Kazu da je gotovo.
Kazu da ce nas sada pustiti
na kolko-tolko zasluzeni odmor.
Do tada cemo svi pricati
"jooj, jos samo to da rijesim- pa sam gotov".

Razmisljali smo o pocetku ove godine..
Svasta se vec sada promijenilo.
Neki ljudi... Neki profesori... Mozda i mi sami.
Pogledi na sve.
Shvatis da svatko ima svoju pricu.
Pricu kojom se (mozda) ne ponosi.
Ali podrska- da se sve to zaboravi,
prisutna je sa svih strana.
Svasta se saznalo. Mozda cak vec i svi sve znaju.
Tko s kim, kako, kada, zasto?
Mozda samo zato da se vlastiti problemi zaborave.

Moze se cak i u tome uspjeti.
I kada sama idem iz skole doma, dok cujem tonove kako mi tjeraju misli...
I dalje razmisljam o svemu tome... Opet.

III Znam da je ubrzo 6.6.
III Znam sto je prije godinu dana bilo.
III Znam da i oni koji me poznaju- znaju sto mi je bilo.

Mrzim to sto se svega toga sjecam. Jos uvijek...

Sjetila sam se svojih razmisljanja prije godinu dana...
Kako sam si obecala da cu puno uciti i ostati tome dosljedna- pa makar zato i ne imala puno vremena za prijatelje. Nisam se kod toga bas zadrzala.
Zapravo, mozda cak to i nije bilo moje razmisljanje.
Nego neko nametnuto.
Kada sam shvatila da se za neke stvari vrijedi truditi-
a za neke ne...
Nije mi jos bilo kasno. Ostao mi je osmijeh na licu. Mozda se zato i curke
iz razreda toliko smiju... (: wolim was.

Od pocetka skolske godine, vec su se ljudi stigli promijeniti...
Neki boju kose, neki decka, neki ocjene,
neki ce mozda i skolu.
Neki su cak i sebe promijenili.
Podredili se standardima drustva i zaboravili.

Ljubav... Najveca podrska. <3

Ajde, jos malo pa cemo vidjeti tko je ostao isti.