petak, 05.06.2009.

Lekcija iz povijesti: Korijeni sveučilišta i srednjovjekovna „Bologna“



Svaka promjena polazi od nekakvog oblika nezadovoljstva. U ovim burnim vremenima pobune studenata protiv komercijalizacije obrazovanja i neoliberalnog pokušaja kontroliranja sveučilišta, u vremenima uvođenja sustava studiranja koji guši svaku studentsku (ali i profesorsku) inicijativu otimajući im bilo kakvo slobodno vrijeme, praveći od njih bespogovorne izvršavatelje nametnutih im dužnosti, ova reakcija protiv trenutnog sistema otvorila je vrata kritici i promjeni kako svojim specifičnim ustrojstvom i organizacijom, tako i metodama kojima se borilo za ovaj uzvišen humanistički cilj. Današnji obrazovni sustav studente čini de facto zaposlenicima vlastitih fakulteta, iako su oni ti koji (pre)skupo plaćaju svoj studij, a njihovo radno vrijeme „naplaćuje“ u određenom iznosu ECTS bodova. Bilo bi stoga vrlo dobro, možda čak i korisno, uskočiti u vremeplov i baciti pogled unatrag na sam nastanak i razvoj sveučilišta, kako bismo lakše razumjeli današnju situaciju. Ovi zanimljivi tekstovi sigurno će nam donekle pomoći u tom pogledu.


Intelektualno stvaralaštvo u srednjem vijeku

(...)

Prva sveučilišta bila su privatne udruge, nastale iz potrebe da profesori i studenti urede međusobne odnose u obrazovnom procesu. Time se izbjegavala pojava nekvalitetnih pojedinaca u obje grupacije. Osim toga, s obzirom da su se sveučilišta od početka smještala u gradove, redovito su se javljali problemi s gradskim vlastima i stanovništvom, posebice glede cijena smještaja i prehrane. Profesori i studenti mogli su, prema potrebi, kao zajednica prijetiti kolektivnim bojkotom i odseljavanjem kako bi zaštitili vlastita prava i spriječili nametanje previsokih cijena. Danas još uvijek nije potpuno jasno koje je najstarije, odnosno, koja su najstarija europska sveučilišta. Moguće je da je najstarije bilo ono u već spomenutom Salernu. Tamo je krajem 12. stoljeća već postojao studij medicine o kojem se, inače, malo zna. Najpoznatije talijansko sveučilište iz 12. stoljeća bilo je bolonjsko, čije je ustrojstvo mnogo bolje poznato. Na njemu je glavnu ulogu imao studij prava. Dok su studenti sedam slobodnih vještina većinom bili tinejdžeri, većina studenata prava bila je starija i već su završili slobodne vještine. Među studentima prava bilo ih je mnogo koji su već držali važne položaje u državnoj ili crkvenoj upravi te im je studij bio nužan za napredovanje u karijeri. Na bolonjskom studiju prava profesori su u izvršavanju svojih obaveza bili pod velikim pritiskom i kontrolom studenata, jer su polaznici željeli što prije i učinkovitije završiti studij. Studenti prava i drugih disciplina u Bologni, a posljedično i profesori, formirali su udruge za zaštitu svojih posebnih interesa. U profesorske udruge nije se moglo ući ako se ispitom pred povjerenstvom nije dokazalo potpuno vladanje predmetom podučavanja.

Tako su se u Bologni do 1200. oblikovala glavna obilježja jednog sveučilišta (predavanja, ispiti, diplome, dozvola za podučavanje), što je označavalo veliki pomak u odnosu na klasične obrazovne metode, zasnovane poglavito na pojedinačnom podučavanju učenika ili studenta. Sveučilišno obrazovanje bilo je jeftinije od antičkoga i znatno demokratičnije. Bologna i ostala talijanska sveučilišta zadržala su tradicionalno snažnu svjetovnu sastavnicu te nad njima Crkva nikada nije uspjela uspostaviti temeljitu kontrolu kao u ostatku Europe. Sveučilišta su se oblikovala kao zajednica studenata i profesora u kojoj su studenti imali presudnu riječ. No, ipak, najvećem dijelu Europe model je postalo pariško sveučilište na kojem su dominirali profesori, a Crkva imala potpunu kontrolu. Prema pariškom uzoru nastala su sveučilišta u Oxfordu i Cambridgeu te ostala sveučilišta sjeverno od Alpa. U kasnom srednjem vijeku Pariz je postao središte obrazovanja u europskim razmjerima, a Francuska je, uz obrazovanje, prednjačila u likovnoj umjetnosti i književnosti.

