je slučaju njihovo svjedočanstvo vjernosti i kršćanske dosljednosti od sasvim osobite vrijednosti za svijet i Crkvu. Crkva tim više mora takvim ljudima pružiti punu pomoć i ljubav i u tom slučaju nema nikakve zapreke pripustiti ih sakramentima“ (Familiaris consortio 83). Crkva kao majka kršćana pozvana je moliti za one čiji su brakovi u krizi, za one koji su rastavljeni ili koji zbog rastave na bilo koji način trpe, duhovno i tjelesno. Svojom molitvom i konkretnim djelima možemo obnoviti porušeno, očuvati sagrađeno i graditi novo dostojanstvo kršćanskoga braka i obitelji.

- 18:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Kršćanska civilizacija ljubavi i kultura svetosti kao znak vremena u suvremenom svijetu

Svjedoci smo da se kršćanska misao i način življenja sve više osporavaju i odbacuju kao nešto staromodno. U ime prividne tolerancije u sekulariziranome društvu vjeru se odbacuje kao netolerantnu. Kršćanska poruka ljubavi stoga traži prostor za slobodu i međusobnu toleranciju, ali ne toleranciju koja bi umrtvljavala odnose, nego onu koja bi stvarala područaja živoga dijalogiziranja Crkve i društva. To područje dijaloga na poseban se način otvara u kulturnom i socijalnom djelovanju. Dubinska duhovna dimenzija treba preobražavati sva područja ljudskoga življenja, kako kulturna tako i vjerska. U tom pogledu kršćanstvo itekako ima što ponuditi suvremenom svijetu. „Stoga su stalna duhovna preobrazba, rast i uspon nezaobilazni, bitni, permanentni zadatak i prijeko potrebna osnova onoga krajnjeg i najvišeg cilja koji kršćani, ali i ne samo oni, mogu sebi postaviti, a to je postupno i što potpunije građenje i ostvarivanje jedne cjelovite, ali raznolike, humanističke civilizacije i kulture: na društveno – povijesnoj razini civilizacije ljubavi, kako ju je nazvao već papa Pavao VI., a potom i papa Ivan Pavao II., a na osobnoj razini svakog ljudskog bića kulture svetosti bez koje ne može biti ni civilizacije ljubavi ni istinskog hoda prema čovjekovu zadnjem, nadnaravnom cilju – Kraljevstvu Božjem u nama i među nama.“ (ak. I. SUPIČIĆ, Kršćanin i kultura u Hrvatskoj, Bogoslovska smotra, LXX, 2000., br. 3 – 4, str. 622.-623.) Svetost kao kulturni izraz vremena u kojem živimo Kao što je bivalo u prošlosti, tako i danas ne možemo zanijekati činjenicu svetosti života mnogih kršćana. U samozataji, istinskom odricanju, evanđeoskom služenju, mnogi kršćani nezapaženo, u skrovitosti života žive sveto. To bogatstvo življenja i životni plam koji se pod djelovanjem milosti razvija u čovjeku, na osobnoj razini, u današnjem vremenu traži svoje očitovanje i na kulturnom i sociološkom polju. Takav kulturni izraz kao živo svjedočanstvo snažnije bi i u širim razmjerima bilo sposobno utjecati na duhovno i socijalno stanje ljudi i postalo pravim znakom vremena. „Više danas pogađaju, svjedoče i dublje uvjeravaju ljude prava svetost i predani život potpunog davanja i dijeljenja u siromaštvu i služenju bijednima i potrebnima negoli sva rječita pričanja, sve učene teološke rasprave i svečana okupljanja.“ (ak. I. SUPIČIĆ, isto str. 623). „Ako vjera ne postane kultura, ona nije potpuno prihvaćena, nije posve promišljena i nije vjerno življena“ – kaže nam sluga Božji Ivan Pavao II. Veliki, a to i cjelokupnim životom potvrđuje. Tu još možemo spomenuti blaženu Majku Tereziju, blaženog Charlesa de Foucaulda i mnoge druge koji su doista bili „sol zemlje“ i „svjetlost svijeta“, a na to smo svi pozvani, jer ne možemo odvojiti ono što vjerujemo od onoga što činimo. Svjedoci smo, ipak, da nam društvo u cijelosti ne ide ovim smjerom! Zašto je tomu tako? Bojim se, da se u većini ljudi sekularizirane sredine zagubio trag transcendencije! Moderni čovjek mora postati slušatelj Božje Riječi, otvoriti se za susret s