O A Z A M I R A

23.10.2006., ponedjeljak

I kako si proveo dan?

Osvrni se malo i vidi kako je tvoj dan prošao.
Sigurno si imao mnogo planova, možda si danas postavio sebi i neke kratkoročne ciljeve koje si namjeravao ostvariti. Bilo je sigurno puno toga dobroga, a možda se štogod i lošeg zavuklo...
Budi radostan zbog svojih uspjeha, a na neuspjesima se nemoj previše zadržavati,
već danas opet kreni iz početka i odluči se biti bolji, ustrajati u dobru što ga radiš, a ono loše pomalo popravljati i to manu po manu.

Nemoj sebe dovesti u situaciju da budeš besplodna dolina, pogledaj malo kako radiš, kako studiraš, u što trošiš svoje snage...
Ponekad imamo dojam da se ubijamo od posla, a kad malo bolje promislimo vidimo zapravo da ne radimo ništa već gubimo dragocjeno vrijeme... I ovaj dan je dar tebi, nemoj ga izigrati samo tako, ovaj je dan prilika koju nemoj propustiti, danas počni, već sada i donesi obilat rod...

Možda se zavaravaš činjenicom da imaš vremena i sve svoje dužnosti ostavljaš za poslije, znaj da vrijeme brzo prolazi, sada dragi brate moli i radi, daj smisao i značenje svome življenju, ostavi trag svjetlosti, dobrote i ljubavi u ljudima koje budeš susretao i u krajevima koje budeš pohađao i biti ćeš sretan i sam sreća drugima.

- 18:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

18.10.2006., srijeda

Čovjek - to je uvijek konkretna osoba

Danas, kao da govor o čovjeku poprima sve više apstraktan rječnik, činjenica je da kada govorimo o čovjeku većinom govorimo o nekom "idealu čovjeka", a ne o čovjeku kao takvom, da se malo filozofski izrazim!
To nas onda baca "in the bad mood", zbog toga imamo nekakav stalni osjećaj krivnje, manje vrijednosti itd... Ako pogledamo malo kroz povijest Crkve, a na poseban način u toj povijesti ako pogledamo Svece, Mistike - vidimo zapravo da oni taj osjećaj manje vrijednosti nemaju, nemaju kompleksa, nego taj "ideal čovjeka" osjećaju kao neprocjenjiv dar!
Ja ovako malen, neznatan, a Bog me je stvorio da rastem do punine mjere Kristove... to ni u kojem slučaju nije pesimistično razmišljanje.

I danas se osjeća teret koji nam je Kant nametnuo govoreći o apstraktnom idealnom čovjeku, no uvijek moramo imati na umu da je čovjek konkretna osoba! Upravo takvog čovjeka treba staviti na središnje mjesto, ne mislim sad ovim pobijati onu tvrdnju "stavimo Boga u središte", jer ako pobliže razmotrimo Božja stvarnost i ljudska se ne isključuju, i ako pogledamo iz Božje perspektive na čovjeka onda vidimo da je čovjek stvorenje pozvano na suživot u Bogu, čovjek je uvijek upućen prema Bogu!

Da malo skrenem s teme, danas su jako popularni filmovi o posljednjim danima, posljednjem sudu...
Ne znam jeste li ikada razmišljali iz svoje perspektive kao katolici, vjernici o tomu kako će Krist zapravo doći... Svaki dan u Očenašu molimo "Dođi Kraljevstvo Tvoje" ili u pobožnim zazivima "Maranatha" što znači "O dođi Gospodine Isuse", pitate se zašto ovo govorim, pa primjetio sam da se u mnogima javlja i onaj strah od tog nazovimo "Posljednjeg Suda" ili možda strah od smrti i to na neki način osobu duhovno paralizira, kroz ovo razmišljanje volio bih da se i toga straha oslobodite.
Sveci u nebu već žive taj suživot u Bogu na koji smo svi pozvani, Krist je za sve nas umro i uskrsnuo da nam omogući da postanemo Djeca Božja i da On bude "prvorođenac među mnogom braćom", dakle naša nada nije u vraćanju u Eden ili zemaljski raj Adama i Eve, već nešto puno puno više, stvoreni smo za život u Bogu, u ljubavi, a ljubav ne razgrađuje nego izgrađuje tako i mi u Bogu nećemo prestati biti mi, bit ćeš još uvijek Ivan, Marko, Marija, Josip... ali na savršen način.
Krist je uskrsnuo no Njegova konačna proslava biti će u Posljednji dan, i neće On doći negdje iz svemira ili ni sam ne znam kako zamišljate, On će se proslaviti u nama, u meni, u tebi, u svima nama, jer mi smo udovi Kristovi i Krist će biti proslavljen tek kada se cijelo Tijelo proslavi. Sveci nam pomažu jer im mi nedostajemo, oni su već proslavljeni udovi Kristovi, mi im nedostajemo kao što ruci nedostaju prsti... Sada možda možemo razumijeti zašto su prvi kršćani s neizrecivom radošću iščekivali Dolazak Gospodina Isusa, i s tolikom utjehom i nadom govorili "O dođi Gospodine Isuse" jer su znali da je u njemu spasenje da je čovjek tek u Bogu konkretni čovjek na savršen način... Možda sada više neće biti mjesta strahu od smrti, suda...