Pariško sveučilište nastalo je najvjerojatnije postupnim razvojem iz katedralne škole nalik onoj u Chartresu, Orleansu i ostalim francuskim biskupijskim središtima. Tijekom 12. stoljeća, profesori poput Abelarda postupno su se u sve većem broju počeli okupljati u Parizu, vjerojatno privučeni bogatstvom, dobrim prometnim položajem i stalnim napretkom grada. Neprekidnim priljevom studenata i profesora dotadašnja katedralna škola postala je pretijesna te su se pridošlice počeli smještati na lijevoj obali rijeke Seine, u takozvanoj Latinskoj (odnosno učenoj) četvrti. Iako su se u drugoj polovici 12. stoljeća studenti i profesori počeli organizirati u udruge, nisu uspjeli ostati neovisni od Crkve. Osim što su katedralni službenici zadržali vodeće položaje na sveučilištu, pape su pokazivali sve veći interes zbog uloge pariškog sveučilišta kao središta teoloških studija u Europi. Pape su mu stoga izdali mnoge povlastice, ali su zauzvrat dobivali velik utjecaj na oblikovanje nastavnog programa i izbor profesorskog kadra te su tako uspostavili čvrstu kontrolu. Stoga je pariško sveučilište ostalo središte pravovjerja, utjecajno diljem Europe, i na njemu su se teško mogle širiti krivovjerne knjige i ideje. Među profesorima pariškoga sveučilišta bilo je i Hrvata, poput Jurja iz Slavonije (Jurja Slovinca, 1355/1360-1416) s početka 15. stoljeća, poslije kanonika katedrale u Toursu.

Svakodnevni život na srednjovjekovnim europskim sveučilištima nije za studente obično bio osobito lagodan. Sveučilišta nisu posjedovala vlastite zgrade za smještaj studenata te su mnogi bili prisiljeni stanovati u neodgovarajući uvjetima. Školarina je obično bila niska, ili ju siromašni studenti uopće nisu plaćali. Ali su knjige bile izuzetno skupe, čak ako bi se samo posudile. Siromašni studenti često su prihode stjecali prošnjom. Studij je bio mukotrpan, trajao je i do 15 godina za diplomu iz prava ili teologije. Na predavanjima nije bilo klupa i stolova, studenti su sjedili na slami i pisali bilješke na komadićima pergamene. Kako je malo tko imao knjige, sve se svodilo na pažljivo slušanje i bilježenje na predavanju, i po nekoliko puta istih predavanja ako je bilo potrebno, kako bi se što više doslovce zapamtilo. Razlog tomu bili su opširni, dugotrajni i strogi usmeni ispiti, prigodom kojih je znalo doći i do fizičkih obračuna nezadovoljnih studenata s profesorima.

No nije sve u životu srednjovjekovnih studenata bilo loše. Nije bilo uvjetnih upisa, obaveznog pohađanja nastave, čvrstih ispitnih rokova ni propisanog roka završetka studija. Bilo je dosta studenata koji su ozbiljno i redovito izvršavali svoje obveze. No mnogi među njima su se znali dobro zabavljati, kockajući i pijući po krčmama, upadajući u ljubavne avanture ili sudjelujući u uličnim sukobima. Znalo je studentskom krivnjom doći i do ubojstava, ali bi studenti u tom slučaju uživali povlašteni položaj, jer su bili izuzeti iz nadležnosti svjetovnih sudova. Ako bi studentu dosadio boravak na jednome mjestu ili bi zapao u teškoće, uvijek je mogao bez posljedica odseliti na drugo sveučilište. Pokretljivost studenata bila je opća, jer je nastavni jezik bio jedinstven (latinski) a nastavni programi i literatura bili su većim dijelom ujednačeni. Osim toga, poznate i zanimljive predavače bilo je isplativije slušati uživo i zbog toga otrpjeti troškove putovanja, jer je sve to bitno manje koštalo od njihovih knjiga. Golijardsko pjesništvo i danas je najpoznatiji izraz mentaliteta i duha srednjovjekovnih studenata.

(...)

Intelektualno i umjetničko stvaralaštvo

(...)