Tajnom koja progovara na način šutnje, osoban, dubok i potresan način, koji osobu koja ga čuje mijenja u samom temelju te ju čini sposobnom vjerovati. Vjera je ta koja prožima cijelo naše biće i stvaralaštvo, stoga ona ne može nikako ostati po strani nego se pokazuje kao kvaliteta koja oplemenjuje čovjeka vjernika, a po njemu sva područja društva i ljudskog življenja. Tada bi i svetost mogla poprimiti šire društvene razmjere i svoj kulturni izraz u vremenu u kojem živimo. Kršćanin – čovjek konkretne ljubavi Kao i u vrijeme prve Crkve možda i danas kršćanstvo treba obilježavati prava, istinska, konkretna i duboka ljubav; dimenzija koja sekulariziranome društvu bitno nedostaje, a koja bi bila temelj jedne nove civilizacije „kršćanske civilizacije ljubavi“ kao posvećenja svjetovnog društva i ukalemljenja duhovoga iskustva na društveni život. Snaga evanđeoske poruke trebala bi biti glavni pokretač društvenoga djelovanja. Svakako je riječ o golemom zadatku, ali ne i nemogućemu, kršćani moraju biti kvaliteta koja obogaćuje, drugačiji od svijeta, ali ipak u svijetu. Put ljubavi je jedini ispravan put koji bi omogućio budućnost našem društvu. Na taj se put moramo odvažiti. Kršćanin mora postati svjedokom ovomu vremenu, živeći svoju vjeru autentično, makar to značilo diskreditaciju i progon. Svjesni situacije koja vlada u društvu, gdje se solidarnost i konkretna ljubav više smatraju manama negoli vrlinama, kršćani su pozvani da budu ljudi konkretne ljubavi i da ljubeći stvaraju novu civilizaciju i društvo kojemu će temelj biti međusobna ljubav i solidarnost ljudi koji ju čine. Kršćanska poruka – kamen spoticanja u sekulariziranom društvu Ništa nije toliko osporavano, osuđivano, diskreditirano te potajice progonjeno kao autentična kršćanska poruka u našem vremenu, dok se istodobno „prilagođeno kršćanstvo“ uvlači u sve pore društvenih zbivanja. Pitam se kakvu to opasnost autentično kršćanstvo predstavlja za sekulariziranu civilizaciju pa se proglašavaju kao fundamentalističke te se odbacuju i isključuju čak i stvari u kojima je riječ o autentičnoj vjeri. U ovom vremenu moramo biti ustrajni. Istaknuti raspela kako u srcu tako i na mjestima u kojima boravimo te se boriti protiv „religijskih obmana“ koje nude prividna rješenja po cjenu otpada od istine (usp. KKC 675). Ovo naše vrijeme jako nalikuje vremenu progona prve Crkve, samo što su sredstva suzbijanja danas daleko sofisticiranija. Najbolje što kršćanin može učiniti jest još ustrajnije nastojati biti ljubav u srcu Crkve i svijeta u kojemu živi. Ustrajati u autentičnom življenju kršćanske poruke te raditi na izgradnji civilizacije ljubavi i to na onome mjestu gdje ga je Bog postavio; u zajednici, u obitelji, na poslu... Treba nastojati ugrađivati ono što vjerujemo u ono što činimo, tako da duhovna dimenzija prožme sve. Kraljevstvo Božje počinje već ovdje sada, a prema toj činjenici nitko ne može ostati ravnodušan. Kršćanin – čovjek kulture i svetosti Živeći autentično svoju vjeru kršćanin njene vrijednosti ugrađuje u prostor oko sebe i na taj način daje novu kvalitetu svim područjima ljudskoga življenja i djelovanja pa tako i kulturnom, umjetničkom, vjerskom i sociološkom. Takav kršćanin privlači svojim primjerom jer istražujući dubine svoje vjere, stavlja u središte ono što potiče ljude na međusobnu blizinu, a ujedno svjedoči o Božjoj blizini, a to je Euharistija. Živeći euharistijsku blizinu u konkretnim životnim situacijama postaje čovjek zauzetosti za potrebe bližnjega. Ono što je svijetu sablazan – križ – za kršćanina ima povlašteno mjesto i bezuvjetno ga prihvaća. S riječima „budi volja tvoja“ u svijetu divlje mržnje i zavisti kršćani su pozvani; stvarati „novo lice zemlje“ bratske ljubavi i susretljivosti, novo društvo svetih.