Čovjek je i nedostvoreno biće, Bog nas je htio dovršiti u suradnji sa nama samima, a savršeni i dovršeni biti ćemo tek kada se i mi u Njemu proslavimo!

U "ja" nema mjesta sebičnosti!
Često kritiziramo ljude kako stalno govore ja ovo, ja ono, ja ja ja... kažemo egoistični, egocentrični i ne znam što još ne, za takve, međutim u "ja" nema mjesta sebičnosti. Zašto?
Čisto zato što ja ne mogu biti bez drugih, i u tom mom "ja" satkano je toliko drugih koji mi pomažu da mogu uspravno stajati i reći "ja" s ponosom to su roditelji, braća, sestre, bake, djedovi, učitelji, nastavnici, profesori, prijatelji, rodbina... Čovjek je konkretno biće koje je upućeno na drugog čovjeka!
Razmisli malo, što imaš a da nisi primio!.......
Kršćanin treba govoriti "ja"! Jer iskreno reći "ja" znači uključiti tolike!

Sebi smo, ali i jedni drugima dani i kao dar ali i kao zadatak! Nastojmo sebi, drugima a i cijelom svijetu pomoći da se ostvari...
Često znam grubo reći kada me pitaju za toleranciju da je to, po mom skromnom mišljenju fino prikrivanje nebrige za druge, možda će nam najteže pasti kad nas Bog bude pitao: "Gdje ti je brat tvoj" zar ćemo mu i mi reći "Zar sam ja čuvar svoga brata"???
Pomozimo i drugome da bude ono što je pozvan biti, budimo karakterni i samostojni ali ne zaboravimo i da smo upućeni jedni na druge pa ne zaboravimo i komunicirati Život i rasti u slobodi!

Čovjek je biće ZA drugoga, ali je i biće OD drugoga, pa nemojmo zaboraviti i primiti kada je potrebno a ne samo davati! Čovjek je konkretna osoba kojoj je Bog dao dar da živi u Njemu, da i on bude pobožanjstven! Zar tu više ima mjesta osjećaju manje vrijednosti ili sličnom.... Ne bih rekao!

- 21:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.10.2006., ponedjeljak

Šutnja

Pitali su me nedavno: "Što je to teologija?", čime se ja to bavim posljednjih nekoliko godina...
Oni koji su me pitali očekivali su da pođem od nominalne definicije (grč. theos=Bog, logos=govor, riječ, znanost) pa bi to bio neki znanstveni govor o Bogu... Vjerovatno bi bili zadovoljni takvim odgovorom, no ja ne bih bio zadovoljan...
Uostalom i ne marim mnogo za definicije... ne shvaćam tu potrebu čovjeka da sve definira i čini mi se kako sve više gubimo osjećaj za misterij pred najezdama definicije.

Tako sam ja rekao da je teologija za mene više šutnja i osluškivanje nego li govorenje... a i u ono malo govorenja više upit nego li izjava... tako da se i ja bavim u posljednje vrijeme upitima i osluškivanjem, zapravo šutnjom...
Na licu sugovornika sam otkrio više neku zbunjenost mojim odgovorom nego li zadovoljstvo...
zašto je tomu tako ne znam?!

Možda nije ni slutio da u tom mom malom promišljanju i ja polazim od nominalne definicije, samo za mene Bog nije bio objekt nego subjekt tako teologija nije prvenstveno MOJ znanstveni GOVOR o Bogu, nego više BOŽJI GOVOR čovjeku (meni i tebi) kroz povijest, a napose u Objavi i Predaji.

Iako naprežem moždane vijuge nastojeći prodrijeti u teološke stvarnosti, na taj način želim da sve svoje sposobnsti upotrijebim na proslavu Božju ipak mi se čini da je najbolji govor o Bogu govor koji omogućuje šutnja i ljubav koja prodire u sve pore postojanja...

Zašto sve ovo govorim?
Zato što se šutnja u današnje vrijeme malo cijeni,
a vjerujem da se samo u šutnji stvara pravo raspoloženje za dobar susret stvorenja sa svojim Stvoriteljem, susret u Duhu i Istini...

- 20:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>