Pisati o radu Marka Markovića uvijek mi je, pa tako i sada, svojevrsno surfanje između evociranja njegovih prethodnih radova i išćekivanja novoga što dodatno veseli zbog slatke neizvjesnosti i ne sumnjam dobrog happening-a u Galeriji umjetnina koji se tek treba dogoditi. Zašto ne sumnjam? Iz jednostavnog razloga. Marko uvijek kreće iz života, pa su mu i radovi živi. Estetika je u njegovom angažmanu metaforički rečeno suputnica koja se voli kako oblačiti, tako i svlačiti. Preodjevati da. Pozirati ne. Baš kako treba. Gledam li formalno kategorijama struke vidim dobar i harmoničan spoj akcionizma na tragu Beča („Samojed“) i socijalne plastike („Adistia“). U svim dosadašnjim radovima autor je uvijek polazio od sebe iskreno i bez zadrške i uvijek je uspijevao ostvariti kontakt koji oblikuje odnosno podsjeća da bi koliko god mi mislili da jesmo, trebali davati još i više za svetu stvar. A sveta stvar je kod Markovića kontinuirana težnja: čistom, osviještenom, afirmativnom, altruističkom i ekološki uzornom odnosu spram svakodnevice i svih mnogostrukosti kroz koje nam se svakodnevica očituje. I to otkako ujutro otvorimo oči put naprijed...

Heppeningom „Građani“ referira se, kako naslov i govori, na građane. Kako na aktivne, tako i na one pasivne. Sam autor kaže:

...iz svih tih socijalnih struktura izvukao sam ljude koji su meni najbliži i koji su po mome mišljenju pokazali najjaču upornost u borbi za sebe i za druge. Dakle, u širokom spektru građanstva fokusiram se na studente želeći na taj način istaknuti kakvi bi građani po mome mišljenju trebali biti. Konkretno ambijent galerije bit će obojan kao nacionalna zastava, tako da će posjetitelji ulaskom postajati njen sastavni dio. Ono što mene pritom jednako zanima jest što se događa „na drugoj strani zastave“, jer vidimo da se vlast i vodeći ljudi u državi slikovito govoreći stalno naslađuje narodu i građanima. Konzumiraju ih stalno i besramno u svim segmentima života, pa stoga u happeningu i koristim prehrambeni proizvod koji se svakodnevno konzumira (ako se može op.a.). Neki ljudi su čak i ovisni o njemu, odnosno o njoj. To je čokolada. I zato baš čokolada, ali i da bih istovremeno nakon prethodnih ciklusa zasladio i sebi i drugima. Otisci lica u čokoladi su uzeti od studenata članova splitske „Nezavisne studentske inicijative“, ali već samim svojim prisustvom svi smo mi na meti gramzive nezasitnosti. Radnici, srednjoškolci, studenti, profesori, poljoprivrednici, aktivisti. Svi ljudi koji se pošteno bore za bolji život. Oni pasivni među nama svojom neaktivnošću na kraju pojedu sami sebe...

Kao što već napisah uvijek kad razmišljam o radovima Marka Markovića imam snažan osjećaj bivanja na raskršću iz istoimenog kultnog filma. Ono što mi je pritom najvidljivije (osim da je horizont potpuno otvoren i da osim krošnje pod kojom stojim gotovo ničega drugoga nema) jest da uvijek mogu krenuti u bilo kojem pravcu. Sloboda izbora uvijek je krupno kadrirana i jasno predstavljena. Svakako, vidimo se na zastavi. Pripazite. Možda smo ukusni, ali to nije dovoljno dobar razlog da pristanemo biti pojedeni. Utvaram da se razumijemo.

Toni Horvatić