Dobar dan.

Okej, moram priznati da nije jednostavno napisati par riječi ovako iz vedra neba.
Možda je dobro da započnem s tim da kažem tko sam i što sam obzirom da je prošlo neko vrijeme od posljednjeg posta, a osam godina od prvog.

Još uvijek sam bez nadimka, ali više nisam u Kušlanovoj.
Sada sam uzdignute glave i punih pluća u Nazorovoj- između napuštenih, gluhih i slijepih.
Studiram ono u čemu se pronalazim, ono što mi predstavlja neki novi smisao života.

Mislim da mogu reći da polako izlazim iz puberteta pa tako počinjem tumačiti sve svoje osjećaje i ponašanja. Jako je puno faktora utjecalo na mene u tim danima i još uvijek ne razumijem neke stvari. Još uvijek se borim s tim demonima ili posljedicama istih. Teško je prihvatiti da nisam imala niti jednu osobu s kojom sam mogla otvoreno o svemu razgovarati. Nije bilo podrške. Nije bilo osobe koja mi je mogla pružiti zaštitu svaki puta kada sam ju trebala. Onda kada sam bila tužna, nisam dobila zagrljaj ni riječi utjehe. Jedino pravo iskazivanje emocija je proizlazilo kroz svađe s roditeljima. Ostatak je na ovom blogu. Sve što se događalo i sve što sam čuvala u sebi, rezultiralo je mojim buntom. I sada to nije ništa čudno. Svi će uvijek naći razumijevanja za to životno razdoblje, ali nikada ga neće naći za nekog tko mu je blizak. Još uvijek neće razumjeti što se događalo pa makar i te godine prošle. Uvijek će se pamtiti ljuto lice, a neće se pojaviti pitanje je li učinjeno sve što se moglo. Vjerojatno nije jer nije znalo kako. Ključ je u popravljanju stvari koje ostanu kada mladi čovjek ulazi u drugo razdoblje. Razdoblje kada je u potrazi za drugim životnim stvarima. Novi dani sa sobom nose novu ljubav i nova prijateljstva.

Ali da, sve u svemu teško je biti optimist. Zaista je teško zatvoriti ušiti kada slušaš pesimizam ili zatvoriti usta kada navre bujica riječi da podijeliš isti. Teško je sjetiti se da si obećao raditi na samome sebi i pokušati biti ono veselo dijete koje si nekada bio. Nekada prije puberteta. Ali da, sve u svemu teško je jer te to životno razdoblje oblikovalo. Oblikovalo te u opreznu ženu koja nikome ne vjeruje. Oblikovalo te da ne vjeruješ ljudima koji te vole jer samo čekaš kada će te okovati lažima za koje ti više nemaš živaca, jer, umoran si. Teško je vjerovati za osobu u dvadesetima da je umorna. Ali da, sve u svemu jako je umorna. Izmorena je od prošlih dana i od nekoga iz prošlosti tko je iscrpio sve pozitivno iz nje.
Ali da, dobro je jer razmišlja o budućnosti. Optimizam, jelda? :)