- 18:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Priča o nevremenu života

Zagreb je prekrasan grad i sretan sam što moji studentski dani protječu baš u njegovu okrilju, u središtu Lijepe Naše, u gradu koji zasigurno ima puno više onih dobrih strana, nego li onih manje dobrih koji se zapravo nađu u svakoj sredini u koju je čovjek stupio svojom nogom, volim Zagreb i šetnje njegovim ulicama i parkovima, a studentski život je takav da traži puno sjedenja uz knjigu i kompjutor, stoga skoro sve svoje slobodno vrijeme koristim baš za šetnju ulicama naše prekrasne Metropole, to činim svaki dan i dok šetam pomalo ponavljam ono prije pročitano štivo, usput razgledavam fasade zgrada, drveće u parku, tramvaje i prolaznike, no više manje sam uvijek u svojim mislima, dogodi mi se ponekad da ne primjetim i nekog poznanika što mi oni kasnije itekako znaju „pripomenuti“... No, dobro, ipak jednu sam osobu, prije nekog vremena, često susretao u svojim šetnjama i to je već postao kao neki dnevni ritual, čim bi ja prošao, žena bi vikala za mnom: „Kišobrani, jeftini kišobrani, kupite samo 20 kuna, vama mladi gospon za 15, kupite, kupite...“ Naravno dan je bio sunčan i lijep i ne bi mi palo na pamet tada kupiti kišobran, znajući pogotovu da imam sasvim dobar i kvalitetan kišobran doma, a isto tako da ovi kineski kišobrani koje gospođa nudi ne vrijede ni tih 15 kuna, naime, već se skoro na prvoj kiši potrgaju te tako čovjek nema nikakve koristi od njih. I tako mjeseci prolaze na relaciji soba – kapelica – blagovaonica – faks – učionica – soba i poneka kava s prijateljima između svega toga i naravno šetnje gradom. No, jedanput me je vrijeme iznenadilo! Bio je to, naime, isprva lijep dan, sunčan s mjestimičnom naoblakom, uopće mi nije izgledalo kao nešto zbog čega bi se trebao brinuti, računao sam da ću biti pola sata u šetnji i razmišljao sam kako se za tih pola sata ni vrijeme neće bitno promjeniti, no baš kada sam se trebao vratiti kući susreo sam prijatelja, koji je valjda isto šetnjom odmarao mozak od brojnih slova i stranica knjiga na koje ga je prisiljavao studentski režim i gdje će dva prijatelja u takvoj situaciji nego na „omiljeno studentsko piće“ u prvi kafić koji se nađe na putu. Tako smo nas dvojica sjedili u neudobnim drvenim stolcima, u nekoj imitaciji „finog puba“ i ispijali taj eliksir koji čovjeka čini nervoznim i pomalo neurotičnim, no među studošima, a i široj populaciji je poznato kako i drži budnim, premda vam od takve budnosti baš i nema neke očite koristi, jer kad tad organizam naplati svoje i to s kamatama, no kako se to „čudo“ reklamira u svakom kutu i svaki čas je neka „fina reklamica“ na TV-u postala je „slatkim grijehom“ čitave nacije, koja kako mi se čini i iz drugih primjera rado „pada na reklame“, ne pitajući se je li dobro ili loše ili je li mi potrebno ili ne – ako se to već tako često reklamira sigurno i meni treba, pa vidiš kako se tamo oni ljudi tako lijepo smješe... to sigurno vrijedi!!! – i toliko o globalnom utjecaju medija na svakodnevni život. Razgovaramo nas dvojica u širokom spektru tema studentskoga života i pomalo se dotičemo kako stvari svakodnevice na faksu, tako i drugih društvenih i vjerskih zbivanja u proteklih nekoliko dana... Dva sata su prošla u trenu i već je bilo vrijeme da pođem doma stoga sam se pozdravio s prijateljem i zaputio prema Trgu... Nisam prešao ni nekoliko koraka kad je započela kiša, prvih me nekoliko kapi i nije toliko