Nymphea - luckasta mama https://blog.dnevnik.hr/nymphea

petak, 06.06.2008.

Poslovni „izlet“ u Prag - Prvi nastavak: Nymph i Jarac na 13. izvoru

Moja firma i moj šef su meni najbolji na svijetu. Oni mene vole i tetoše, plaćaju mi kave, kojiput i ručak, pemzlaju me na svakojakakve načine i još mi za to dobro plate. Osim toga, kao šlag i trešnja na vrhu torte, tu i tamo me odvedu na kakvo fensi šmensi i seksi putovanje. Tako sam prošle godine imala putešestvije po glavnom gradu Jamerike, a proljetos je pao i Prag.

Pao Prag je zanimljiva sintagma imajući na umu da on zapravo nikada nije pao. Čak su se i nacisti četrdesetih godina prošlog stoljeća fino snašli i skompali s lokalnim stanovništvom. Čini mi se, zapravo, da su se neki reinkarnirali i odlučili u Pragu ostati inkognito kao konobari u pivnicama. Čini mi se, zapravo, da ih ima prilično mnogo. Tih i takvih mrkogledajućih konobara. Koji pivsku kriglu nastoje, iz meni nepojmljivih razloga, zakucati za stol – valjda da ne bi pobjegla ili, pak, ni za živu glavu ne daju da spojimo stolove jer bi to poremetilo osjetljivu ravnotežu između njihovog presporog posluživanja i krulećih želudaca iscrpljenih turista.

Budući da je priroda mog boravka u Pragu prvenstveno bila poslovna (how-yes-no), to sam ja za turistička prenemaganja imala svega po par sati dnevno. Pet i pol sati razbijanja cipela po praškoj kaldrmi je u kilometrima dostatno za barem jedan maraton. Tako sam se i ja osjećala nakon razgledanja praških veduta. Kao da sam pretrčala maraton. A to je zahtijevalo i propisno liječenje.

Jel treba nekome još reći da je Prag na Vltavi (a to je ona predivna rijeka o kojoj je skladao Smetana) divan i prekokrasan i prekoodličan?? Ne treba, valjda! Jel treba nekome još objašnjavati koje su najvažnije znamenitosti Praga??? No, hajde, da vam pomognem: osim Kafke, Jana Husa, Jana Palacha, Hašeka, Kundere, Čapeka, Dvoraka i ostalih (a Wiki ima odlične članke o dotičnima ;-) ima tu i nešto starog kamenja. Za početak samo nekoliko: astronomski sat koji na svakih sat vremena pusti neke male ljude (Apostole) da izađu i uđu u svoje prozorčiće, pokazuje sate, položaj sunca i mjeseca, horoskopski znak ili sazviježđe u kojemu se trenutno nalazimo i još hrpu stvari, nezaobilazna je meta gomile turista, stari trg sa Tynovom crkvom i zaprežnim kolima s pravim konjima (na četiri noge) i spomenikom Janu Husu, Karlov most (najomiljeniji češki kralj Karlo IV. navodno je tamo neke 1357. u pola šest ujutro zadao prvi udarac krampom u obalu čime su i službeno otvorene sportske igre radnog naslova: Izgradi najposjećeniji most u Češkoj za sljedećih sedamstotinjak godina) i sve tako u tom stilu. Uostalom, o tome ćemo u sljedećem postu.
Ajmo sad malo pričati o meni ;-)
Simpatičan Čeh odjeven u odoru mornara provezao nas je malim čamcem po Vltavi za ciglih 290 čeških koruna (zaokružismo to na 100 rvackih kuna) i ispričao nam mnogo zanimljivih detalja o Pragu i Češkoj uopće. Samo za ilustraciju: Češka je sve do posljednjih dana 2. Svj. Rata za Wehrmacht proizvodila hrpu naoružanja, a kad su ih okupirali Rusi, ponad Praga su postavili najveći spomenik Staljinu na svijetu. Sve do Hruščova koji ga je (Staljina s proleterkama i seljakinjama) raznio u paramparčad. Na tom mjestu danas stoji krasan veliki crveni metronom i s tog je mjesta predivan panoramski pogled na grad. Ispričao nam je i priču o Nedaobogvećegzla poplavi 2006. kada je Vltava skoro poplavila jadni mali Karlov most (koji je samo 500-tinjak metara dugačak i 10-ak metara širok). Tada ste se na nabujaloj rijeci mogli popeti izravno s čamca na most ili čak na drugi kat svoje kuće. Budući da su prvi katovi svih kuća na desnoj obali rijeke bili poplavljeni, to su jadni stanari morali boraviti kod susjeda na drugim katovima ili kod rodbine koja ih je nakon toga valjda zamrzila do kraja života. Što je rezultiralo opsežnim obnovama fasada, uglavnom iz privatnih džepova jer, a to nam je naš vodič nekoliko puta naglasio, država ne želi ulagati u obnovu kuća, pa čak i kad one imaju neupitnu povijesnu vrijednost. Sve ovo nabrojano nije ni deseti dio praških krasota, ali moram ovdje stati i vratiti se na ono liječenje od maloprije.

