ponedjeljak, 01.06.2009.

STUDENTI, PALME I MAJMUNI


Piše: Predrag Lucić

- Kako ne razumijete?! Žalite se da vas nema u medijima, a šta im nudite? Jedno te isto već mjesec dana. To nikoga ne zanima. Vi morate od sebe napraviti senzaciju, pa će onda i mediji odraditi svoj dio posla! - glasio je savjet jedne dobronamjerne novinarke koja je na tribinu splitske Nezavisne studentske inicijative za besplatno obrazovanje došla, kako sama reče, bez da ju je itko iz redakcije poslao, jer ondje studente i njihove zahtjeve nitko ne smatra temom vrijednom puštanja u eter.
- A šta bi mi tribali napravit od sebe za dospit u medije: majmune ili palme? - replicirao joj jedan student.
- I jedno i drugo, mladi gospodine, i jedno i drugo! - trebala mu je, u skladu s vlastitom medijskom osviještenošću, odgovoriti novinarka, ali se, mlada i neiskusna, sirota i dobrota, nije snašla.
Star i prefrigan, zločest i pokvaren, odmah sam zamislio naslove „Majmuni se pentrali po sebi samima“, „Palme se savijale pod vlastitim majmunarijama“ i samozadovoljna lica nezainteresiranih čitalaca koji su ionako od samog početka znali da to sa studentima nije ništa ni ozbiljno ni pametno, da je to jedna perverzija i subverzija, da je to bijeg od knjige i od motike, od Boga i od Hrvatske. Tako bi hrvatski mediji i njihovi konzumenti napokon rekli i svoju posljednju o tim čudnim stvorovima s fakulteta, o tim majmunopalmama do kojih nas je doveo onaj Darwin sa svojom teorijom socijalističke evolucije.

NIKAD ROBOM
Split, 21. travnja 2009.

Znanje, kažu, to je roba,
I uvijek je tako bilo,
Možeš prodat režnja oba:
Dvije marke - mozga kilo.

Pošto kupiš - poto prodaš,
Na intelekt platiš taksu,
S istom cijenom mozga hodaš
Po marketu i po faksu.

Taj kome je znanje roba,
Kom je kuna mjera uma,
Nek tu pamet prodat proba
Od „Keruma“ do „Konzuma“.

Ti tu priču nećeš kupit,
Pamet ne mjeriš na kile,
Tebi nitko neće tupit
Da je studij poput „Bille“.

Šareni artikal nisi,
Trgovište nije škola,
Cijena na tebi ne visi -
Nisi student shopping-malla!

Ne bi se ta posljednja riječ ni u čemu bitnom razlikovala od onih prvih, drugih, sedmih i devetnaestih ispisanih i izgovorenih po državnim i korporacijskim medijima u ovih mjesec dana otkako su studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta proglasili blokadu koja se potom proširila po drugim fakultetima i drugim gradovima. Od početka svoje akcije, najozbiljnije društvene akcije otkako se Republika Hrvatska pravi da je samostalna i suverena, studenti su suočeni s informacijskom blokadom od strane medija

DRŽAVI POMAŽU PROFESIONALNI DALTONISTI KOJI STUDENTSKU POBUNU ISTOVREMENO FARBAJU I U JUGOSLAVENSKI-CRVENO I U UKRAJINSKI-NARANČASTO

koji se u ignoranciji njihovih zahtjeva natječu s državnim institucijama. Kao što su državni službenici ranga premijera i predsjednika pa naniže u rijetko viđenom suglasju udjeljivali svoju podršku studentskim zahtjevima i istovremeno radili sve da ne urade ništa na njihovom rješavanju, tako su i mediji s pobunjenih fakulteta donosili iscrpne izvještaje iz kojih se nije moglo ni čuti ni vidjeti što se tamo doista događa niti što studenti doista zahtijevaju.

Deklarativna podrška i dekorativni izvještaji istutnjili su se nakon onoliko dana koliko je procijenjeno da bi ta djetinjarija od blokade mogla trajati, a potom je – kako to već ovdje ide – podignut rub tepiha. Rutinski pripremljenu svečanu primopredaju priče zaboravu pokvarili su međutim studenti, ozbiljno ustrajavajući u onome što nitko nije htio ozbiljno saslušati.
Zahtijevajući od države da izvršava svoje obaveze, među koje spada i obaveza poštivanja prava čovjeka da bude čovjek a ne roba (pa samim tim ni ljudsko znanje ni obrazovanje ne mogu biti tržna kategorija), studenti su postigli pun pogodak, ali u prazno. Takve države naime nema, barem ne u Hrvatskoj.
Upravo je ponašanje prema studentskim zahtjevima pokazalo da država u Hrvatskoj, opjevanoj zemlji državotvoraca, ne posjeduje niti jedan ozbiljan atribut moderne državnosti. Ona ne samo da nije u stanju zaštititi temeljne ljudske i društvene vrijednosti i djelovati u službi zajedničkoga dobra, već ona jadna i ne zna da je upravo to smisao njezina postojanja. Onda dođu studenti i na nos joj nabiju upravo tu njezinu dužnost na koju je nitko dosad nije ozbiljno pozvao, pa se ona, posve razumljivo, nađe u čudu. Oni je uvjeravaju da je ona država i da je dužna novcem kojim je plaćamo upravljati na dobrobit društva, a ona se na to, budući da ne barata nikakvim pojmom društva izuzev trgovačkog, stane domišljati kako da zaštiti svoje tržišno poslanje, pa priglupo odvraća da besplatno obrazovanje ne može funkcionirati na tržištu.

