nedjelja, 16.11.2008.

Prvo obećanje

Sjećam se da sam se bio upitao kakav je osjećaj biti mrtav. Prvo sam razmišljao o tome kako drugi ljudi to zamišljaju. S obzirom da se panično boje smrti, priznavali to ili ne, sigurno to zamišljaju – loše. Naravno, nikada nisam zamišljao pakao, plamenove, smrad sumpora, ili što god, himere Hieronimusa Boscha... Ako sam i osjećao strah od smrti, bio je to ustajali i prohladni miris tame u novogradnji koja već odavno nije nova. Ali i to samo u najgorem slučaju. Ako ćemo reći da smrt postoji i nazvati to Smrt, kako onda može uopće biti – nekakva?
Naravno da je nikakva, odnosno – nije. Znam to jer se javljam iz smrti. Dobio sam dopust. Zapravo, tako sam to nazvao. Nešto mi je dalo svijest jedan infinitezimalan trenutak kako bi moglo brzinom svjetlosti popiti trajanje cijelog mog života u nekakve božje ladice. Kozmička administracija – zaključio sam.
U životu sam bio džanki. To je prvo što spominjem iz dva razloga: 1. ne bježim od toga i ne skrivam to, i 2. ako mislite da to dovoljno opisuje nekoga ili nečiji život, onda me ne morate dalje slušati, je li?
Dakle, od kad sam se rodio bilo mi je jasno da s tim Životom nešto nije u redu, da bi to trebalo biti nešto solidnije za nešto o čemu se ovdje radi i o čemu jedino svi pričaju. I tako sam proveo cijelo školovanje razbijajući glavu kako ću ja to jednom moći živjeti kada budem morao praviti novac. Škole su prošle i sam sebe sam iznenadio koliko daleko sam otišao i onda je došao taj dan – pare, sine, pare? I probao sam par poslova, prošlo je par godina, sve je bilo odvratnije od odvratnijeg, i, da ne duljim, dođoh do jednog za koji sam odlučio – podnošljiv je, više nema uzmaka. Bio sam totalni pripravnik i sve je išlo prilično polagano s rastom odgovornosti, tako da sam mislio da sam na konju. Imao sam cijeli vikend slobodan! Bilo je to sjajno, ali kada su odgovornosti narasle vikend je postajao spas. Želio sam da što dulje traje. Nakon toga sam želio da ne prestane, ali znao sam da je moguće samo da dulje traje, bar u mojoj glavi. Potpuno svjesno počeo sam tražiti koji lijek to najbolje radi. Kada se nisam mogao odlučiti postalo je jedino bitno da stvar ne prestane djelovati. I sve je bilo divno i krasno, imao sam vikend koji je trajao kao tjedan i taj tjedan od vikenda bio je raj u kojemu se nije ništa događalo jer sam cijelo vrijeme bio oduzet, ali bio je raj. Čitav problem je nastao – u ponedjeljak. Ne može se jesti dva dana, a onda od toga živjeti tjedan, posteći.
Mogao sam hraniti naviku, moja droga je bila u bijeloj kuti. Mogao sam je uzimati neprimjećeno, živio sam sam. Mogao sam raditi, nisam se baš oduzimao radnim danom. Ali više nisam bio čovjek s nadom. Da sam, u najmanju ruku, mrzovoljan, to se nije moglo sakriti. A sebe sam mrzio, definitivno. Želio sam umrijeti.
Jedne noći sanjao sam bijele ljiljane i najljepše stihove, kakve ljudski um ne može smisliti. Mislio sam da ih imam, ali kad sam se probudio ostalo je samo blijedo sjećanje na oprost i novu priliku koju nisam prihvatio. Odlučio sam umrijeti nekog neodređenog dana. Nisam zacrtao smrt za određeni dan kao Stepski vuk Hermana Hessea, ali nešto slično tome, odlučio sam je uzeti po potrebi. To ne daje takav osjećaj olakšanja, ali svatko ima točku kada više ne može izdržati, tako da je neizvjesna ta točka, a ne smrt.
Umrijet ću čist. Istresao sam prah iz kapsule i u nju nasuo kalijev cijanid. Popio sam je i otišao na spavanje. Drugi dan ujutro sam se probudio! Kada sam shvatio da nisam umro bio sam najočajniji čovjek na svijetu. Morao sam otići na posao. Tako sam izgubio vjeru u samoubojstvo. Ali postao sam čist, uzimao sam drogu samo kada nisam mogao zaspati. Sada je samo trebalo naći načina kako da me netko ubije, a da to ne bude namješteno.
...
Team building. Hodamo kroz prirodu polupripitomljene šume nedaleko od grada. Zastao sam kraj jednog drveta i dok sam otkopčavao hlače vidio sam malo u dubini šume nešto crveno. Smeće u šumi nije ništa neobično, ali ovo nije bila limenka Cole. Dok sam obavljao zov prirode brzo mi je palo na pamet kako sam u jednoj knjizi čitao o sibirskim šamanima i kako su neki kemijski spojevi stabilni da ostaju funkcionalni i nakon izbacivanja iz organizma. Neke stvari u prirodi su otrovne za čovjeka, ali ne i za životinje koje žive u toj prirodi. Neke od tih stvari ljudi su znali iskoristiti. Jedna od tih stvari je muhara. Otišao sam do nje i spremio je u naprtnjaču.
Istuširao sam se, a moja muhara je čekala na stolu. Svijećama sam napravio intimnu atmosferu samo za nas i pojeo mali komadić. Osjetio sam nakon nekoliko minuta da se nešto događa, ali to mi nije bilo dovoljno pa sam pojeo još. Kada je osjećaj postao dobar poželio sam izaći u noć i poletjeti...
...
Maglovita omamljenost u kojoj osjetim miris dima i vidim vatru. Tamni rub grada, tamni rub života. Među redovima jeftinih prostitutki, na koje motre njihovi svodnici, i ponuđačima svih vrsta robe nije bilo ništa neobično vidjeti drogiranog čovjeka. Prvo sam bio ushićen osjećajem zajedništva mojeg dna s njihovim bezizlaznim dnom, a onda sam samo želio povratiti. Zateturao sam prema mršavom uređenom muškarcu i susreo se s hladnim, proračunatim očima crvenog ruba. Nisam želio povratiti po toj svili pa sam se prevalio na drugu stranu. – Hej, čovječe! – začuo sam uzvik tamnoputog dječaka. Brzo je sklopio i sakrio bljesak i nestao. Nešto me je zapeklo po prsima i kada sam se primio za njih ruke su mi se ispunile vlastitom krvlju. Nisam osjećao ništa. Možda olakšanje. Nije me bilo strah, ali nisam se imao snage ni osmijehnuti iako sam oduvijek mislio da ću biti sretan na dan svoje smrti. Nisam bio prvi koji je ovdje spuznuo na zemlju. Ples se nastavio.
...
Jesam li se otrovao gljivama i umro od njih, ugušio se u požaru, skočio s balkona, izboden na smrt nožem? Ni sam nikada nisam saznao, ali smrt me je promijenila. Sada znam da se želje ostvaruju i da nam se dogodi uvijek ono u što smo vjerovali. I, žalosno je to što se to dogodilo sada, u ovom malom trenutku svijesti u mojoj smrti, ali kako nemam više što izgubiti napokon sam sakupio dovoljno hrabrosti i učinio nešto. Da, ako vidim još jedan bijeli ljiljan... Sljedeću priliku neću propustiti. Obećavam.


| 17:30 | Komentari (5) | Isprintaj | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se