Jer… kad čovjek, pače žena, toliko mnogo razgledava i uči o tuđoj povijesti, pojave se u njoj tj. njemu neki čudni osjećaji koji obično počnu u grlu, a završe u želucu. Tada ne birate mnogo već se sručite u prvu pivnicu. U kojoj vas dočeka, već poslovično (ne)ljubazni, konobar. Doduše, nije to ništa što bi mi moglo pokvariti uživanje u Jarcu. Za sve ljubitelje astrologije: ovo nema nikakve veze sa zvijezdama, iako je Praško zvjezdano nebo predivno, a pozlaćeni vrhovi zvonika se doimaju kao da lebde ili da ih je netko pričvrstio gore na te zvijezde (malo patetike nije na odmet).
No, daklem, da se vratim na omiljenog mi rogatog stvora: Jarac se na češkom kaže Kozel i to je prva riječ koju sam naučila za prvom večerom. To je i posljednja riječ s posljednje večere – ne Kristove, nego moje. A hoće li me netko razapeti nakon ovog posta, prepuštam vama na sud.
Putnik namjernik na ovom blogu mogao bi zaključiti da sam ja emotivno vezana za tog Kozela i ne bi puno pogriješio. Kozel je crn (a nije da ne volim crne! Doduše, nešto više one plave, ali… to je kao da birate između Brad Pitta i Georgea Cloonya – daj oba!), taman toliko hladan da osvježava i taman toliko ugodan na okus i na opip da te prođu trnci kad ga uzmeš u ruku. I opasno je adiktivan. To je ujedno i razlog zašto sam ovu svoju trakavicu nazvanu Prag započela Kozelom. Ovisna sam. Navučena. Opijena. Sluđena. Nek mi netko brzo donese Kozel ili ja idem ponovo u Prag. Kozel je ipak pivo, a ne muško. Iako ima sve odlike dobrog muškog (vidi gore pobrojano!).

Tako da… a ovo se tiče Kluba pljoskica: Kozel u ruke koke! Uz Kozel sve bolje prija: i knedliky (od kruha i krumpira) i kLobase s hrenom i gulaš od veprovine i kapusta s kimom i, a to najbolje, prava svinjska ili veprova KNEE. Za one koji ne znaju, KNEE (ilitiga kni) je vrhunski češki specijalitet koji se poslužuje na drvenoj dasci za rezanje sa pobjedonosno zabodenom vilicom i velikim mesarskim nožem. Kni je dostatan za večeru barem dvoje ljudi. Ako su baš jako gladni. Ili za jednu osobu koja se upravo vratila s petipolsatne „šetnje“ po Pragu. Kni najbolje paše uz Kozel i bramborčeke. Bramborčeki su genijalne jestvine od ribanog krumpira, a mogu biti u obliku palačinki ili malih medaljona veličine ženskog dlana. Svakako su pogodni za grickanje i zalijevanje pivom. Pardon, Kozelom. Doduše, moram sad malo stati i priznati: Flekovo crno pivo jednako mi je prijalo uz bramborčeke. Tko još ne zna gdje je osnovan Hajduk, nek se srami, a svi ostali trk u Fleka na Becherovku i pivo. I to upravo tim redom. Becherovku je, ako se dobro sjećam, u 19. stoljeću prvi put smiješao kao ljekovite kapi za želudac Jan Becher (zamisli ti to!!) i poznatija je pod nazivom 13. izvor (budući da je nastala u poznatim toplicama Karlovy Vary koje imaju 12 ljekovitih izvora, 13. izvor zdravlja i ljepote bio je biljni liker – hmmm, daaa!!, mora da je to razlog što ja još pet dana nakon povratka s opijanja, pardon, poslovnog puta, tako sjajim i stalno se smješkam!!). Dakle, ako propustite Flekovog konobara koji vam na uho onim slatkim i mekih češkim jezikom zapjeva Becherovka - medicina… niste vidjeli Praga (a niti Vraga, kad smo već kod toga!). Becherovka, medicina, veri helti postao je lajtmotiv naše male skupine koja je trusila čašice ove medicine kao da je u njima maltene eliksir mladosti. Valja reći i da ta ljekovita „vodica“ ima specifičan okus koji najbolje prija u Pragu. Ne znam jel u pitanju zrak ili drvene neudobne pivničke klupe, loša riba za ručak ili samo dobro društvo, ali ja sam se u samo jednu večer u potpunosti riješila odbojnosti prema Becherovki.

Završit ću ovaj gastronomski pregled mojih praških aktivnosti još jednom naznakom. Više je kulturološkog karaktera, ali ne dao vam svevišnji da u Pragu zaobiđete pivnicu U Kalicha gdje se neki pametnjaković dosjetio zidove oslikati likovima iz Dobrog vojaka Švejka uz citate koje nismo baš mogli odgonetnuti, osim jednoga kojega pamte svi, pa i oni koji su u srednjoj školi iz lektire uvijek imali 2, iz pera Krležinog, i usta Peričinih: "Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu da nam nekak nebu..."
A to je otprilike i sukus prve epizode po Pragu i praškim pivnicama kojom svečano otvaram novu sezonu ovog mog bloga. Koji će, uzgred budi rečeno, ljetos imati cijele četiri godine – a to su još godine kad je lajf maj ojster!!!! Enivej, čitamo se uskoro.

U sljedećem nastavku: kako sam ponovo otkrila dijete u sebi. U Pragu, ofkors!!

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

'Malo sim, malo tam!' :-))

nymphea@net.hr

Linkovi

Blog.hr

Statistiku ne kužim i zato sam je uklonila. Tko šljivi brojke, dajte komentare :-))

Bloga mi moga, previše vas je...

Brod je u boci
Čoravi udo - lud ko gužvara i s uvrnutom uškom!
Demjan - šije 'moher' haljine
E.P.
Herostrat
Hrundi v. bakshi
Jana s iglama
Jazzie
Jezdimirka
Scorpy The Jezikoslovac
Kućanica u Japanu
Lucy
Milou
Nemiri
Nixa
Porto
Suzy
Šanzelizee - još jedna Mama
Translatorica
Trillian
XXX(iola)