Studenti joj onda kažu da je novac za financiranje obrazovanja, što – da joj ponove još jednom – spada u njezine dužnosti, već dobila i da ga je obavezna namjenski utrošiti, a ona se njima žali na vlastiti zaostatak u utrci sa zemljama koje su trgovinu znanjem razvile toliko da ga već naveliko prodaju i drugima. Na studentske argumente da je dužna zaštititi temeljno pravo svojih državljana na obrazovanje pred nadirućim trgovcima lukrativnom edukacijom, država odgovara svojim hvatanjem koraka sa svjetskim tržišnim trendovima. Kada je studenti upozore da je potpisala Opći sporazum o trgovini uslugama (General Agreement on Trade in Services), kojim se obrazovni proces vulgarno trgovački tretira kao proizvodnja ljudskog kapitala, bez da ga je prethodno prevela, a teško da ga je i pročitala, ona to tumači kao dokaz svoje neupitne pripadnosti međunarodnom merkantilnom poretku na čelu sa Svjetskom trgovinskom organizacijom.
I uporno ona ne shvaća da studenti od nje ne traže nikakve ustupke nego isključivo postupke koje je dužna napraviti. I muka joj je od tih neshvatljivih dužnosti i dugovanja, jer jedini dug koje je to trgovačko društvo pod imenom države sposobno priznati, to je onaj vanjski, novčani, izražen u desecima milijardi dolara. Nesposobna da shvati istinski nove generacije i njihove autentične zahtjeve, ta država, koja samoj sebi tepa da je istodobno mlada nepunih osamnaest godina i stara punih trinaest stoljeća, pokušava falsificirati ono što čuje pa studente lažno optužuje za starinsku retoriku, jedinu kojom se ona sama služi i jedinu koju razumije čak i kada trabunja u svojim neoliberalnim floskulama.

U tim plitkoumnim eskapadama državi pomažu otpravnici medijskih poslova i javni intelektualci koji stvarnost 2009. godine izmještaju u fantazme nedogođene šezdesetosme i odgođene sedamdesetprve prošloga stoljeća. Pomažu joj i profesionalni daltonisti koji studentsku pobunu pred javnošću istovremeno farbaju i u jugoslavenskicrveno i u ukrajinski-narančasto. Pomažu joj i kulturtrejderi koji na fakultete svrate navodnjeni luksuznim parfemima zarađenim pretapanjem Pamukova Snijega u masne novce, pa se onda po novinama jadaju kako im studenti smrde na znoj i Jugoslaviju, na Marxa i Engelsa. Smrdili bi im studenti i na Pamukov Novi život, ali tu knjigu zlatna nakladnička mladež neće ni pročitati ni objaviti. Pomažu na koncu toj državi i oni sitni poduzetnici u oblasti ljudskih prava koji su se, shvativši da studenti ne žele nikakvog lidera ili – kako se to danas kaže – menadžera blokade, osjetili povijesno prevladanima i akutno nenaplativima, pa su te djevojke i mladiće sklone izravnoj a ne posredničkoj i koruptivnoj demokraciji počeli po novinama nazivati totalitaristima.

Ali uza sav njihov trud, toj državi pomoći nema. Ona može izmjestiti nastavu u bivše kasarne predane na upotrebu Crkvi, ona može od rektora iskamčiti kvaziformalno pokriće za upad policije na blokirani Filozofski fakultet, ona može na studente poslati i neuniformirane batinaše, a može se i dalje praviti da se ništa ne događa. Ništa od svega toga ne može poništiti ono što se već dogodilo, a dogodilo se da su studenti pokazali kako se i u zemlji Hrvatskoj može biti čovjek, makar sredina u kojoj je jedini validan društveni ugovor onaj kupoprodajni ne vjerovala svojim očima da je to doista moguće. Država za koju njezin prvi ministar ne nalazi drugu riječ osim banane sada se napokon suočava s ljudima koji joj ne dopuštaju da ih pravi ni majmunima ni palmama. I to je prizor pred kojim ta država obara pogled.

Izvor: Beton

- 00:21 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se