Nymphea - luckasta mama http://blog.dnevnik.hr/nymphea

utorak, 17.04.2007.

Nagradnjača naughty

Elem, tko pogodi što je ovo na slici dobiva posebnu nagradu. O kojima će dodjeljivačica, tj. MOI, odlučiti naknadno, imajući na umu specifikume vaših osobnosti. No, da vas odmah utješim, nagradni fond je iznimno bogat, šarolik i nadasve kreativan: od fikusa do krpice za prašinu...
Poseban bonus : Najinventivniji odgovori bit će objavljeni na bloghaeru smokin


Image Hosted by ImageShack.us

Tak da znate, TO na fotki od prije tjedan dana živi s nama, grebe me, mijauče noću i rastura medeke mog sina misleći da ovi u slobodno vrijeme cijuću i grickaju sir.

17.04.2007. u 12:16 • 26 KomentaraPrint#^

nedjelja, 15.04.2007.

heeepi brrrrzdej tuuuu miiiiicerek

Ne bi čovjek rekao, ali eto i ja dođoh u te godine. Hoću reći Isusove. Znate ono kad imate 33 pa hodate po vodi i činite čuda. Osim toga ste mudri i pametni i sve nešto razumijete oko sebe, i želite promijeniti svijet, a na kraju vas neka razularena rulja pribije na drvo. Jel?!! Mda, možda. Meni se čini da sam s današnjim danom bogatija jedino za hrpu opranog veša, novog člana obitelji (a o tome ćete čitati vjerojatno sutra) i kojom sjedom vlasi koju ionako ne primjećujem jer se ova Garnier farba ne ispire.
Možda me mudrost lupi posred čela sutra, ali čisto sumnjam...
Možete me sad virtualno izljubit 33 puta, možete mi dati 33 srebrnjaka (a može i 300), ma... možete me i prodat i što god vam padne na pamet... (ovdje) vam je sve dozvoljeno!
Enivej, čitamo se skoro.
I, da... znam da vam dugujem putopis. No, sve u svoje vrijeme party

15.04.2007. u 16:42 • 21 KomentaraPrint#^

četvrtak, 05.04.2007.

Kako se vratiti kući u četiri (nemoguća) koraka

Predupozorenje: ovo što slijedi nemojte isprobavati na vlastitoj koži. Boli, smrdi a rane teško zarastaju. Slobodno mi se smijte, ali me nemojte žaliti. Bilo pa prošlo. Ne ponovilo se!!!

Klasa: Optimist!

Dakle, kao što znamo, a to već i blogovski vrapci pjevaju, bila Nymph preko The Bare. U Jamerici sjajnoj i bajnoj. U zemlji snova, a bome i u zemlji tornada. Vidjela sam Doroti. Sirotica se prilično udebljala pa je ni crvene cipelice više ne mogu podići. Zlih vještica sam vidjela i više no Doroti i Toto zajedno, ali zato čarobnjaka baš i nisam. No, ovo nije post o tome što jesam, nisam ili sam mogla vidjeti i doživjeti. Ovo je post o tome kako sam se pokušala vratiti doma.

Uvod:
Bilo je to dakle ovako: prvih devet dana moj se 'izlet' u Ameriku zvao poslovni put i proletio je uglavnom po dosadnim sastancima i obilascima 'službenih' zgrada po i oko Washington D.C.-a te Richmonda. Sa žaljenjem ću reći da od Richmonda nisam vidjela niti R osim Sheraton hotela, ali, kao što već rekoh, to je tema za drugi post.

Potom sam odletjela put Kanzas Citya koji se nalazi tamo negdje u sredini karte Sjedinjenih država i oko kojega su cijelo vrijeme puhali ružni vjetrovi i pljuštala kišurina. Ozbiljno sam se brinula hoću li uopće uspjeti doći do prijatelja, ali i to sam s lakoćom riješila.

Iako sam na put krenula s jednim polupraznim koferom jer su u njemu bila složena ionako samo odijela i cipele, te nešto kozmetičkih potrepština (slovima, tri torbice), do Kanzasa se to pretvorilo u prepun kofer na koji sam morala sjesti da bih ga zatvorila te jednu, gotovo prepunu, sportsku torbu. No, Nymph je snažna žena (u više smislova) pa je to s lakoćom doteglila na čekiranje kod tete na šalteru i poslala ih avionom na put. Sve mantre o neizgubljivanju prtljage su se, kao što je moguće i pretpostaviti, ostvarile.

