... postoje neke stvari koje nikada necu shvatiti.

Ovoga puta nije matematika u pitanju, nego...
Ma mozda ih upravo zato i znam da ih ne shvatim. Ili zapravo ja to sve nesvjesno ni ne zelim prihvatiti? Sto ako nije u meni problem?

A sto je s onim stvarima za koje znam i koje shvacam- ali neznam da li sam ih ja uopce i trebala znati? Mislim osjecam se i znam da ih trebam znati, jer ipak... Ali mozda sam ipak presla tu neku granicu privatnosti. Cula previse. Trazila da cujem previse. Da sam cekala i pripremala se da cujem kada bude namjenjeno meni i mojim usima. Mojem umu. Bi li ikada to dozivjela? Ili je ipak tu ona privatnost sto sam je vec bila napisala. Jesam li je trebala postivati bez obzira na sve?
Ma dobro. A sta sada? Kaj, sada da se upustim u glumu- kao da nista neznam ili da priznam ono sto znam? Ono sto mi je receno? Razlicito me savjetuju. Jedni me preklinju da ne kazem sto znam, dok mi drugi govore "ako sam glupa, sutjet cu". A ja.... Hm, da. Glupa sam.

Iskreno, krivim se za to. Da. Mislim da je u meni problem i da sam ja ta koja je pogrijesila. Doduse, mogla sam izbjeci to- imala sam prilike i mogla sam odustati kada je bilo vrijeme. Mozda jos uvijek mogu, ali nije to vise isto i suvise bi boljelo.

A ja se samo bojim i ne zelim izgubiti jos jednu osobu u svojem zivotu.

Tko zna kako bi bilo to sve da smo se sada upoznali? Da li bi opet ovako? Ili bi ti imao neku ili bi ja i dalje trcala za nekim... Bili nam bilo sudjeno da se upoznamo na isti nacin kako smo se i upoznali? Onako, slucajno... Potpuno iskreno, kroz ogledalni smijeh i dim tvoje cigarete. Kao da je jos uvijek nisi ugasio... Ni nemoj, samo kazem... Bili nam proslo godinu dana?
Tko zna kako bi bilo da smo se do sada razišli?
Tko zna kako bi bilo da sada namjerno idemo opet sve ispocetka? Kao reci cemo ako nas pitaju, da smo se tek sada upoznali i da nista jedno o drugome neznamo...
Ma tko zna?

Ponekad se sjetim... Trazim uspomene. Slike. Melodije toga vremena. Slika mi je ostalo malo. Nagovorila sam se da ih izbrisem s mobitela. I mozda ih nikada vise ni ne vratim. Ali onda opet znam da postoji ono nesto sto me i dalje vuce. Pa kao i za ovo pisanje. Nekako uvijek stanem, ali i vratim mu se.
Ponekad, kao da svi odlaze.
Kao da je sve teze. I teze.

A ja nakon svega, i dalje... samo njega volim.