Najjasnije se crkvena potpora, a u isto vrijeme i kontrola, očitovala u sustavu sveučilišta i njihovu rastu tijekom 13. stoljeća. Već tijekom 12. stoljeća bilo je više središta učenosti, ali su tek Salerno, Bologna i Pariz mogli pretendirati na mjesto sveučilišta, od kojih je tek bolonjsko imalo u naznakama nekakvu unutarnju organizaciju. Oko 1300. već je postojalo nekih četrnaest sveučilišta, rasutih po važnijim europskim zemljama, s već vrlo razvijenim institucijama i velikim povlasticama. Papinstvo je na sve raspoložive načine podupiralo rast sveučilišta, izuzelo ih je od kontrole crkvenih službenika, davalo je visoke službe sveučilišnim profesorima te pomagalo siromašnim studentima u obrazovanju. Zauzvrat je osiguralo visok stupanj pravovjerja među učenim ljudima. Učenjaci i profesori odigrali su veliku ulogu u razvoju filozofije i teologije, pomirujući u svakodnevnoj praksi svoje znanje, uglavnom naslijeđeno od poganskih grčkih, rimskih i arapskih autora, s crkvenim naukom. Teološki fakulteti bdjeli su nad pravovjerjem u knjigama i na predavanjima. U nalaženju krivovjernih postavki bili su stroži i od pape, jer su bili izvježbani u logici te su bili u stanju naslutiti rane naznake odstupanja od pravovjerja. Stoga nijedno krivovjerje nije tijekom 13. stoljeća uspjelo uzeti maha na sveučilištima. Teologija i filozofija su usavršeni, a mnoge su nejasne i dvojbene sastavnice vjerskoga učenja razjašnjene.

Povijest pariškog sveučilišta vrlo je dobar primjer razvoja institucija visokog obrazovanja tijekom 13. stoljeća. Nedugo nakon 1200. godine, profesori su započeli žestoku borbu radi preuzimanja potpune kontrole nad obrazovnim procesom. Dalekovidni papa Inocent III priznao im je status korporacije i pravo izrade statusa koji je donesen 1214. Pariški biskup i kancelar na to su započeli pravnu borbu sudskim putem za očuvanje svojih ranijih prava nad sveučilištem, ali su sporovi redom rješavani u korist profesora, konačno i neopozivo za vrijeme pape Grgura IX (1227-1241). Njegovu bulu iz 1231. zvalo se često Magna Cartom pariškog sveučilišta. Među brojnim pravima koje je bula jamčila profesorima ističe se pravo slobodnog odseljavanja, ako bi se profesor iz bilo kojih razloga osjetio nezadovoljnim. Seobe profesora bile su olakšane činjenicom da sveučilište nije posjedovalo zgrade i sva se nastava održavala u iznajmljenim prostorijama. Kao rezultat odseljavanja nastavnog osoblja nastala su brojna nova sveučilišta. Nevolje u Parizu 1229. mnoge su studente i profesore navele na odlazak u engleski Oxford, što je pospješilo nastanak sveučilišta u tom gradu. Iz Oxforda se nešto kasnije na sličan način, odjeljivanjem, razvio i Cambridge. Neka talijanska sveučilišta u 13. stoljeću nastala su odseljavanjima iz Bologne.

Autonomija pariškoga sveučilišta bila je u početku još uvijek nedovoljna. Sveučilište nije imalo vodstvo niti stalne službenike. To se djelomice pokušavalo nadoknaditi organiziranjem studenata i osoblja po takozvanim „nacijama“ (nationes) koje su imale oznake zavičajne, odnosno regionalne pripadnosti, a služile su za zajedničku zaštitu i zabavu. Te „nacije“ nisu imale puno zajedničkoga s tada postojećim političkim entitetima. „Nacije“ su birale zajedničko vodstvo sveučilišta u osobi rektora i pridonosile zajedničkoj blagajni. Moć rektora bila je ograničena kratkoćom mandata i obvezom konzultiranja s nastavnim osobljem o svim važnijim pitanjima. Za razliku od Pariza, na sveučilištu u Bologni rektor je uvijek bio iz studentskih redova, jer su studenti kontrolirali bolonjsko sveučilište. Pariško sveučilište imalo je četiri fakulteta: teološki, pravni, medicinski te fakultet slobodnih vještina. Iako ovakva struktura nije svugdje bila ista, općenito se smatralo da institucija u rangu sveučilišta mora posjedovati barem jedan od navedenih fakulteta. Svaki od fakulteta uživao je dosta visoku razinu autonomije, ali je u zajedničkim pitanjima prevlast u odlučivanju imao fakultet slobodnih vještina. U početku je razlog za takve odnose bila veća brojnost profesora slobodnih vještina. Od sredine 13. stoljeća pokušalo se iznaći i pravnu osnovicu ovakvoga stanja, osim u Bologni u kojoj je od početka prevladavao fakultet prava.