Dakle, do Kanzasa sam stigla neogrebana, čista, mirisna i gotovo naspavana sa svim kuferima. I tu sam valjda potrosila svu zalihu dobrih vibri.

Povratak je, međutim, sasvim druga priča.

Avion prvi. Zvan laki. Let od Kanzas Citiya do Washington D.C.-a

Posljednju američku noć sam provela u sobi nekog ofucanog aerodromskog motela u kojemu soba košta 44 dolara, bez doručka. Naravno, soba uključuje i tuš i televizor. To što niti jedan niti drugi nisu pokazivali nikakve znakove života, to je bila viša sila. Vodoinstalater u 11h navečer?? Pobogu, odakle ja dolazim?? Kako sam se oprala? Houdini mi nije ni do koljena. Koji mađioničari i fakiri, to samo Nymph može. Kosu, nažalost nisam mogla ugurati ispod slavine, tako da je ostala nonšalantno prljava i zabetonirana u mjestu s pola kile gela. Madrac na krevetu su posudili iz Beča, na njemu je spavala posluga posljednje austrijske carice. Zidovi su bili toliko tanki, a prostorije akustične do te mjere da je osoba koja puše nos u susjednoj sobi zvučala poput razuzdanog slona kad galopira kroz džunglu s isukanom surlom. Vrijeme provedeno u snu: 0,001 minuta.

Buđenje u pet sati, polazak za zračnu luku u šest nula nula, avion poletio oko 8h, u Washington smo ja i moji koferi stigli oko pola dvanaest. Pis of kejk, pomislih. Iako je to bio tek prvi od četiri aviona koliko me čekalo do moje-kućice-moje-slobodice, ja sam se, glupavo, poveselila kako će put proteći ugodno i bez većih stresova. Oooo, kako sam se, ooo, kako sam se zaje*ala.


Avion drugi. Zvan načekanac. Let od Washington D.C.-a do New Yorka.

Čekirala sam opet prtljagu, ovaj put s drugom avio kompanijom, dobila svoj boarding pass i šnjofkala po djutićima. Budući da me čekalo 3 i pol sata na njujorškom aerodromu, pomislih kako ću tamo pobrstiti koji parfumić, ubosti koju zgođušnu majicu za sebe i djecu, suvenirčić za prijatelje i sve tako u tim pastoralnim mislima prođoše sati. Dođe i dva sata, vrijeme ukrcavanja u aviJon se bliži. Sjedne vaša Nymph na stoličicu, ubaci u uši slušaličice s namjerom da pričeka 20 minuta do ukrcavanja, kadli… oglasi se neki razglas. Ne čujem ništa jerbo mi trešti u ušima. Izvadih slušaličice i čuh da nam avion koji nas je trebao odvesti do Njujorka još nije došao niti u Washington. Te da kasni već oko sat vremena te da ćemo se, po najboljoj procjeni, ukrcati negdje oko 4. Tjah, što ćeš. Pročitat ću još koje slovo u knjizi, poslušati malo mjuze… imam vremena. Stignem ja. Tako se tješih. Nisam, jadna niti sanjala što me čeka.

I, da skratim, avionče je sletjelo oko 16h a do 17h smo stajali na pisti i čekali dozvolu za polijetanje.

A onda je počeo maraton.

Avion treći. Zvan brzi. New York – Pariz.