brinulo, no ubrzo je vrijeme pokazalo da se ne šali te je tako pljuštalo da mi se činilo kao da je dragi Bog ponovno otvorio nebeske ustave kao u Noino vrijeme, baš sam prolazio pored one gospođe koja je prodavala kišobrane i pomislio sam – sad će dobro doći i kineski kišobran – no nešto me iznenadilo. Gospođa mi naime nije htjela dati kišobran ni za 15, niti za 20 pa čak ni 25 kuna...??? – Gospon 50 kuna vas molim, odgovorila je žena – Pa zar do prije dva sata nisu ti isti kišobrani bili 15, kako su sada najednom 50??? – Morate znati Gospon kada kiša pada i kišobrani su skuplji... 50 kuna! Što sam mogao, dao sam gospođi 50 kuna i uzeo kišobran, da me koliko toliko zaštiti dok ne dođem doma, jer, mislio sam, bolje spriječiti nego liječiti, što da me danas uhvati prehlada i vrućica, a toliko posla baš u ovo vrijeme... – Nisam ja prešao ni na drugu stranu ulice već je pri malo jačem vjetru pola kišobrana bilo polomljeno, a lijevalo je ko iz kabla, napokon sam prešao Trg i krenuo sam na Kaptol, prema toploj sobici koja me čekala. Dok sam stajao u hodniku da otključam vrata za tren se toliko vode slilo s moje mokre odjeće da sam imao lokvu pred vratima, tako sam bio mokar, a šareni kineski kišobran, koji je odnio pozamašnu svoticu studentskoga džeparca svojim polomljenim žicama je govorio da mu je ovo očito bio prvi i posljednji okršaj sa kišom, za njega nije izgubljena samo bitka nego i cijeli rat, što je najgore ja sam taj njegov poraz morao osjetiti na vlastitoj koži. No i dan mi je nekako izgledao ljepši kad sam napokon obukao suhu odjeću i gledajući kroz prozor ispijao posljednje gutljaje vrućeg zelenog čaja iz zelene šalice na kojoj je bio maleni reljef Strossmayerove katedrale, uspomena na moj prvi posjet Đakovu. Nakon nekoliko trenutaka dao sam se na čitanje literature, jer sam ionako već dosta vremena izgubio danas, pa to treba nadoknaditi, knjiga i još jedna puna šalica zelenog čaja brzo su učinili da više uopće nisam razmišljao o polomljenom kineskom kišobranu i onoj gospođi i svemu onomu što se dogodilo prije kojih satak vremena, već su moju glavu okupirale neke sasvim druge misli, te sam skoro zaboravio i na onu punu šalicu zelenoga čaja koji se već počeo hladiti kad mi je došlo na pamet da bi bilo dobro popiti ga dok je još koliko toliko topao. Vrijeme je išlo svojim tokom, svakodnevica je učinila svoje te se skoro i nisam sjećao događaja s kineskim kišobranom nakon skoro godinu dana, jednostavno, nije bilo nečega što bi me na taj događaj moglo podsjetiti, gospođa više nije bila na onom mjestu gdje je prije stajala svaki dan, a moje misli su okupirali novi događaji i novi ljudi, a krivica je možda i u varavom ljudskom sjećanju koje se prisjeća samo onih lijepih trenutaka i tako nas čini optimističnima naspram prošlošću, prekritičnima za sadašnjost, dok nas ono pred nama pomalo i straši, a zašto bi tomu bilo tako kada sutra, ako se danas potrudimo, možemo biti samo bolji... Jedanput kad su mrkli oblaci tuđih ljudskih sudbina proplakali pored moga srca, u nevremenu života moga bližnjega, sjetio sam se kako sam ja u ovom običnom nevremenu pokisnuo i s kineskim kišobranom, i svom bližnjem sam tada prvi put ispričao ovu priču, ne baš na ovaj način, ali sa svim glavnim crtama, a on mi je pomogao da je završim. Znaš i sam u gradu nailazim pored toliko plakata tih istočnjačkih gurua, iscjelitelja, joga-majstora itd. – govorio sam mu; no nikada nisam niti pomislio da bi neki