Konačni stupanj u razvoju srednjovjekovnih sveučilišta označilo je osnivanje koledža. Veliki problem predstavljao je, naime, nedostatak stege i veliko siromaštvo mnogih studenata te njihova česta sklonost buntovništvu. Iako je svaki student trebao imati mentora koji bi kontrolirao njegov rad, u praksi se to slabo poštovalo i većina studenata radila je što je htjela. Sve veći broj studenata otežavao je mogućnost siromašnijima među njima da prošnjom pribave dostatna sredstva za studij. Stoga je većina sveučilišta oblikovala koledže koji su regulirali stegu, nadgledali studije i osiguravali dolično stanovanje i prehranu studentima. U drugoj polovici 13. stoljeća mnogi pobožni pojedinci ostavili bi izdašne legate takvim institucijama. Najpoznatiji koledž bio je Sorbona u Parizu, čiji je nastanak zasluga Roberta de Sorbona oko 1257, namijenjen studentima teologije. U tom koledžu studenti su stanovali i hranili se, pod nadzorom profesora koji je redovito provjeravao njihovo znanje. Ubrzo su i drugdje u Parizu i diljem Europe nastajali koledži. U kontinentalnoj Europi ovakav sustav se nije održao, tek na engleskim sveučilištima Oxfordu i Cambridgeu. Daleko najveći broj studenata studirao je slobodne vještine. No, na višem stupnju obrazovanja najviše su se tražili pravo i medicina. U Parizu je studij prava bio zabranjen većim dijelom 13. stoljeća, zbog straha kako papinstva od njegove popularnosti na štetu teologije, tako i domaćeg plemstva od nametanja odredbi rimskog prava na sjeveru Francuske. No neprekinuto se podučavalo crkveno (kanonsko) pravo. Ovo je stoljeće bilo veliko stoljeće prava i pravnika.

Njihova je diploma sigurno vodila do visokih položaja u državnoj ili crkvenoj hijerarhiji. Od francuskih pravničkih središta isticali su se Orleans i Montpellier, ali je bez premca u Europi bila Bologna. Među mnogobrojnim studentima prava tek je dio završavao čitav studij i stjecao naslov doktora prava, jer se radilo o teškom studiju koji je zahtijevao dugotrajno učenje te pamćenje velikog broja pravničkih odredbi i drugih podataka napamet, najvećim dijelom sa samih predavanja. Mnogi studenti zadovoljili bi se praktičnim znanjima u okviru tzv. Ars dictaminis ili ars notaria. Izvorno se radilo o umijeću pisanja svih vrsta pisama. Postupno se navedena vještina sužavala na vještinu sastavljanja poslovnih i pravnih dokumenata, čime se takve studente pripremalo za zanimanje bilježnika (notara).

Na pariškom je sveučilištu studij medicine obično trajao pet i pol do šest godina. Literatura je najvećim dijelom bila na grčkom i arapskom, a Galen je predstavljao vrhovni autoritet u struci. O anatomiji ljudskog tijela malo se znalo i to uglavnom iz knjiga, prema analogijama sa životinjskom anatomijom. Seciranje ljudskoga tijela najranije je započelo oko 1300. na talijanskim sveučilištima. Medicina je bila snažna u Salernu na jugu Italije koji je od 1224. pripadao napuljskom sveučilištu, pod patronatom cara Fridrika II. Nakon studija, diplomirani liječnici morali su stažirati kod iskusnijeg kolege. Najpoznatija medicinska škola s druge strane Alpa bila je u Montpellieru, ali je ta struka bila popularna i na mnogim drugim mjestima, jer su doktori medicine mogli za radnoga vijeka steći popriličan imetak, čak se i obogatiti. Unatoč unosnosti, medicina je u stručnom smislu tijekom 13. stoljeća doživjela mali ili nikakav napredak te su mnoge stare i pogrešne koncepcije i dalje ostale na snazi.
Proučavanje prirodnih znanosti u početku nije vodilo prema priznatoj diplomi, ali je unatoč tome bilo popularno. Interes za novo, tajnovito učenje s Istoka bio je velik, ali je prema tim disciplinama svećenstvo oduvijek bilo sumnjičavo, budući da ih se često vezivalo uz magiju, čarobnjaštvo i druge praznovjerne prakse. Iako mnogi studenti prirodnih znanosti u tom pogledu nisu prelazili dopuštene granice, svećenstvo je općenito držalo da je riječ o gubitku vremena koje se korisnije može utrošiti na studij teologije ili slobodnih vještina.

(...)

Izvor: Goldstein, Grgin: Europa i sredozemlje u srednjem vijeku, Novi liber, Zagreb 2006

- 00:21 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se