Sletjeli smo na JFK oko 18h. Što je bilo samo 20 minuta do početka ukrcavanja u avion za Pariz. Još smo deset minuta čekali u avionu da nam se smiluju i puste nas van. Izletjeli smo iz letjelice poput poludjelih bikova u Pamploni a da crvene krpe nismo niti vidjeli. Ulazak u zgradu (jednu od) zračne luke izgledao je kao prepad banke a onda su počele muke po jeziku. Nije da ja ne govorim engleski. Govorim ja i francuski, a natucam nešto i njemačkog. Hrvatski… pa, nisam niti probala. Ali sumnjam da bi mi pomogao. Ne znam gdje mi je bila pamet da nikad nisam naučila indijski, korejski ili tajlandski. Jerbo sam za smjer mogućeg kretanja upitala Amerikanca koji je jučer stigao iz Indije i da nije mlatarao rukama ja ne bih znala jel mi rekao da idem desno, lijevo ili da se bacim s prozora. Naravno da sam prošla kroz kriva vrata. Vratila me neka službenica koja mi je samo bezbrižno dobacila da moram izaći iz ove zgrade i ući u onu drugu tamo. Ona pritom nije mlatarala rukama pa sam nabadajući ko ćorava kokoš nekako pogodila koja bi to od 16 zgrada mogla biti, a onda sam nošena čistom inercijom (čitaj, slijedeći čopor) ušla u prvu zgradu na koju sam nabasala. Na čijem ulazu su pokretne stepenice za gore. Na vrhu stepenica je bio još jedan striček koji je stigao iz neke neidentificirane zemlje u kojoj međusobno pričaju francuski, ali sa strancima iz nekog razloga odbijaju komunicirati na materinskom jeziku. On mi je na nazalnom engleskom samo rekao ran i ileven. To bi bilo trči i jedanaest za neupućene, a što bi to trebalo značiti, saznala sam nakon što sam trčeći izgubila dušu i stigla do…. Tadaaaa… sigurnosne provjere. A, safety check vam na američkim zračnim lukama izgleda poput rodea. Tojest onog dijela rodea koji se zove obor i boksevi. Tamo gdje pripuštaju stoku pa ih onda pomoću uskih boksova usmjeravaju prema izlazima. Ti se boksevi suzuju na način da na kraju kroz vratašca može proći samo jedna kravica ili bik. Pritom ista ili isti moraju izuti cipele, skinuti jakne, u plastične košarice odložiti sve što imaju i nemaju, a možebitne tekućine, gelove i sprejeve pokazati u plastičnim vrećicama. Ja sam bila pametnija (ooo, zablude!!) i ovo potonje nisam niti nosila sa sobom. Mišljah da će mi koja vlažna maramica biti dovoljna (oooo, debele li zablude!!!). Enivej, nakon što sam prošla sejfti ček i tamo mi je službenica rekla ran i ileven. Do izlaza 11 je trebalo otrčati omanji maraton. A ja sam pritom oborila svjetski rekord u slalomu, preskakanju prepreka, izvikivanju sorry i gaženju tuđih nogu. Ukrcala sam se među posljednjim putnicima i pronašla svoje mjesto u sredini, stiješnjena između dedeka koji mi je 7 sati hrkao na desno uho i krakatog dugonje koji me je uznemiravao svojim koljenom i skoro mi iskopao oko tvrdim uvezom svoje knjige. Pritom sam shvatila kakav je osjećaj biti stiješnjen u lijesu, jer je moj položaj upravo tako izgledao. Jedino što je bilo dobro u toj situaciji bila je hrana. Air France, ako ništa drugo, ima dobre jestvine. A i vino. Stjuardese su bile ljubazne i susretljive. Dvaput su mi donijele vode i ja sam se, bena, opet opustila. Ponio me optimizam. Na krilima lakim. Moj se mozak ulijenio i opustio, snašle su me pozitivne misli i sve je opet bilo dobro. Zaboravila sam trku po JFKu, nekupljene suvenire i majičice, parfeme i čokoladice. Imat ću vremena u Parizu, pa ću sve to nadoknaditi.

Optimiste treba zatući. Treba ih namlatiti letvom po goloj guzici i baciti ih u ledeno more s deset metara visine. Treba ih…., ma treba im samo priuštiti ovakvo jedno putovanje. Najbolji dio tek slijedi.


Avion četvrti. Zvan čežnja. Pariz-Zagreb

Od Pariza do Zagreba za lijepa vremena vam zrakoplovom treba nešto manje od 2 sata. Ako uračunate vrijeme slijetanja i dolaska autobusićem od zrakoplova do zračne luke Pleso i pokretne trake na kojima veselo plešu vaše putne torbe, to će vas koštati 2 sata i pet minuta.

Optimistima, on di adr hend, od Pariza do Zagreba treba dvanaestak sati. I to po lijepom vremenu. Jer optimistima zbriše avion u 9h35 a sljedeći leti tek u 7 navečer. Po lokalnom vremenu.

Na pariškom aerodromu ima svega. Mogla bih vam nabrojati sve parfeme koje sam snimila po djutićima, precizno opisati izgled bočica, pakiranja, navesti cijene do zadnjeg centa. Mogla bih vam zatim pobrojati pakiranja čokoladica, bombonijera, alkoholnih pića, vina, konjaka, likera, majica s natpisima Pariz ajlavju, replikama ajfelovog tornja u 187 varijanti, časopisa svih fela, knjiga na francuskom i engleskom, mekih i tvrdih uveza… Mogla bih, ali nemam snage.

