Ples i život

četvrtak, 28.02.2008.

Stari prijatelji

Evo mene opet wink, a prošao je samo jedan dan...
Baš sam sretna što sam se tako brzo opet sjetila svog bloga yes
Danas smo ja i moj partner Z imali prvi tečaj u novom semestru sretan, bilo je dosta dobro, počela se skupljat stara ekipa... došla neka nova... i tako, sve u svemu, jako sam zadovoljna zubo
Imali smo tek naprednu, trebala je bit i početna, ali se ekipa još nije skupila, pa mislim da ćemo od ponedjeljka počet...
Uglavnom, radili smo jednu kombinaciju koju sam ja smislila smokin i naravno, svidjela im se, iako sam malo pretjerala, bilo je malo pre teško, morat ću malo obuzdat svoje želje, zahtjeve i prohtjeve zujo, ali ipak mislim da ih nekad treba malo i "opteretit", tj. dat im nešto malo zahtjevnije, pa da se muče malo belj, jer smatram da se i tako da puno naučit... ako ti je sve lagano, onda nemaš motivacije, a ako ti je nešto teško i misliš da to nećeš uspjet tek tako, svladat, onda te to tjera dalje, da se trudiš i malo pomučiš sretan
Barem ja to tako shvaćam, makar to isto ovisi od osobe do osobe...

u zadnje vrijeme mi se tako neke čudne stvari događaju... čudne, ali sve lijepe stvari rofl
Vraćaju mi se neki nekadašnji dragi ljudi opet u život... nedavno mi se javio nekadašnji najbolji prijatelj, stvarno najbolji prijatelj, s kojim sam izgubila kontakt... njegovom krivicom naravno zubo, ja sam se javljala... zvala ga, a on nikad nije imao vremena nazvat ili samo se javit na telefon!! I to je tako bilo godinu i nešto... vrijeme brzo, pre brzo prolazi... Jednog dana (jednog od mnogih) sam ga se sjetila... i suze su same krenule... jako mi je nedostajao... i tad sam odlučila da neću plakat i da ću ga izbrisat iz glave, iz mobitela, iz srca... naravno, nisam ga izbrisala iz mobitela rolleyes, a još manje iz ostalih mjesta sretan, ono iz mobitela je trebalo bit najjednostavnije, a nisam mogla ni to napravit... uglavnom, taj dan je prošao, ja sam se oraspoložila i nastavila kročiti svojim putem... prošlo je od tada negdje dva tjedna kad sam odjednom čula svoju stru nokiju u kojoj imam VIP broj i koju uopće ne nosim sa sobom, jer jedina osoba zbog koje sam imala taj mobitel s tim brojem je bio ON... i pogledam u taj mobitel, sva u čudu i piše da zove ON... ja brišem oči i ne vjerujem zubo, gledam ponovno i odlučim se javiti... javim se i sva zbunjena odgovaram da sam to ja i da znam tko je, znači uspjela sam čak dva puta ponoviti DA sretan, za ostalu nekakvu komunikaciju nisam bila sposobna, ipak je to bio pre velik šok za mene... nakon njegovog monologa od nekih 5 minuta sam uspjela reći neke novosti u svom životu... ali to je bilo tako teško... gdje smo stali, gdje je on zastao u mom životu... šta smo zadnje pričali, šta on zadnje zna o meni... nisam znala odgovor na ta pitanja... pa nisam znala ni što da mu pričam da je novo u mom životu... kako je teško kad čovjek jednom izgubi komunikaciju... poznaješ tu osobu i znaš o njoj jako puno, ali opet... kao da neznaš ništa, kao da moraš sve ispočetka i da je nikad nisi ni upoznao... na sreću, to nije skroz tako, ili je tako samo u prvih par razgovora... onda se stare stvari koje znaš o toj osobi počinju vraćati yes
Nakon 5, 6 razgovora je sve već bilo skoro kao nekad... bilo bi sve kao nekad da ga mogu vidjeti... ali ne mogu, ja sam u Zagrebu, on je u Rijeci.., tko zna kad ću ga vidjeti... ali dobro, ja sam stvarno sretna jer se jedna od meni najvažnijih osoba u životu vratila u moj život, i moram priznat da je to predivan osjećaj znat da opet imaš nekog koga uvijek možeš nazvat i tko će te razumijeti 100 posto jer te poznaje bolje nego ti sebe sama...

Ali nije to jedina osoba koja se vratila u moj život rofl... ima tu još jedan prijatelj s kojim sam bila jako dobra, ali to davno prije kad smo stvarno bili djeca, u osnovnoj školi sretan Neću nikad zaboravit razgovore od minimalno 3 sata koje smo vodili rofl, da mi je znat samo šta smo toliko imali za pričati i to svaki dan skoro nut
S njim sam jednostavno izgubila kontakt nakon srednje, on je stalno mijenjao brojeve, i tako i izgubio moj broj, a i ja njegov... i onda smo se slučajno našli preko facebooka rofl, našoj sreći nije bilo kraja smijeh
Pisali smo si pisma preko tog facebooka koja su bila duga oko metar smijeh, ma šalim se, nije bio metar, ali pola metra je bilo smijeh
Onda su počeli opet višesatni razgovori... koji naravno i dalje traju yes
Tek sad shvaćam kako je lijepo ponovo čut neke ljude, kako je lijepo saznati što ima novog kod njih... koliko je ljudi prošlo kroz moj život rolleyes kad bi sve te ljude ponovno vidjela... toliko dobrih ljudi, toliko dobrih iskustava smijeh nekad mi bude malo žao kad se sjetim nekih ljudi i znam da ih neću više nikad vidjeti... ali šta ćeš, to je život, to ne možemo promijeniti... nadam se samo da sam i ja njima ostala u lijepom sjećanju kao i oni meni i da tu i tamo kažu u sebi: tko zna di je sada ona luđakinja od Mirne i tko zna šta radi zubo

- 21:47 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Ne idu mi baš opisi ;)

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se