katolik išao njima, jer sam mislio da jednostavno nema razloga, tu je župa, župnik i zajednica koji bi trebali biti potpora svakom pojedincu, na poseban način u teškim trenucima života, tu je naš Gospodin Isus, naša hridina zaštite i utočište spasenja. U svojim mislima tada sam nanovo proživio situaciju od prije godinu dana, ne baš sasvim jednako, išao sam opet mokar ulicama našega grada i došavši do gospođe koja je prodavala kišobrane po neizmjerno velikoj cijeni, da sam morao dati skoro sve što sam imao, a ona je dala meni neki napuknuti kišobran koji ni u kom slučaju nije mogao učiniti da pokisnem manje, premda sam znao da je skoro pa neuporabljiv dao sam ženi novce i ostao zatečen kada sam je vidio obučenu kao istočnjački gurui s dugom kosom i bradom i nafarbanog lica sa specifičnom točkom na čelu... Tada sam stekao i duboko razumijevanje za svoga bližnjega, naime, čovjek kada mu sve ide u životu, i kada zdravim tjelesnim i duhovnim očima gleda na svijet zna procijeniti i odvagnuti stvari koje mu se nude, vjerojatno nijedan katolik ne bi u takvoj situaciji osjećao potrebu mijenjati Krista za neku kozmičku silu koju nude istočnjački gurui, znajući dobro da je upravo Krist pravi Put, Istina i Život, no postoje trenuci životnog nevremena kada više ne vidimo tako jasno, pa posežemo za bilo čim, za što mislimo da bi nam moglo pomoći i po kratkom postupku izvući nas iz određene situacije, pa onda idemo i kod raznih „vračara“, „iscjelitelja“, „gurua“... koji nam nude brza rješenja, a zapravo nas još više ranjavaju te mi na kraju jako skupo platimo ono što u normalnoj situaciji bi za nas same bilo bezvrijedno, kao i ja onaj kineski kišobran. U situacijama kada nam životne oluje zamute poglede, možda je najbolje prisjetiti se kako smo gledali prije dok je bilo sunačno i vedro i ravnati se time, a vjerujem da dragi Bog ma kako mrkla noć života bila pošalje barem svoje zvijezde da se ne izgubimo. Volio bih sada i zaključiti; Zašto u teškim trenucima odbijamo Krista koji nam se daje besplatno i koji nas jedini može sačuvati od nevremena života jer nas je otkupio i predao samoga sebe za nas, te ga mijenjamo za „nekvalitetne kišobrane“ koje nekad tako skupo plaćamo da dovodimo i svoje vječno spasenje u pitanje??? Krist je jedini i pravi Put, Istina i Život, On je odmor umornih i opterećenih, On je naša tvrđava spasenja. Nadam se da sada i onu zgodu na početku gledate malo drugačijim očima, te da će vam ova priča pomoći da stvari koje vam se nude u životu pravo odvagnete.

- 18:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Opet zajedno

Nakon upornog nagovaranja prijatelja kojima pomalo nedostaje ova oaza na blog.hr-u (iako uređujem još jedan blog pod istim nazivom na portalu Križ života) odlučio sam uz njihovu svesrdnu pomoć opet biti zajedno s vama dragi blogeri i na ovom blogu. Moram priznati da mi i samom nedostaje atmosfera koja se znala razviti u ovoj našoj oazi mira, vidim da su sa starih članaka nestale slike pa vas molim za razumijevanje u vremenu koje je pred nama dok sve ne bude na svome mjestu, u početku ću malo posuditi sadržaje sa svog bloga na križu života, no budući da su to ipak dva različita bloga ubuduće ću nastojati da budu i različiti članci, tako da oni koji posjećuju jedan imaju razloga da odu i na drugi. Neka naše druženje bude zaista proslava Božja i izvor blagoslova za svakoga od nas. BVB vaš Filippo

- 13:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.