Jer, optimisti kakav jesam je avion zbrisao ispred nosa, nitko se nije potrudio obavijestiti ih da smo sletjeli iz New Yorka sa zakašnjenjem pa sam deset sati do sljedećeg leta za Zagreb posjedila od muke.

Kako izgleda optimist koji čeka avion u pariškoj zračnoj luci? Smrdi, ima masnu kosu, podočnjake do dekoltea, nema ovog posljednjeg, leluja i tetura hodajući uokolo a na kraju poprimi izgled bijesnog vuka jer u zračnoj luci, u zgradi B, ima samo 6 žičanih stoličica pa se za mjesto na koje ćete spustiti svoju umornu guzicu morate boriti s još barem desetak jednako izgledajućih zombija kojima je također pobjegao avion ili čekaju zrakoplov koji polijeće sljedeće jutro.

Sigurnosnu provjeru prođete brzinom munje jer kad izujete cipele i skinete jaknu oko vas stoji crni oblak koji grize oči. Službenica koja vas inače prepipava ozbiljnošću zatvorskog čuvara padne u nesvijest, ostali putnici se razmiču ispred vas kao more pred Mojsijem, a na šarenoj klupici od skaja sjedite sami i kilometrima oko vas nema nikoga tko bi vas gnjavio. Pritom neka dobra i zbunjena duša od užasa zaboravi svoj Elle, a kad pitate susjede je li njihov i možete li ga posuditi izbečenih očiju od strave vam odmahuju govoreći da nije i da si ga samo nosite. Ili da se nosite, jedno od dvoga. To vam je u toj situaciji ionako svejedno.


Naravno, šlag na torti ili trešnju na šlagu ili cuker zulect vam donesu četiri pomorca koji sjede iza vas u zrakoplovu i cijelo bogovetno vrijeme do Zagreba urlaju i prepričavaju svoje pomorske zgode grohotom se smijući. Sendvič od sira i šatro integralnog peciva od prekjučer vam zapne u grlu pa vam niti turbulencije ništa ne mogu. Sletite i doteturate do izlaza, pokupite svoje dvije ogrebane torbe i svoju preumornu i ukočenu stražnjicu i dovučete je do carinika. Oni mahinalno kažu 'veče… i propuste vas na jarko svijetlo gdje vas čekaju vaši najmiliji. I oni sami iscrpljeni od čekanja, prehlađeni, curećih noseva i preumorni za poštene zagrljaje i poljupce. Trajanje puta: samo 39 sati!


Živa sam. Ne znam jesam li i zdrava. S obje sam noge na zemlji. Nisam se smrznula na -65 na 12000 metara visine. Nisu me omele niti turbulencije niti hrkanje na desno uvce. Ali, četiri aviona su zla brojka i odsad ih se klonim kao Wicked Witch crvenih cipelica.

Slijede veseliji postovi, časna masna!

05.04.2007. u 10:26 • 16 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 02.04.2007.

Ajm bak!

Sletjela sam prekjučer oko devet na večer. Ili je to bilo jučer. Ne znam. Znam samo da je sada oko 22h po onom vremenu a oko 4h po našem. Razumijem da me puca jet lag ali mi nije jasno zašto sam gladna u 4 ujutro, jer svakako ne bih bila gladna niti oko 10 na večer. Tak da... zbunjena sam.
O putešestviju i zgodama i nezgodama povratka u domaju ću vam pričati kad dođem k sebi. Naime, tek kad dođem k sebi, onda mogu doći i k vama. A k sebi počinjem dolaziti jako polako. Naime, tek sam prvu rundu veša oprala.

Elem, ostajte mi i dalje dobro i zdravo i čitamo se uskoro!

02.04.2007. u 03:51 • 9 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< travanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

'Malo sim, malo tam!' :-))

nymphea@net.hr


Linkovi

Blog.hr

Statistiku ne kužim i zato sam je uklonila. Tko šljivi brojke, dajte komentare :-))



Bloga mi moga, previše vas je... thumbup

Brod je u boci
Čoravi udo - lud ko gužvara i s uvrnutom uškom!
Demjan - šije 'moher' haljine
E.P.
Herostrat
Hrundi v. bakshi
Jana s iglama
Jazzie
Jezdimirka
Scorpy The Jezikoslovac
Kućanica u Japanu
Lucy
Milou
Nemiri
Nixa
Porto
Suzy
Šanzelizee - još jedna Mama
Translatorica
Trillian
XXX(iola)









Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se